Mile Stojić: VALENTINOVO

Natuknice "Valentinovo" nema u Krležinoj Općoj enciklopediji, ali, svakako, ne zbog vjerske fundiranosti tog pojma, nego s razloga da se ovaj "blagdan" tek u novije vrijeme "slavi" i u Njemačkoj i u srednjoj Europi. Meyers grosses Lexikon navodi je kao izvedenicu u sklopu pojma "Sv. Valentin", ali upozorava da riječ nema nikakve neposredne veze sa životom kršćanskog martira i sveca, koji je živio u petom stoljeću. Sam pojam "Valentinovo" (Valentinstag) definira se u Meyersu kao "dan zaljubljenih" i "dan darivanja" (Geschenkstag), te ističe da je on tradicijski utemeljen u Francuskoj i anglosaksonskim zemljama. Simbolizam ovog dana proširio se, zahvaljujući prvenstveno rock-kulturi, na cijeli svijet, pa ga tako i u našoj zemlji mladi svih religija i tradicija prihvaćaju kao svojevrstan praznik, nerijetko i pod engleskim nazivom Valentine greetings, ali još češće pod već udomaćenim oblikom "Valentinovo". Za razliku od ostalih tradicionalnih praznika, ovaj se obilježava isključivo udvoje, nikako porodično ili grupno i nipošto solo. Najčešće na nekom skrovitom i tajnome mjestu, a slavi se 14. veljače. Ljubav ima tisuću i jednu definiciju, od koje su sve točne i sve, isto tako, nepotpune. Bez nje su svi ljudski i anđeoski jezici, veli sv. Pavao, tek "mjed što ječi i cimbal što zveči". Milijun pjesama je o ljubavi napisano i ispjevano. Grčka pjesnikinja Sapfo tuži se svojoj majci da je zbog ljubavne čežnje "zaboravila tkati", a rimski pjesnik Katul mišljenja je da su ženske ljubavne izjave nepouzdane, te da ih treba "zapisati na vjetar, na talas brze vode". Arapski pjesnik Imru'l Kais smatra, pak, da sa ženama u ljubavi ne treba trošiti riječi - on je, veli, posjećivao i rodilje, koje bi začas ostavljale dojenče, da bi njegov "raonik rezao i ne bi ispao iz brazde". Gospođa Kamači iz Japana moli drvo trešnjino da zaustavi njezina dragana na odlasku i da mu njegove latice zametu put, a Desanka Maksimović piše da je sreća u ljubavi držanje na distanci tj. i da je njezina ljepota u razdvojenosti, a ne u sjedinjenju. Perzijanac Omer Hajjam tvrdi da je ljubav jedini raj, pogotovu ako je još "pojačana" lijepom svirkom i dobrom kapljicom, a anonimni arapski pjesnik razborito savjetuje: ljubav je kao sjena - "ako trčiš za njom, dostići je nećeš, no, okreneš li joj leđa - ona će te zauvijek slijediti". Talijanski pjesnik Torquatto Tasso, zaljubljen u našu Cvijetu Zuzorić, pjevao je o njoj kao o "cvijetu Ilirije", a španjolski klasik Gongora u ljubavi je vidio tek klicu smrti, smrti koja zanosnu ljepotu pretvara u "dim, sjenu i ništa". Puškinu je ljubav tek puka nostalgija za jednom Gruzijkom, a Francu Prešernu sonetna petljavina sa Primicovom Julijom, koja ga mlada i ne pogleda, već ode s drugim s manje slave, a s više eura (tolara). Baudelaire je bio prokletnik ljubavi, a Walt Whitman, kao ljubavni liberal, poručivao je jednoj prostitutki: dok te sunce ne izopći, ni ja te neću izopćiti. Šantić se, pak, u poznoj životnoj dobi bijaše zaljubio u jednu šiparicu, što mu je stvorilo ljubavnu vrtoglavicu (ili - kako on kaže - "bururet u glavi"), dok je Šimić vjerovao da je ljubav u stanju na trenutak preobraziti i učiniti lijepim njegovo ružno lice. Od ljubavnih pjesama naše mladosti najviše se, svakako, sjećamo Lorce (Por las ramas del laurel, van de paloma oscuras /La une era el sol, la otra la luna), Jesenjina i Jacquesa Preverta, čija Barbara, još pokisla i nujna, čeka u sfumatu naših uspomena. U Engleskoj vjeruju da je mladiću suđena ona koju prvu sretne toga dana što februar dijeli na dvije polovice. O tome govori i čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)

Mile Stojić

In memoriam: Mića Orlović

Čuveni voditelj i novinar Miloje Mića Orlović  preminuo je danas u Beogradu u 79. godini života.

Rođen je u Valjevu 28. maja 1934. godine. 

Orlović je završio Valjevsku gimnaziju i Filološki fakultet u Beogradu, a tokom studija je radio kao sportski novinar. Bio je standardni reprezentativac studentske košarkaške reprezentacije Jugoslavije koju je tih godina oformio i sa uspehom vodio Ranko Žeravica.

Na programu Radio Beograda prvi put se oglasio 15. oktobra 1957. godine kao reporter sa fudbalske utakmice OFK Beograd – Napredak Kruševac.

Početkom maja 1958. godine, Mića Orlović je u toku gostovanja velikana pozorišne scene iz Beograda Marije Crnobori i Ljubiše Jovanovića u Zagrebu, učestvovao u realizaciji prvog televizijskog prikaza u okviru razmjene TV novinara Beograda i Zagreba.

Televizija Beograd je 28. avgusta 1958. godine emitovala prvi TV Dnevnik informativno-političkog programa čiji je voditelj bio Mića Orlović.

Čuveni novinar napravio je više od 170 reportaža, kao i 300 intervjua, preko 200 TV reportaža, 80 radio emisija i 1300 TV emisija.

Učestvovao je u realizaciji dva kviza, „Ginis“ i „Istorija srpskog naroda“.

Na vijest o smrti Miće Orlovića (Slobodna Bosna)

Danas je u Beogradu, u 79. godini života, premino dugogodišnji novinar, urednik i voditelj RTS-a Miloje Mića Orlović, jedno od najpopularnijih tv lica u istoriji ovih prostora; umjesto hommmagea SB donosi intervju kojeg je 2006. godine našem listu Orlović dao skupa sa svojim čuvenim kolegama, Sašom Zalepuginom i Oliverom Mlakarom.

Doajeni televizijskog novinarstva sa područja bivše Jugoslavije: Saša Zalepugin, Oliver Mlakar i Mića Orlović udružili su snage neosporni kvalitet, osobne karizme i dugogodišnje iskustvo, te dogovorili realizaciju projekta Nedjeljno popodne koje se emituje na sarajevskoj Televiziji OBN.

“Samo se budala boji pametnog čovjeka, ili konkurencije. Pametan čovjek će uvijek tražiti pametnog čovjeka, koji će ga onda oplemeniti i biti mu podrška”, kazao je za SB Saša Zalepugin, nekadašnji urednik Sastanka bez dnevnog reda, nedjeljnog popodneva koje je na Televiziji Zagreb emitovano osamdesetih godina i po tadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, nakon centralnog dnevnika, bilo jedan od najgledanijih programskih sadržaja u SFRJ.

