DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (1)

Tekst Emira Imamovica vrijedi procitati. U ovoj ljetnoj semi podijelio sam ga u pet dijelova i ici ce slijedecih pet dana. Nadam se da cete se sloziti da je tekst zanimljiv.

*********************

"Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...

piše: Emir Imamović Pirke

EU, dan prvi: Krešo, drug čovjek i basista na pragu krize srednjih godina, u jednom dalmatinskom kafiću naručuje čašu crnog vina. Vojo, dvometraš na privremenom radu sa tacnom, jedan od nekoliko desetina hiljada Hrvata sa kreditom u švicarskim francima, dakle osuđenik na tri do pet poslova od kojih sustiže rastuće rate, poslužuje gosta koji, gledajući negdje u stranu, traži još i čašu vode. Ne vidi da je došla, samo sa veće nadmorske visine treba biti spuštena do kafanskog stola. ''En ti, neću boga", govori Vojo, ''ovo je Evropska unija. Naručiš makijato, dobiješ i čašu vode. Naručiš vino, ide i voda. Pivu, dobiješ i vodu. Tražiš čašu vode, dobiješ dvi čaše vode..." Kroz smijeh, Krešo odgovara: "Izvini, nisam znao da se ste se već prilagodili". "Da prilagodili...", uzvraća Vojo, "mi idemo unaprid..." I zašuti. Ravnodušnost oko toga što im država postaje dvadeset i osma članica EU, Hrvate je uveliko prošla, pa su sada, kada ih popusti skepticizam, uglavnom ironični spram činjenice da su u nedjelju zaspali u jednoj, a u ponedjeljak ustali u drugoj državi. Pod uslovom da su legli prije ponoći.

Najavljujući proslavu ulaska Hrvatske u Uniju i komentirajući taj, ipak povijesni trenutak, premijer Zoran Milanović je rekao kako će ponedjeljak, prvi juli, biti običan radni dan. Bilo je to, valjda, upozorenje državnim službenicima da ne pretjeraju sa slavljem. A oni, državni službenici, dobili su, barem u Zagrebu, nalog da prisustvuju proslavi ulaska, upriličenoj na Trgu bana Jelačića. Postojala je, naime, realna mogućnost da, obzirom na raspoloženje građana, svi silni horovi, orkestri, plesači i Tamara Obrovac - etno muzičarka iz Istre, koja je, valjda da dokaže kako se može biti beskrajno dosadan, pjevala na jeziku istarskih Rumuna - sviraju nekoj stvari, a ne publici. Na kraju je na Trgu bilo, kažu, petnaest tisuća slavljenika ili oko četrnaest i pol hiljada. Južnije, u drugom hrvatskom gradu po veličini, Splitu, Marko Perković Thompson je na stadionu Poljud, svirao pred pedeset hiljada gledalaca! Koncert je počeo puštanjem čuvenog Tuđmanovog govora o vragovima u boji i pratećim neprijateljima Hrvatske. One Hrvatske koja je prije pet ili deset godina gorila u eurofiliji, da bi na početku članstva u Uniji na tu zajednicu gledala kao na Jugoslaviju pri njenom kraju.

A. Ravlic: "DOBRO SMO PROŠLI"

Jedan zanimljiv događaj, koji se zbio na periferiji Banjaluke potkraj Prvog svjetskog rata, kojeg je obradio nepoznati autor u listu "Čičak", više je od anegdote. To je zanimljiva priča sa šaljivim završetkom. Po svemu sudeći u vrijeme objavljivanja bio je živ glavni akter događaja, pa je iz razumljivih razloga oslovljen s "gazda M." ali je dato još nekoliko podataka za lako prepoznavanje, kao: "stanuje na periferiji varoši. On je Srbin, a žena mu je Švabica. Kao vrlo pobožan, udesio je kod kuće jednu naročitu sobu, gdje se Bogu molio. A molio se dnevno dva puta: u jutro, prije nego bi pošao na pazar i kad bi se večerom kući vratio". S obzirom da je autor za suprugu gazda M. upotrijebio nadimak "Švabica", moram skrenuti pažnju da je poznati istražitelj banjalučke istorije, profesor Stojan Bijelić, polovinom tridesetih dao - objavio, vrlo zanimljivo objašnjenje, prema kojem su banjalučki Srbi za vrijeme vladavine Austro-Ugarske u ovim krajevima, nazivali i Srbe iz ove monarhije imenom "Švaba", a analogno tome i Srpkinje iz tih krajeva "Švabicama" (imali su pripominje S. Bijelić, posebne nazive i za Srbe iz drugih područja, pa su tako nazivali Srbina iz Srbije - "Bugarašem", iz Makedonije "Cincarom", a iz Sandžaka "Arnautom").

U spomenutoj priči autor je na početku dao do znanja da se u kući gazde M. sve odvijalo po tačno utvrđenom dnevnom redu. "Kad bi u večer čula domaćica, da je ušao (misli na gazdu M.) u sobu da se Bogu moli, iznijela bi na sto večeru.

Tako jedne večeri čuje domaćica bat po basamacima i da su se vrata od bogomolje otvorila. Postavila je odmah večeru, i sama sjela, uzela nož i viljušku, i čeka.

Čekala je i dugo čekala, ali gazde nema na večeru. Sluti žena, da mu se nije danas kakav belaj dogodio, pa se radi toga duže moli Bogu. Unajpošlje obuze je i dosada i sumnja, pa pođe u sobu. Ona na vrata, kad unutra soldat zagrlio najskupocjenije sobne stvari i hoće da pobjegne. Domaćica bila kuražna, pa poleti na vojnika i uhvati ga čvrsto za kabanicu. Vidje soldat, da se ona ne šali, te se teškom mukom nekako vješto, izvuče iz kabanice i skoči kroz prozor na ulicu.

Nije ni došla k sebi od straha i uzrujanosti, eto i domaćina, ona mu sve ispriča potanko što je bilo, i da ga bolje uvjeri, pokaza mu kabanicu. Gazda je uze u svoje ruke i poče je razgledati.

- Pusti je sada - reče domaćica - dobro smo prošli.

-Ja, 'dobro smo prošli'? - A, znaš li ti, ženo, da je taj isti vojnik preda me iskočio sa prozora, mlatnuo me nečim po glavi i iz džepa mi izvadio sav današnji pazar, preko tri hiljade kruna. A sada ti hoćeš da još kažem 'dobro smo prošli'!

Te se večeri gazda nije Bogu molio, nije večerao, niti je okom trenuo. Najviše ga je ljutilo, što se domaćica istrčala, pa rekla: dobro smo prošli. Mislio je: ako dalje ovako 'dobro prođe', za osam sam dana prosjak."

Iz knjige Aleksandra Ravlića 'Banjalučke zgode i anegdote'

Europe is a gang of thieves! - poruka iz Slovenije

(Evropa je banda lopova!)
Ne znam kako cete se vi osjecati u slijedecih sest minuta nakon sto kliknete PLAY.
Znam da ce svako od vas to dozivjeti na svoj nacin i da ima mnogo razloga za postaviti mnoga opravdana pitanja,  ali, evo reci cu vam, ja sam se prvo najezio, a onda sam osjetio da se borim sa suzama; ne suzama, da se borim da ne zajecam... 
Nije mi uspjelo...
Nije to ni zbog komunizma, ni zbog crvene zvijezde, ni zbog Internacionale vec je to zbog zivota koji smo nekada zivjeli slaveci crvenu zvijezdu, pjevajuci Internacionalu ali i pop, rock i bluz i noseci hipi simbole mira, americku zastavu na UFO farmerkama... I niko nas zbog toga nije proganjao... 
Mene bar nikada nije...

Smrt fasizmu - Sloboda narodu!!!
********************

Besim Spahic: Cistunska teorija o nacijama je najveci paradoks!

Besim Spahić, doktor komunikologije, profesor na Fakultetu političkih nauka i na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, autor je 18 stučnih i naučnih knjiga sa područja komunikologije, političkog i kulturnog marketinga. Jedan od najznačajnijih teoretičara s područja političkog marketinga u regiji, profesor Spahić je poznat kao čovjek „bez dlake na jeziku“, ali i kao veliki ljubitelj muzike. Sa gospodinom Spahićem razgovarali smo o trenutnoj političkoj i društvenoj situaciji u Bosni i Hercegovini, gorućim problemima koji se tiču predstojećeg popisa stanovništva i uvijek, nezaobilaznome i sveprisutnome nacionalizmu.

Svako malo, kada se spomene predstojeći popis stanovništva, u medijima se počinje potencirati strah i ugroženost. Izgleda da je ovih dana lako ubijediti ljude u to da su ugroženi, bez obzira kojemu konstitutivnom narodu pripadali. Kako je došlo do toga?

Oduvijek smo u BiH, posebno u Sarajevu imali paradigmu „malog Jerusalema“, gdje su, što milom, što silom (ali na koncu uvijek više milom) živjeli ljudi različitih (osim kršćanstva, judaizma i islama) religija. Postojao je zdrav suživot. No, to ovdašnjim nacionalnim strankama uopće nije odgovaralo (i još uvijek ne odgovara) - sve naše starije i novije nacionalne stranke su nastale faktički iz crkve/džamije, bogomolje. Dakle, u crkvama je nastao HDZ, poslije džuma se organizirala stranka SDA, a i srpska pravoslavna crkva je odradila svoj dio sa SDS-om. To se odnosi i na kasnije frakcije postojećih ili novonastalih nacionalnih stranaka, što je u neku ruku i razumljivo jer su se kod nas etniteti i nacionalna svijest isključivo fomirali pod vodstvom vjerskih institucija, što je kod svih inter se i extra se izjednačilo pojmove nacije i vjere. Mnogi snimci iz rata nam jasno dokazuju prisustvo vjerskih službenika na ratištima, posvećivanju tenkova i vojske, kao i profesionalnih fanatičnih boraca islama. Vjera je u svemu. Normalno je da vlada strah; pobili smo se na vjersko-nacionalnoj, ali i na unutarnacionalnoj osnovi i to ne prvi put, svi su/smo na ovaj ili onaj način bili i jesmo žrtve „samih sebe“!

