Intervju – Boro Stjepanović: Kako sam pucao na Sarajevo

autor: Tamara Nikčević (Vreme)

Za svojih šezdeset i šest godina života i nešto malo manje od pola vijeka glumačke karijere, Boro Stjepanović je uspio da odigra više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, da sarađuje sa najvećim jugoslovenskim rediteljima, dobije više značajnih nagrada, bude profesor na četiri škole glume – beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj – napiše četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnuje dvije pozorišne akademije – u Sarajevu i na Cetinju…; da preživi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doživi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da dâ tako malo intervjua.
“Ne volim intervjue”, kaže Boro Stjepanović. “Uostalom, šta bih tako važno imao da kažem? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je… Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao – volim li glumce.
‘Glumce?!’, začudio sam se. “Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’
To su mi mnogi zamjerili.
Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine…”

“VREME“: Kako vi zadovoljavate sopstvenu glad za javnošću?

BORO STJEPANOVIĆ: Tako što svakog mjeseca igram po pet, šest predstava; pored toga, na taj način i svoj organizam, svoju ličnost štitim od bespotrebnog trošenja. Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi; ili na filmu: od “akcija” do “stop”.
Gluma je, kaže Arto, neposredna bezrazložnost. I to je tačno. Igrati neposredno, bez ikakvog konkretnog razloga… Često svojim studentima kažem kako će samo jedan od njih deset ili dvanaest postati glumac.

Odmah znate ko će to biti?
Sa umjetnicima nikada ne znate kada će se otvoriti; zato sam spreman da čekam. Jednom su nekog profesora na moskovskoj ili petrogradskoj akademiji pitali kako, među tolikim prijavljenim kandidatima, prepozna pravi talenat.
“Kada me obuzme…”, odgovorio je.
Ljudi misle – čovjek se pojavi, izdeklamuje i vi znate da je to to. Ne!

U knjizi Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu kaže kako je beogradski Fakultet dramskih umjetnosti upisao ne znajući ni riječ srpskohrvatskog.
Glumački talenat ne prepoznajete u jeziku… U školama glume, na prvoj godini, studenti uvježbavaju radnju bez govora. Prije svega, glumac mora da prepozna radnju. Na prijemnom sam imao slučaj da kandidat govori pjesmu Ciganin hvali svoga konja, ali nikako da odgovori na pitanje: šta radi Ciganin.

Kako to?
Naprosto, ne prepoznaje radnju. U tome mu donekle mogu pomoći pisac, reditelj, kolega – uradi, kažu mu, to i to.
“Glumac hvata u letu”, kaže Stanislavski.
Zato je Bekim Fehmiu prošao… Moj prijatelj iz Sarajeva, reditelj Mladen Matarić, po tom je modelu napravio odličnu predstavu…

Tetovirano pozorište?
Tako je… Poznato je da Čehovljevi junaci, govoreći, više skrivaju nego otkrivaju.
Misli se da glumac, dok igra, sebe poništava, da se uživljava u lik…

Što nije tačno?
Nije. I Platon je vjerovao da glumci lažu, da uobražavaju da su neko drugi, pa ih je zbog toga izbacio iz idealne države. Isto je učinio i Žan-Žak Ruso. A glumac, kako to kaže Stanislavski, samo pravi partituru radnji; po njoj svira, a vi to onda prepoznajete kao Hamleta, Ofeliju, Trepljeva ili Don Kihota…
“Od glumaca tražite da budu što više svoji”, rekao je jedan engleski teoretičar.
Svaka uloga je zanimljiva ukoliko je posebna i moja i najmanje je važno prikazati čovjeka; važnije je da kroz likove koje igramo ispričamo priču o revolucijama, o smjeni vlasti, porodičnoj tragediji, o životu i smrti…

Kako ste postali glumac?
Rođen sam i odrastao u Varešu, u Bosni i Hercegovini. U srednjoj školi smo imali sjajnog profesora koji nas je učio da glumimo, da režiramo, da pišemo. U vareškoj biblioteci slučajno sam naletio na Sistem Stanislavskog; bio sam oduševljen. Knjigu sam zadržao; zapravo – ukrao sam Stanislavskog. Znate, ako ima sreće, čovjek se pronađe, shvati da ga nešto vuče na tu stranu. Poslije gimnazije, došao sam na studije u Beograd i najprije upisao Filološki fakultet, Grupu za jugoslovensku i opštu književnost; istovremeno, počeo sam da glumim. U početku amaterski, u “Krsmancu”. Tamo sam, recimo, upoznao sjanog glumca, budućeg reditelja, Ljubišu Ristića.

Sjajnog glumca?!
Da, da… Ljubiša je bio odličan glumac, bolji od svih, bolji od mene. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu sam 1971. igrao u njegovoj diplomskoj predstavi, Buba u uhu; u onoj prvoj postavci.
Nakon “Krsmanca”, činilo mi se logičnim da pokušam glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Prošao sam. Ipak, prvu godinu sam pauzirao…

Zašto?
Klasu je vodio profesor Minja Dedić koji mi, onako strog i agresivan, nije odgovarao. Ali, Dedić me je sačekao na trećoj godini i veoma mi pomogao da se opustim, da se otvorim, da savladam pojedine tehnike…

Šta ste spremili za prijemni, sjećate li se?
Molijerovog Tvrdicu i Hanu Oskara Daviča.

“Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
Između presečene narandže i sapuna
zavoleh je što je najlepša, zavoleo sam je stoga,
što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna“…

Poslije prijemnog, prišao mi je Dragan Nikolić.
“Momak, čestitam!”, rekao je. “Jedini si koji igra sa dve ruke!”

Kažu da na sceni glumci često ne znaju šta će sa rukama.
To je ogroman problem! Moj profesor Mata Milošević u knjigama Moja gluma i Moja režija napisao je kako je, prilikom gostovanja Moskovskog hudožestvenog teatra u Beogradu 1922, gledao Čehovljevog Galeba i kako je kasnije, u Akademskom pozorištu, docnijem “Krsmancu”, pokušao da odigra Trepljeva po uzoru na Stanislavskog i MHAT.
“Bili ste sjajni, gospodine Miloševiću”, govorili su mu. “Ipak, čini se da ste se previše pridržavali za namještaj.”

Kada Stanislavski govori o “datim okolnostima“ i “kad bi“…
To glumcu pomaže da odabere partituru. “Kad bi” je uobrazilja; “date okolnosti” su okvir, koordinate u kojima se umjetnik kreće.
Nemoguće je opisati to što glumac radi, koje asocijacije budi kod gledaoca, koje dubine, emocije, kakva se tu čuda događaju. Zato ljudi iz pozorišta izlaze ispunjeni i neku predstavu ili ulogu pamte, nose je kroz cio život.

Šta vi nosite?
Nosim neke rumunske predstave sa ondašnjih BITEF-a… Ili Krejčine Tri sestre… Često mislim da je gluma najveća umjetnost. Doduše, to tvrdi i Hegel. Drama je radnja, sukob.

“U nj’ ratuje duša sa tijelom,
U nj’ ratuje more s bregovima“, kaže Njegoš.
To je svemir. Iz tog sukoba ne proizlazi ništavilo, nego harmonija.

Šta je u glumi harmonija?
Gledate na filmu Dastina Hofmana: izašao je iz zatvora i namjerava da se osveti bivšem prijatelju koji ga je potkazao policiji; traži ga; drama se zahuktava, mijenja mu se izraz lica, počinje da se znoji; bivšeg prijatelja pronalazi u automobilskoj radnji, prilazi mu i vi pratite – sve u istom kadru – taj strašni unutrašnji sukob glavnog lika, njegove promjene raspoloženja, psihološkog stanja… Bezbroj puta sam gledao tu scenu… Ne razumijem kako to uspijeva…

Zaista ne razumijete?
Ne. Teško je razumjeti, znate… Psihotehnika je ključni pojam kod Stanislavskog: svjesnom tehnikom doći do podsvjesnog stvaralaštva. Ili, kako kaže Hamlet, držanje, sve sa svojom maštom dovesti u sklad. To je idealan glumac. A takvoga nema.

Često se kaže kako je glumac samo čovjek koji reprodukuje tuđi tekst…
To nije tačno. Karel Čapek je jednom rekao da reditelji i pisci misle da su najvažniji; ipak, biraju da im u komadima igraju najbolji glumci, jer znaju da bez njih nema dobre predstave. Kada napravi partituru radnji, kada posloži sve slojeve lika, glumac se trudi da svaki put to što preciznije odigra kako biste, što kaže Didro, tačno znali kada će krenuti suza – i meni kao glumcu i vama kao gledaocu. To je izračunato. Suze dolaze iz glave. Ako nema glave, ako ona to nije dobro odabrala, posložila, uvježbala i izvela, džaba Šekspir, džaba Molijer.

Gledala sam vas i u pozorištu i na filmu; jeste li nekada dobili glavnu ulogu?

Ne, pogotovu u početku. Tek od svojih pedesetih sam počeo da igram veće uloge iz svjetskog repertoara, pa i veće uloge na filmu… Glumcu nije cilj glavna, nego dobra uloga. Dok sam bio student, Voja Brajović, Cvijeta Mesić, ja, naša klasa, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu smo imali status “Bojanovih beba”…

Bojana Stupice?

Tako je. Kao student sam, u JDP-u, u Šekspirovom Koriolanu, igrao baštovana. Neko bi rekao – mala uloga. Međutim, sjutradan nakon predstave, stojeći ispred pozorišne oglasne table, osjetio sam da mi je neko prišao s leđa, uhvatio me, stegao i podigao. Bojan Stupica! “Vidiš, jebem ti, koliko je važno igrati male uloge!”, rekao mi je. “Svi me pitaju – ko je taj mali, ko je taj mali… Bravo!”
U glumi, ali i u svemu što čovjek radi, nisu važne glavne uloge, nagrade, novac – to je beznačajno; važna je – izvrsnost!