Nekada ste za realizaciju Sastanka bez dnevnog reda Televizije Zagreb “krali” strane priloge i imali probleme zbog toga što ste u goste pozivali “zabranjene ljude”... Danas je urednicima nedjeljnih popodneva čitav televizijski svijet na dlanu, ali te emisije jednostavno nemaju onaj nekadašnji kvalitet. Da li samo zbog toga što, kako ste izjavili, “današnji urednici ne poštuju pravila: prilozi su predugački i nema kontrasta među njima”?

ZALEPUGIN: Činjenica jeste da je Sastanak bez dnevnog reda definitivno bio ono što se zove prozor u svijet. I ta emisija je imala ogromno područje zanimanja: od sporta do politike, od mode do medicine. A činjenica je i da su se u toj emisiji prvi put mogli vidjeti muzički spotovi, modne revije, jer tada nismo imali satelite. I nisam krao materijal, nego sam vadio iz korpe za smeće u Informativnom programu TV Zagreb. Oni su dobijali strane materijale i koristili samo političke informacije, a sve ostalo su bacali, jer to, kao, ne spada u vijesti, a to što ne spada u vijesti ljude je, zapravo, najviše zanimalo.

Uređujući Sastanak bez dnevnog reda postavili ste veoma visoke televizijske standarde na ovim prostorima, ali ipak od prvih demokratskih izbora pa do danas mnogobrojni urednici i direktori hrvatske nacionalne TV kuće nisu bili zainteresovani za saradnju s Vama.

ZALEPUGIN: Nas tri stotine nikada nismo dobili zvanično objašnjenje zašto smo tamo bili suvišni. Ili je bila ljubomora, ili potreba da se neko brzo ugura na naša mjesta. Jednostavno, niko mi nikada nije ponudio suradnju, niti sam je ja želio na takav način. Do odlaska u penziju 1996. primao sam plaću, ali ništa nisam radio. To je divna stvar, ali nije baš za novinara.

Gospodine Mlakar, Vi u prethodnih petnaestak godina niste imali probleme na HTV-u kao Saša Zalepugin, ali ipak je Vaš angažman posljednjih četiri, pet godina neuporedivo manji. Da li zbog zasićenosti poslom, ili su jednostavno došli neki novi klinci kojima ste prepustili neke od Vaših prijašnjih uloga?

MLAKAR: Prije odlaska u mirovinu svakodnevno sam radio Kolo sreće. Tako da sam bio u punom angažmanu, pa i nakon odlaska u mirovinu. Kada je 2002. završila ta serija, za mene je angažman prestao. Tada je direktor Mirko Galić pozvao urednika Lazu Golužu i mene: on je dobio jednu enciklopediju, a ja sam dobio fotoaparat. Dobro smo dobili, je l' da? A onda su nam rekli: hvala i zbogom! I od tog trenutka ja sam za moju kuću, u kojoj sam proveo više od četrdeset godina, bio mrtav. Još uvijek sam aktivan i radim, ali na HTV-u vrlo, vrlo rijetko. Tu i tamo nešto se potrefi, pa me se neko sjeti. Ali, sustavno su me izbjegavali. Nije bilo nikakvog vidljivog razloga, a ja sam to mogao protumačiti možda nekakvom malom ljubomorom, jer u našoj kući ima dosta urednika-voditelja koji ne rade baš puno.

Gospodine Orloviću, kakva su Vaša iskustva sa urednicima i direktorima Televizije Srbije u posljednjih petnaestak godina?

ORLOVIĆ: Poslednjeg dana novembra 1996. otišao sam, kako se to kod nas kaže, na prinudni odmor. Dvanaest godina sam bio šef Programa za inostranstvo, a onda se mojim šefovima nije svidelo kako ja to radim. Potom su oni nadobudno krenuli sa satelitskim programom, koji je koštao 6,5 miliona dolara, a te 1990. to niko nije mogao izdržavati, pa je program ukinut posle godinu dana. Pa su tako propali i časovi koje smo imali za emitovanje Programa za inostranstvo. Kasnije sam nešto malo raduckao, bio premešten u marketing, sa kojim baš i nemam mnogo veze. I onda sam 1996. “skinut” kao nepodoban, jer se nisam prilagođavao zakonima, a u avgustu 2000. otišao sam u penziju. Još uvek vodim Vreme televizije, vremeplov koji prati rad naše kuće od prvih dana pa naovamo.

Nekada je neko napisao da su samo tri čovjeka na području SFRJ bila po mjeri i ukusu pripadnika svih naroda i narodnosti: Tito, Zdravko Čolić i Mića Orlović. Čime se, zapravo, nekada mjerila popularnost TV voditelja?

ORLOVIĆ: To je pitanje na koje teško mogu da odgovore stručnjaci, a pogotovo teško možemo mi koji smo na neki način bili predmet te popularnosti. Mislim da je bilo presudno to poverenje u ljude koji vas prate, a i njihovo u vas, kao i jednostavnost, srdačnost i komunikacija sa tim gledalištem. Autoritet, i to je najvažnija reč, bio je obostran. Autoriret koji je stican vremenom, ali i stav, da vam ništa nije teško, da ste prilagodljivi, da vam je svuda lepo i da se svuda osećate kao u svojoj kući. U prethodne tri godine bio sam svuda, od Ljubljane do Skoplja, pa i u Sarajevu. Naišao sam na neverovatnu srdačnost i poštovanje. To trajanje je važno. Mislim da mladi danas suviše brzo žive, alavi su, baš tako. Ne može ništa preko noći. Voleo bih kada bi Saša i Oliver došli u Beograd da vide kako to izgleda, njihova popularnost je i danas neverovatna. Saša i ja smo pretprošle nedelje prošetali do Baščaršije, svaki drugi, treći čovek nas je pozdravio, želeli su da nas čašćavaju...

ZALEPUGIN: Prije svega, Mića i Oliver su za mene dva najpopularnija voditelja u povijesti televizije na ovim prostorima. Međutim, mislim da je sljedeća stvar jako važna: niko od nas, radeći na raznim televizijama i u raznim režimima, nije se nikome zamjerio zbog svoje zadrtosti, političke orijentacije, vjerskih nazora... Mi smo televizijski profesionalci koji smo htjeli pošteno i korektno odraditi svoje emisije. I zato nas ljudi prihvaćaju kao svoje, bez obzira šta se ovdje događalo. Gdje god došli mi smo izvan tog kijameta, jer u njemu nismo sudjelovali u onom smisli u kojem su, nažalost, mnoge naše kolege sudjelovale. Ja se ne opredjeljujem, i samo sam neutralni promatrač i izvještač onoga što vidim.

ORLOVIĆ: Iz naše generacije, da tako kažem, zračila je dobronamernost u svemu, uz taj krajnje profesionalan odnos. Svi se pitaju otkud takvo slaganje u voditeljskom radu između Olivera i mene, zato što ne postoji oprečniji način vođenja na ovim prostorima nego što to gaje Oliver i Mića. Ali, suprotnost se tako dobro uklapala, a mi smo se privatno tako dobro osećali, da nikada kiksa, zluradosti i sujete između nas nije bilo.

MLAKAR: Ovo što je Mića rekao samo mogu potvrditi. Mi se nismo vidjeli šesnaest godina, i naš prvi susret nakon toliko godina u Sarajevu bio je vrlo emotivan. Sretan sam što je naše prijateljstvo ostalo potpuno nepomućeno.