Evo primjera: Šta za muslimane znači „kjafir“ ili „vlah“? Nevjernik, nemusliman. Kakav odnos treba da bude prema njemu? To je konotativo čovjek manje (ili ničega) vrijedan, isto kao što kršćani ili Vatikan sve nekatolike nazivaju gotovo isto – „nevjernicima“. Takve izraze imate i u judaizmu... odmah imate materijal ili osnovu za konflikt i dalje segregacije! I već podsvjesno ili svjesno imate misao: „mi smo bolji od ostalih“.

Najintenzivnija borba se vodi oko pojma Bošnjak. Svepristuna je bojazan da će Bošnjaci nestati ukoliko se izjasne drugačije od „zadatoga“, ili ukoliko se ne osjećaju kao pravi Bošnjaci (Bošnjak, islam, bosanski jezik). Komentirajte nam dešavanja?

To su sve iluzije. Kod nas nikada nije bio nijedan subjekt koji bi se borio i izborio za integralno političko i državotvorno Bošnjaštvo/Bosanstvo, u periodu kada su se na tlu Evrope formirale suvremene nacionalne države; to uopće nije dalek period, tek početak i polovina devetnaestog stoljeća; tek sredinom XIX stoljeća je Bismarck je ujedinio Njemačku, a Garibaldi Italijane,  od puno različitih entiteta, koji i danas markantno postoje, i napravili državotvorne nacije. Francuzi su na sličan način to učinili još u doba Karla Velikog, osnov je bio najveće keltsko pleme – Gali, kojima je franačkim osvajanjima dekretom dodijeljena germanska nominacija – „Franci“.

Dakle, i mnogim velikim narodima su njihovi osvajači u različitim historijskim periodima davali imena. Dok su neki već profilirani narodi sa svojim državama/carstvima/kraljevstvima naknadno primali kršćanstvo ili islam. O tim i drugima opcijama sam se malo više bavio u moj knjizi „Nacionalni antimarketing“, koja nije ostavila većeg traga u našoj duštvenoj i naučnoj javnosti!. Bila bi vrijedna čak i negacija nekih mojih postavki o našoj ex Jugoslovenskoj, a posebno bosanskoj većoj „istosti“, nego li različitosti, na kojoj se bezuspješno i dalje insistira.

Vratimo se BiH: kod nas nikada nakon propasti bosanskog Kraljevstva (koje je takodjer uvijek bivalo u sebi nadređenim vazalskim odnosima) nisu postojale vanjske niti unutrašnje prilike, kao ni politički (kulturološki i vojni) subjekat koji se borio za jedinstven domoljubni/rodoljubni osjećaj cijele bh populacije. Postojali su usamljeni pojedinci u sva tri nacio-vjerska korpusa, kojih su se „svoji“ odricali i tada i sada. Takvih pojedinaca je bilo najviše u redovima bosanskih franjevaca. No, de facto, osjećao se ipak taj bosanski duh sve do Prvog svjetskog rata, no niko ga kao takvoga nije definirao, niti politički profilirao; spontano (ali obezglavljeno) je nastajao i ostajao kod sve manjeg broja Žitelja BiH. Turci su, zapravo, uz svesrdnu pomoć zavađene i vlasti željne domaće vlastele, posijali prvu klicu raspada bosanskog Kraljevstva: prvo, nisu uspjeli očuvati obalne dijelove Kraljevstva (najveći dio Dalmacije sve do Boke kotorske je bio bosanski), a poslije i druge krajeve. Pred propast su i dio Novopozarskog Sandžaka dodijelili (bili prisiljeni berlinskim kongresom ili prodali?) Srbiji i Crnoj Gori. Za njihove preko četristo godina duge vladavine, islamizirani živalj se „superiorno“ počeo odvajati od istogovorećih i genetskom strukturom veoma sličnih ili etnički istih sunarodnjaka. Tek tada (dakle istorijski nedavno, na prelasku iz XIX u XX vijek) počinje intenzivno buđenje srpske nacionalne svijesti kod Bošnjaka „naše vere“ (Načertanije) i još intenzivnije profiliranje Bošnjaka katolika u hrvatske nacionalne vode. Islamiziranim Bošnjacima je, uz otežavajuću okolnost da su ostali „čardak ni na nebi ni na zemlji“ i da nisu imali susjedne matične države i vladajuće religije, ostao islam i samosvijest da znaju šta nisu od te dvije (srpsko-pravoslavne i hrvatsko-katoličke) opcije.

Eto, u srednjem vijeku (uz niz validnih podataka) naši preci su sebe samodefinirali „dobrim Bošnjanima“, u austrougarskim spisima (kao i u prvom popisu 1879) piše da u Bosni žive Bošnjaci, „Bošnje“ „muhamedove“, „ortodoksne“ i „katoličke“ vjere, isto, dakle, kao i u Načertaniju (1844.)!? I niko ozbiljan (posebno kredibilan naučnik) te historijske činjenice ne može osporiti.  Ali isto tako, niko ne može osporiti ni činjenice da u tim sudbonosnim povijenim vihorima sami islamizirani Bošnjaci (skoro sve do raspada Jugoslavije) nisu politički bili sposobni da unaprijed jasno samo-definirani i politički spremni dočekaju izazove post-turske budućnosti; ni sebe ni svoje jedine države, na koju su se (što je bilo i za očekivati) žustro okomile srpska država i hrvatska opcija u formiranoj kraljevini SHS. Tu je već izostalo bošnjačko ime za sve, pa i islamizirane Bošnjake koji drugog imena nisu ni imali. Ali su ostali i bez ikakve vanjske potpore, koju su još dugo nostalgično i neuspješno očekivali od slomljenog osmaskog „arslana“ (lava). Tu je budućnost, već imenom razdvojene Bosne i Hercegovine krenula trojnom centrifugalnom vjersko-nacionalnom rastakanju, a ne unosnom bošnjačkom/bosankom centripetalnom domoljublju personificiranom zajedničkom i moćnom, u krajnjem slučaju sa drugim nacijama u prvoj južnoslovenskoj tvorevini de facto ravnopravnim statusom. Na djelu je, dakle, bio vjersko-nacionalni srpski i hrvatski (bez ikakvog bosanskog/bošnjačkog) prozelitizam.

Koji su „rezultati“ toga što se kroz historiju niko nije ozbiljnije bavio „bosanstvom“ i pokušajem očuvanja toga korpusa?

Znači, objektivno i subjektivno, kao jedinstven državotvoran bosanski narod, u modernom smislu, nikada, pa ni sada i nismo profilirani. Suverenitet postdaytonske BiH, baziran na (artificirano i sve više objektivno različita)  „tri konstitutivna naroda“, sa dva (a zašto onda ne tri?!) nelogična entiteta, ne daje osnove za ikakvu naučno baziranu skorašnju prosperitetnu „državu svih svojih žitelja“, odnosno građana, koji su podređeni usiljenoj torturi trojnog vjersko-nacionalnog „utoravanja“ na (ipak ne do kraja) etnički (ratom) očišćenih i mirom (uz pomoć MZ i susjednih država) pročišćenim teritorijama, što je itekakav razlog da se rat u kojem niko (osim savezničkih nacio-vjerskih opcija) nije pobijedio, kad tad nastavi ondje gdje je stao usiljenim Daytonskim sporazumom, koji legalizira Hrvatsku i Srbiju kao protektore „svojih“ nacionalnih i teritorijalnih segmenata unutar bh. populacije. Zar je normalno da su Milošević i Tuđman izjednačeni sa legalno i demokratski izabranim predsjednikom Republike BiH – Izetbegovićem? No, uprkos postojanju Bošnjaka muslimana i u Srbiji i u Hrvatskoj i u svim novonastalim ex yu državama, BiH kao država, kao ni vođe i lideri bošnjačkih stranaka, nikako nisu mogli (znali/htjeli?) učestvovati?!...

Dakle, mi (mislim na sve bh. građane) stoljećima nismo učili o sebi kako treba, o nama su nas tendenciozno učili drugi; državu (čak i kraljevinu SHS, SFRJ, pa i njen raspad) su nam po svojim aršinima pravili drugi; ovisno od toga kako je ko i kada na tlu BiH bio moćniji. Dovoljno je reći da sami nismo pravili i očuvali svoju državu za 437 godina osmanske imperije, pa onda za 40 godina Austro-ugarske monarhije, potom ni u dvadesetak godina Kraljevine SHS/Jugoslavije. Tek zahvaljući KPJ, AVNOJ-u i ZAVNOBIH-u Bosni (bilo bi opravdanije da se bar tada tako definirala) i Hercegovini je obnovljena državnost, ali sa već nacionalno profiliranim bh Srbima i Hrvatima i nacionalno neprofiliranim Bošnjacima.