Pored Vojislava Brajovića i Cvijete Mesić, ko je još bio sa vama na klasi?

Ivan Laurenčić, Marko Nikolić, Vladimir Jevtović… Budući da sam godinu dana ranije položio prijemni, na grupi nikoga nisam poznavao. Sjećam se prvog časa: najstariji i već proćelav, sa očevom akten-tašnom u ruci, ušao sam u učionicu; svi su ustali. Mislili su da sam profesor.

Klasu je vodio Predrag Bajčetić. Zvao me je – najveći teoretičar privatne glume.

Šta to znači?

To znači da sam sebi stalno nešto mrsio u bradu, da se tekst koji sam izgovarao nije čuo ni na metar udaljenosti, da je to što sam govorio bilo bez ekspresije i bučnosti koju zahtijeva scena… Igrao sam, recimo, u predstavi Kad su cvetale tikve i Bora Drašković me je uvijek opominjao da govorim glasnije. Nisam mogao. U pitanju je tehnika koju sam tek kasnije savladao.

Rusi su svoje oslobađanje od komunizma nazvali glasnost: došli su u stanje da konačno progovore glasno, ozvučeno, da ih cio svijet čuje.

Kada ste rekli da ste imali status “Bojanovih beba“…

Nas je u JDP doveo Bojan Stupica. Bio je sjajan, prodoran, svojeglav, autoritativan, imao svoju viziju… Sve što kod drugih nije moglo, kod njega je bilo normalno. Jednom je u JDP primio nas četrdeset mladih glumaca. Strepjeli smo hoće li nas zadržati, šta će se dogoditi ako Stupica ode, pa smo, zahvaljujući intervenciji profesora Minje Dedića, u jednom trenutku odlučili da ipak pređemo u Beogradsko dramsko pozorište. Bio sam zadužen da tu odluku saopštim Bojanu Stupici.

“Neka uđe taj drekavac!”, čuo sam ga u hodniku kako govori sekretarici.
Ušao sam skrušeno.
“Šta je to, šta to čujem?! Prelazite u BDP?”, pitao je.
“Nude nam angažman, bojimo se da nam je ovdje nesigurno…”
“Šta vam to nude, da čujem?”
“Nude nam stalni posao i platu od pedeset hiljada.”
“E, pa ja vam nudim pedeset i pet! Je li u redu?”
Naravno da je bilo u redu.

Kasnije, kada je u maju 1971. Bojan Stupica umro, stvari su se iskomplikovale. U septembru je došao novi upravnik…

Milan Đoković?

… Odmah je predložio da pređemo u drugo pozorište. Otišao sam u Atelje 212. Pozvao me je Ljubomir Muci Draškić. Hladan, cinik, čovjek koji se klonio mistifikacija…

Iako sam 1977. iz Ateljea prešao na FDU i tamo radio kao asistent do preseljenja u Sarajevo 1981, Ateljeu sam se uvijek vraćao sa radošću. Čak i 1992, kada sam iz opkoljenog Sarajeva stigao u Beograd. Bez prethodne najave, bez proba, uletio sam u Mucijevog Cvećara.

“Hoćeš da igraš”, pitao me je.
“Mogu, dok se ne vratim u Sarajevo”, rekao sam.
“Nećeš se ti nikada vratiti, zapamti!”, nasmijao se. “Nego, hoćeš li da igraš?”
Bukvalno me je iz bifea uveo na scenu: držeći tekst u rukama, našao sam se licem u lice sa Petrom Kraljem. Gledajući nas, Muci je uživao.
“Vas dvojica se tako dobro kršite“, govorio je. “Igrate iz petnih žila, sa strašću i to se oseća.”

Koliko je glumcu važan dobar partner?

To je neobično važno. Glume nema bez razmjene, bez povezivanja. Branko Gavela je to zvao – suigra. Slušao sam kako pojedini glumci tvrde da suigra nije važna, da na sceni čekaju šlagvort i, kada izdeklamuju svoje, isključe se; prisutni su, kažu, samo mehanički. A ja mislim da pravi glumci nikada ne prestaje da igra.

Uta Hagen je svojevremeno nastupala na Brodveju i, shvativši da je napravila grešku, nakon predstave je otišla kod svog partnera u garderobu da bi mu se izvinila.
“Izvinite, bila sam malo odlutala; mislila sam da ste završili svoje, pa sam…”
“Dušo, ja nikada ne završavam”, odgovorio je njen partner. “Igram dok ne padne zavjesa.”

Pored Ljubomira Draškića, sa kim ste još voljeli da sarađujete?

Sa Zoranom Ratkovićem, recimo; kasnije, u Crnoj Gori, sa Milanom Karadžićem… Naravno, volio sam Živka Nikolića. Nedavno sam na nekoj televiziji gledao insert iz Živkovih Oriđinala i danas, poslije toliko godina, naprosto osjećam koliko mi je čovjek iza kamere blizak, koliko je drag… Pričao mi je kako su ga u njegovoj Crnoj Gori omalovažavali, povređivali, dovodili u pitanje sve što je radio. E, a danas hoće da mu dižu spomenik! Ne volim te posthumne parade; muka mi je od tog licemjerja.

Kasnije, kada je bolest poodmakla, sa Živkom sam se često viđao u Budvi; znali smo da, bez ijedne izgovorene riječi, satima šetamo gradom. Izmučen bolešću, više nije mogao da govori. Ali smo se i tada razumjeli…

Igrali ste u gotovo svim filmovima Živka Nikolića?

Jesam. Sjećam se, jednom sam ispred Hotela “Crna Gora” u Titogradu sreo Živka i njegovu suprugu Vesnu Pećanac. Živko mi je rekao kako je, ugledavši me, na vrijeme “upozorio” Vesnu:
“Bježi, eno ti muža!”
I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin muž.
Živko je bio skroman čovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki reditelj! Uopšte, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.

Niste?

Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!

U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:
“Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!”
Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!
Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio… Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem… Postao sam mizantrop!

Baš – mizantrop?

Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude… I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.
“Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol”, pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.
“Nije tačno!”, skočio je jedan moj kolega. “Naši nisu imali snajper!”
“Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!”, rekao sam.

Kada je počeo rat…

Da, bili smo u Sarajevu… Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem…

Kako su vas mobilisali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda:
“Neka izađu svi muškarci!”
Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.
“O, pa i ti si tu”, prepoznao me je jedan od njih. “Ko ti je ovo?”
“Sin”, rekao sam.
“Dobro, pređite obojica na onu stranu.”
Svrstao nas je među svoje, među Srbe.
Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam…

Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven…

Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno… Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim…

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:
“Ja sam Jugosloven!”, rekao je. “Neću sa vama!”
Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.
“Napunite ih!”, naredili su.
Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću…
“Samo prebacujte preko Miljacke!”, vikali su.
Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku… Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.
“Na koga da pucam, čovječe?!”, pitao sam.
“Pucaj slobodno!”, odgovorio je komandir. “Reci da sam ti ja naredio.”
“Samo sam izvršavao naređenja” – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina… Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija… A nalazili smo se među “našima”, među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto… I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate… Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

Za koga ste navijali?

Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.

Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo “kao Bejrut”. Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela “Zagreb”, gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.

“Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!”, čuo je, rekao mi je, od njih. “Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!”
A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!
“Ko ga jebe što je ostao kod Alije!”, rugali su se ovi sa Pala.

Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?
Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat…

Šta je radna četa?
Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.
“Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način…”, govorili su.

Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?
Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto… Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.
Marko i ja smo otišli kod komandanta.
“Ovo vam ništa ne vrijedi”, rekao je ulazeći u džip. “Džaba!”
Sin me je pogledao… Taj pogled ne mogu da zaboravim… Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.
“Slobodni ste!”, rekao je.
Obojica?
Čekajte!… Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.
“Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!”, rekao je bijesno.
I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.
“Evo šta ćemo”, rekao je konačno. “Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!”

Ostali ste?

Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest… Sjutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je…
“Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo”, rekao mi je bezbjednjak iz čete. “Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu.”

Zašto u Žepu?

Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima… Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.
“Izvinite”, prišla je pilotu, “ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?”
“Prazan sam, gospođo”, odgovorio je. “Ali…”
Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.
“Pusti ljude, čoveče! Prazni smo, ulazite!”, nasmijao im se.
U pola dva su stigli na Batajnicu.

Kako ste saznali da su stigli?

Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je… Veze su bile u prekidu… Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 3225084. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.
“Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će…”, vikao sam u slušalicu.
“Stigli su, već su stigli”, prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.
Slušalicu je preuzela Zorica.
“Kako je tamo?”, prošaputao sam molećivo.
Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze… Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.

Kada ste vi izašli iz Sarajeva?
Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima… “Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?”, pitali su me.
Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Štaovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!
Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.

Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažovao da, kao poznati šekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je sa mojom molbom.
Sastanak sa Koljevićem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvršnom vijeću BiH; kada je počeo rat, prešla je na Pale.

Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom?
Ne, ne… Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljević. Vozač je bio odnekud sa juga Srbije, došao na Pale da se bori… Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku.
“Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru”, brbljao je. “Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu… Ali, veruj, jedva čekam da pukne na Kosovu pa da se Šiptarima najebem majke.”
Koljević me je primio hladno…

U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.
“Ništa”, kažem, “dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta… Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom.”
U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.
“Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!”, skočio je od stola kao oparen. “Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Neko ovde mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana sveta; juče je došao čovek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim rečima, hoćete da bežite?”
“Ma, ne, ne…”, pravdao sam se. “Porodica mi je u Beogradu… Htio bih da izađem sa svojim studentima…”
“Rešili smo da zadržimo sve svoje vredne ljude”, prekinuo me je nervozno. “U deset imamo zakazano Predsedništvo, izneću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsedniku vlade.”