ZALEPUGIN: Jedno od najvećih bremena koje čovjek može nositi na svojim leđima je slava, popularnost. Ako to ne znaš nositi, tebe će ta slava slistiti sa zemljom. Nije bitno postati popularan, nego ostati popularan.

Koliko voditelji i spikeri na HRT-u i RTS-u uopšte zadovoljavaju osnovne preduslove za bavljenje tim poslom?

ORLOVIĆ: To je duga i ozbiljna priča. Kada se radi o RTS-u, to još nekako i prolazi, jer tu postoji tradicija, i to radijska tradicija. Ta tradicija radija, dakle, diktirala je da ipak postoji zdrav književni i govorni jezik, pa se samo od sebe nekako nastavljalo. I ima dovoljno sposobnih ljudi da taj nivo održavaju, ali ja nisam jedan od tih koji bi mogao biti pedagog, predavač ili lektor. Međutim, ostavimo RTS i HRT, jer to su ipak moćne kuće. Ali, ostale TV stanice u Srbiji nude obilje neznanja, lošeg jezika, loše dikcije, glasovnih nemogućnosti, neobrazovanja, gramatički potpuno nepotkovanih voditelja... Ali, mislim da je kriv i obrazovni sistem, a niko se ne brine o tim mladim ljudima.

ZALEPUGIN: Riba uvijek smrdi od glave. Ako ti imaš spikera ili voditelja koji pravi greške, a to ne vidi urednik, onda odmah treba smijeniti urednika. Ako direktor ne vidi da ima lošeg urednika, onda treba smijeniti direktora. U naše vrijeme kada bi voditelj napravio grešku, generalni direktor bi ga nazvao i pitao kakav mu je to akcent. Nije dozvoljavao da se u njegovoj kući tako govori, jer on je to smatrao svojom kućom.

Zagrebački Globus piše da su Oliver Mlakar, Helga Vlahović, Jasmina Nikić, Vesna Spinčić-Prelog i Željka Fattorini i dalje najveće TV zvijezde u Hrvatskoj. MLAKAR: Moj odgovor može biti kao i Mićin i Sašin. Došle su neke nove televizije, traže se neka nova lica, sve više mladih žele se afirimirati, trče za nekakvom popularnošću, ali nema ničega iza toga. Tu su razne ljepotice, koje ama baš ništa ne znaju, i ja se ponekad čudim nekim televizijama koje si dozvoljavaju da od njih prave zvijezde, a za to jednostavno nemaju nikakvoga pokrića. 

(D. Bajramović)

NINO RASPUDIĆ: Bošnjaci : Bosanci - 1:0

Prije par dana na temu "Oprez ima i Srba!" imali smo tri komentara ( dva Saimina i jedan Draganin) na temu odnosa  u visenacionalnoj sredini. Oba komentara su zasnovana na licnim iskustvima i kao takve ih treba i prihvatiti, slagali se mi s njima ili ne.. 
Rekao bih da je ljepota naseg nekadasnjeg zivota u Bosni i Hercegvorini (ogranicio bih to na urbane sredine, gradove) bila bas u tome sto se nije trebalo upozoravati da ima ovih ili onih. Jer izmijesanost, zajednicko odrastanje, drugovanje i  prijateljstva su u nas ugradile nikada definisani ali prelijepi kod ( dugo o) o postovanju tih razlicitosti svuda oko nas  i njihovom prihvatanju kao dijela svog zivota. I ne samo to, te razlicitosti u kojima smo zivjeli su bile nase prednosti koju drugi, oni koji su odrastali u jednonacionalnim sredinama, nisu mogli osjetiti i dozivjeti. Jer oni su, da bi sprijecili potencijalne probleme bilo koje vrste,  morali upozoravati jedni druge na drustvo onih koji nisu "nasi". I vec time su trpili, jer su gubili svoju slobodu da pjevaju ili pricaju ono sto im dusa zeli. Mi to opterecenje nismo osjecali. Jer, voljeli smo i radili slicne stvari, smisljali sale, podvale, ali nikada to nije bilo vezano za naciju.  Ovo je moje iskustvo, mojih 43 godine prozivljene u Bosni i Hercegovini. To je nesto sto me cini bogatim. I to mi niko, nikada i nicim ne moze izbiti iz moje tvrde bosanske glave. ( one, "bivse" BiH)
Ne znam odakle je Dragana ( mozda bi nam se mogla javiti nekom svojom pricom ili iskustvom), ali iz Saiminog komentara moglo bi se zakljuciti da je Sarajevo i dalje visenacionalno kako je nekada bilo. Ne zivim tamo, ne gledam televisiju, ne citam spice na TV odjavama, ali citam neke novine, kao na primjer Oslobodjenje i Avaz, za koje pretpostavljam da su najcitaniji, i vidim listu urednika koja  nije bas onakva kako je Saima vidi na odjavnim TV spicama. Redovno citam i kultni sarajevski blog dovla.net i mislim da se ni Sarajevo ne moze pohvaliti multinacionalnoscu, onakvom kako smo je mi nekada zivjeli i kako mi se ucinilo da je to Saima predstavila. Pri tom ne sumnjam da se Saima, u drustvu sa kojim i danas zivi u Sarajevu, osjeca prijatno i bas onako kako je to opisala. 
Mislim, a volio bih da grijesim, da se radi o zelji da bude onako kako je nekada bilo. 
Medjutim, jedno su nase zelje, nasi prijatelji pred kojima smo i dalje slobodni kao sto smo bili nekada, bilo to u Banjaluci , Sarajevu ili Torontu - a drugo je realnost zivota; Realnost koja potvrdjuje da se sve promijenilo i da ona prednost i ono blago zajednickog zivota koje smo nekada zivjeli neumitno nestaju. I ja, kad sam u drustvu mojih prijatelja u Banjaluci dozivim slicno sto i Saima u Sarajevu sa svojim prijateljima. Ali to su sada, na nasu zalost, samo izuzeci koji  potvrdjuju pravilo.  Vjerovatno ce i buduci popis dati odgovore  na neka od  pitanja kojima se vracamo.  
Razmisljajuci o ovome, slucajno naletih i na kolumnu Nine Raspudica objavljenu u Nezavisnim novinama. 
Ne citam ga redovno, stoga ne mogu generalno govoriti o Raspudicu, njegovim analizama i stavovima, ali  predlazem da ga procitate kao jedno od interesantnih  misljenja na temu koja nas ne napusta i koja ce i dalje ostati s nama i u nama. 

*********************

Da nedavno osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa nije puka kulturno-folklorna činjenica već začetak nove političke snage na bošnjačkoj političkog sceni, svjedoči i kasnija turneja njegovog predsjednika, Mustafe Cerića.