Raspadom Jugoslavije je preovladala retrogradna i „bolesna“ varijanta ranoromantičarskih nacionalizama kroz „teorije krvi i tla“, odnosno „jedan narod, jedna vjera“; i što je vidljivo, od 1990. pa do danas je „normalno“ da jednu državu ili neki njen dio čini samo jedna vjera, jedan narod, jedna religija, jedan jezik... , što je svojevrsna perverzija u etnički i vjerski do kraja isprepletenoj BiH. Rješenje je nađeno u trojno prihvaćenom „humanom preseljenju naroda“, koji je rezultirao progonima i genocidima nad civilnim stanovništvom. I opet niko nije uspio, niti će ikada uspjeti (...) 

RIBARI LJUDSKIH DUŠA

Spominjete problem izjednačavanja vjere i nacije kao glavni bh. društveni problem?

I ono o čemu je već bilo riječi, stalni problem koji prati BiH i region jeste izjednačavanje vjere i nacije - kod nas se niko nikada od lingvista i historičara nije podrobnije pozabavio time. Naši ljudi koji su (računajući i Nehrvate) išli studirati u Hrvatsku, učili su hrvatsku varijantu Bosne; da je sve to bila zapravo hrvatska zemlja. Isto je i sa onima koji su studiralli u Beogradu. Inače i u srpskoj i u hrvatskoj historiji se spominju te „hrvatske“ ili „srpske“ zemlje, kojih na tlu Bosne, nikada do poslije Daytonskog sporazuma (RS), nije bilo... Katolička crkva je profilirala hrvatsku nacionalnu svijest, izjednačila je katolike sa Hrvatima kod dotadašnjih Bošnjana. Najbolji dokaz koji ide tome u prilog je Shultzovo (Freudov rođak) opservacija o nacionalitetu/narodnosti/etnikumu žitelja „carske zemlje“ Bosne. Kada su Austro-Ugari zauzeli Bosnu, došao je zajedno sa Austrijancima i napravio istraživanje, te je zaključio da „tamošnji narod nema izgrađenu nacionalnu svijest“. „...Svi kažu da su Bošnjani/Bošnje, ali naglase da su katoličke, ortodoksne i muhamedanske vjere. To im je bila jedina odrednica...“

Ključ nacionalne/etničke situacije je malo kasnije zabilježen u nepravedno ocrnjenom „Načertaniju“ (samo nominalno) Ilije Garašanina. Inače, „Načertanijem“ oni, koji ga nisu ni pročitali, obično straše muslimane pričom „to je četnička Biblija, velikosrpska politika“ – moje je mišljenje da „Načertanije“, iako podstaknuto izvan Srbije, potpuno legitimno i normalno planira da srodne narode objedini pod skiptrom (tada jedine samostalne) Srbije. Upravo je propala osmanka/turska Carevina, koju su od svih južnoslovenskih naroda zapravo najviše zadužili Srbi, dajući im 7-8 (i velikih) vezira, a najmanje dva sultana imaju po ženskoj lozi nemanjičke krvi. Za koga su se vezale srpske princeze Olivera Lazarova i Marija Brankovićeva??!

U Bosni i Hercegovini se malo ko bavio integralnom historijom Bosne i Bošnjana, nego je svaka zvanična istorija bilo trojno reducirana vjerskim, a kasnije i nacionalnim podjelama. U Načertaniju lijepo stoji: „U Bosni žive Bošnjaci“, i to na 37 mjesta! Pročitajte! Intelektualcu čovjeku za to štivo treba otprilike sat i pol vremena da ga pročita i da vidi da „u Bosni žive Bošnjaci Muhamedove, katoličke i naše (ortodoksne) vere...“, te da Naša (svetosavska) crkva već usiljeno radi na buđenju srpske nacionalne svesti kod Bošnjaka naše vere. Katolička crkva je kod bosanskih katolika već poprilično pridobila „hrvatsku nacionalnu svest“ kod katoličkih Bošnjaka... Parafraziram, ali je to suština. I niko nema pravo postavljati pitanje (ne)legitimnosti srpskog ili hrvatskog nacionalnog (i vjerskog) prozelitstva, kao ni prethodnog osmanskog islamiziranja dijela Bošnjana/Bošnjaka. To se jednostavno desilo i činjenica je. Još je negdje osamdesetih godina Esad Ćimić upozoravao na to da su se Bošnjaci (tada Muslimani) zakasnili nacionalno profilirati, jer za to je potreban validan nacionalni koncept, koji jedino mogu operacionalizirati validne (ne samo vjerske nego i ) nacionalne institucije.

To je potpuno legitimna djelatnost bilo koje religije. Isto, kao što je Sulejman veličanstveni širio islam prema zapadu, tako je i papa Leon XIII dao „darovnicu Hrvatima“, za njihovu misiju/zadaću širenja katoličanstva, što je ujedno značilo i hrvatstva, dok je Srpska pravoslavna crkva „budila“ srpsku nacionalnu svijest. Sve to se u ne malom obimu multilateralno dešava i u ovim zadnjim balkanskim ratovima. Dovoljno je i danas da se krstiš u katoličkoj crkvi i da si automatski Hrvat, kao kad se islamiziraš da postaneš Bošnjak. Nema tu ništa neregularno..., sve vjerske i nacionalne (kao i ideološke) opcije to su u stvari svojevrsni „ribari ljudskih duša“. Do dan danas. I ova novonastala pojava selefizma u BiH i drugdje je inter se i pro se istog prozelitskog i misionarskog karaktera, kao i nekada širenje komunizma. Odnekuda (skoro uvijek iz vana) stižu neke pare, dobijaju se beneficije i donacije. Zar neko misli da, osim istinskih vjerskih osjećaja, iza šerijatskih brakova, „pokrivanja“, „podbrađivanja“, odlazaka na hadž ne stoji neki novac i čisti egzistencijalni i ekonomski interes, isto kao što je Kominterna finansirala jugoslovenski komunistički pokret, Vatikan katolicizaciju...?

Ko se interesirao za muslimanski dio stranovništva tadašnje Bosne?

Bošnjaštvom se zapravo niko do stranke SDA sa Izetbegovićem na čelu nije validno i doraslo imperativima bavio. Islam je dugo, pa i sada bio primarniji. Kada je propala Turska carevina (koja je „progutala“ intelektualnu elitu islamiziranih Bošnjaka u Bosni - a koristila ih je izvan Bosne po cijelom svijetu), taj islamizirani dio Bošnjaka je počeo propadati zajedno sa njom. (Po onoj A. Jidovskoj da „kad neprosvijećen narod ostane bez intelektualne elite i voditelja, taj narod hrli ka propasti“.) Ne mogu valjda islamizirani Bošnjaci očekivati da će nakon propasti Osmanskog carstva/Turske (nekoliko stoljeća „neprijatelja broj jedan kršćanskog svijeta“) biti u narednom periodu u milosti onih koje su Turci do tada osvajali, terorizirali, uništavali. Bilo je savršeno jasno da ti muslimani Bošnjaci zadugo neće biti u dobroj poziciji. Idejno, politički, vojno i materijalno obezglavljeni i bez sopstvenog subjektiviteta, nespremni da se preko noći otrijezne od sna svoje islamske superiornosti. Nikad ih ni do danas niko nije objektivno definirao, niti profilirao, a to nisu uradili ni sami.

I tako su prošla stoljeća... i došli smo dovde. Današnji Bošnjaci, koji su na neki način prisvojili od drugih etno-religijskih sunarodnjaka odbaćeno narodno, domovinsko ime, a dugo vremena rukovođeni samo vjerskom logikom, i povijest i kulturnu baštinu Bosne parcijalno i necjelovito promatraju samo sa stanovišta (za njih najznačajnije) islamske baštine i kulture, udaljujući se od predturskog blještavila i sjaja banovine i kraljevine Bosne, te naše kraljevske dinastije, koja je Eugenikom dosegla do mađarskih, poljskih, celjskih, anžuvijskih i napuljskih (ali „vlaških“) dinastija, dok istovremeno veličaju „poturčenu“ djecu naših plemenitaša, koji su radili na rastakanju i rušenju našega kraljevstva. Što se onda čuditi „srpskoj“ ili „hrvatskoj“ opciji BiH? Kada bismo ušli u etnogenezu prijašnjih i sadašnjih nacionalnih voditelja i izvan Bosne, vidjeli bismo koliko današnjih srbijanskih i hrvatskih, pa i slovenskih i crnogorskih (nacionalnih) političkih vođa vuku korijene iz Bosne. Ali, za razliku od Srba i Hrvata, bošnjacima je „Islamskom deklaracijom“ (potpisao Izetbegović) zadana svijest da im je važniji (ma kakav?) islam od domovine/države.

TROJNA VJERSKO-NACIONALNA CENTRIFUGALNA OPCIJA I POGREŠNE JEZIČKE FORMULACIJE

Je li postojao neko ko je mogao pokrenuti stvar, definirati i profilirati taj zbunjeni narod?

Eto, npr. bio je tu Safvet-beg Bašagić koji je napisao knjigu o hrvatskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana. Treba li išta više Hrvatima? Izetbegović je javno rekao (posredstvom TV) da „Srbi moraju dobiti svoj dio Bosne“. Eto im, uz sve naknadne posrtaje bošnjačko-muslimanskog vodstva i kvaziintelektualaca, najbolji alibi za sve što su uradili Bošnjacima i našoj zajedničkoj domovini BiH, koja kao država doslovno „crkava“. Za masu protubosanskih opcija i akcija imaju i svojevrsnu potporu od strane „najobrazovanijih“ i „najinteligentnijih“ muslimana Bošnjaka. Primjera radi, mlade muslimane prohrvatske (a i proustaške) orijentacije zanimala je samo religija, ne i nacija – u ustaškom sastavu je bilo preko 60 procenata muslimana. Prvi doglavnik  Ante Pavelića bio je prof.dr. Džafer-beg Kulenović, a drugi Adem-aga Mešić – sve to zaboravljaju muslimani, to tzv. „cvijeće hrvatskog naroda“. Zaboravlja se da su mnogi prihvatili tu odrednicu, odgovaralo im je. Sada po istoj logici, po istoj grešci (a to se isplatilo ne bh Hrvatima i Srbima, nego Republikama Srbiji i Hrvatskoj), niko u BiH  i ne razmišlja o integralnom bosanstvu cjelovite bh populacije, nego se i dalje forsira isključivo trojna vjersko-nacionalna centrifugalna opcija,  koja se (osim ratnog stradanja bh pučanstva i države) očito iskazala i iskazuje nemogućom osnovom za efikasno funkcioniranja države BiH i prosperiteta njenih građana.