Ko je bio predsjednik vlade?

Vjerujte da se ne sjećam… Koljević mi je dao do znanja da je razgovor završen. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili među svoje “vredne ljude”. Osjećao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam još nekog u Sarajevu.
“Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom”. rekao sam.
“I moj brat je ostao dole!”, prosiktao je. “Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbedio mu da izađe, ali nije hteo. E, više ne mogu za njega da odgovaram!”

Inače, prije rata se znalo: Nikolica Koljević – tako su ga zvali – bio je američki đak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takođe profesor Univerziteta – poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izađe iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otišao na Pale.

Kako ste to razumjeli?

Nikako! Samo se sjećam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviću.

Zašto baš njemu?

Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam…

I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!

Kome?

Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu… Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku. Tako sam, čitajući sa olovčicom u ruci, došao do Mletačkog trgovca, do Šajloka, koga ovih dana igram…

Jevrejine, imaš pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada već insistiraš, uzmi je – kaže Porcija. Ali, ovdje piše i još nešto: ne smiješ proliti kap krvi. Jer, ako je proliješ, visićeš!

Taj dio sam bijesno podvlačio, u glavi pišući pismo Nikoli Koljeviću. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kaže –visićete, nego – molićete boga da presudite sebi… Tako nešto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviću. Nažalost, ne zbog griže savjesti, to se zna…

Šta se zna?

Zna se zbog čega se Nikola Koljević ubio, kako, ko mu je donio pištolj…

Ko?

Radovan Karadžić. Ali, ne bih to, pustite…
Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima:
“Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!”
Dakle, on meni i mom djetetu hoće da rastresa mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao… Zauvijek sam se distancirao… U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su “njegovi” htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku…

Mislite da je riječ o upadanju u klopku?
Vjerujete, iz mjesta bih preskočio tu temu. Nema se tu šta dodati. Sve je jasno… Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se dičim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viđam sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Koštunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Dačićem… A nekada smo odlično sarađivali…
Igrali ste Cvikeraša u Sjećaš li se Doli Bel…
Prije toga, u Bifeu Titanik… Emir Kusturica je bio bistar, pametan, izuzetno talentovan reditelj. I fer, korektan čovjek, vaspitan. Poslije Oca na službenom putu, ponudili su mu mjesto redovnog profesora na sarajevskoj Akademiji. Odbio je.
“Nema smisla da Boro Stjepanović ostane vanredni profesor, a ja, njegov asistent, budem unaprijeđen u redovnog”, rekao je.
Nakon snimanja, uvijek bi me svojim kolima vraćao kući. Kasnije, Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zašto Sidranu granate padaju na glavu, zašto ih je zaslužio… Smučilo mi se… Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi…

Hoćete da kažete da glumci nisu?

U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zašto? Jedan od ključnih elemenata glumačkog talenta je saosjećanje; ne tugovanje nad sobom, nego:
“Šta je Hekuba njemu il’ on Hekubi da plače za njom?”
Ništa mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac može. Većina ima tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom mišljenju, sačuvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj život braneći komšiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Srđanu Aleksiću.

Jeste li, nakon rata, nekada razgovarali sa Emirom Kusturicom?

Ne. Poslednji put smo razgovarali negdje 1991, pred njegov put u Ameriku, kada mi je, kao jedine autentične glumce, u nebesa dizao naturščike. Rastali smo se negdje kod knjižare “Svjetlost”; nakon nekoliko koraka, čuo sam kako viče za mnom:
“Ej, ne rekoh ti ko mi igra u filmu! Džoni Dep i Fej Danavej!”

A, mislim se, što ne uze nekog naturščika ako su toliko dobri? Kasnije, slučajno, u Herceg Novom sam ga vidio kako mi ide u susret; brzo sam zabio glavu u izlog, a on je naglo počeo da objašnjava nešto čovjeku koji je išao pored njega. Očito, obojica smo htjeli da izbjegnemo susret. I onda, krajem devedesetih, vidio sam ga na otvaranju obnovljenog Crnogorskog narodnog pozorišta. Iako sam vodio prvu i jedinu glumačku školu u Crnoj Gori, kao prvi profesor glume, dobio sam mjesto na trećoj galeriji. Za razliku od mene, Emir Kusturica – iako u to pozorište nikada nije ušao – govorio je na otvaranju. Družio se sa tadašnjim političkim establišmentom, možda zato. Poslije je organizovan prijem, ali sam Mladena Nelevića zamolio da me obavijesti kada Kusturica izađe iz prostorije da bih mogao da uđem.

Zašto?

O čemu bismo nas dvojica imali da razgovaramo?! Doduše, volio bih nekada da popričam sa nekim ko misli drugačije, ko vjeruje da je nacija sve i svja. Imam isječak iz sarajevskog “Oslobođenja”, saopštenje SDS-a za Banjaluku:
“Braćo Srbi, niko nas ne voli, ali svi nas se boje!”
Čekaj, bog te tvoj! Čovjek koji kaže da ga niko ne voli, a da ga se svi plaše, ko govori u tim apsolutnim kategorijama, taj je, u najboljem slučaju – lud. Ili Nikolica Koljević:
“Sve je prolazno samo su nacije večne!”
Jadni moji obožavani stari Grci, gdje su oni? Nema ih! Kako su nestali ako je nacija vječna? Ko to može da ugrozi vječnost?

Šta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljevićem? Kako ste konačno stigli u Beograd?

Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljevićem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrušeno i snishodljivo, prišli Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja – Miću i Peru – koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa sa bilješkama iz kojih će kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III.
To ste iznijeli iz svog doma?
To! Žena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije… Premijer nije bio naročito raspoložen za razgovor.
“Gospodine predsjedniče, da vas upoznam: ovo je naš poznati glumac, Boro Stjepanović…”, počela je Mira.
Pružio sam mu ruku. Nije je prihvatio.
“Znam sve”, rekao je, ne pogledavši me. “Napravićemo… Slobodni ste!”
I, zaista, paljanski ministar pravde mi je, na haubi svog automobila, ubrzo potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog pozorišta RS, data dozvola za angažovanje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice…

Dali su vam i kola ili…

Pošto su sa mnom na put krenuli i paljanski novinari-propagandisti koji su imali zadatak da po Srbiji “šire istinu o ratu u Bosni”, da prikupljaju donacije, krenuli smo kolima. Čim smo prešli Drinu, zastali smo u nekoj kafani da se odmorimo, da popijemo kafu.
“Šta to radite, Bosanci, što ste se posvađali sa komšijama i braćom?”, dočekao nas je gazda kafane. “Dajte, mirite se! Nema to smisla…”
Slično je bilo i u Rumi: došao je mještanin, raspitivao se šta se događa u Bosni, pitao jesmo li normalni.
“Rumu je skoro posetio nekakav pop po kome su građani bacali cveće”, pričao nam je. “Srbin sam ali, znate li šta sam tog momenta osetio? Osetio sam da to ne osećam; nije to moje…”
“To je Srbija!”, rekao sam trijumfalno svojim saputnicima. “I, gdje ćete vi…”
Bili su zgranuti. Eto, tako sam izašao. Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Dušku…

Je li i on izašao?

Nije, poginuo je… Od srpske granate. A na nekom srpskom sajtu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!
Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.
Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operisali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.
“Dođite ujutro…”
Sjutradan ga nije našla u sobi.
“Gdje je?”, pitala je.
“Nema!”, rekao joj je doktor. “Uspješno je operisan, bio priključen na vještačka pluća, a onda su vaši sa Pala isključili struju.”
“Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!”, vikala je moja snaha.
Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među “vaše” i “naše”… Ja sam – ničiji!

Kakva je to pozicija?

Predivna. Izolovanost i samoća su mnogima nepodnošljivi; naprosto, ljudi imaju potrebu da se multipliciraju u nekakvu masu, u “mi”… “Mi” je ono pomoću čega egzistiram. Ne u smislu neidentifikovane gomile, nego u smislu neposredne veze individua. Samo to priznajem.
Moj brat je, inače, mogao da izađe iz Sarajeva; obezbijedila mu Mira Nogo. Ali, odlučio je da ostane…
A vi? Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd?

Ne znam, vidite… Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli da shvate – ko to puca po Sarajevu!
Nažalost, i danas, poslije svega, mnogi to odbijaju da shvate…
Znam… Redakcija “Vremena” je mom tekstu dala naslov: Ko to tamo puca! Naravno, bilo je i drugačijih primjera: beogradski glumci su, u znak protesta protiv granatiranja Sarajeva, sjeli ispred Jugoslovenskog dramskog i blokirali ulicu Maršala Tita. To je bila velika hrabrost.
A moj dolazak u Beograd… Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili da ostanem u Sarajevu i pucam na svoje sugrađane ili da odem u Beograd koji je one koji pucaju instrumentalizovao. Ne znam… Bilo je valjda logično da odemo kod tasta i tašte… Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.
Jednom je moj otac, čitajući novine, zamišljeno promrmljao sebi u bradu: “Vidiš, pokazalo se: svaka ptica svome jatu.”
To me je razbijesnilo.
Zašto?
“Kojem si ti to jatu doletio?”, pitao sam ga. “Ko je tvoje jato?”
“Ih, kojem jatu?! Pa, srpskom, jeb’o ga ti!”
“Nisi ti došao Srbima, došao si meni! Ni sam nisam došao Srbima, niti u Beograd; došao sam tastu i tašti. Da su u Zagrebu, išao bih u Zagreb. Da sam se zatekao u Prištini, došao bi u Prištinu. Ne bi išao Albancima, nego meni!”, govorio sam sve više padajući u vatru. “Uostalom, jesu li Jelena i Ivana tvoje jato?”
“Jesu, šta me pitaš gluposti? Đed sam im…”
“E, pa nisu, ako gledaš na taj način. Njihova baba je Barbara, a majka napola Hrvatica. Jesu li one tvoje jato?”, ponavljao sam.
“Jašta su! I zašto ja uopšte sa tobom o tome pričam?!”, rekao je, odmahnuvši rukom.
Žao mi je što majci nikada nisam uspio da objasnim da njenog sina nisu ubili muslimani, nego Srbi.