Bivši reis je obišao Bošnjake na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, a potom dao veliki intervju Senadu Hadžifejzoviću u kojem je iznio neke važne smjernice djelovanja Kongresa. U gotovo jednoipolsatnom razgovoru Cerić je izrekao ono što je do sada bio svojevrstan bošnjački politički tabu. Govorio je o potrebi Bošnjaka za svojom nacionalnom državom. Teza je prilično uzburkala duhove. O Cerićevom nastupu je Treći dnevnik HTV-a dramatično izvijestio, o situaciji u BiH, inače tragično neiformiranu i nezainteresiranu, hrvatsku javnost. Žučno su reagirali i dežurni "građanski" dušobrižnici, ispravno sluteći tendenciju koja će, ako se nametne kao dominantna, značiti da će oni, sa svojim građanskim utopizmom, političkom Sarajevu postati nepotrebni i irelevantni.

Cerić nije do kraja eksplicirao vlastitu poziciju, ali zanimljivo je da njegov sugovornik, novinar Hadžifejzović, svoju jeste. Hadžifejzović je, za novinara koji vodi intervju pomalo neuobičajeno, naglasio kako on "22 godine ponavlja kako svaka bošnjačka politika mora da bude bosanska". Legitiman stav. Ali zašto mora? Kakva bi to bila bošnjačka politika koja nije nužno i bosanska? Čini li se tim neraskidivim, ekskluzivnim vezivanjem bošnjačkog uz bosansko nemogućim bilo kakvo transnacionalno polje bosansko-hercegovačkog i onemogućava bilo kakva autentična građanska pozicija? O izostavljanju Hercegovine, kao uobičajenom identitetskom nasilju, da i ne govorimo.

Bošnjačka politika još od 1990. oscilira između jasno artikuliranog bošnjačkog i tobože nadnacionalnog, "bosanskog", građanskog principa. I sam naziv temeljne bošnjačke stranke SDA svjedoči o tome. Formirana je prije SDS-a i HDZ-a, u vrijeme kada zakon nije omogućavao registriranje stranke s nacionalnim predznakom, pa je ono što je logično trebala biti "Muslimanska (ili kasnije "Bošnjačka") demokratska stranka" i kasnije ostala nominalno nacionalno neodređena "Stranka demokratske akcije". Ono što se na početku devedesetih činilo taktički korisno, a to je izvjesna "nacionalna" fleksibilnost koja je mogla koristiti i politički potencijal komunističkog bh. etatizma, dakle i "ostalih", a ne samo Muslimana, bilo je funkcionalno i tijekom Izetbegovićevog osciliranja između spremnosti  da se prihvati asimetrična jugoslavenska federacija i definitivne odluke da se krene putem neovisnosti BiH. Pri tome je za referendum uspio dobiti potporu Hrvata, uz neispunjeno obećanje o stvaranju nacionalnih kantona. U ratu je bosanstvo bilo korisno kao fasada prema međunarodnoj zajednici, ali i kao okvir u koji se moglo na svojoj strani zadržati i dio "nebošnjaka", pogotovo u opkoljenom i tada još multietničkom Sarajevu. Međunarodnoj zajednici se tako ostavljao dojam kako, za razliku od jednonacionalnih srpskih i hrvatskih snaga, Armija BiH nije muslimanska, već multietnička vojska koja brani ideju građanske, mulitikulturne "Bosne". Kao prihvatljivija politička maska "bosanstvo" je uz Bošnjake uspjelo dijelom okupiti i nekadašnje političke "Jugoslavene", one iste koji su još u travnju 1992. po Sarajevu nosili Titove slike, htjeli rušiti legalno izabranu vlasti i prizivali intervenciju JNA. Bosanstvo/građanstvo postalo je utočište za siročad upokojenog jugoslovenstva, a kao takvo i područje simpatije sličnih krugova iz Zagreba i Beograda, čime se može objasniti njihov nekritički odnos prema jednom od tri bh. nacionalizma.

Ista politička finta nastavljena je i u godinama poslije rata. Tu je zanimljiv primjer Mostara u kojem je bošnjačka strana godinama blefirala kako želi jedinstven grad i predstavljala istočni dio grada kao onaj "pravi, stari Mostar", premda je faktički bio etnički čist, čime je prikupljala poene kod međunarodne zajednice. Poslije petnaest godina, subjekt blefa se primijenio. Nakon što su shvatili da su Hrvati u gradu brojniji, HDZ-ovi se sada deklarativno zalažu za ujedinjen grad, a SDA traži podjelu, dakle, uloge su se zamijenile pa su u mostarskom cirkusu sada zapadnjaci "prava raja", a istočnjaci "fašisti". Igranje na tobožnju građansku opciju, koja je u višenacionalnim državama uvijek krinka za nacionalizam brojnijeg naroda, dugo je vremena bošnjačkoj strani donosilo taktičke prednosti, ali sada su se pojavile komplikacije. Popis stanovništva donosi niz problema - osim što će pokazati demografsku stvarnost tobože "multietničkih" sredina, igra osciliranja između Bošnjaka/Bosanaca dovela je do toga da dio njih nije siguran kako se izjasniti na popisu pa kreću komične kontrakampanje koje nastoje uvjeriti Bosance da su Bošnjaci. Uz to su dijelom razumljive i frustracije političkih Bošnjaka koji više ne žele živjeti u virtualnoj "bosanskoj" stvarnosti svojih političara, svjesni da na terenu egzistiraju tri odijeljena društva, da drugi grade i jačaju svoje nacionalne identitete, dok oni od glumljenja bosanstva više nemaju koristi.

 Cerićeva inicijativa će donijeti novu dinamiku i, za razliku od onoga što tvrde prvi hrvatski, srpski, a pogotovo "građanski"/"bosanski" komentari, ne mora nužno biti negativna po budućnost BiH i njenih stanovnika.

Cerić promiče političko bošnjaštvo, ali ostaje još neodređen oko njegove strategije i ciljeva u BiH. Tvrdi kako je BiH domovina svih Bošnjaka svijeta, posebno onih iz Sandžaka, ali onda je BiH, budući da su još dva naroda konstitutivni u njoj, također i domovina Hrvata iz Međimurja ili Srbina iz Rumunjske.

Cerić polazi od činjenice kako su "Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu". Premda je pitijski neodređen i na upit novinara izbjegava dalje elaborirati tu izjavu, čini se da taj iskaz ne treba protumačiti kao da nemaju nacionalnu državu, već da nemaju "svoju" nacionalnu državu, u smislu ekskluzivnog posjedovanja, već je moraju dijeliti s drugima. "Što se bojite da to čujete, to je činjenica", kaže zbunjenom Hadžifejzoviću. Avnojevsku definiciju BiH Cerić tumači tako da "Bosna" nije ničija. Pita se tko je onda domaćin? Znakovito naglašava kako su "Bošnjaci u Bosni većinski narod". O Hercegovini ne kaže ništa. Tumačenje je moguće u dva smjera. Ako postojeću BiH Bošnjaci dijele s druga dva naroda pa ona stoga "nije ničija", a željeli bi imati svoju nacionalnu državu, onda mogu: 1) djelovati u smjeru da BiH postane ekskluzivno njihova, tj. da je više ne dijele s druga dva naroda; ili 2) graditi svoju državu na dijelu teritorija BiH. Prvi scenarij vodi u konflikt s Hrvatima (ako će ograničiti na Federaciju) i sa Srbima (ako cilja na cijelu BiH), a drugi zahtijeva pravu revoluciju na bošnjačkoj političkoj sceni, koja, kako kaže Hadžifejzović, već 22 godine veže bošnjaštvo uz bosanstvo i svako odstupanje od tog okvira žigoše kao izdaju.