U prošlosti, islamska je zajednica promovirala samo islam, nije ju uopće zanimala nacionalna svijest. Jer, islam kao religija i ne poznaje nacionalne profilacije – primarno je bila važna vjera. Ali islam je došao i kod Perzijaca – oni su i do dana današnjeg ostali Perzijci, Iranci; Indonežani su ostali Indonežani i nakon dolaska islama kod njih...

Kad nas tako postoji sraz koji nas je doveo do pogrešnih jezičkih formulacija pojmova, kategorija, ljudi, države, jezika... I upravo te pogrešne jezičke formulacije naše ljude i  državu vode u sigurnu propast! To je isto kao da se definišete kao Kinez; a niti su vam „kose“ oči, niti imate pigmentaciju karakterističu za tu rasu – ali umrete u ubijeđenju da ste Kinez...

U takvim pogrešnim formulacijama, koje nema niti jedna zemlja na svijetu, kao što su„tri konstitutivna naroda“, tri nacije, „Ostali“, tri različita jezika, „Tročlano predsjedništvo“, „Konvertibilna marka“ itd. ne može se ništa dobro izroditi. Pa šta se desilo Srbima sa pogrešnim (velikosrpskim) jezičkim formulacijama da „Makedonci i ne postoje – to su južni Srbi“, „Bugari  i Rumuni u Srbiji ne postoje – to su istočni Srbi“, „nema ni Crnogoraca, i oni su Srbi“, „Arbanasi su kao divlja bića došli na srpsko tlo“, „Bosna i Hercegovina – sve su to srpske zemlje“ itd., itd. Eh, da li je danas Makedonija u sastavu Srbije? Da li je Kosovo? Da li su ubijedili Crnogorce da su Srbi? Jesu su li Bošnjaci „poturčeni Srbi“? Je li područje istočne Hrvatske „Karlobag-Virovitica“ danas granica Srbije?

TRI NACIONALNA TORA I NJIHOVI VLASNICI

Otvoren poziv na jasno izjašnjavanje vodi nas do tri potpuno čista „nacionalna tora“? Dokle će Bosnu i Hercegovinu to dovesti?

Čistunska teorija o nacijama je najveći paradoks! Evo primjer: „Ja se zovem Ante Bošnjak i čistokrvni sam Hrvat“, „Ja sam Mirsad Hrvat, i Bošnjak sam“... „Ja sam čistokrvni Srbin-Jovan Bošnjak“.

Jedino što je dvodecenijskom nacio-vjerskom politikom odlučeno da trenutno bude „ispravno“ jeste izjednačavanje pojmova katolik-Hrvat, pravoslavac-Srbin, a tek početkom devedesetih (kraj XX stoljeća) probudila se i nacionalna svijest koja izjednačava pojmove „musliman-Bošnjak“. Muslimanski prvaci sastali su se '93 godine i (sa ogromnim zakašnjenjem) dogovorili su da budu Bošnjaci. A paradoks je Zulfikarpašićeva i Filipovićeva „Bošnjačka muslimanska stranka“ (...), čime je (za bar do tada eksplicitno neizjašnjavane pravoslavce i katolike kao Srbe i Hrvate u BiH) otpala mogućnost uključenja ostalih u Bošnjane. Tako su izravno iz Bošnjaštva/Bosanstva „odbačeni“ i oni pravoslavci i katolici, koji su to ili bi još uvijek željeli biti. Isto je i sa „Mješovitim“, jer im je ANTILOGIČKI bošnjaštvo bilo uslovljeno islamizacijom. Greška za greškom!? I tako i „ljiljan“ posta „muslimanski“ određen znak (SAMO) Bošnjaka...

Historijske činjenice ne znače ništa kada je riječ o ideologijama nacionalnog mesijanstva vezanog uz religiju, a kada imaš religiju uz sebe, što god opljačkaš i koga god ubiješ na njegovom putu, tebi tvoj Bog oprosti. Tako su Hrvati „dežurni katolici na Balkanu“ („Predziđe katoličanstva“), pravoslavci i nasljednici Bizanta su Srbi („brana prodoru Muhamedove veresa istoka i katoličkog hrišćanstva sa zapada“), a muslimani se izjednačavaju sa Bošnjacima („štit islama u srcu Evrope“). Tim nacio-vjerskim samozabludama u BiH je i Bog nacionaliziran.

Tako je BiH ostala predivnih, ali politički i državotvorno zemlja „zapuštenih“ ljudi, koji integralno ne uče o svojoj domovini, nego o susjednim i maloazijskim domovinama. Ovdje su uglavnom vjersko-nacionalno dominantne vladajuće stranke i vjerske zajednice doslovce vlasnici svojih segmenata bh. populacije, a svi skupa negiraju skoro milion „Ostalih“, koji nemaju nikakva građanska/politička prava ?!!(...) Gora varijanta rasizma u koji su (milom ili silom) uvučeni pravovjerni pripadnici tzv. tri konstitutivna naroda sa pripadajućom im vjerom. Ipak, ima nade; preliminarni popis 2012. na 66 lokaliteta na cijelom području BiH, pokazao je da imamo cca 36 procenata „Ostalih“, čime trojni ekskluzivni vlasnici svojih „ovaca“, koje su opljačkali i iznevjerili bezbroj puta u zadnjih dvadesetak godina, postepeno gube svoje stado. I zato su nervozni i prave smiješne kampanje za izjašnjavanje na popisu, svaki u svome dijelu države, koji su pretvorili u svoje privatne pašaluke isključivo u funkciji i daljeg zaglupljivanja i utoravanja poslušnih jednodimenzionalnih budala-glasača.

„ČISTOKRVNE NACIONALNE VOĐE“

Jer, pogledajte ko vodi sva ta stada, sve „čistokrvni“: Špirićeva žena je muslimanka, Radmanovićeva žena je katolkinja, majka Borisa Tadića je muslimanka, pradeda Vuka Jeremića je Nurija Pozderac... Običan Srbin ne smije da zna da je dinastija Karađorđevića iz albanskog pravoslavnog plemena Klimenta, da je Jovan Sterija Popović Cincar (a Cincari su albano-jermenci iz područja Moskopolja u Albaniji), ne smije običan Srbin da zna da je Branislav Nušić malo Jermenac, a malo Cincar, da mu je maternji jezik albanski; ne smije znati Slovenac da je Janez Drnovšek Albanac po ocu, Slovenac po majci, da mu je donedavni predsjednik Danilo Türk, po ocu zapravo Turčin...

Zašto je postalo gotovo nemoguće pronaći bosanskoga katolika ili bosanskoga pravoslavca kojega identitet veže za srednjovjekovni pojam Bošnjana i koji se sada želi izjasniti Bosancem?

Crkve i propaganda su zaista odradile svoje. Ono malo ljudi što se nije opredijelilo su postali nepodobni početkom rata. Mada sam već nešto rekao, moram ponoviti da je SDA 1990. imala podslogan „Muslimanska stranka“, dakle odmah je od sebe udaljila Bošnjake/Bosance, kojima je državni identitet u prvom planu. Onda se pojavila Bošnjačko-muslimanska organizacija, odnosno, od SDA-a su se odvojili Adil-beg Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, koji su već tada kao najveći problem spominjali to da „bh Srbi i Hrvati neće da budu Bošnjaci“, a pri tome „zaboravljaju“ da su upravo oni napravili Bošnjačko-muslimansku stranku. Dakle, valjda bi i tada a i sada ti Srbi i Hrvati „samo“ trebali da pređu na islam i da postanu Bošnjaci. Pa nisu valjda očekivali da će oni ili njihova stranka uspijti ono što Turcima za 500 godina nije uspjelo, a niti im je bila namjera?! To niko neće da vidi vidi racionalno/logično. A profesor Filipović je penziju zaradio kao profesor logike?!

SULEJMAN SRBIN VELIČANSTVENI !

Za one koji su se za historiju zainteresovali preko turskih serija i Sulejmana veličanstvenog: dovoljno je reći da je Hurem Ukrajinka i kći pravoslavnoga popa, rodila idućega sultana; Sulejmanov je dedo Bajazit oženio je sprsku princezu Lazarevićku, a njeno vezivanje sa Bajazitom pokazalo se i kao najracionalnije rješenje za opstanak srpskog naroda i kasnije obnovljene države. Nijedna sultanija nije bila iz Osmanske imperije, toliko o čistoti loze: nijedan sultan nije bio čisto osmanske krvi. Narodi nastaju, formiraju se i nestaju, možete uzeti za primjer bilo koji narod. Sam pojam suvremene nacije postoji od XIX stoljeća i sa stanovišta globalizacije igra sve manju ulogu u današnjem svjetskom poretku. Pojam nacije je isključivo nastao zbog ekonomije, zbog potrebe unifikacije žitelja jedne države, zbog mobiliziranja većeg broja ljudi na istoj osnovi. Kada nije bila dovoljna samo religija, nacija je ta koja je koagulirala i unificirala različite plemenske i etnoskupine i isključivo je bila vezana za državu.