Kako je poginuo vaš brat?

Pekli su hleb iza zgrade… Bili su izašli… Brat se tokom rata izvještio, pravio je odličan hljeb… Pala je granata…
I onda taj idiotizam da su muslimani sami na sebe pucali, da su žrtvovali ljude da bi napakostili srpskoj strani. Čudo jedno kako su Srbi, svako put kada bi granata promašila cilj, priznavali da je njihova; kada bi pogodila, onda su “muslimani napravili pokolj”! Jeste, brate, bio sam tamo, vidio sam kada ste gađali i ubijali!
A majka nije vjerovala. Branila se, do smrti…
“Verujem ti”, rekao mi je jednom moj profesor sa Akademije, Bata-duša Mihajlović, “ali to ne smem sebi da priznam. Jer, ako bih priznao, morao bih da zaključim da smo najgori narod na svetu.”
“Bato, ne govorim o narodu!”, rekao sam. “Riječ je o konkretnim ljudima, sa imenima i prezimenima!”

Koliko dugo ste živjeli u Beogradu?

Godinu i po, tako… Kada sam vidio da se uskoro neću vratiti u Sarajevo, bio sam odlučio da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnuju fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bih im pomogao. Tako sam otišao. Obećali su mi stan… Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.
“Dakle, prevarili ste me?”, pitao sam.
“Prevarili!”, odgovorio je.

Pokajali ste se što ste došli u Crnu Goru?

Ne, nisam… Zanimljivo, kada sam iz JDP-a prešao u Atelje 212, svi su se čudili, pitali jesam li lud; isto se dogodilo kada sam napustio Atelje i postao asistent na FDU, kada sam iz Beograda otišao u Sarajevo ili iz Sarajeva na Cetinje… Mislili su da padam, da idem nadolje. Ne, nisam to doživljavao na taj način. Možda tako djeluje iz te “mi” vizure. Vjerujem da sam uvijek odlazio na bolje, za većim izazovima. Najzad, u međuvremenu sam uradio knjige o glumi… A da li sam se pokajao?
“O, da mi je ne misliti na to!”, kaže Hamlet.

O čemu ne želite da mislite?

Da mi je ne misliti da sam ikada radio u toj školi na Cetinju! Kažu da se neki crnogorski ministar spoljnih poslova svojevremeno raspitivao ko vodi cetinjsku Akademiju, ko sam, odakle… Rekli su mu da sam jedan od najboljih u toj oblasti na prostoru bivše Jugoslavije.
“Šteta što nije naš!”, rekao je.

I, kada bolje razmislim, skoro sve što sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa. Trudio sam se, recimo, da na Akademiju, kao obavezan predmet, uvedem lutkarstvo, vjerujući da se bez njega gluma ne može savladati. Naime, kada se zavjesa spusti, glumac želi da kaže – evo, nisam lik koga sam do prije pet minuta tumačio; majstor sam koji ga je, zahvaljujući svom talentu, takvog napravio. E, to je lutkarstvo! Ima li boljeg dokaza da je vaš proizvod izvan vas? Jedva sam uspio da taj predmet uvedem, a onda, čim sam otišao u penziju, ukinuli su ga. I mislite da se zbog toga pobunio neko iz jedinog lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori?

Sigurna sam da nije. Uostalom, ko bi se usudio da se suprotstavi toj sili, tom čudu od talenta koji već duže od decenije vlada crnogorskom kulturom?!

Naravno da nisu. Predmet lutkarstvo je ukinut i u Sarajevu…

Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo?

Nisam htio. Iako su mi vratili stan.

“Neću”, rekao sam. “Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan.”

A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete… Sa nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama… Tako sam saznao za brata… Zapravo, nisam direktno…

Kako ste saznali?

Imao sam predstavu u Ateljeu… Te 1993. smo kasno završili sezonu, negdje šestog, sedmog jula… Nakon predstave, požalio sam se Voji Brajoviću, mom drugu sa klase i kumu, koji mi je, kao i Dejan Mijač, tada mnogo pomagao:
“Vojo, već tri dana zaredom iz čista mira plačem… Ništa, samo plačem…”
Rekao je da dođem kod njega, da se javim da malo popričamo, da izađemo… U JDP-u su, sjećam se, radili Šćepana Malog…
Poslije predstave sam došao kući. Vidim – gori svjetlo; moj sin sjedi na tom kauču na kome sam svake noći plakao. Žena je, ne pozdravivši me, samo protrčala kroz antre i nekud pobjegla… Gledao sam Marka, pitao šta je bilo.
“Javljala se Jelena”, promrsio je.
Jelena je starija ćerka mog brata.
“I?”, pitam.
“Duško je ranjen… Prevezen je u bolnicu… Operisan…”
“I?”, pitam gotovo molećivo. Iako znam…
“Ništa… Eto…”

Koliko je godina imao vaš brat?

Četrdeset… Počeo sam da šutiram stvari… Izletio sam van… Šetao… Kalemegdan, Slavija, Kalemegdan, Slavija… Plakao sam… Te noći sam se sjetio: poslednjeg vikenda pred rat, kod mene su bili tetka i Duško; komentarisali smo situaciju u Bosni, u Jugoslaviji…
“Trebalo je uvažiti srpske argumente”, rekli su.
“Šta uvažiti?! Kakve argumente?!”, vikao sam. “Imaju li Srbi vlast u ovoj opštini? Imaju! I, šta hoće? Da idu u šumu i puškama osvajaju ono što već imaju?!”
“Ako se ne usvoje srpski predlozi, zaratiće se”, rekao je Duško.
“Pa, neka se onda i zarati!”
“Lako je tebi da to kažeš”, brecnuo se. “Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati da poginem!”
Eto, to se i dogodilo. Taj bol, ta bespomoćnost strašno ponize čovjeka… Znate…
Znam…

Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo da platimo pet, šest hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.

I, onda vi mene pitate… Bosna je… Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca… Vidjeli smo… I kasnije…

Šta ste kasnije vidjeli?

Kada smo Duška prenosili na Koševo, komšije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentarisali su:
“Jedan četnik manje!”
Ili, kada su se, poslije rata, njegove ćerke vratile u Sarajevo i pokušale da dobiju neku bijednu očevu penziju, službenik u opštini ih je vratio, rekavši kako neće da potpiše “četnikušama”.

Trebalo bi da se stidimo… Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid.

Koji su vaši razlozi za stid?

Uvijek mislite da ste mogli da učinite više… A niste… Poslednjeg vikenda pred rat, dok su se ljudi skupljali oko Baščaršije, držali se za ruke pokušavajući da spriječe sukob, otišao sam na svoje imanje iznad Sarajeva; morao sam da sadim kruške. I šljive.

Niste vjerovali da će doći do rata?

Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je… I to baš – onako… I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti da zamisli priču i da je drži u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se “ličnosti vraćaju iz hrama”, upropastio sopstveni komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote.

U grčkim tragedijama ćete naći:
“Kuku, šta smo im uradili!”
Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…

Mislite da je tako nešto uopšte moguće?

Da, u pravu ste. Teško… Nažalost, vrlo teško!

Odmor na krstarenju...

...sama, bez muza koji je ostao razvijati biznis...

Moj dnevnik

... Dan 1. Spremna sam za ovo divno krstarenje. Ponijela sam najljepse haljine. Tako sam uzbudjena!!

...Dan 2. Cijeli dan samo bili na moru. Bilo je divno, vidjela sam nekoliko dupina i morskih kitova. Kako mi je divno poceo odmor!! Danas sam srela kapetana i ucinio mi se zanimljiv.

... Dan 3. Cijeli dan sam bila na bazenu, ronila i igrala golf. Kapetan me pozvao za svoj stol za vecerom. Bila mi je to velika cast, bilo mi je extra.Vrlo je zgodan i zanimljiv muskarac.

... Dan 4. Bila sam u kazinu i dobila 110 eura. Kapetan me pozvao na veceru u svoju kabinu. Bila je to luksuznavecera, skoljke, kavijar, sampanjac. Pitao me da ostanem s njim i odbila sam poziv. Rekla sam mu da ne zelim prevariti supruga.

... Dan 5. Ponovo sam isla na bazen i malo sam izgorila na suncu. Otisla sam u piano-bar i tamo provela ostatak dana. Kapetan me pozvao na pice, istina da je jako ljubazan muskarac. Opet me pitao zelim li provesti noc s njim i opet sam ga odbila. Tad mi je postavio uvjet da ce potopiti brod ako ne odem s njim u krevet.Ostala sam skamenjena.

... Dan 6. Danas sam spasila nekih 1.600 osoba... Cetiri puta!!!! Tako sam sretna!!!!!

Preminuo Veljko Rogošić

Slavni plivački maratonac Veljko Rogošić preminuo je u utorak popodne u 72. godini u splitskom Kliničko-boklničkom centru posle teške bolesti.