"Zna se čija je Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja Bošnjaka i svih ostalih koji je vole kao svoju domovinu i poštuju je kao svoju državu", kaže Cerić. Uvođenje kriterija ljubavi koji bi trebao zamijeniti ustavne kategorije Hrvata i Srba sugerira kako je vjerojatnije da Cerić ide putem prvog scenarija, no s obzirom na međunarodne okolnosti ni iznenađenja u smislu drugog nisu nemoguća.

Ljiljana Jokić Kaspar: Srbiju za carevinu

Prvo pogledajte, procitajte i ne cudite se:

http://www.e-novine.com/fotogalerija/fotogalerija-srbija/77860-Bez-kralja---valja.html

A zatim procitajte i ovaj tekst objavljen u e-Novinama
****************************************

Jedva čekam da Srbija postane carevina! U ovom trenutku preskromno je da bude samo kraljevina, a sa Karađorđevićima je bila i malčice izblamirana. Da ne pominjem Januarsku diktaturu, oktroisani ustav, bežaniju maloletnog kralja i njegovog namesnika kneza Pavla koji se lepo slagao sa fašistima. Zato je bolje da se vratimo izvornoj carevini (Dušanovoj) i pokažemo Evropi, svetu i regionu da i mi konja za trku imamo i da nismo tikve bez korena. Neka puknu svi naši dušmani, zbog našeg plavokrvnog kontinuiteta kad smo već izgubili onaj jugoslovenski kontinuitet, zbog kojeg se prolila tolika krv po regionu. Nismo uspeli da sačuvamo Brozovu i Miloševićevu Jugoslaviju (ni da se proširimo), ali pošto je nama važna tradicija, daj šta daš! Dačić naravno ostaje, dok fotelja predsednika Tomislava Nikolića postaje problematična. Pošto je u Srbiji sve moguće, pretpostavljam da ćemo (da se niko ne uvredi i ostane bez vlasti) istovremeno imati predsednika države i kralja i cara! Tako složena politička scena je skoro već uhodana, a kad se razmisli o sastavu vlade i saradnji ideološki i politički suprotstavljenih političara, Srbijom mogu vladati sva trojica istovremeno, samo da se dogovore i podele resore.

Povratkom „zemnih ostataka“ kralja Petra Karađorđevića iz Amerike nastupilo je nacionalno pomirenje, priznao je premijer Dačić i izljubio se sa princom Aleksandrom Karađorđevićem. Kao socijalista i naslednik komunista, kako sam reče, sve je priznao i pao mu u zagrljaj. „Hvala Ivice“, procedio je princ Aca i zagrlio „soc-naslednika“, ali mu nije ništa obećao. U tom trenutku pred TV kamerama verbalno se umešao patrijarh Jirinej znajući šta je najbolje za sekularnu državu. U istom trenutku je predložio promenu državnog uređenja.

Dok aktualni predsednik Tomislav Nikolić posluje po pravilima „službe“ i ne meša se u ono što mu nije posao, crkva i njeni poslenici ubrzano (mu rade) na prosvećivanju i osvešćivanju nacije. Promene su na sve strane. Eto i Sveti Sava se izmestio na teniski teren. Javio Nenad Đoković preko twittera da je sve vreme dok je onomad igrao tenis u Melburnu svetac bio uz njega. Na sve strane pršte i spremaju se rehabilitacije bivših fašista i narodnih izdajnika koje su svojevremeno, pre sedamdesetak godina osudili antifašisti. Ma kakvi antifašisti, sve su to komunjare i partizanske ubice, svakodnevno se preko medija sipa levkom u prazne glave podanika. Sve, pa i njihova pobeda u Drugom svetskom ratu je obična, (komunistička) izmišljotina. Oni su izmislili da je među Srbima bilo fašista! Ma hajde, Srbi su isključivo sve sam go rodoljub i patriota! Nema izdajnika osim komunista. I zato u poslednje vreme nema onog ko je makar primirisao vlast, a da ne gura neku rehabilitacionu priču. Evo i izvesni Fajgelj tek što je osvanuo kao direktor Kulturnog centra Novog Sada, već je stigao da piše nekakvo opravdanje za generala Milana Nedića, javlja portal Radija 021. Ih, da je đeneral Nedić mogao i da pretpostavi ko će ga braniti, ne bi dozvolio Nemcima da vozaju hiljade Jevreja po Beogradu u onim kamionima-dušegupkama. Dokumenta iz istorijskih arhiva iz kojih se vidi da je Nedić Nemcima redovno slao izveštaje o broju istrebljenih Jevreja, pocepaće i spaliti neki novi istoričari koji se upravo preporučuju da pišu drugačiju istoriju.

Photo: TANJUG

Otkako su u državu stigli zemni ostaci kralja Petra Karađorđevića, neki delovi političke elite su se tako uspalili kao da im je kralj rođeni stric. Pripremili odar, a očekuje se mimohod naroda kako bi mu odao počast. Kome nije jasno zašto bi pokojnom kralju trebalo odati počast, neka pita crkvu i one koji su ceo program zamislili. Na zvaničnu sahranu „ostataka kralja“ sačekaćemo proleće, tek toliko da bude lepo vreme i da se umeđuvremenu napumpa adrenalin i podigne nivo rojalizma u krvi, socijalizmom zatrovanog naroda. Sahrana mora biti veličanstvenija od života nesrećnog kralja, čije će životne činjenice prekrojiti i začiniti patosom neki novi istoričari.

Već se uveliko priča i truni po medijima da pre okupacije nacista osamnaestogodišnji kralj nije pobegao u inostranstvo (sa polugama zlata i dragocenostima), nego je morao da ode da ga Nemci ne bi ubili. To što nisu ubili njegovog namesnika kneza Pavla Karađorđevića je zato što je pristao da se voza u autu sa Adolfom Hitlerom. Potpisavši pakt sa nacistima, knez je spasao srpski narod od pogiblji i rata, tako da je od recimo pet miliona Srba bilo svega milion i po žrtava. Ako bude potrebno dokazaće se da je kralj Petar Karađorđević ceo život proveo u nekoj zabiti, plačući i okajavajući grehe što je napustio svoj narod u nevolji.

Zamalo da zaboravim, kad prođe žalost i kraljeva sahrana, a proći će brže od treptaja, za cara će biti proglašen neko kome je mentalno stanje na „razini napoleonskog umišljaja“. Ko šiša kralja Tvrtka, Nikolu i Tomislava, Aleksandra Velikog i ostalu boraniju (koja nikad neće nići) i mi konja za trku imamo. Ups! Cara Dušan silni je činjenica, pa bi smo morali da vratimo našem pravosuđu njegov zakonik, po kome bi se u Srbiji sudilo kao pre 700 godina. I živelo bi se kao tada. Crkva bi bila presrećna. A onda sledi društveni i ekonomski procvat!

