Slobodan Popovic: Spineri i lažni socijaldemokrati

Slobodana Popovica - Popa, poznajem jos iz djetinjstva. U Gimnaziji smo bili ista generacija, na korzu - ista generacija, on na Tehnoloskom, ja na ETF, opet ista generacija, Elektrijade, sport... Pop je bio izvanredan strijelac. Uvijek je imao svoje misljenje i uvijek ga je govorio sa entuzijazmom, jasno i duhovito... bez okolisavanja. Bio je, sto bi nas narod rekao, covjek zreo za politicara. Medjutim, kada sam pred rat cuo da je clan Komiteta, malo sam se zacudio, jer ljudi kakav je Pop ne uspijevaju u politici . Ne vole ih u tim krugovima. Suvise je  jasan, nema uvijanja i zamotavanja. A pored toga i suvise je gradski. Politika je  za prigradske - rurarne ljude. Tu treba, prije svega, imati svoj licni cilj. Pa poslije toga, ponovo svoj licni cilj... Sve drugo je sredstvo da se postigne taj cilj.  Popa nisam poznavao kao takvoga i zato me pomalo cudilo da je uplivio u sve to. Istina, ne treba generalisati. Nije ni Pop jedini. Ima ih jos,  istina samo izuzetaka u politici koji potvrdjuju ovo moje "pravilo". Malo ih je i obicno im se desava isto sto se i Popu desava ovih dana ili poslednjih godina. Budu upotrebljeni, izigrani i razocarani. Poznavajuci Popa, onoga od prije pedeset, cetrdeset, trideset, dvadeset  godina - on nece odustati. Jer on je entuzijasta i sanjar. Politicki sanjar... I moj drug...

**********************************

Ljudi koji su donosili zakone da ozakone bezakonje pričaju o pravnoj državi

Nakon što se razišao dim i polako na svjetlo dana izlaze užasne slike ura­gana narodnog neza­dovoljstva kumuliranog svih ovih godina nakon "demo/n/kratskih" promjena. Protesti su proizveli i ono što svi ovakvi izlivi naro­dnog nezadovoljstva sa sobom nažalost nose, a to je i ovaj rušilački dio koji u konačnici donese još jednu u nizu šteta koje plaća taj isti narod jer naprosto nema ko drugi.

Da ovo ne bi bilo shvaćeno na­opako i kao naknadna pamet, moram odmah podsjetiti da sam i sam, na vrijeme upozoravao da pritisak u "bosanskom loncu" narodnog nezadovoljstva zbog socijalno-ekonomskog i svakog drugog beznađa raste bukvalno dnevno i da će grudva snijega sa vrha brda da se otkači i da napra­vi veliku štetu jer se ne može ni­ti zaustaviti niti vratiti nazad dok sama ne stane.

Ublehašenje i spinovanje

Nojevi na vlasti su i dalje drža­li glavu u pijesku i pravili se ble­savi, vjerujući da strpljenju i trpljenju nema kraja i da se ublehašenjem i spinovanjem pro­blem može vječito držati pod te­pihom. Da su samo razgrnuli po istoriji, a pogotovo po stvarnos­ti vidjeli bi da je to nemoguće.

Nažalost oni su i dalje sjedili i pričali sami sa sobom kako su li­jepi, pametni, sposobni i kako su jedini problem ovi "neposlušni" "strani plaćenici i domaći izdaj­nici" kao i oni koji samo pričaju i registruju probleme umjesto da nude rješenja. Nije im padalo na pamet da izađu iz te svoje ljušture samodovoljnosti i auti­zma, prođu mjestima gdje se kre­ću obični ljudi i osluhnu šta ti is­ti ljudi misle o stanju u društvu kao i o njima samima. Za tako nešto nisu imali osjećaja jer davno su oni zaboravili kako izgleda običan čovjek jer onaj čovjek i ona država koju su obećali 2010. je upravo bio po njihovoj mjeri, po mjeri jednog i jedinog, kao i naša kuća Srpska po mjeri druga Mile.