Svojom plivačkom karijerom Rogošić je obeležio živote kako mladih tako i starih naraštaja. Bio je najstariji plivač i prvi hrvatski sportista koji je preplivao La Manche pre osam godina, dok se oni nešto stariji diljem bivše Jugoslavije sećaju Rogošićevih svetskih uspeha.

Rogošić je bio četverostruki prvak sveta i višestruki svetski rekorder u etapnom plivanju, čak sedam puta proglašen je najboljim svetskim maratoncem. Prethodno je prvi preplivao Brački, pa Viški kanal.

Bio je član splitskog plivačkog kluba "Jadran", gde je i započeo karijeru i za koji je plivao od 1959. do 1973. godine, a nakon toga se posvetio maratonskom plivanju. Godinu dana nakon što je preplivao La Manche, Rogošić je 2005. godine preplivao hiljadu kilometara od Savudrije do Prevlake.

Za reprezentaciju SFRJ nastupao je 203 puta, 142 puta je bio državni prvak, a 51 put je obarao državne rekorde u disciplinama slobodno 1.500 metara i 400 metara, mešovito na 400 metara i 200 metara, te na 200 metara delfinovim stilom.

U bogatoj i dugačkoj karijeri, poduhvatom se smatra kada je u 67. godini 2008. preplivao 171 kilometar od Sicilije do Tunisa, za šta mu je trebalo nešto više od 50 sati. Izjavio je da mu je to bio najteži zadatak u plivačkoj karijeri.
Prema izjavi Joška Berketa, gradonačelnika Kaštela, Rogošićevog rodnog grada, slavni se plivač, uprkos teškoj bolesti, spremao da zapliva u Tihom okeanu.
Veljko Rogošić rođen je 21. jula 1941. godine u Kaštel Lukšiću, gde će biti i sahranjen.

(e-Novine)

Kako hraniti ptice...

... a da prije njih rakuni i vjeverice ne pojedu njihovu hranu ?

Nedavno me Biljana zove iz kupovine da pita koju hranu za ptice da kupi. Kazem, najbolja su ona crna krupnija zrna - privlace kardinale. Zaboravim dodati da krupna crna zrna moraju biti pomijesana sa sitnijim, da bi zajedno prolazili kroz hranilicu. Kupi ona poveliku vrecu, ali samo tih crnih zrna, i jos prilicno krupnih. Ranije sam ja uvijek hranu za ptice. Nikada ovako krupna zrna. Ona bi podavila vrapce i manje ptice. Ipak, po onoj nasoj, daj sta das, istresem dio vrece u hranilicu. 
I stvarno, manje ptice, za koje je ta hranilica i pravljena, su imale problema da dodju do zrna. Vrapci nisu ni dolazili.

Ali zato jesu rakuni i vjeverice. Tih par noci  - prava festa za njih. Jedan od rakuna se pravo udomacio. Kako se popne do kucice - hranilice nisam vidio, ali sam ga jednu noc gledao kako visi na njoj, i trese je, kroz resetku dohvata izlaze za zrna, otkida sve sto mu smeta.
Znao sam da to ne moze dalje tako. Upotrijebim svo svoje majstorstvo. Napravim fisek od lima i postavim ga tako da se rakun ne moze ispentrati uz stubic na kome stoji kucica. To sam ranije, kao genijalan izum, vidio na nekim hranilicama. Narednih noci provjeravam. Pomaze!
A vjeverice? Njima fisek ne predstavlja nikakvu prepreku. Jer one skacu sa ograde i vrlo lagano i vjesto se zakace za kucicu. Odmaknem kucicu od ograde. One se, pametne kakve jesu, popnu na obliznje drzace za cvijece i opet skoce...
Uklonim drzace... Ni to ne pomaze jer ih i dalje vidim na kucici kako polagano dohvataju zrna... Najedu se i odu da naprave mjesto za druge kje dodju iza njih.
Ptica nigdje...
Ne odustajem. Kupim vrecu sitnih zrna i pomijesam ih sa onim krupnim, crnim.
I par dana -  mir bozji!
Samo ptice dolaze. I to kakve!!
Crveni kardinali i malko manje crvene kardinalice... Male grlice... poneki  plavi jay ( kako li se taj kod nas zove - krestalica?) ... vrapcici...
Pripitomili se. Cak vise ni ne bjeze  kad nas ugledaju...
Uostalom evo i nekoliko slika da potvrde ovu moju pricu.
*****
Ovo svoje iskustvo sam opisao i slikama ilustrovao prije dva mjeseca, jos iz perioda kada su bozuri cvjetali. Prilog sam pomjerao iz dana u dan, vec sam zaboravio na njega i evo danas ga, u nedostatku  ideja i drugih priloga, konacno objavljujem.
Fisek se pokazao kao dobra zastita od rakuna, ali ne i za vjeverice....
Za vjeverice moram nauciti ili smisliti nesto drugo. Ako tako nesto i postoji...
Borba sa divljim zivotinjama kojima smo se mi uselili na njihovu teritoriju se nesmanjenim tempom nastavlja...

Utisci sa Jadrana u slici

Razlicite utiske nosimo sa Jadrana. (Ustvari nose oni koji imaju srecu da ljetuju na tom prelijepom dijelu zemaljske kugle.) Razliciti i svi lijepi!
Ljilja i Mario se vratili, lagano preplanuli jer su se drzali hlada i hladili vinom u konobi.
Bili u Vidicama. Krstarili Sibenskim arhipelagom.
kao i obicno, Mario je pronasao zanimljive teme i uglove za slikanje.
****************

Tri sirene guraju brod

Kapija napustene otocne kuce na Jadranu

Zokina slikovnica iz Banjaluke 2012. (2)

Zoka Predovic se provrijednio. Poslao jos slika iz Banjaluke. Da mi olaksa - ovog puta sa potpisima.
Hvala Zoka. Javi nam se i kad se vratis u Otavu.

*************

Sibenik u pozadini ( sa ocem Pavlom)

Uvijek najljepsi pogled sa Kastela

Abacija...

Ovih dana nastavlja se izgradnja Ferhadije

Ne treba predstavljati...pogled sa mog stana bivseg na Bulevaru

Natpis, zna se gdje je

Na trajektu. Povratak sa otoka Iz

Moja skola...skolica

ETF dobija novi krov

Nadajmos se skoroj renovaciji

Jaretina na raznju je nesto posebno

Kralj zivotinja - Lava jos nisam probao

Vedrana Rudan: Pismo citateljima bloga

Najdraži moji,

pred tjedan dana bila sam presretna. Moj blog pročitalo je do tada milijun ljudi. Naravno da taj milijun ne misli uvijek onako kako ja mislim.

Reći ću vam kako pišem. Perem suđe ili kuham nešto, sine mi ideja, sjednem za kompjuter i za, kad se posebno potrudim, petnaestak minuta napišem tekst. U prosjeku ga prvoga dana pročita deset do petnest tisuća ljudi. Kad sam pisala tekst o tome što Ameri rade svima nama koji smo živjeli u bivšoj Jugi i stavila mu naslov "U Zemlji Krvi I Idiota" (http://www.rudan.info/zemlja-krvi-idiota/ ) nisam očekivala posebnu čitanost.

Po meni, iz aviona se vidjelo da je netko uložio 11 milijuna dolara, podatak iz tiska, da bi ovdje po tko zna koji put izazvao frku. I ja sam po tko zna koji put napisala što mislim o Amerima.

Ameri su fašisti, Milošević je bio njihov đak, nikakav "Srbin". Moja stara teza.

"Srbi" ne postoje. "Bošnjaci ne postoje". "Hrvati ne postoje". Moje prastare teze. Postoje ljudi i zvijeri.

I još jedna moja teza. Prastara. U Srebrenici nisu klali "Srbi". Vjerovali vi to ili ne. Da su Evropljani i Ameri htjeli spriječiti zločin mogli su bez problema Mladiću sprašiti metak u potiljak, a pobiti i ostale egzekutore. Ali nisu.

Zato jer i Evropi i Americi muslimani smetaju. Tamane ih poput štakora diljem kugle zemaljske iz dana u dan. Moja stara teza.

Na tu sam temu napisala desetke tekstova. O Libiji, o Afganistanu, o Iraku, o Iranu.

EU ne pripušta Turke u svoje krilo jer ne želi da se njenim ulicama šeću. Ovo je teza najvećeg živućeg filozofa Chomskoga.

Vraćam se na početak. I onda ja jedne dosadne večeri sjednem za kompjuter i napišem još jedan u nizu svojih tekstova na moju izlizanu temu. Ameri su fašisti, Ameri su Hitler 21. vijeka.

Poslali su ovamo anoreksičnu "dobrotvorku" koja nikamo ne putuje bez trideset frizera i šminkera i djece skupljene s koca i konopca o kojoj brine pitaj boga tko. Ona ne može i kad bi htjela.

Dakle, takva jedna "Mama" dobila je zadatak da "režira" film o silovanju u "našem" ratu. "Našeg" rata ne bi bilo da nije bilo "njih".

Tekst k'o tekst, ništa posebno, ponavljam se, sa mržnjom prema Amerima dojadila sam bogu i vragu, naravno da su za mene "Ameri" oni koji vladaju Amerikom, ne sirotani koji žive još lošije nego mi.

Napisala ja, stavila uz tekst sličicu da svima bude jasno što je pisac htio reći. Kad. Jebote! U jednom danu ga je pročitalo sedamdesetak tisuća ljudi.

Užasnula sam se. Veličina ne znači uvijek sreću. Nekoliko stotina komentara?! Uz najbolju volju nisam ih mogla sve pročitati ali mi je brzo postalo jasno.