Dobro, moja mašta možda nije na adekvatnom nivou tako važne i inspirativne teme, ali se iskreno nadam da će se kada Srbija postane carevina i kraljevina an gro deliti nacionalne penzije svim radnicima estrade, a ne kao sada samo pojedinim pevačicama i pevačima. Eto neki građani se bune što je i nekadašnja filmska diva Olivera Katarina dobila tu naci-penziju. Mislim da je uistinu odavno zaradila, ne samo kako zlobnici tvrde pevajući u filmu „Skupljači perja“. Posle tog filma pevala je na nekoliko koncerata u Kanu, gde se i međunarodno proslavila. Posle je pevala i nekoliko sezona kod kuće, a kada je prošlo dvadesetak godina od njene pevačke karijere koja je umeđuvremenu potpuno izbledela, iznenada je doputovala u Novi Sad sa grupom građana sa Kosova. Te 1988. koračajući na čelu kolone, zajedno sa nekim brkatim starcem i momcima koji su nosili zastave, predvodila je stotinak rodoljuba do zgrade Izvršnog veća Vojvodine. Sunce upeklo, a oni jadni došli čak u Novi Sad da piju vode. Tada ih je pokvareno autonomaško rukovodstvo optužilo da su došli da ruše autnomiju Vojvodine. I ne samo da im nisu dali vode, nego su gospođu Oliveru Katarinu nazvali profuknjačom. Sramota!

Ali eto, sada je nepravda ispravljena i pevačica konačno dobila nacionalnu penziju. Nije zadovoljna sumom od 50 hiljada dinara. To je socijala i sitniš, izjavila je za novine. Možda bi mogla da sleti među gastarbajtere i zaradi neku kintu, ali joj teško pada od kada je postala književnica.

"Politicki linc"!

Gadna se haalbuka digla na Dodika i njegovih. Pravi politicki linc.
Ima li razloga za to?
Nema, i ne moze ga biti!
Covjek, uz to i Predsjednik,  samo radi svoj posao najbolje kako se to moze u datom vremenu i u datim uslovima.
Brine za svoj narod (od Laktasa do Gradiske).
Brine, a mu nije lako. 
I zato sto nije lako, greske mu se moraju oprostiti.

Jeste, ponekad on malo i podvikne. To mu treba oprostiti.
Ponekad je i malo pristojan. Da, ponekad. 
Vecinom nepristojan, osion, razjaren... Cudan.
Ponekad mu se i psovka omakne. A kome se ne omakne?!
Takva su vremena. Tako se danas  treba i mora.  Tako to narod najbolje uoci! 
Ako vi, koji ovo sto slijedi procitate i poslusate, niste navikli na ovako nesto, ako vam se to ne svidja, ako vam to nije pristojno ili ako vam je to cak i  nepristojno, ako vam je to mozda i vulgarno - onda s vama nesto nije u redu. 
Najblaze, ne zivite u ovom vremenu, na ovom prostoru u kojem se sve to smatra najvisom "drzavnom" diplomatijom.
 S Dodikom je sve u redu. S vamo nije! Vjerujte mi na rijec.
Sve je u skladu sa potrebama i vremenom, u skladu sa vaspitanjem i moralom i onih koji glasaju i onih za koga oni glasaju. 
I jos nesto, vazno: tako kako on to radi najbolje se brani vlastiti narod! ( U ovom vremenu ) 
Samo tako, vjerujte mi i to na rijec.
Sve je to u skladu sa najvisim nacionalnim ciljevima.
U skladu s tim je i odbrana na sve  napade u stilu:"Prema saznanjima koja imamo... neprijatelji su svugdje oko nas! Izdajnici i strani placenici! Ruseci nas - ruse "republiku" i narod. A kad se narod brani - sva sredstva odbrane su opravdana." 
Tacka, nema vise. To je zakon. To je ustav. Protiv ovoga ne smije se reci ni jedna... 
A kad prigusti, ode Predsjednik  i u majcicu Rusiju da potrazi podrsku. 
Jer kad je ugozen bratski Srpski narod -ugrozenaje i Rusija. A Rusija ce se znati cuvati! I sebe i bratski narod! (Ode ja daleko. Ili mozda i nisam...?!) 
Rusija tu dodje k'o djoker iz rukava. A i Srbi Rusima isto tako , djoker koji se izvlaci iz rukava po potrebi. ( Odoh ja jos dalje...)
Nema dalje...  Dokle stize Dodize! 
(A bio je fin mladic. I zato mi je, i pored svega sto vidim i cujem, zao tog mladica koga vise nema.)

Ne znam zasto bas sada ali evo vrati mi se sjecanje na:
"Oni rijetki medju nama koji su protiv nase politike su i protiv srpskog naroda. Oni su narodni neprijatelji i s njim cemo se obracunati u naredna dva mjeseca  i doci ponovo ovdje da podnesemo izvjestaj." ( Brdjanin iz studija Radio Banjaluke, u proljece 1992. godine)

*************************
Odslusajte ( ako imate dobar stomak):
Dodik diplomatski kritikuje

Dodik: Ma j...m ti mater!

Trišić: Pa dobro, takav način komunikacije nema smisla, zaista.

Dodik: Šta nema smisla?! Snim'me, p...a ti materina, pa me pusti u Dnevnik. J...u ti majku, je l' ti jasno! Do sad' sam te poštovao, mislio sam da treba bit' korektan. J....u ti mater, imam dvije godine, j....u ti majku! Zdravo!

+++

Ovo je, prema tvrdnjama Trišića samo jedan u nizu uvredljivih razgovora koje je prvi čovek Srpske uputio novinarima i urednicima ove televizije. U izjavi za „Kurir“ Dodik kaže da je odnos koji ima prema ljudima po onoj narodnoj: "svakom po zasluzi", pa tako i sa novinarima te televizije.

- Nismo u ljubavi, ako na to mislite. To jeste mala šala, ali nisam nikada nikoga vređao. To što neko zloupotrebljava svoju profesiju govori samo o njima. A laži su da sam bilo kome slao poresku. Kako ja to mogu?! Ja sam predsednik, a ne direktor poreske uprave. Zakoni se u RS poštuju, pa ako su radili po zakonu ne znam zašto bi bilo ko strahovao - rekao je Dodik.

U četvrtak je, kako navode u BN televiziji, Dodik u njihovu medijsku kuću poslao i inspektore.

- Poreska uprava Republike Srpske koju direktno preko svog pulena, direktorice Zore Vidović, kontroliše lično Milorad Dodik, po ekspresnom nalogu upućena je u BN Televiziju. Datum naloga datira od 30.01.2013, a poreska kontrola već u četvrtak, oko 11 sati, ušla je u prostorije Televizije - kažu zaposleni u BN TV.