Za ostale, ni u državi ni u kući, osim dvorske kamarile tu nije bi­lo mjesta. Groteskno je bilo sluša­ti iz usta "prvog socijaldemokra­te" u Bošnjaka, kako gotovo pla­čnim glasom govori o pravnoj državi, pravu i institucijama. Čo­vjek koji je urušio i ono malo pravne države i institucija sa svo­jim drugom "prvim socijaldemo­kratom" u Srba, dakle ljudi koji su donosili zakone da ozakone beza­konje pričaju o pravnoj državi.

Spin majstori

Sačuvaj me Bože, možda ne znaju šta govore. "Prve socijalde­mokrate BiH" da imaju i malo ka­raktera i poštovanja prema obes­pravljenim i poniženim ljudima u ovoj zemlji, morali bi se zapita­ti slijedeće. Zar nije pomalo lice­mjerno da neko ko raspolaže to­likom ličnom imovinom pod pre­tpostavkom da je stečena "nor­malno" može imati moralno pravo da priča o društvu socijalne pravde, solidarnosti, ravnopra­vnosti, a pogotovo da ga pravi i njime upravlja. Sit gladnom ne vjeruje. Komentarisati nebulo­zne izjave premijerke "boljeg" i "uređenijeg" entiteta, bilo bi ispod granice zdravog razuma.

Novi impulsi su izgubljeni i u vremenu i u prostoru. Premijerka je umislila da zna ono što ne zna, jer to naprosto nije mogla na­učiti, zato što se za to nije školo­vala. O iskustvu kao jednom od elemenata za posao prvog u Vla­di bespredmetno je govoriti, jer ne vladaju sposobni i pošteni, ne­go nesposobni i poslušni. Vjerovatno će mnogi zapitati zašto nešto ne napisah o usrećiteljima naroda, srpsko-pravoslavnog, bošnjačko-muslimanskog i hrvatsko-katoličkog.

O tome sam dovoljno pisao i govorio od 1990. do danas, pa bi pisati opet izgledalo kao nakna­dna pamet. Kao čovjek koji će do kraja svog života pripadati socijaldemokratiji, moram još je­dnom javno okriviti "druguve" Mićka i Zloćka, koji su zajedno sa vlastitim dvorskim kamarilama učinili sve da ideju socijaldemokratije unazade do mjere da će proći vremena i proteći vode BiH rijekama da opet dođe na svoje.

I dalje ću vjerovati i promovisati da su ideje socijaldemokratije šansa da ova zemlja postane normalna, ali ne sa ovima koji je danas predvode i njome upravlja­ju. Sljedbenicima Tonya Blaira, spin majstorima i lažnim socijaldemokratama treba oduzeti pra­vo da promovišu socijaldemokratiju, jer sa njima nema šanse za društvo socijalne pravde. Uosta­lom i Englezi su jasno rekli šta mi­sle o Blairu i spinerima.

S

Slobodan Popović

('Dani')

Ukrajina 2014.

Evropska parlamentarka Doris Pak izjavila je da je jako dugo očekivala nemire u Bosni i Hercegovini i u Ukrajini, gdje, kako kaže, politički lideri ne žele da postignu kompromise.

 "Oni nisu u stanju riješiti niti jedan problem od životnog značaja za građane. Nadam se da će politički lideri koji još uvijek nisu podnijeli ostavke, a odgovorni su za situaciju, početi slušati građane" – poručila je u razgovoru za medijski servis Evropskog parlamenta Doris Pak (Pack).