Za jedne sam ja žena luda za "Srbima" koje volim i kad siluju Bošnjakinje, za druge monstrum koji ne razumije kako se osjećaju silovane žene.

Ovo pismo vi koji mislite da volim srpske silovatelje, ne volim ni hrvatske ni muslimanske ni talijanske., nemojte doživjeti kao ispriku. Shvatite ga kao jezu pisačice koja misli da jasno piše.

Kao jezu ljudskog bića koje je shvatilo da ljudima na našim prostorima koji već dvadeset godina nisu "naši" tako malo treba da pisanjem krenu jedni na druge puni bijesa i mržnje. Jadna naša djeca koja su bila djeca kada je sve u pokojnoj Jugi krenulo naopako. Ali mir ovdje nije imao šansu.

Ameri i Evropa odlučili su našu pokojnu domovinu pretvoriti u svoju vojnu bazu, svoje luke za ispiranje američkih brodova zagađenih osiromašenim uranom, u rupčagu iz koje će izvlačiti naše mladiće da svijetom šire njihovu demokraciju.

Uspjeli su. Danas naši dečki ginu daleko od Sarajeva i Beograda i Zagreba i Ljubljane i drže Amerima kurčeve da bi njihov mlaz pogodio leševe "talibana". Jeste li vidjeli sličice?

Sve što mislimo da imamo u rukama je tuđih banaka. Američke bombe sa osiromašenim uranom ubile su nas koji još bauljamo ovim prostorima i one koji će se tek roditi i njihovu djecu i njihove unuke.

Zrak, zemlja, jezera, planine, doline, Jadransko more. Rak, rak, rak, rak.

A onda dođe Velika Majka sa bijednim filmom o strašnoj tragediji koju je izazvala njena domovina, pa ja napišem tekstuljak, pa se onda mi opet pokoljemo, srećom "samo" preko neta.

Zašto ne možemo vidjeti manipulaciju? Zašto neki svijetom hodaju širom zatvorenih očiju?

Htjela bih da moji čitatelji u meni prepoznaju ljudsko biće otvorena srca prema ljudima ma koje vjere i nacije bili.

Očito, nema šanse. Podijeliše vas. Vas. Mene nisu. Ja nisam ni Hrvatica ni Srpkinja ni Bošnjakinja ni Makedonka ni Albanka ni Slovenka. Ja sam Ljudsko Biće koje si "utvara", kako zna reći Ćiro Blažević, da piše jasno. A ne piše?

Svima koji su me krivo shvatili poručujem, ekipo, to je vaš problem. Što nikako ne znači da mi nije drago da čitate moj blog. Razumijem vas. Nesretni ste i vi i ja i oni koji misle poput mene.

Između vas koji me ne razumijete i mene ipak postoji razlika. Vi mislite da vas Bošnjake i vas Srbe i "nas" Hrvate siluju dojučerašnji prijatelji i dovijeka susjedi.

Ja mislim da su i mene i sve moje i vas pojebali momci preko Bare i njihovi saveznici. Moji i vaši dragi susjedi ipak su bili samo oruđe.

I još nas jebu. Ali, tješimo se. Nismo jedini. Uskoro će u zrak odletjeti Iran . Tamo će dečki iz svih naših bivših republika i pokrajina ujedinjenim snagama silovati u ime Amerike pa ćemo najzad opet postati braća. Po silovanju.

Pozdravljam vas od srca ma gdje bili i hvala na čitanju.


Milijunašica Vedrana Rudan

(http://www.rudan.info/)

Čarls Simić: Otpadnik od nacije

Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni. Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.
Kako se zastor diže, ja sjedim na kahlici u stražnjem dvorištu kuće mog dede u malom selu u Srbiji. Godina je 1940. Izgledam sretno; lijep je ljetni sunčani dan unatoč tome što je Hitler već okupirao veći dio Europe. Ja, naravno, nemam pojma da on i Staljin spremaju razrađenu zavjeru da od mene naprave američkog pjesnika. Volim susjedovog psa Tozu i trčim za njim, noseći moju kahlicu, kako bih ga povukao za rep ali on se ne da.
Što bih danas dao da imam fotografiju Toze! On je bio seoski mješanac, pun čičaka i buha, a u njegovim mudrim i tužnim očima, da smo samo znali kako u njih proniknuti, našli bismo životne priče i mene i mojih roditelja.
Imao sam strica mog tate o kojem se ništa ne zna. Ne znam ni njegovo ime ako sam ga ikada i znao. On je otišao u Ameriku 1920.-tih i nikad se nije javio. Rođaci su pričali da se obogatio. Pitao sam ih: “Kako znate?”. Čuli su da se priča. Malo po malo ljudi koji su čuli da se priča su poumirali i niko više nije ostao koga bi se moglo pitati. Stric mog oca bio je kao jedan od onih mrava koji, naišavši na kolonu mrava koja maršira u jednom smjeru, krene u suprotnom iz samo njemu znanih razloga. Mravi k’o mravi, kod njih se to u pravilu ne događa, a ipak, koji puta se dogodi i nitko ne zna zašto.
Taj moj mistični prastric me interesira jer me malo podsjeća na mene. Ja sam također došao u Ameriku i kroz duge periode vremena zaboravljao odakle sam i bio bez kontakta sa svojim zemljacima. Nikad nisam razumio važnost koju su oni pridavali mjestu gdje je tko rođen kad na svijetu postoji toliko lijepih mjesta koje bi čovjek mogao nazvati domom. Dogodilo se da sam se ja rodio u Beogradu 1938. i da sam tamo proveo prvih petnaest značajnih godina prije nego sam otišao zauvijek. Nikad to nisam osjećao kao gubitak. Kad to pokušavam reći mojim američkim prijateljima, ne vjeruju mi. Sumnjaju da ne želim pokazati svoju čežnju za domom jer mi je previše bolna. Navodno moja traumatična sjećanja na rat tjeraju me da potiskujem u podsvijest koliko mi znači stari Beograd. Moja ratna sjećanja mogu biti zastrašujuća ali ja sam imao sretno djetinjstvo usprkos bombarderima koji su se obrušavali, zaglušujućim eksplozijama i ljudima koji su visjeli sa stupova ulične rasvjete. Ja nisam znao za bolje i nisam sanjao o mirnim šetnjama s mojim roditeljima niz bulevare ukrašene drvoredima ili o igrama s drugom djecom u parku. Ne; imao sam tri godine kad su bombe počele padati, a bio sam dosta star kad je rat završio i ja morao poći u školu.



Prva osoba koja mi je govorila o zlu koje postoji u svijetu bila je moja baka. Ona je umrla 1948. ali ja je se živo sjećam jer se ona brinula o meni i bratu kad bi naša mama odlazila na posao. Ta sirota žena imala je više zdravog razuma od većine ljudi. Slušala je na radiju govore Mussolinija, Hitlera i Staljina, a znajući nekoliko jezika razumjela je kakve su sve imbecilnosti ovi govorili. Ali ono što ju je još više uznemiravalo od njihovih opakih govora bili su njihovi ushićeni sljedbenici. Tada to nisam shvatio, ali ona me je naučila nečemu za cijeli život. Čuvaj se takozvanih velikih vođa i kolektivnih euforija koje oni pokreću. Mnogo godina kasnije napisao sam slijedeću pjesmu o njoj:


Imperije

Moja je baka prorekla kraj
vaših imperija, Budale!
Ona je peglala i slušala radio,
dok se zemlja tresla pod našim nogama;
Jedan od njihovih heroja je držao govor.
Ona je samo rekla:”Monstrum”.
Čule su se ovacije i topovske salve
monstrumu u čast.
“Mogla bih ga ubiti golim rukama”,
rekla je, gledajući me.
Nije bilo potrebe, svi oni
otići će do vraga tako i tako.
“Da nisi brbljao nikome
o ovome”,
upozorila me je.
I povukla za uho da bude sigurno
da sam razumio.
Kad se govori o mraku poslijeratnih godina, obično se misli na političku opresiju i glad, ali ono čega se ja sjećam su slabo osvijetljene ulice, tamni prozori i ulazna vrata mračna poput lijesa. Ako bi pregorjela žarulja uz koju se navečer čitalo, nije bilo izgleda da ju se skoro zamjeni. Svake smo godine imali sve manje svijetla u našoj kući i nedovoljno grijanja zimi. Navečer smo sjedili u kaputima slušajući kako nam krulje prazni želuci. Gosti koji bi došli ne bi se ni gnjavili skidanjem šešira i rukavica. Mi bi se stisnuli bliže i šaptali o hapšenjima, o susjedu koji je strijeljan ili koji je nestao. Ništa od toga nije bilo za moje uši, mogao sam se izbrbljati u školi i sve ukućane dovesti u nevolju.
To je bilo prvi put kad sam čuo da smo mi Srbi budale. Oko toga nije bilo neslaganja. Koja je još europska nacija bila toliko glupa da vodi građanski rat dok su je nacisti okupirali? Mi smo imali komuniste, rojaliste i najmanje nekoliko frakcija domaćih fašista. Neki su kolaborirali s Nijemcima i Talijanima, neki nisu, ali svi su se međusobno tukli i strijeljali svoje političke protivnike. Tada nisam baš sve to razumio ali se sjećam ljutnje i ogorčenja odraslih. Raspoloženje je, naravno, bilo vrlo vjerojatno drugačije u kućama u kojima su s dobrodošlicom dočekali komuniste. Mi smo, na kraju krajeva, bili pripadnici mumificirane, osiromašene obitelji srednje klase koja bi bila najsretnija da se ništa nije promijenilo. Mama i baka su mrzile ratove, nisu vjerovale nacionalnim demagozima i željele su vlast koja bi ljude ostavljala na miru. Drugim riječima, bile su tip ljudi, kako su nas učili u školi, predodređen da završi na smetlištu historije.
Koji puta bi neki od naših posjetitelja stao braniti Srbe. Mi imamo časnu povijest, punu herojskog žrtvovanja i beskrajnih patnji u obrani Europe od Otomanske imperije za što nam nitko nikad nije rekao hvala. Mi smo lakovjerni naivci koja uvijek misle bolje o svojim susjedima nego što to oni zaslužuju. Mi smo se priklonili Engleskoj i Americi kad su nacisti već okupirali ostatak Europe i kad je bilo samoubilački ići protiv njih.
Da, mi smo to učinili, rekla bi moja baka, jer smo budale koje su pretjerale u umišljenosti o svojoj historijskoj važnosti. Gomila lopovluku sklonih blentavih seljačina, koji su najsretniji bili pod Turcima, bez slobode, bez obrazovanja i bez ambicija osim da ispeku odojka za poneki praznik.