NA „OSTALIMA“ BUDUĆNOST OSTAJE

Neki nagovještavaju još političkih sukoba nakon popisa stanovništa, što mislite da nas čeka u budućnosti?

Ovaj popis će pokazati i razotkriti laži i Srbima, i Hrvatima, i Bošnjacima i sigurno će biti u korist onih „Ostalih“ - čiji je otac Jovan, a majka Hatidža, otac Muhamed, a majka Eržika, otac Josip, a majka Mara... Tih „Ostalih“ je još uvijek najviše i najbolja su baza konstitucije države na pravima građana, uz sve postojeće etničke (u našem privremenom ustavu se nacionalitet i ne spominje!?) i vjerske odrednice. Ali ovaj, skoro milonski segment bh. populacije, koji je opet rasprostranjen u oba etniteta, niko ne predstavlja na bilom kojem državnom nivou. Šta to drugo znači nego da smo fašističko društvo; hoćemo da ih na silu doislamiziramo/bošnjiziramo, dokatoliciziramo/kroatiziramo, odnosno dosrbimo/pravoslaviziramo. Eto izvora straha za vjersko-nacionalne „konstitutivce“. Šta će oni, kao ekskluzivni vlasnici svojih egzistencijalno ugroženih stada (uz još oko 200 stanaka i strančica u BiH) uopšte raditi kada većini postane najvažnija funkcionalna država i državni identitet, uz uvažavanje svih ljudskih prava za sve? Jasno je da smo politički, nacionalno i posebno državotvorno potpuno nezrelo društvo.

Što nam je potrebno da se spasimo toga neznanja i duboko ukorijenjenih predrasuda?

Potrebni su nam razum i nauka, potrebno je, uz domaće bez ikakvog prefiksa osim „vrhunski stručnjaci“, dovesti i svjetske eksperte koji treba da potvrde da, to što je Holbroke napravio po zadatku da se ništa osim prestanka rata ne riješi, nije normalno. Kako sada stvari stoje ni Međunarodnoj zajednici ne odgovara da se išta U BiH riješi po demokratskim standardima. Vrlo izvjesno bi se deduktivnom analizom moglo pretpostaviti da smo predviđeni da se opet pobijemo i da smo taktički isplanirani kao buduće „bure baruta“ na Balkanu. Zato, ne možemo kriviti samo domaće lidere; ni političare, a ni vjerske starješine – oni su samo dio naslijeđa onoga što su nam već prije raspada Jugoslavije iz vana kreirali. Kreirani su nam i iz vana nametnuti i Alija, i Franjo, i Slobo!

Pojam Bosanac se u medijima uporno suprotstavlja pojmu Bošnjak – što je Bošnjak Bosancu? Može li Bosanac biti konstitutivan?

Bosanac je (etimološki od tračkog plemena Besa/Bosona) novija obnovljena varijanta, kako se jezik mijenjao. Od banovine do danas zemlja se zvala Bosna, pa bi bilo najnormalnije da se njeni žitelji zovu (da im je državni identitet) Bosanci. Pojam Bosanac ne negira etničku i religijsku šarolikost Bosne (i Hercegovine/ Zahumlja kao skoro milenijsko povjesne bosanske regije) i jedino ispravno nas vodi u demokratsko građansko društvo. Ali (ne samo nacionalnim i vjerskim) stranačkim elitama ne odgovara država koja naginje građanstvu, jer daytonskim sporazumom nije na građanstvu ni stvorena. Nigdje u svijetu ne postoji država koja svoje građane dijeli na „konstitutivne“ i „nekonstitutivne“. Dakle, konstitutivan je „Marsovac“ koji se deklariše kao Bošnjak i musliman, Hrvat i katolik ili Srbin i pravoslavac, a oni koji hoće da identitet grade na povijesnom imenu države i da budu građani, su nekonstitutivni?! Nonsens!

Šta to znači da su Ostali nekonstitutivni? Čak i ako ih je više (sigurno od jednog) i od pojedinačnih tzv. konstitutivnih naroda??? Nas Bosanaca je cca 4,5 miliona, a od toga se pretpostavlja da oko 700 hiljada do milion živi izvan BiH. Dakle, sada je ovih Ostalih više nego Hrvata u BiH, za koje EU pretpostavlja da ih u matici domovini živi oko 400 hiljada (prepolovljeni dogovorima Tuđman-Milošević u „humanom preseljenju naroda“). A konačan popis će razočarati možda i one koji su neodgovorno tvrdili (a neki i danas tvrde) da ih je pobijeno 300.000, a preko 700.000 „bespovratno protjerano“.

Nakon budućeg popisa, kojeg se isključivo boje nacionalni dušebrižnici (većina u skupini devedesetak ANONIMNIH milionera i dvadesetak milijardera) ustanovit će se da i u RS-u nisu svi „čistokrvni Srbi pravoslavci“. Taj namjenski odugovlačen popis (koji u normalnim zemljama primarno ima ekonomski i sociodemografski značaj zbog planiranja buduće samoodrživosti zemlje) je upravo „opasan“ zbog utvrđivanja realnih činjenica sa stanovišta trojnog nedjela nacio-vjerskih stranaka, koje su i nakon 23 godine katastrofalnih posljedica za bh. populaciju i državu BiH, spremne manipulirati strahom od istrebljenja ostatka svojih stada, koje su upravo oni i njihova naciočistunska politika već podobro istrijebili. Cifre će biti katastrofalne i prazne za sve tri izgladnjele i besperspektivne opcije.

Vladajuće trojke i nacionalne stranke onemogućuju prirodne tendencije normalne unifikacije državljanja svih provenijencija u državotvornu/domovinsku identifikaciju. I što je najgore trojno se međusobno pothranjuju. Jednostavno jedni bez drugih ne mogu! To vam je ono „Hvala Bogu da imamo Dodika, da se fokusiramo na njega ne uočivši što naš Bakir radi.“ I vice versa. Onda, „neka i naši imaju još bolje vile od one 5,5 miliona vrijedne Čovićeve“.

Bošnjaci, kojima, osim usiljene islamizacije, niko nije definirao niti jedan od deset krucijalnih indikatora bošnjačkog etniteta“ samo daju alibi i preživjeloj velikosrpskoj i velikohrvatskoj opciji BiH, a ujedno i Evropi i kršćanskom svijetu uopće (...) A zašto bi kršćani voljeli muslimane kad muslimani Bošnjaci ne vole Osmana (tzv. bošnjačko muslimansko ime) koji je kćeri dao „vlaško“ ime „Višnja“...? Zašto niko bh. populaciji ne objasni da ne postoje nikakva muslimanska, hrvatska, katolička, srpska, pravoslavna imena? Postoje slavenska, semitska/arapska, perzijska, germanska imena, a među njima su pripadnici svih religija!
Sasvim je logično da se sije strah, jer, što će biti sa vlastodršcima ako se većina njihovog stada izjasni kao „Ostali“?! A ti „Ostali“ samo mogu biti Bosanci!

BiH - DRŽAVA ZBRKANIH POJMOVA

Budućnost Bosne i Hercegovine?

Što nam drugi odrede. Mi sami nismo u stanju da mislimo – svi su nam pojmovi zbrkani,  nenaučni i netačni. Na njima se ne da ništa dugotrajno i valjano napraviti. Imamo fiktivne komplekse superiornosti, a ustvari smo za svjetske procese i cca 7 milijardi (po svim svetim knjigama pred Bogom jednakih) ljudskih bića nevažni. Nešto kao „kolateralna šteta“, koja, bez „sopstvenog subjektiviteta i aktiviteta“ čeka da im vanjski, protivbosanski vjersko-nacionalni protektori pomažu. Mi smo zapuštena amorfna masa koja je u stoljetnom kulturno-komunikacijskom jazu sama sa sobom i sa okolnim svijetom.

Najbolje ljude, prije svega mislim na stručnjake, smo otjerali odavde i najveći dio tih najboljih ljudi su „Ostali“. Demoins u USA se bosnizirao, u Oslu i širom svijeta već značajne funkcije zauzimaju nekada djeca-izbjeglice. Hvalimo se pametnim Bosancima (šta god da su ovdje, tamo ih svako oslovljava Bosancima) po svijetu. I bivši, i poratni bh. vrhunski stručnjaci su i sada najveći bosanski patrioti i najbolja su baza za ono što bi trebali biti svi bh građani (uz jedini ispravni - građanski koncept Bosne i Hercegovine) su otišli odavde ili ostali tamo gdje su se zatekli i školovali. Jer, kada u konstituciji imamo zagarantovana građanska prava, onda ničim ne mogu biti ugroženi ni Kinezi koji žive u BiH, ni Rusi, niti mormoni ili „queer populacija“, a kamoli izvorni multietnički i multikonfesionalni Bosanci, prema kojima se ponašamo aparthejdistički... Najjače pravo jeste građansko pravo! Jače i univerzalnije je od bilo kojega vjerskog ili nacionalnog prava.

Eh, a šta će onda raditi ove silne stranke - njih 207, od kojih se za većinu uspostavilo da su više kriminogeni klanovi?? Šta će one sutra raditi kada se ljudi jasno izraze da žele biti građani, da ih više zanima kvalitet škole u koju idu, da imaju dobar javni prevoz, da imaju zaposlenje, mogućnost napredovanja, svakovrsnu perspektivu i platu, negoli ko se kojemu bogu moli i da li se pozdravlja na tuđim jezicima?!