**************************

KNJIGA

Kupila Hertu Miler. Za maminu penziju. Trošim posljednju trećinu. Odmjeravala 'Čovjek je veliki fazan na ovome svijetu' i 'Zemlja zelenih šljiva'. Kupila onu prvu. Jeftinija. 'Šta' i onako nije bitno. Šta je uvijek isto. Važno je 'kako'. Svi smo mi šta, a razlikujemo se u kako. Kako živimo. Kako volimo. Kako pišemo. Kao otisak palca: ne postoje dva ista. Evo npr. mama. Mami više ne treba penzija. Ništa ne kupuje. Ne zna u parama. Ne pozna ni vlastitu djecu, ne zna ni kako se zove. Sve ne do ne. U ne se pretvara. U ne se pretvaramo. Devedeseti rođendan i torta s jagodama. Jagode su sjajno crvene. Kao sa slike. A srce im izjedaju puževi. Jedu slast iznutra. Ostave ono okolo. Ostave varku. Mudrost puževa golaća. Nije čudo što im ni ne treba kuća. Ti znaju da žive! U zelenom raju, među jagodama. A ti se razočaraš. Posegneš za varkom. Kao kad otvoriš frižider. Pomisliš slast, a ono omot – ukućani pojeli sadržinu. Nikad ne bacaju omote. Za sobom ostavljaju varke. Čak i oni najmiliji. Svaki dan je očekivanje i svaki dan muka. Očekivanje i muka osvanu svaki dan. Kao Zidojče cajtung. Očekivanje ravne crte. Ali ravne crte nema. Sve je krug. Krug Luisa Kerola. I rupa kroz koju Alisa pada je krug, mačka koja se vrti u krug i hvata vlastiti rep (u potrazi za vlasitim repom). Ruka je dobar vodič. Vidjeti te u šumi pisaca i posegnuti za tobom, kakva sreća! Draga, draga Herta. Mi sami stvaramo sreću. Sreću iz muke. Da li se Herta mučila stvarajući sreću, ili je bila sretna? Sretna dok je pisala? Sreću za mene koja sam je čitala? Da li sam ja sretna dok je čitam? Kao skupa crna čokolada s puno kakaa. Ona prava. Kakav užitak za moje nepce, za moju dušu, za moje nebo! Hvala ti Herta! Vrijediš svaku marku od mamine potrošene penzije!

Adnana Karahasanović Zeljković

('Književnik')

Sličice iz Banjaluke (7)

 Semafor

 Arifaga

 Maksina firma

 Cankareva

 Parking

 Pave Radana

 Pod Muftijinom 

 Rade Licina

Pod sivim nebom

Aleksandra Petrić: POZITIVNO LUDILO

Međunarodna organizacija rada je prije par dana objavila Izvještaj o globalnim trendovima zapošljavanja. Prognoze nisu sjajne, i sigurna sam da ga nećete oduševljeno čitati ukoliko vam dođe u ruke, bilo slučajno ili namjerno.  Globalni trend ukazuje da su nedostatkom posla najviše pogođene mlade osobe, više žene nego muškarci. Procjene su da je u 2013. u svijetu bilo nezaposleno 74.5 miliona mladih osoba u dobi između 15 i 24 godine. Kažu da je to za gotovo milion više nego u 2012., te da su mladi gotovo trostruko više pogođeni nezaposlenošću nego odrasle osobe. Trend rasta stope nezaposlenosti mladih će se nastaviti, a do koliko će rasti i kada će se zaustaviti, to se niko ne usuđuje ni procijeniti. U regionu Centralne i Istočne Evrope, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija imaju najvišu stopu nezaposlenosti mladih, preko 50%. Najgori smo, naravno, mi. Stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini je dogurala do 63.1%, što znači da su dvije od tri mlade osobe nezaposlene.

Ovi podaci su strašni, a još je strašnije to da se ove i njima slične procjene i brojke iznova i iznova obrću, kotrljaju po statističkim biltenima, zaturaju po fajlovima, ladicama, registrima, prosipa se po njima kafa i jede činovnički burek. Kada je mjesec dobar, a šefovi raspoloženi, statističari izvrše dezinsekciju i gomila živih glava, što muškihh što ženskih, jednostavno nestane iz ove računice, da se više nikada ne pronađu.