“Gospođo Matijević, kako možete govoriti tako?” protestirao bi naš posjetitelj. Baka bi samo slegnula ramenima. Njen muž je bio heroj iz Prvog svjetskog rata, pukovnik s gomilom odlikovanja koji je izgubio oduševljenje za rat. Sjećam se kako me začudilo kad sam ga prvi put čuo reći da Srbi nisu trebali zbaciti vladu koja je 1941. potpisala s Hitlerom pakt o nenapadanju. Rekao bi: “Vidi samo što nam je rat donio.”
Pitam se što je moj nepoznati prastric u Americi mislio o svemu tome. Kladim se da je imao svoje mišljenje dok je sjedio na nekom poljskom zahodu u Kansasu ili Teksasu i čitao u novinama od prošlog mjeseca kako su 27. marta 1941. herojski Srbi hodali ulicama Beograda vičući “Bolje rat, nego pakt” dok im je Hitler prijetio stisnutom šakom. Pretpostavljam da je tu i tamo pokušao objasniti svojoj ženi što je to sa Srbima. Da je ona bila Apaš ili pripadnica nekog drugog plemena američkih domorodaca, brže bi to razumjela. Stric bi protumačio da su Srbi veliko, svadljivo pleme, najsretniji kad kolju jedan drugoga. Srbin iz Bosne ima toliko zajedničkog sa Srbinom iz Beograda koliko Hopi indijanac ima s Komančem, a svi zajedno često djeluju kao da im je Bog dao manje razuma nego patki.
A možda, kad bi razmislio, ne bi se ni upuštao u objašnjavanje. Balkan, s brojnim nacionalnostima i tri različite religije previše je složen da bi ga se objasnilo i događajima dalo neki smisao. Pogotovo kad svaka etnička grupa piše svoju povijest, spominjuću samo nepravde koje su učinjene njima, a prikladno ispuštajući sve svinjarije koje su oni činili susjedima tokom stoljeća.
Kad sam 1954. godine došao u Sjedinjene Države, ustanovio sam da su razgovori među srpskim emigrantima, neke bi moji roditelji tu i tamo viđali, identični onima koje sam slušao u Beogradu. Uvijek bi jadikovali kako to da smo mi, koji smo tako hrabri, tako čestiti, tako nevini završili tu gdje jesmo. Zbog izdajica, naravno. Srbi će zabiti jedan drugom nož u leđa. To je nacija izdajica i prevrtljivaca, Juda i zmija u travi. A još gori su naši veliki saveznici. Engleska, Amerika i Francuska zajebale su nas kraljevski. Nije li Churchill na Jalti rekao Edenu da mu se jebe što će biti s Jugoslavijom nakon što komunisti preuzmu vlast?
Mnogo od toga je bilo istina. Svjetski lideri jesu doprinijeli našoj sudbini svojim nemoralnim političkim dogovorima. Mi, emigranti, živi smo dokaz da je svijet okrutan ako se nađeš na pogrešnoj strani povijesti. Pa ipak, nisu me zanimali ti opsesivni razgovori o izdaji i unutrašnjim neprijateljima. Previše su podsjećali na način kako su govorili komunisti.
Nakon takvih večeri moj otac bi znao reći: “Naporno je biti Srbin”. On je bio jedan veseli pesimist. Volio je život ali nije vjerovao da se ljudski odnosi daju izmijeniti na bolje. Na početku rata gajio je simpatije za četnike, pro-monarhističke srpske nacionaliste, ali više ih nije imao. Nacionalističke bombastične fraze ostavljale su ga hladnim. Po tome je sličio na svog oca koji je znao šokirati i porodicu i prijatelje kad bi ismijavao srpske nacionalne heroje. I moj djed i moj otac bili su vjernici, odlazili su u crkvu ali nisu mogli odoljeti da se ne šale na račun popova. “Njima ništa nije sveto”, znala bi reći moja mama kad bi se naljutila na obitelj Simić. Naravno, ni ona nije bila ništa bolja; samo je držala do toga kako stvari izgledaju prema van. Njena je filozofija bila, neka svijet misli da mi vjerujemo u sve te budalaštine, a mi ćemo naše pravo mišljenje zadržati za sebe.
Nakon što su se moji roditelji 1956. rastali, ja sam otišao od kuće. Noću sam pohađao fakultet, a danju sam radio, prvo u Chicagu, a poslije u New Yorku. Ako bi me neko pitao za moj akcent, rekao bi da sam rođen u Jugoslaviji i na tome bi završilo. Otac, koga sam često viđao, rado se sjećao mladosti u staroj domovini ali je jednako takav ako ne i veći interes imao za Ameriku. Isto tako i ja. Samo kad bi on odlazio posjetiti svog brata Borisa, načimala bi se vječna tema srpske nacionalne sudbine. Boris je bio uspješan rukovodilac u jednom transportnom poduzeću i živio je sa ženom i tri njemačka ovčara, u lijepo uređenom predgrađu Westchestera. Volio je organizirati bogate večere na koje bi pozivao mnoge svoje srpske prijatelje, servirao im fantastičnu hranu i najbolja vina i zatim se s njima prepirao o politici cijelu noć. U Jugoslaviji, Boris je bio ljevičar i poštovalac partizana, ali kako je stario postajao je sve konzervativniji, da bi na kraju sumnjičio čak i Nixona da ima liberalne tendencije.
On je imao vrstu razuma koju sam često susretao kod srpskih muškaraca. Jedan je čas mogao biti intelektualno briljantan, da bi slijedeći čas bio nevjerojatno blesav. Kad bi mu netko na to ukazao, on bi poludio. Nikad nisam čuo toliko originalnih i idiotskih stvari iz istih usta. On je bio najsretniji kad se prepirao. Čak i kad bi se netko složio sa svim što je rekao i priznao da je bijelo crno, on bi našao razlog da nastavi s prepirkom. Naprosto su mu trebali protivnici, beskrajna drama s erupcijama bijesa, apsurdnim objedama, na rubu tuče. Svatko tko je poznavao Borisa složio bi se da bi on i Mahatmu Gandija natjerao da se maši batine. Kompromis je za njega bio znak slabosti, a ne zdravog razuma. On nije bio loš čovjek, ali usijana glava kad bi došlo do politike. Boris je umro prije nego što je Milošević došao na vlast; pitam se što bi on mislio o njemu i njegovim ratovima.

Slušajući Borisa i njegove prijatelje i njihova beskonačna naklapanja o našoj nacionalnoj historiji, mislio sam da su to stare imigrantske priče, žal za nepovratno prošlim vremenima. Kao i mnogi drugi, ja sam imao utisak da je Jugoslavija uspješna zemlja koje se neće tako lako raspasti ni poslije Titove smrti. Dva puta sam na kratko posjetio Beograd, 1972. i 1982., čuo sam za neke etničke incidente, ali sam nastavio vjerovati, čak i kad je kasnih 80-tih, poslije pojave prvih nacionalističkih lidera, retorika postala žučnija, da će razum na kraju prevladati. Nisam imao problema s kulturnim nacionalizmom, ali mi se gadio nacionalizam koji je zahtijevao neupitnu solidarnost s predrasudama, samoobmanjivanje i kolektivnu paranoju. Nisam ga mogao podnijeti ni u Americi, a još manje u Srbiji. Nekolicina prijatelja i rođaka iz Beograda govorila mi je o usponu novog lidera, spasioca nacije, koji se zvao Slobodan Milošević i činilo se da svi oni o njemu imaju dobro mišljenje. Počeo sam čitati beogradske novine i tjednike, a mjesečni telefonski računi su mi se značajno povećali, sve u pokušaju da razumijem što se događa. Nakon više od četrdeset godina u Americi postao sam ponovo Srbin, samo, kako bi neki rekli, loš Srbin.