Preporučujem ljudima da konačno shvate da nam vjersko-nacionalna zamka i nacionalne stranke nisu donijele ništa dobro, napravile su nam još veću zbrku: da sada ne znamo ni gdje smo, ni šta smo. Pa zar možemo i inter se i extra se ostati na definicijama „pravog“ Srbina kao „četnika“, Hrvata  kao „ustašu“, Bošnjaka kao „mudžahedina“ ? A to je naša svakodnevnica na koju smo oguglali i koja nas sigurno, kao i svi pogrešni pojmovi kojima smo govorili, vodi u naredni međusobni pokolj. Ko će izaći kao pobjednik?

Ako, koristeći iskustva normalnijih i demokratskijih zemalja, ne dođemo do svijesti da država treba da bude majka svih Bosanaca i da se logično zove Bosna, a da je najvažnije da je ekonomski samoreproduktivna i stabilna, onda rizikujemo da ostanemo bez nje; bilo kao priljepci Srbije i Hrvatske, bilo kao apatridi „islamske nacije od Indokine do Peloponeza“. Treba da prisilimo i Međunarodnu zajednicu i domaće političare kojima ćemo davati glasove da se vratimo, odnsnoso da dođemo do BOSANSKE autohtone autentičnosti bez ikakvih izvanjskih premisa, te da kao takvi sa punim sui generis specifičnostima obogatimo Evropu i svijet, a ne da budemo prosjačka nedonošćad, koja čeka milostinju...

Znam da je to najteže postići. Ali politika je umjetnost mogućeg, koju ne mogu voditi politički analfabeti najraznorodnijih profesija i kriminogeni zaštitnici i nacionalnih i vjerskih interesa, koji se jedino mogu neodgovorno bogatiti na ovoj gluposti od države i gluposti svojih zastrašenih stada. No, isti smo narod, diferenciran na osnovu vjere i to će nas „kočiti“ sve dok ne stasa prava građanska klasa kojoj će biti važnija samoreproduktivna i uspješna Bosna (i Hercegovina), a ne broj Hrvata, Srba, Bošnjaka sa automatski „betoniranom“ religijom u njoj.

Majda Balić

Mreža bh. mladi

Vuk Bačanović: Neizbježna dvoličnost nacionalista

                                                                          

Nenad Kecmanović, nekadašnji dekan sarajevskog Fakulteta političkih nauka i kratkotrajni ratni član Predsjedništva BiH, dao je Oslobođenju opsežan intervju čija je suština objašnjenje njegove političke transformacije od Srbina koji je podržavao građansko-multietnički koncept BiH proklamovan u Sarajevu ‘92 do jednog od glavnih zagovornika samostalnosti Republike Srpske.

“Srpski kadrovi su ili smijenjeni ili su se, okruženi nepovjerenjem, sami povukli. Sumnjičeni su i zašto su ostali i tretirani su kao prikriveni neprijatelji, koji skrivaju oružje, daju signale artiljeriji sa brda i sl. pa su maltretirani, privođeni, pljačkani, izbacivani iz stanova, zatvarani u privatne zatvore, ponižavani, prebijani, a mnogi su završili u Kazanima”, navodi Kecmanović svoje razloge čiju djelomičnu istinitost može potvrditi i autor ovog teksta koji je kao dječak od 9 godina bio svjedok maltretiranja i zastrašivanja vlastite porodice, kojoj je, kao i mnogobrojnim komšijama i prijateljima “pogrešne” etničke pripadnosti, jasno stavljeno do znanja, da su, unatoč deklarativnim zalaganjima za multietničnost, u novom sistemu nepoželjni, ili, u najboljem slučaju, građani drugog reda. Jednom će neko, valjda, ozbiljno, postaviti pitanje zbog čega jednoetničke stranke naprosto ne mogu graditi višeetničke države i to je jedna od mnogobrojnih tabu tema o kojoj će se u Sarajevu svakako morati ozbiljnije raspravljati kada za to sazriju politički uslovi, jer to svakako još uvijek nisu. Pa ipak, sa Kecmanovićem postoji drugi problem, a to je svakako namjerna nedorečenost i dvoličnost koja je suština svake nacionalističke politike, bila ona brutalno transparentna ili mimikrirana slatkorječivošću liberalne malograđanštine.

“Zato je, hvala Bogu, stvorena alternativa – Republika Srpska”, kaže nekadašnji dekan FPN-a bez ikakvog ustezanja ili kritičnosti prema toj “bogomdanoj” političkoj tvorevini. Ako podsjetimo da je suština svake nacionalističke ideologije odbrana novca, privilegija i ekonomskih interesa određene elite, onda ne trebamo trošiti prostor za objašnjenje zbog čega je dvolična i po potrebi krvoločna. Ipak, neophodno je ukazivati na primjere te dvoličnosti kako bi se ukazalo na tu suštinu. Ukoliko je uvaženi akademik Kecmanović bio užasnut “maltretiranjem, pljačkanjem, izbacivanjem iz stanova i ubijanjem”, zbog čega onda s tolikom dozom poštivanja govori o svojim prijateljima Ekmečiću, Leovacu, Koljeviću, Maksimoviću, Buhi i drugima koji su nesumnjivo saučestvovali u sprovođenju planova “etničkog razdvajanja” Srba i nesrba, masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koji su kulminirali genocidnim uništenjem bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995?

Kako je moguće da, uz to zgražanje, podržava aktuelnu Vladu RS-a koja sistematski ponižava žrtve politika svojih prethodnika i izruguje se preživjelim članovima njihovih porodica? Zar oni koji su imali tu nesreću da na teritorijama “koje su Srbi smatrali svojim” (Biljana Plavšić), ‘92, nisu ljudska bića? Zar u profesora Kecmanovića njihova patnja ne evocira “nezaboravno ružne” uspomene, barem kao iz perioda kada je, razočaran jednoetničkom politikom Alije Izetbegovića napustio Sarajevo? Odgovor nam daje sam Kecmanović: ne evocira! Za njega to “samo po sebi nije ništa neobično”, jer je i u Banjaluci manje Bošnjaka, a Hrvati dominiraju Mostarom. Radilo se, dakle, o “prirodnom” procesu i on se u njemu dobro snašao. 

Kecmanović, dakle, jasno priznaje da je pristao uz jedan monstruozan koncept, onaj nad kojim se, kada je u pitanju Sarajevo, toliko zgražava. U tom pravcu ide svakako i njegova parodija ZAVNOBiH-a. Evocirajući uspomenu na svoga dedu-strica, Vojislava Kecmanovića – Đedu, Vladimir Kecmanović je upozorio da ga iz Sarajeva često “podsjećaju na porodičnu tradiciju vezanu za identitet BiH, jer je tobože u kontradikciji sa mojim zalaganjem za Republiku Srpsku. Kao da se Đedo zalagao za BiH po receptu Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Mustafe Cerića ‘iz koje Srbi mogu da odu sa zavežljajem’, ako im smeta bošnjačka dominacija. Parola ZAVNOBiH-a glasi da je ‘BiH i srpska i hrvatska i muslimanska’, a ne da je samo muslimanska.” Nema nikakve sumnje da se NOP nije borio za BiH po receptu Izetbegovića, Silajdžića i Cerića, ali se jednako tako nije borio za entitet iz kojeg bi svi kojima smeta srpska dominacija otišli sa zavežljajem, ako prije toga nisu obilježeni bijelom trakom i likvidirani u koncentracionom logoru. Teško da se radilo o tekovinama Zemaljskog antifašističkog vijeća. U konačnici, nepobitno je da i Sarajevo krije mnoge mračne tajne i da se u njemu ispredaju mnoge dvolične nacionalističke mitologije. Pa ipak, njih se ne može kritikovati sa pozicija nacionalističke dvoličnosti, pozicije Nenada Kecmanovića.

(Iz magazina Dani)

Kud si posla, Evropo ( Bosno)?

Dva dogadjaja na dva kraja Balkana. Jedan se vec desio u Sarajevu (Bosni), zemlji daleko od Evrope. Drugi, u srcu Evrope u Sofiji ( Bugarska). Ako se ova dva stava ne slazu sa geografskim cinjenicama, slazu se sa politickim.
Oba dogadjaja, koja  veoma podsjecaju jedan na drugi, ustvari su "dogadjanje naroda" na balkanski nacin.
Oba su se desila u gradovima koji pocinju na slovo S, prvi u Sarajevu , drugi u Sofiji.
Oba su se desila u drzavama koji pocinju na slovo B, u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj.
I u jednom i u drugom demonstranti su blokirali Parlament ( kako god da se on zove) i onemogucili poslanike da se nakon  napornog dana vrate svojim kucama.
Protestovati je demokratsko pravo svakog gradjanina, ali oba su protesta proglasena nedemokratskim jer su onemogucili demokratsko pravo ostalih gradjana na slobodu kretanja; jer je nezadovoljni dio naroda (demonstranti) bespravno zarobio onaj zadovoljni dio  tog istog naroda ( poslanici koji zastupaju one nezadovoljne). Koliko je u oba ova protesta umijesano i drugih politickih ciljeva osim onih zbog kojih su organizovani, sasvim je drugo pitanje.
U svakom slucaju, u jednoj od zemalja koja je vec u Evropi, narod je nezadovoljan, slicno kao sto je nezadovoljan i u onoj drugoj zemlji koja tezi ka toj Evropi, ali je jos uvijek daleko od nje.
Narod, u prvoj, onoj vec evropskoj Bugarskoj, za svoje nedace okrivljuje svoju vlast, ali i Evropu.
Narod u onoj drugoj, daleko od Evrope, Bosni i Hercegovini, okrivljuje samo svoju vlast jer Evropa se tom narodu cini kao spas od vlasti koju su izabrali.
Buducnost ce pokazati koji narod je bio u pravu ovih dana.
Zanimljivo je da je u obje zemlje ciji glavni gradovi pocinju na S i cija imena pocinju na B, sef policije postao medijski magnat ali tu razlike prestaju.
Niti im se podudaraju inicijali, niti sudbine.
Onaj u Bugarskoj je smijenjen prije nego sto je zapoceo svoj rad u vladi.
Onome u Bosni su demonstracije ojacale politicku poziciju.