Ne znam kako je biti dio ove statistike. Nikada se nisam registrovala na birou za zapošljavanje. Dok sam studirala bio je rat. Neću reći da smo ratovali, jer ja nisam. Onaj ko je rat vidio kao svoj, nastavio je ratovati i dalje, i za njega se on nikada nije ni završio. Posla i para nije bilo ni za koga. Dragocjeno mi je bilo to što mi je živa glava na ramenima, među moja četiri zida. Čitala sam, učila, odlazila na predavanja i tako ukrug. Kao hrčak u kavezu koji jurca da stigne na drugu stranu točka. Baš je tako bilo. Govorila sam i drugima i sebi da mi je to pametno. Najpametnije što u gadljivom vremenu mogu učiniti. Mislila sam – vidjećemo ko će duže potrajati – rat ili to moje trčanje. Kraj jednog i drugog se gotovo poklopio. Dan prije nego što su u Parizu trojica potpisala a šestorica svjedočila onome što se od tada pa dalje smatralo kao početak mira u Bosni i Hercegovini, izašla sam sa punim indeksom i potpuno praznom glavom na snijeg i prešla zaleđeni most na putu kući. Puna straha i gluve praznine, mjesec dana sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ruske, naše, njihove, američke, britanske, dobre, loše, ispravne…Sve. Nakon gotovo dvije godine od toga, držala sam prvu platu na rukama. To je bilo veliko za mene. Imala sam 25 godina i važno mi je bilo to da sam zaista uspjela pobjeći statističarima.

Mnogi i mnoge nisu tako prošli. Zaglavili i zaglavile su u izvještajima o humanom razvoju, socijalnoj inkluziji, marginalizovanim grupama i diskriminaciji. I njihova priča ima potpuno isti smjer kakav je imala i prije trinaest godina, kada je po prvi put u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini Nezavisni biro za humanitarna pitanja (IBHI) proveo i objavio analizu stavova i potreba mladih i izašao u javnost sa podatkom da bi njih 62% odmah i bez razmišljanja napustilo zemlju da se nikada ne osvrne i ne vrati. Sada je ova brojka znatno veća. I dalje raste.

U tom starom izvještaju iz 2000, ostala je zabilježena izjava jednog poslijeratnog emigranta koji se vratio u BiH – ‘Nema mjesta sa ljudima poput naših, i tog, našeg, pozitivnog ludila.’ 

Čini mi se da je to autentično ludilo sa ovih prostora odavno prestalo biti pozitivno i da ona živa glava na ramenima i zadovoljstvo četiri zida iz moje priče gore nikome više, pa ni meni, nisu dovoljna. Vrijeme se potrošilo, sve su priče ogoljene do koske i nema znatiželje o tome kako će se predstava završiti. Nastupilo je grozničavo traganje za bijegom, kao individualna disciplina koja se provodi u teškoj konspiraciji samo sa najbližom rodbinom i prijateljima. Najčešće se i od njih sakrije.

A kada noga kroči u taj drugi svijet koji je, po defoltu, bolji, sjajniji, bogatiji, humaniji, pravedniji, tolerantniji, čišći i sretniji nego ovaj ovdje, sve će biti drugačije. Bila sam i vidjela dvadesetpetogodišnjake sa univerzitetskom diplomom kako dane provode igrajući kompjuterske igrice i ispijajući mlako pivo. Djevojke po ‘Hooters’ barovima koje mašu bradavicama noseći ogromne krigle i samo u toaletima razmjenjuju riječi na našem jeziku.

Biće da ima bolje od ovoga. I da nas negdje tamo čeka. 

Sigurno.

Aleksandra Petrić

(Manjine.ba)

Sule: LJETO LJUBAVI U BANJALUCI

1965. godine umro je Alen Frid, čovjek kojem se pripisuje autorstvo naziva rokenrol.

Te iste godine Bob Dilen je „niz vodu bacio“ sve što je do tada napravio u folk komuni na Grinič Vilidžu (prethodnici hipi pokreta), udarajući u najsvetiji tabu te komune, jednostavnim priključenjem električne gitare u pojačalo.

Judo! - vrištaće dojučerašnji fanovi, ali njemu to neće biti važno, jer rokenrol onakvim kakvim ga danas znamo, nastao je baš te 1965. godine sa njegovom pjesmom „Like A Rolling Stone“.

1966.  godinu obilježiće bunt mladih u cijelom svijetu, koji će kulminirati u ljeto 1967. godine. Tada nazvano i danas zapamćeno kao „ljeto ljubavi“.