“Ne želimo više živjeti s njima”, govorili bi mi moji prijatelji. Oni su htjeli potpuno razdvajanje od Hrvata i Bosanaca, ali u isti čas željeli su i Srbiju koja bi obuhvaćala sve teritorije gdje su Srbi živjeli stoljećima. Kad sam ih upozorio da se to ne može učiniti bez krvoprolića, postajali bi vrlo kivni na mene jer, za boga, oni su pristojni ljudi koji ne odobravaju nasilje. Oni naprosto nisu prihvaćali da lideri i politike kojima su se oni oduševljavali vode prema klanju.
Na moje pitanje: “Kako se možete razdvojiti kad ste vi svi međusobno pomiješani?” nikad nisam dobio izravan odgovor. Mogao sam se sjetiti etničke pomiješanost, u našem beogradskom susjedstvu i nisam mogao zamisliti da bi netko stvarno pokušao učiniti nešto tako zlo. Osim toga ja sam volio izmiješanost. Veći dio mog života proveo sam prevodeći poeziju iz svih dijelova Jugoslavije, imao sam neku predodžbu o njihovim kulturama i nisam vidio nikakvu prednost u tome da netko živi u getu samo sa svojima.
Naravno, bio sam naivan. Nisam razumio koji ogroman prestiž imaju nehumanost i brutalnost kod nacionalista. Također nisam shvaćao do kojeg su stupnja oni nepristupačni razumnim argumentima. To da im se predoče neizbježne posljedice njihovih postupaka nije na njih ostavljalo nikakav utisak, oni su naprosto odbijali vjerovati u vezu uzroka i posljedica.
Poražavajući aspekt svakog nacionalizma je da ne razumije da su nacionalizmi slični jedan drugome kao slike u zrcalu, da je većina njihovih priopćenja nešto što se već čulo na drugim mjestima i u drugim vremenima. Uskogrudni u svojoj etnocentričnosti, sigurni u svoju superiornost, indiferentni prema kulturnim dostignućima, vjerskim običajima i političkim interesima i strahovima svojih susjeda, sve što su 1990. godine trebali bio je vođa koji bi ih odveo u katastrofu.
Kako to da sam je vidio što mnogi drugi nisu? Ili, kako bi Srbi rekli, što me je učinilo odrodom (otpadnikom)?
Godine Vijetnamskog rata formirale su moj način mišljenja. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim pravu veličinu podvale i čistog ludila u našim novinama, na televiziji i u političkim stavovima pa da uvidim u što su nas naši zapjenjeni domoljubi, sa svojim pozivima na neselektivno klanje, uvalili. Rat je učvrstio ono što je već bilo moje nepovjerenje prema svim razlozima koji traže da se pravimo da ne vidimo pokolje nevinih.
Sjećam se kako su antiratnim demonstrantima u New Yorku vikali: “Odite u Rusiju.” Dakle to je tako, mislio sam, ti se opredjeljuješ za nepovredivost pojedinca, a tvoji sugrađani te odmah žele objesiti. Još i danas naši konzervativci dokazuju da smo rat u Vijetnamu izgubili jer su demonstranti potkopali vojsku koja je bila prisiljena boriti se jednom rukom vezanom na leđima. Drugim riječima, da smo se mi borili neometano i ubili četiri milijuna Vijetnamaca umjesto dva, pobijedili bismo u tom ratu.
Milošević mi je od samog početka, od kasnih 80-tih, izgledao kao loša vijest. Nešto od toga sam i rekao u intervjuu srpskim novinama. To je izazvalo reakciju; nazvan sam, između ostalog i izdajnikom koga plaćaju srpski neprijatelji. Za mene je to bio samo poticaj.

Poslije opsade hrvatskog grada Vukovara 1991, nije trebalo biti Nostradamus da se prorekne kako će sve to loše završiti za Srbe. Napisao sam mnoge članke u srpskim i njemačkim novinama u kojima sam iznosio argumente protiv nacionalista. I mnogi drugi u Srbiji činili su isto, snažnije i elokventnije od mene. Bili smo u manjini. Kao što je to uobičajeno svuda, kukavička, korumpirana intelektualna klasa nije bila voljna zvoniti na uzbunu da su ratni zločini počinjeni, naviknuta kao što je bila pod komunizmom, da bude sluga vlasti.
Vjerovanje u nezavisnost intelektualaca, što se toliko puta u dvadesetom stoljeću pokazalo, obična je bajka. Najodvratniji zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji imali su oduševljenu podršku ljudi čije obrazovanje i postignuća bi navela čovjeka da pomisli da će oni ipak znati bolje. Čak i pjesnici izuzetnog talenta i ugleda našli su razloge da veličaju razaranje gradova. Kad bi plakali, to bi bilo samo nad svojima. Ni jednom se nisu potrudili da se odmaknu i zamisle kolika je cijena tih ratova koje su njihovi vođe započeli, za sve ostale.

Mnoge moje zemljake ja sam zbunjivao i uzrujavao. Srbi uvijek zamišljaju složene zavjere; svaki je događaj za njih varka iza koje djeluju neki skriveni interesi. Predodžba da su moja stajališta moja, rezultat besanih noći i grižnje savjesti, bila je nezamisliva. Bilo je aluzija o mojoj obitelji, nagovještaja da smo mi godinama bili sumnjivi, da smo mi zapravo stranci koji su se stoljećima uspjeli prikazivati kao Srbi.
Najdraži od tih tračeva bio mi je o CIA-i, da mi je platila velike novce da pišem pjesme protiv Srbije i kao rezultat toga sad živim lagodnim životom u vili u New Hampshireu, gdje me poslužuje gomila crnih slugu.
Nesposobni da vode državničku politiku ili da ustanove legitimne nacionalne interese, jedino u čemu su Milošević i njegovi sljedbenici bili dobri bilo je poticanje mržnje i huškanje susjeda na susjeda. Danas znamo da je svu tobože spontanu patriotsku vojnu pomoć koja je slana za obranu Srba u Hrvatskoj i Bosni organizirala, naoružavala i kontrolirala Miloševićeva tajna služba.
Ništa ne može toliko obeshrabriti kao promatranje, godinu za godinom, razaranje gradova i sela, ubijanje i protjerivanje ljudi, znajući da se njihove patnje nisu morale dogoditi. Otkad su novine i tjednici postali dostupni na Internetu, ustajao bih rano svako jutro, čitao ih i, neizbježno, do osam sati padao u najdublju depresiju.

Srbi često, u samoobrani, kažu da nisu oni jedini koji su činili ratne zločine. Naravno da nisu. Da su svi drugi bili anđeli, ne bi danas u Srbiji bilo nekoliko stotina tisuća izbjeglica. Međutim, moralna je obveza da se prvo rasčisti s ubojstvima u vlastitoj obitelji.
Otkrio sam, međutim, da to nije nešto što se očekivalo od domoljuba. Uloga intelektualaca je bila da nađu opravdanja za ubojice žena i djece. A uloga novinara i političkih komentatora da šire laži i poslije dokazuju da su te laži bile istina. Odmah mi je postalo jasno da se od mene tražilo da postanem suučesnik u zločinu tako što ću se praviti da razumijem i opraštam djela za koja sam znao da su neoprostiva.
Naravno, nisu samo Srbi stavljali takve zahtjeve. Nije mnogo bolje ni u današnjoj Americi, ali to nije isprika. Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni.
Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.
Kad sam se 1972. vratio u Beograd nakon gotovo 20 godina, otkrio sam da prozor iznad ulaza u našu kuću, koji sam ja razbio igrajući se s loptom negdje poslije rata, još uvijek nije popravljen. Ni 1982. nije bio popravljen. Kad sam došao prošle jeseni, otkrio sam da je popravljen poslije NATO bombardiranja, kad je pogođen TV studio u blizini i mnogi prozori u susjedstvu su bili razbijeni.
Zašto nije popravljen ranije? Stanari u zgradi bili su posvađani i međusobno nisu razgovarali. Moja pokojna teta nije četrdeset godina željela priznati postojanje nekih od susjeda i bilo je nezamislivo da bi ona pokucala na njihova vrata zbog prozora ili nekih drugih stvari koje je u kući trebalo napraviti. To, po mom mišljenju, dobro opisuje Srbe u Srbiji – svakako to namjeravam reći svom prastricu kojeg se još uvijek nadam sresti jedan od ovih dana.

On će biti star preko sto godina, sjedi vjerojatno u stolcu za ljuljanje u nekom staračkom domu u Alabami, gluh je i skoro slijep, nosi slamnati šešir i kaubojsku kravatu, tanku poput vezice za cipele, preko havajske košulje. Ali unatoč svemu što je u svom dugom životu smislio da to prikrije, izgledat će kao Srbin. Tu i tamo promrmljat će nešto na stranom jeziku, što će sestre smatrati tek nerazumljivim staračkim blebetanjem: “Sve što čovjeku treba je krov nad glavom, tanjur graha i malo pičke.”

*************

Charles Simic jedan je od najvećih i najnagrađivanijih suvremenih američkih (SAD) pjesnika. Rođen je, kao Dušan Simić, 1938. godine u Beogradu i s 15 godina emigrirao je s roditeljima u SAD. Radni vijek je proveo predavajući englesku književnost na Sveučilištu New Hempshire. Objavio je 30 zbirki pjesama, 7 knjiga eseja i brojne prijevode slovenskih, hrvatskih, srpskih i makedonskih pjesnika. Osim Pulitzera (1990. godine, za zbirku pjesama u prozi) dobio je gotovo sve nagrade koje se u Americi za poeziju mogu dobiti. Simić je 2007. imenovan za savjetnika Kongresne knjižnice za poeziju (Poet Laureat Consultant), mjesto na kojem su se izmjenjivali neki od najznačajnijih američkih pjesnika 20. stoljeća.
Našoj kulturnoj javnosti Charles Simic je, kao uostalom i većina drugih suvremenih pjesnika, uglavnom nepoznat. Ovo je prijevod njegovog članka The Renegade koji je objavljen 20. prosinca 2007. u The New York Review of Books. Do mene je došao kao dvije istrgnute stranice u pismu mojih prijatelja, koji su nabasali na članak kad su raščiščavali stare novine. (zp)
Charles Simic, The Renegade, The New York Review of Books, 20.12.2007; preveo Zoran Pusić
(Posredstvom e-Novina tekst preuzet sa portala H-alter)