***************************

Demonstranti blokirali bugarski parlament

Više stotina demonstranata blokiralo je u utorak ulaz u zgradu bugarskog parlamenta, sukobilo se s policijom, sprečavajući poslanike da izađu iz Sobranja, pri čemu je lakše povređeno sedam demonstranata i dva policajca, javio je bugarski radio

Uzvikujući "Mafija" i "Ostavka", protivnici vlade koju vode socijalisti bacali su plastične boce i druge predmete na dobro obezbeđivan autobus, kojim je trebalo da poslanici odu iz skupštine, gde su razgovarali o rebalansu budžeta.

Nakon nekoliko pokušaja da napuste prostor oko parlamenta, autobus je poslanike vratio u skupštinu, javio je nacionalni radio, preneo je Reuters.

Čarke sa policijom u opremi za razbijanje demonstranata su kasno sinoć okončane, ali demonstranti i dalje blokiraju izlaz iz parlamenta u kojem se nalazi više od 100 poslanika, ministara i novinara. Bugarski predsednik Rosen Plevneliev apelovao je na smirivanje situacije i da se izbegnu provokacije.

"Apelujem na demonstrante da održe protest onakav kakav je bio do sada i na način koji je impresionirao Evropu - miran, civilizovan i sa ciljem da se dostignu vrednosti demokratskog društva", naveo je Plevneliev u saopštenju.

Demonstranti su se u utorak 40. dan zaredom okupili u centru Sofije u znak protesta zbog korupcije i siromaštva, pozivajući vladu premijera Plamena Orešarskog predvođenu socijalistima, da podnese ostavku.

U međuvremenu su pristalice vlade održale kontramiting kod Nacionalne palate kulture, a najavili su da će se 25. jula okupiti ispred nemačke ambasade, a 26. kod američke.

Bugarska je dobila novu vladu posle prevremenih izbora koji su održani 12. maja, nakon što je prethodni kabinet podneo ostavku usred protesta protiv oštrih mera štednje.

Postavljanje kontroverznog medijskog magnata Deljana Peevskog na čelo nacionalne bezbednosne agencije razgnevilo je javnost i dovelo do protesta, koji se od 14. juna svakodnevno organizuju.

Odluka o imenovanju Peevskog je odmah poništena, ali demonstranti i dalje optužuju vladu da je korumpirana i traže da podnese ostavku.

LJETO NA VRBASU 60 godina

Dok se govori o rijeci treba govoriti tako kao da se govori o čovjeku. A Vrbas od svih rijeka bosanskih najsličniji je čovjeku. Dijete i momče do Bugojna i Vakufa, mladić i mladoženja što kod Jajca vjenčava Plivu, stasao i zreo siloviti mužjak dok prolazi kroz Banjaluku, smireni i mudri starac na putukod utoka u Savu, Vrbas je istovremeno čovjek i rijeka. Čovjek koji govori i pjeva, voda koja pjeva i govori.

A govori o dobru i zlu, o svjetlosti i tmini, o ljepoti i rugobi. A sve u toj pjesmi jednome cilju teži: da svjetlost pobjedi tminu, da dobro bude jače od zla, da rod rodi na drvetu i zemlji, da u šumi pjevaju ptice, da na vodi melju vodenice, da putnik putuje, da stada bleje, da se u svijetlim ljudskim domovima njiše kolijevka (Muho Pašalić, 2005).

Ovako počinje uvod u upravo objavljenu brošuru 'LJETO NA VRBASU 60 godina' kojim Turistička organizacija grada BL obilježava značajan jubilej. U ovoj publikaciji, koja bi trebala da inicira nastavak prikupljanja šire građe za eventualnu monografiju, nabrojana su mnoga imena zaslužna za jednu od najvećih banjalučkih tradicija (Susreti/ Karneval/ Ljeto na Vrbasu). Organizovane manifestacije su počele 1953. i mada je bilo prekida, nakupilo se već šezdeset godina. Značajno mjesto zauzima KAB i omladina Mjesne zajednice Mejdan kao i pokrovitelji i sponzori, a od pojedinaca u organizaciji se navode: Fuad Balić, Mirko Petričević Piki, Bojan Petković, Bućo Mudžavid, Ranka Bjelošević, Teofik Afgan, Ratko Brkić Malić Nale, Vladimir Katić, Dobrivoje Sabljić, Jovan Joco Bojović, Slavko Podgorelec, Rešad Tahirović, Želimir Šarić, Hamdija Cerić, Miroslav Horvat, Hazim Islamović, Alojz Ćurić, Simo Bajić, Kemo Saltagić, Ilija Pletikosa, Avdo Muhurdarević, Mario Sladoljev, Davor Reljić, Sejo Sadić, Nebojša Kuštrinović,...

Nabrojani su mnogi skakči sa Gradskog mosta: Ćasa Džaferagić, Ante Lokmer, Medo Ćejvan, Fadil Jakupović, Mile Knežević, Jbrahim Cacan, Omer Hasanbegović, Marko Bijelić, Emir Karađuz, Nenad Arsenić,  Faruk Priliplija, Mustafa Čajić, Vesna Osmanović, Milijan Gavrić, Miralem Juraldžija, Milenko Serdar, Hajro Mešić, Jadranko Fink, Boris Kovačević, dario Mišlicki, Slobodan Kljujić, Elvis Gačić, Ćulibrk Branislav, Medo Jakupović, Borko Miladinović,...

Značajno mjesto zauzimaju oni koji su dajakom gurali Banjalučki čamac (Joco Bojović: Nemoj ti meni govoriti o 'dajak čamcu', zašto ne kažeš 'veslo čamac'... Kod nas se vozi Banjalučki čamac, a s mosta se skače Banjalučka lasta. Nema nikog da ta naša originalna imena zaštiti pa ovi nepismeni novinari i ovi što nisu ni nogu umočili u Vrbas sada izmišljaju nove termine i često zamijene dajak i čamac. Svašta u našoj Banjaluci!). Nabrojani su: Mirko Divjak, Fadil Sačić,  Tonči Zamolo, Zdravko Barunović, braća Dujaković, braća Vuksan, braća Kačar, Joco Bojović, Smajo Hajrulahović, Ejub Tafilović, Mile Kozomara, Tihomir Stupar, Ibrahim Kršlak Krle, Slavko Malešević, Mujo Koljenović, Fahro Bahtijarević, Admir i Husejin Ljubović, Zdravko Patraš, Vladimir Kolčić,  Ana Kristina, Pero Perović, Aco Mastela, Vlado Jurić, Tender Kučković, Hamdija Kadenić, Smajo i Mustafa Hajrulahović, Emir Majdanac, Andrej Zamolo, Zlatko Kivač, Dragan Babić, ... U brošuri su istaknuti graditelji i nazivi mnogih čamaca, plivači, neobični plovni objekti te ostali sadržaji tradicionalne manifestacije. 

(iz brosure "Leto na Vrbasu" ; Mario posudio od JJ Bojovica)

Najvažniji ljudi regije porijeklom su iz BiH: Vučić, Milanović, Đilas, Bandić, Jeremić, Tadić...

Većina danas najvažnijih lidera i političara na zapadnom Balkanu vuče porijeklo, rođena je ili živjela na prostorima Bosne i Hercegovine, pokazalo je istraživanje agencije Anadolija.

Ova zemlja je dala toliko aktuelnih lidera, ali i bitnih ličnosti u povijesti država regije, da se s pravom može reći kako je Bosna i Hercegovina, uprkos nasrtajima i svim užasima koji ju prate kroz stoljeća, rasadnik balkanskih lidera.

Tadić rođen u Sarajevu

Bosna je kroz povijest iznjedrila mnogo velikana i vođa. Dovoljno je prisjetiti se Mehmed-paše Sokolovića ili Ahmed-paše Hercegovića Kosače, velikih vezira nekada moćnog Osmanskog carstva, ali i drugih koji su obavljali brojne važne funkcije u prijestolnicama diljem Evrope.

Tako je i danas.
Malo je poznato da je aktuelni vicepremijer i ministar odbrane Srbije, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić,porijeklom iz mjesta Ćipuljići kod Bugojna, u srednjoj Bosni. Vučićev otac Anđelko je iz sela Čipuljići, a majka Angelina (devojački Milovanov) iz Bečeja u Vojvodini.

Otac Anđelko, kako je zabilježeno u Vučićevoj biografiji, rođen na početku Drugog svjetskog rata nedaleko od Beograda, jer je njegova majka Dragica, porijeklom iz Šipova, protjerana od Pavelićevih ustaša iz Bugojna. Tada su ubili njenog muža Anđelka, Vučičevog djeda, pradjeda Radeta, stričeve, gotovo cijelu porodicu. Otac Anđelko preživio je jer je bio u majčinom stomaku. Vučića i danas ima u Bugojnu.