Mnogi tvrde da se ta kulminacija desila na Vudstoku u avgustu 1969. godine, što po mom mišljenju nije tačno, jer je ovaj festival predstavljao početak kraja hipi generacije, koja je neslavno završila iste te godine u Altamontu na koncertu Rolingstonsa.

Ovo davno ljeto obilježili su album Bitlsa „Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band“, „Monterej pop festival“ i pjesma „Whiter Shade Of Pale“ kojom je rokenrol, kao i njena skrivena junakinja, nepovratno izgubio nevinost.  

Sva ta zbivanja smo pratili i mi, najslobodniji narod istočnog bloka. Uz to sve, hodali našom stranom ulice i naravno, pomalo se folirali.

U Banjaluci te 1967. godine gostovalo je par velikih EX-YU bendova, ali sve je to ostalo u sjenci gitarijade koja je održana u Domu kulture.

Na ovoj gitarijadi nisu pobijedili favorizovani „Meteori“, već skromni i dobro uvježbani „Usamljeni“ (Željo, Miro, Srećo, Skočo i Co), pjevajući uglavnom stvari od Bič Bojsa, kao što je  ona prelijepa „Help Me Rhonda“.

VIS „Usamljeni“

Sa „Vandalima“ je umjesto braće Stajčić svirao Zoran Todorović, ali i pored mojih simpatija, (ustvari oni su bili moji N^o1), bili su grozni.

Ja sam tada imao petnaest godina i na toj gitarijadi bio sam u društvu svoje školske drugarice Mirele Ugrenović, kojoj su roditelji dopustili da tu noć izađe sa mnom i ostane do kraja. Iz toga razloga nisam bio sa Bambusom. Nije tu bilo ništa između nas dvoje, jednostavno smo bili samo školski drugovi.

Sva ova gore navedana zbivanja ostala su u sjenci jednog sitnog detalja vezanog za starijeg brata mog druga Tunje Marića, velikog zavodnika zvanog Kirija i prelijepu djevojku Vedranu.

Čovjek je, kako bi se to danas reklo, bio „fensi“, zurka do dupeta, leviske, košulja na cvjetiće i što je najgore, za ruku je držao prelijepu Vedranu, djevojku koju je ogromna većina klinaca iz moje generacije mogla samo sanjati.

Skot je čekao da se dvorana dovoljno popuni i kao pravi ljubavnik, držeći za ruku tu divnu djevojku, prošao cijelu dvoranu, gdje su ga u prvim redovima čekala dva slobodna mjesta. Time je stvorio nevjerovatan utisak, odnosno zavist i ljubomoru skoro cijele muške populacije koja je tu bila prisutna.

Svi smo bili ljubomorni, posebno moja generacija, kojoj je i Vedrana pripadala i time nam na direktan način dala do znanja da smo za nju još uvijek klinci.

Mnogo godina kasnije, kad sam mogao razumjeti tekst „Blijedih Sjenki“, jednom prilikom, nakon razgovora sa Goranom Predićem, napamet mi je pao taj prizor i čudni halucinantni tekst te pjesme, pjevan kroz melodiju „crnog hita“ "When A Man Loves A Woman“, čudno povezanog sa nekom Bahovom temom.

„BLEĐE OD NAJBLEĐE SENKE“

Skakutali smo lagani fandango

i premetali se preko glave na podijumu.

Hvatala me je neka vrsta morske bolesti,

ali gomila je tražila još.

Prostor je zujao sve jače

kad je tavanica odletela.

Kad smo zatražili još jedno piće,

konobar je doneo pepeljaru.

I bilo je to kasnije

kada je Miler ispričao svoju priču

da njeno lice, najpre kao u duha,

postaje bleđe od najbleđe senke

Rekla je „Nema razloga

i istina se jasno vidi“.

Ali ja sam pročešljao svoje karte

i nisam je ostavio na miru.

Jedna od šesnaest vestalskih devica

koje su odlazile ka obali.

I ako su moje oči bile otvorene,

mogle su biti i zatvorene.

Da, bilo je baš tako, ako griješim, neka me neko ispravi. Takve stvari se ne zaboravljaju, posebno kad se jako dobro sjećaš „Vremena izlazećeg sunca“.