Mile Stojić: BERTOLT BRECHT

Brojnim teatarskim i književnim prezentacijama Njemačka 10. veljače obilježava rođendan Bertolta Eugena Friedricha Brechta. Njegov otac, vlasnik tvornice papira iz Augsburga, nije zacijelo toga dana mogao ni slutiti da će njegova novorođena beba dati najveći smisao njegovoj proizvodnji. Danas, vise od jednog stoljeća kasnije, Brechtovi papiri predstavljaju svjedočenje o najvećoj tjeskobi dvadesetoga stoljeća - fašizmu, ali i upute kako čovjek može živjeti uspravno i dostojanstveno i na samom rubu ponora. Imao je šesnaest godina kad je počeo prvi svjetski rat, s devetnaest bio je već mobiliziran, s dvadeset i tri doživio je prva nacistička divljanja u Münchenu, a s dvadeset i četiri već je bio na popisu onih koje je vođa bio naumio likvidirati s ciljem spasa duhovne čistoće nacije. Sa tridesetpet otišao je u progonstvo, a samo godinu dana nakon toga njegove knjige su gorjele na berlinskoj lomači, skupa s knjigama drugih antifašističkih pisaca. Kao četrdesetogodišnjak gledao je kako se njegova domovina pretvorila u čudovište, objavljujući rat cijelomu svijetu. Nije mogao pojmiti kako se glazba Beethovena i Bacha svela na uvredljivi idiotizam vojničke koračnice. Uzmicao je pred svojom poživinčenom domovinom u Francusku, u Dansku, u Švedsku, u Ameriku. Prezreo je egzil (ondje govori čovjek koga nitko ne sluša) i sa pedeset godina vratio se u istočnu polovicu Berlina, gdje je umro od posljedica srčanog udara u ljeto 1956. Kao mladić sanjao je o hedonizmu i tjelesnim užicima. "U potresima što će doći", pjevao je, "neću dati da mi se virginia ugasi od gorčine". Volio je žene, a kao teatarski autor, najčešće je ljubovao s glumicama, od kojih su neke, poput Helene Weigel, ostavile dubokog traga na njegovo pisanje. U kazališnu praksu uveo je tzv. Verfremdungseffekt, situaciju kad se glumac na neki način distancira od lika, iako je čuvenu Mutter Courage, tvrde suvremeni istraživači, tek prepisao od Helene, ne mogavši se distancirati od nje niti milimetra. Poeziju je počeo pisati pod utjecajem ekspresionista, ali je taj put ubrzo napustio, jer ga je privlačila magija teatra ili cabareta. Ekspresionizam je za mirno i sređeno društvo, a tutnjavi ispod nogu pjesnik mora ponuditi nešto konkretnije i žešće, tvrdio je. Riječima se suprotstavljao ideološkoj tiraniji, pa je svoje balade, songove i liedove namijenio najširim slojevima, zadržavajući pritom aristokratski jezični izraz i stil. Njegov književni i teatarski opus talijanski je kazališni reditelj Giorgio Streller nazvao - Kontinent Brecht. Bertolt Brecht, Nijemac, pobunio se protiv Hitlera zbog toga što je punim srcem i dušom volio svoj narod i svoju zemlju. Nije mogao podnijeti da jedno Nepismeno Mazalo (tako je zvao Hitlera) govori u ime Schillera, Goethea i Nietzschea i da zbog tog nesretnika njegove bavarske seljanke ogromnih grudi i široka osmijeha moraju rađati siročad. Shvatio je okrutnost vremena, kojoj se suprotstavljao vedrinom: "Ima li boga ili ga nema zato, dok Baala ima, Baal ne mari. Ali ima li vina ili nema vina - to Baalu nije šala, to su ozbiljne stvari". Shvatio je prolaznost tiranije, jer je znao da će mu ona Njemačka koja mu je javno palila knjige i prijetila umorstvom ubrzo podizati spomenike. Jedino nikako nije mogao shvatiti kukavičko ponašanje pisaca u vremenima diktature. Jer, upozoravao je, neće se govoriti: vremena Njemačke bila su mračna, nego: zašto su njihovi pjesnici šutjeli?

Mile Stojić

Vjeko: Umjesto rodjendanskog poklona

Ustaj!.......mice se, Andrej, ispod jorgana. Letis!......izviruje, al’ zatvorenih ociju. Letis!.....gdje letim? Moj ti je savjet da se drzis neba, nikako po zemlji.....dodajem mu brosuru “uvod u letenje”....cita... ...pola sata price, pola sata letenja , duple komande ...kad letim? Za sat....i kad ces mi to reci? Pa sad sam ti rekao....a sto nisi sinoc? Pa da ne spavas cijelu noc. Ko ce prvi u kupatilo? ....hajde ti. Odem, ‘mojih’ petnaest minuta, vratim se a Andrej u istom polozaju “bik koji sjedi” ...inace dok je isao u skolu, obuce se, doruckuje, pranje zuba i ako ima tri minute viska skine se i vrati u krevet, pod jorgan...al’ danas... prpa brale. Voznja do aerodroma, pricam ja...sam sa sobom...mislim i Andrej je u autu al’.... Prijavimo se na recepciji, platimo, potpisemo i sjedi cekaj da instruktorka sleti. Sleti ona pravo pred nas. Kroz subu ‘avijona’ primjetih, mlado celjade. Ako je tebi frka mogu ja sa njom ...zavrati ‘otac joj mozes biti’. Otvori vrata (instruktorka) izadje ‘daska’ , rekoh “ma ‘ajde ti, i pitaj je sto nije ponjela sise sa sobom”.Nasmija se i ode. Ne bih ja to pitao, znate me, al’ gdje ce mi djete nervozno u avion. Uzletio...kaze da je upravljao...sletio... I? Jel’ hoces?... OK je, hocu. I upisao faks za inzinjera aviacije plus pilot, pa cemo da vidimo...

Toronto, 8. februara 2013.

Snijeg u Torontu pada od sinoc. Kazu i u cijelom Ontariu, dobrom cijelu Kanade i USA.
Na posao nisam otisao. Uzivao ( ali zaista!) u prvoj turi ciscenja snijega. Otprilike oko 2.5 sata.
A on i dalje pada nesmanjenom zastinom. Vec je pokrio staze i parking koje sam ocistio.
Ne marim. Kad prestane , laksa ce mi biti druga tura ciscenja.
Masine za ciscenje snijega su podesene da ciste do visine od 25 cm snijega.
Sve preko toga - muka za masine. Zato je bolje na vrijeme smanjivati visinu.
Tako je to u Kanadi. Bili smo sretni zadnje dvije godine. Pretprosle zime masinu sam palio samo dva puta. Prosle - ni jednom. Lani - bingo.
Posto nas je ova snijezna oluja sprijecila da odemo na koncert Erika Burtona i Animalsa, poslusajmo i pogledajmo zajedno njihovu Kucu izlazeceg sunca:
Animals: House Of The Rising Sun, 1964.
Isto to - snimljeno 2011

I dalje pada...

Moja baza, dok snijeg pada

Vesna Pešić: Građanska Srbija objavila svoj bankrot

Teško je razumeti najnovije događaje, jedan drugi prestiže, skandali se ređaju... Kad se razgrne udbaško-mantijaška pleva, reč je o samo jednom događaju: potapanje premijera Ivice Dačića. Razlog je više nego jasan: Kosovo ponovo ide u karantin, izjavila je sociolog Vesna Pešić istakavši činjenicu da je Dačić prvi srpski političar koji je seo ravnopravno da razgovara sa nekim političkim predstavnikom kosovskih Albanaca. Ako su Koštunica i njegova sekta prvi tražili ostavku, a razlog nisu krili, nije im smetalo da sada i oni pevaju u horu 'Miša Banana', zajedno sa DS, LDP, B92, Blic, Alo, Informer, Politika, Danas i ko sve ne", kaže Pešić ocenivši da je "građanska Srbija" svojim ćutanjem glede pomenutih dešavanja objavila svoj bankrot

"Ivica Dačić je prvi srpski političar koji je seo ravnopravno da razgovara sa nekim političkim predstavnikom kosovskih Albanaca. Baš to – da tretiramo Albance kao jednake, kao partnere s kojima se razgovara, kao ljudska bića, a to je jedini način da rešimo kosovski čvor, tu srpsku opsesiju, taj problem koji nas razara već decenijama", istakla je Pešić.