Gradonačelnik Zagreba i kandidat na izborima za predsjednika Hrvatske 2009. godine Milan Bandić rođen je zaseoku Bandića Brig u Donjim Mamićima kod Gruda, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a njegovi brojni rođaci, kao i majka, i danas žive u Bosni i Hercegovini.

Malo je poznato da i porodica aktuelnog gradonačelnika Beograda i predsjednika Demokratske stranke (DS) Dragana Đilasa ima, također, korijene u BiH. Njegov otac Dušan je iz sela Očigrije, na putu između Drvara i Bihaća. Đilasi su, po predanju, u Bosnu došli iz Istre, da bi kasnije dio njih otišao u Crnu Goru, a bilo ih je i na Kosovu.

I aktuelni premijer Hrvatske Zoran Milanović porijeklom je iz zapadne Bosne. Milanovićev djed je iz Livna odselio u Sinj, gdje je rođen njegov otac.
Inače, Milanovići su na područje sinjske krajine došli u velikoj seobi koju su ramski franejvci predvodili još 1687. godine. Međutim, neke porodice Milanovića su se, nakon toga, ponovo vratile u BiH i naselile u katolička sela uz Livanjsko polje. U telefonskom imeniku zabilježeno je 29 Milanovića iz Livna.
Stanovnici sela Bila, Čosanlije, Prolog i Guber na području Livna i danas tvrde da su svi Milanovići rodbina, te da im je i premijer Hrvatske rod. ''Svi su sinjski Milanović iz Livna", tvrde Milanovićevi rođaci.
Iz BiH je porijeklom i Milanovićeva supruga, liječnica Sanja Musić-Milanović. Naime, i njena porodica Musić je hercegovačkog porijekla.
Milanović je prilikom jedne posjete Bosni i Hercegovini i sam kazao da je većina Hrvata u Hrvatskoj porijeklom iz BiH.

U Sarajevu je 15. januara 1958. godine rođen Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije i Demokratske stranke (DS). Rodio se u porodici srbijanskog filozofa i člana Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU) Ljube Tadića, tada zaposlenog u Sarajevu, a porodica je kasnije odselila u Beograd. Tadić je mnogo puta isticao da je rođen i jedno vrijeme živio u Sarajevu.

Ponosan na bošnjačko porijeklo

U Bosanskom Šamcu 1. augusta 1952. godine je rođen i ubijeni srbijanski premijer, pokojni Zoran Đinđić. Prema nekim nepotvrđenim informacijama, rođen je u istoj kući u Bosanskom Šamcu kao i prvi predsjednik BiH, rahmetli Alija Izetbegović.

Đinđićev otac je kao vojno lice dobio prekomandu u Travnik, gdje je Zoran nastavio školovanje. Đinđić je od 1961. do 1969. godine u Travniku pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon dva razreda gimnazije u Travniku, Đinđić se s porodicom preselio u Beograd, gdje je nastavio školovanje.

Mileva, rođena Mršić, majka predsjednika Liberalno demokratske partije (LDP) Čedomira Jovanovića je iz sela Gunjevci kod Bosanske Dubice, gdje je Jovanović naslijedio staru trošnu kuću i šumu. Jovanovići navodno imaju još jednu kuću u selu Lipova Greda kod Bosanske Dubice koju je gradio Mirko Mršić, Čedomirov ujak.

Zanimljivo, bosanske korijene je Jovanoviću spomenuo predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik tokom debate o tome je li "RS genocidna tvorevina" u Beogradu 1. februara 2012. godine, kada je Jovanović od Dodika tražio da mu "ne spominje majku".

Jovanović je kao dijete dolazio u rodni kraj majke Mileve, ali i nedavno kada je, navodno, htio obići imanje.

Iz Bosne i Hercegovine  je i Jovanovićeva supruga Jelena koja je rođena i odrasla u Nevesinju. Njen otac Mijat Savić bio je ljekar u Nevesinju od 1978. do 1982. godine, a od 1982. godine do početka rata bio je aktivan u Mostaru. Od 1992. do 1994. godine radio je u Ratnoj bolnici u Nevesinju.

Iako je rođen u Vojvodini, i lider Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuk Drašković djetinjstvo je, također, proveo u BiH. Оsnovnu školu završio je u Fojnici, a gimnaziju u Gacku. Zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) Nemanja Šarović po ocu je iz Hercegovine. Naime, njegov otac Blažo rođen je u Gacku.

Također, bivši ministar vanjskih poslova Srbije i predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih naroda Vuk Jeremić ima bosanske, krajiške korijene. Njegov pradjed i prabaka su Nurija i Devleda PozdarEc.
Nurija Pozderac imao je osmero djece, četiri sina i četiri kćeri. Dvojica sinova, Hamdija i Hakija, bili su Jugoslaviji važni bosanskohercegovački političari 80-tih godina prošlog stoljeća. Njihova sestra Sadeta Pozderac, koja je živjela u Beogradu i bila direktorica Prve beogradske gimnazije, udala se za diplomatu Šerifa Buljubašića. Imali su sina Seada i kćerku Senu. Kćerka Sena udala se kasnije za Mihajla Jeremića i rodila sina Vuka.
Vuk Jeremić u nekoliko navrata je otvoreno isticao da "jeste Srbin i pravoslavac, ali da je ponosan i na ''svoje bošnjačko porijeklo".

Utjecajnih Bosanaca i Hercegovaca u politici ima i u svijetu.
Tako je početkom jula pažnju svjetske javnosti izazvao Ed Husić čiji roditelji su porijeklom iz BiH. Husić, koji je 2010. godine izabran za poslanika u australijskom parlamentu, položio je zakletvu na funkciju premijerovog sekretara za parlament stavljajući ruku na Kur'an.
Dr. Arminka Helić, rodom iz Bosne, veoma je uticajna u Londonu. Ona je viša savjetnica i zamjenica šefa kabineta ministra vanjskih poslova Velike Britanije Williama Haguea. Helić, kćerka Džemke i Rasima Helića iz Gračanice, u Tuzlanskom kantonu, je kao izbjeglica došla u Englesku, završila je niz prestižnih škola i fakulteta. Britanski mediji često napominju kako Helić, inače vanjskopolitički stručnjak i član Konzervativne stranke Velike Britanije, ima veliki uticaj na Haguea.
Na listi onih koji imaju bh. porijeklo je i bivši kontroverzni guverner američke savezne države Illinois, Rod Blagojevich, koji izdržava 14-godišnju kaznu za korupciju. Njegova majka Mila Govedarica je iz Gacka.
Anesa Kajtezović, koja je rođena u Velikoj Kladuši, zastupnica je Demokratske stranke u Predstavničkom domu države Iowa od 2010. godine kada su održani izbori za parlament ove američke države.

(Oslobodjenje)

Angelov izvjestaj

 Mc Call(Idaho-USA),18.-22.juli 2013.

Kao i svake godine u ovom periodu BL ekipa iz
Californije(Majk,Sopen,Emir pojacani s mojim prijateljem Kent-om)
doletjeli su u moj Boise i onda pravac divno planinsko mjesto Mc Call.
Ne opterecujemo se nikakvim pripremljenim programom,ali svaki dan je
bio kao iz bajke...Jutarnji tenis,pa vopi i pravac na kupanje u
jezero,sve je tu jedno do drugoga. A onda Kent i Emir nam pripreme
turu za hodanje po sumama (i gorama) i uvijek nas slazu, ovog puta su
rekli:"Tura je 6 milja..." Poslije smo ustanovili da je to 9,04
milje(14,5 km),ali uspon na vrh planine i i onga jos teze spustanje
...Nismo mimosli ni tople mineralne izvore,banjali se...Normalno,klopa
i pice sve ovo prati,a smjeh,nase zezanje nas vratilo u predivne
mladalacke dane u nasoj dragoj BL.
Pozdrav iz ovog predivnog grada,pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Kao dodatak i objasnjenje slike sa jelenima sutradan, Angel je poslao i objasnjenje:

Posto su me neki zvali,neki su poslali poruke o "pitomim" jelenima, ove slike ce se nadam se objasniti...

Mi smo sjedili na balkonu prizemnog apartama pijuckali pivo poslije tenisa i odjednom iz pravca jezera (dijeli nas samo travnjak) se pojavise dva prekrasna jelena i lagano su brstili ogradu iduci prema nama i dosli su na nekoliko metara...Bacili smo snimke, a u tome je najuspesniji bio Emir,koji kao da je znao kada ce oni preskociti ogradu visine 180 cm.

Pozdrav Vasim porodicanma,pozdrav Vama. Angel

Anjino i Tanyino putovanje od 98 dana (2)

Dok se mi ovdje u Torontu borimo sa strasnim prolomima oblaka, poplavljenim podrumima, vlagama i temperaturama od 45C, Anja i Tanya uzivaju u obilasku Evrope.
Dvadesetprvog dana putovanja stigle su u Barcelonu, i tu - zastale.
Jer Barcelona je predivna za razgledanje.

 Crkva Sagrada Familia je gradjevina koja je svojom monumentalnoscu impresionirala Anju.

 U neposrednoj blizini i pijaca sa proizvodima cak i iz Makedonije.

Biciklima se, kaze Anja Barcelona najlakse obilazi i upoznaje .

 I stigne i do plaze , krcate ljudima i pogodne za posmatranje ljudi. Anjz zapaza da su Spanci vitki, pa cak i oni postariji.

  A onda - biciklom nazad u hostel.

A tu su cimeri iz Australije, Juzne Koreje, Colorada, Argentine, Norveske.... Sve ljudi slicnih nazora... Dobri i prijatni za druzenje

Park Cuitadella i odmor na surli.