Little Sule

Viktor Ivančić: Goli i bosni

(BILJEŽNICA ROBIJA K.)

Moja mama je na trosjedu u primaćoj kačkala miljetić. Tata je sidijo u hotelji i gledao je dnevnik. Ja sam na tapetiću igrao se sa robokapima. Tata je nagnijo se prema televiziji i rekao je: „Čoviče, kako ih je ova ekipa revijski napucala, svaka čast…“ Mama je šutila i kačkala je. Ja sam šutijo i igrao sam se. Tata je stisnijo šake na naslonu od hotelje i rekao je: „Jebešmi mater, da san ja sad u Bosni iša bi sa bovanima jurišat na zgradu vlade! Stavija bi maramu priko ćunke i palija bi bandu sa morotovljevin koktelima! Ono, sorija bi sve živo i neživo, mamicuin lupešku!“ Mama je kačkala i rekla je: „Ali nisi u Bosni, mišu, nego si u Hrvackoj! Tačnije, u primaćoj!“

Tata je rekao: „E znan, to me i jebe… Al da san u Bosni, ono, popizdija bi od bisa, časna rič! Iša bi na barikade, razumiš, napija bi se krvi pokvarenoj i korumpiranoj vlasti! Ne bi me niko živ moga zaustavit!“ Mama je rekla: „A možda da kupiš kartu za autobus i otpičiš do Sarajeva? Ili barenko do Mostara? Pa da se malo švogaš, mišu, a?“ Tata je rekao: „Ko će mi dat lovušu za bus, ženska glavo! Neman u žepu ni celera!“ Mama je rekla: „N bava kua? Ma nemoj mi reć da nemaš đengi ni za običnu autobusnu kartu?“ Tata je rekao: „A šta se sad ti praviš luda, jebaga patak! Znaš i sama da se ne sićan kad san zadnji put primija plaću!“ Mama je zadila konac u iglu i rekla je: „Ha, znači da je situacija u Hrvackoj deboto ista ka u Bosni…“ Tata je rekao: „Ne da je deboto ista, nego je trista posto ista!“ Mama je tatu pogledala koljački i dreknila je tuta forca: „Pa šta onda ne ideš itat bovane na splisku općinu, papane?!“

Tata je okrenijo se prema njoj sa zinutim ustima. Mama je viknila: „Šta me sad gledaš, klipsone?! Umisto šta sidiš doma u papučama, gledaš televiziju, grickaš slane štapiće i govoriš šta bi radija da si u Bosni, idi lipo ka čovik isprid Banovine i napij se bandi krvi! Sori in i zapali sve živo i neživo! Razbojnici su to zaslužili!“ Tata je zarumenkijo se po faci i gledao je mamu sa čudilom. Onda je on rekao: „Pa ne mogu sam, jebemu jarca… Mislin, da ja sad iden sam tamo arlaukat i gađat općinu sa stinama uvatili bi me ka redikula! Ono, mislili bi da san uteka iz ludare! Fali mi mnoštvo, razumiš!“ Mama je rekla: „E, miki, a zamisli koje mnoštvo Hrvata sad sidi isprid televizije u papučama i sere svojin ženama istu stvar!“ Tata je pitao: „Koju stvar?“ Mama je rekla: „Pa da ne mogu oni sami ić jebat mater vlasti, nego da in fali mnoštvo! Bereš li ti to, ogromno mnoštvo se žali da in nedostaje mnoštvo!“
Tata je skupljao usta i dumao je. Onda je on mami rekao: „Dobro ti govoriš, jebate led! Tu triba samo neko prvi počet!“ Mama je rekla: „Naravski da triba! Samo ko?“ Tata je rekao: „Šta sad mene gledaš?“ Mama je rekla: „Pa nisan ja govorila da bi išla sa bovanima jurišat na klasnog neprijatelja!“ Tata je mamu gledao drito u facu. Onda je on rekao: „Dobro ti kažeš, jebate dragi irud! Devedesdevet posto rulje misli da triba skašit onih jedan posto guzonja šta nas gaze! Samo šta svaki od devedesdevet posto rulje čeka da neko drugi počne!“ Mama je rekla: „Eto, sve si skužija!“ Tata je zaškarpunijo se i podviknijo je: „Neću ja to više trpit, čoviče! Neko mora počet! A kad počne, isti sekund će proradit radnička solidarnost!“ Onda je on skočijo se iz hotelje i rekao je: „Iden zvat Jolu i Maria, znan da su oni nadrkani ka i ja!“ Onda je tata otpičijo u hodnik na telefon. Ja sam mamu pitao: „Mama, šta se događa?“ Mama je rekla: „Tata ti od pizdunčića i pasivnog promatrača postaje revolucionarni subjekt!“