"I ne samo što je seo da razgovara sa Tačijem ciljajući na rešenja, već je i patrijarhu poručio da nam Kosovo neće biti vraćeno ako ne uđemo u EU, a 'braniocima Ustava' da uzmu Ustav pod mišku pa da se prošetaju Kosovom ako mogu", između ostalog navodi Pešić u tekstu objavljenom na sajtu Peščanik.net.

Prema njenim rečima, kap koja je prelila čašu i reč koja je premijeru potpisala "smrtnu presudu" bila je stolica u UN.

"Negde, na onom tajanstvenom mestu, napravljen je opet isti dogovor, da ekspresno mora doći kraj ovoj vladi, pre svega Dačiću, i otuda ta nerazumljiva priča o izborima", navela je Vesna Pešić dodavši da izbori i inače ništa ovde ne znače, jer mi nikoga ne biramo, nego se oni sami venčavaju u koalicije, pa se i razvode po svom nahođenju - što bar znaju beli listići.

Ona je kazala da je Vojislav Koštunica prvi video koliko je sati i zatražio ostavku Dačića u Skupštini, kada se premijer "ceo celcati dan divovski borio oko Rezolucije, sa napadima svih vrsta".

"Održao je tom prilikom nekoliko istorijskih govora, koji su meni delovali ubedljivo i sigurno, kao da je rođen neki naš Čerčil ili De Gol, svejedno. Danima sam prepričavala kako se Dačić odbranio od Marka Jakšića, ofanzive Aligrudića i ostalih šarži iz DSS, ali i onih iz DS i Čedinog klana. Sve ih je nadmašio i nadgovorio Dačić, čovek iz Žitorađe", rekla je Vesna Pešić.

"Zatrpava se činjenica da je premijer govorio nekim drugim načinom, nekim prirodnim, pa čak i njemu svojstvenim (simpatičnim) jezikom, normalnog političara koji se kod nas retko sreće, i izdvajao se po tome što se bavio Kosovom kao realnim problemom. Sve ostalo je "čista nameštaljka", smatra Vesna Pešić.

"Ako su Koštunica i njegova sekta prvi tražili ostavku, a razlog nisu krili, nije im smetalo da sada i oni pevaju u horu 'Miša Banana', zajedno sa DS, LDP, B92, Blic, Alo, Informer, Politika, Danas i ko sve ne", navela je Vesna Pešić i dodala da je najagresivniji bio DS koji je oko "medijske bombe" napravio čitav niz akcija, nebrojenih gostovanja po televizijama, intervjua svim mogućim novinama, do priznanja Borisa Tadića i Miodraga Rakića da su sve to znali odavno, veoma davno, ali su ćutali i tajnu čuvali, zlu ne trebalo, da se osvete neverniku.

"Sada se čak govori da je taj Miodrag Rakić nekakav vrhunski profesionalac. Ali, koja je to profesija? I kakvo je to znanje? Koje je škole završio, gde se obučavao? On je sada potpredsednik DS-a, a školovan u udbinim učionicama", istakla je Pešić.

Prema njenim rečima, ova vlada se deklarisala da hoće da obavi neki posao i to građani od nje očekuju, a ključni posao je rešavanje Kosova, što je "izgleda već dovedeno u pitanje".

"Ova vlada se razlikovala po tome što je objavila: samo se rezultati računaju. I to je davalo nekakvu nadu, bez obzira što rezultati traže i neko vreme, pa nisu mogli biti odmah isporučeni, ali je paradigma izgledala promenjeno: ne krećemo od uverenja nego od nužnosti života da nađemo rešenja. Najveći realist i pragmatik tu je premijer Dačić, a čini se da je već potopljen", smatra Vesna Pešić.

Za "građansku Srbiju" ona je rekla da je zagledana samo u svoje "ogledalce" i da je ponižavajuće kako ne uspeva da prepozna svoj interes, i još mnogo gore interes društva.

Vesna Pešić je upitala da li je "građanska Srbija" stvarno spremna da prećuti i "bez ispaljenog metka" pusti da na đubrište istorije ode neko ko je iskreno seo da razgovara sa Albancima s namerom da realne mogućnosti stavi na sto, kako bi do dogovora stvarno i došlo.

"Moj je utisak da je ova Srbija objavila svoj bankrot. Već danima gledamo kako se iz svih topova puca na Dačića i svi znamo da je to zbog Kosova, ali naši ćute kao zaliveni, nigde nijedne suvisle reči. Kao da se tamo, napolju, ništa ne događa", navela je Vesna Pešić dodavši: "Ćutala sam na kraju i ja, jer sam dobila poruku da revidiram ili umuknem, ili će me pojesti građanski mrak."

"Da li je život postao zabranjena zona? Ako se zapitamo zašto je tako ispalo, odgovor je jasan. Pa da ne ispadne da branimo Dačića, jer građanske mantije smatraju da je to sramota. Nije dozvoljeno odstupiti od svojih uverenja ko je tu ko, čak i ako ta uverenja više nisu plod kritike i razmišljanja o bilo čemu, nego okoštala uobraženost u kojoj postoji samo ono znanje unapred. Govoriti da neko hoće nešto korisno da uradi, a nije iz našeg tabora, i nije objasnio kako se promenio, nije dozvoljeno", kaže Pešić.

"Dačić je označen, kako kaže Ištvan Kaić, pa kako se to neko usuđuje da bilo šta vidi svojim očima i razmišlja kao da stvari nisu unapred poznate. To najbolje razume Hana Arent, kada kaže da zlo nije Sotona, nije Mefisto, nego obični ljudi koji ćute i koji odbijaju da misle i rasuđuju. Isto se odnosi i na šanse. One mogu biti svuda, ne moraju biti iz našeg tabora koji se izgleda isušio. Onda vredi pomno gledati i otkrivati da li postoji još neka mogućnost, umesto što se i naznake mogućeg odbacuju, u ime nečega čega više nema", zaključila je sociolog Vesna Pešić u tekstu na sajtu Peščanik.net.

(e-Novine)

Oprez - ima i Srba!

Mladenci Maja i Domagoj ulaze u bracnu luku i s njima se raduju zvanice medzu kojima ima i Srba.
Stoga, ustaske pjesme nisu dobrodosle pa se zvanice mole da ih ne pjevaju.
Lijepo,  kulturno i uvidjavno.
A kad Srbi odu - onda opleti!
Mozda  je to moglo i drugacije: Jedna ustaska - jedna cetnicka ili proporcionalno zastupljenosti.
Kakva bi to dobra svadba bila;  sa  pucanjem!
Ali ne treba to gledati samo negativno.
Prvo, Maja i Domagoj su pozvali i Srbe na svadbu. Nisu ih izbjegavali ili ignorisali.
Upozorili su, sto se moze smatrati i hrabroscu, jer koliko je onih koji ce biti uvrijedjenji sto ne mogu pjevati ustaske pjesme?!
Maji i Domagoju zelim dug i sretan brak uz slobodu da sa svojim gostima pjevaju sto im srcu drago.