Tata je poslje telefonijade obuka stare rebe i jaketu. Plus je nabijo na glavu vunenu kapu. Plus je uzeo čekić i francuski ključ i stavijo ih je u žep od jakete. Onda su za kvarat od ure kod nas doma došli oni barba Jole i barba Mario. Barba Jole je nosijo crne cvike i mavao je sa bezbol palicom. Barba Mario je na glavuši imao motorističku kacigu. Plus su mu iz žepa od reba virile dvi velike kacavide. Onda su oni sili za stol u kužinu. Tata je njima sipnijo po bićerin travarice da drmnu prije akcije. Mama je u primaćoj kačkala miljetić. Ja sam na tapetiću igrao se sa robokapima.
Ekipa u kužini su kucnili se sa bićerinima. Moj tata je rekao: „Onda, ruljo, oćemol in jebat mater?“ Barba Jole je rekao: „Nego šta! Guzonje će konačno ositit radničku osvetu!“ Tata je rekao: „Dosta je više bilo tlačenja, mamicuin lupešku! Doveli su nas na prosjački štap, stoka korumpirana!“ Barba Mario je rekao: „Triba bandi konačno pokazat zube! Šta bi oni Bosanci bili bolji od nas!“ Tata je odmahnijo sa rukom i rekao je: „Ma kurac su oni bolji, gori su trista puta…“ Barba Jole je rekao: „Nemoj mi samo Bosance spominjat, to je svit na svoju ruku, ono, ne bi tija šta grubo reć, al stoj dalje od mene…“ Barba Mario je rekao: „Nema tu kulture, čoviče, to je sve sišlo sa brda, do juče su ovce čuvali…“ Tata je rekao: „Pogleaj samo šta su u Mostaru zapalili! Zgradu hadezea, molinte lipo! Od svega si naša palit baš zgradu hadezea! Ma daj, čoviče…“ Barba Jole je rekao: „To ka ono, nabrijani smo na vladajuću klasu, a vamo ćemo sprcat Hrvate! Ka da mi ne kužimo koja je to taktika…“ Barba Mario je rekao: „Dobro je pokojni Franjo govorija da se triba podilit i gotovo! Nema sa njima sriće, ekipa, virujte vi meni…“ Tata je rekao: „Kad smo kod Bosančerosa, jestel čuli onaj novi o Muji i Hasi…“ Onda sam ja mamu pitao: „Mama, šta se događa?“ Mama je rekla: „Revolucionarni subjekt postaje revolucionarni insekt!“

 Robi K. (IIIa)

Autorov blog, sajt:

 http://www.tportal.hr

Sretno Valentinovo!

Ponegdje se dan ljubavi ili zaljubljenih slavi u februaru, ponegdje u julu, ponegdje u avgustu, ponegdje...
Ali svugdje postoji dan koji obiljezava ljubav.
Istina, Valentinovo na danasnji dan, polagano ali sigurno postaje globalni praznik planete.
Na danasnji dan u velikom broju zemalja planete ljudi se osjecaju ljepse, jer  pokazuju i dijele ljubav.
Zato svima vama koji i dalje vjerujete u ljubav, koji vjerujete da ljubav u covjeku nikada ne nestaje, da godine samo pomazu ljubavi da bude razumnija zelim

sretno Valentinovo.

Sečanj u siječnju ili ljutom januaru

Sneg više nije padao, samo je neki strogi vetar od koga se čovek naježi kovitlao klupka sitnih duboko zamrznutih pahuljica sa krovova i zasipao nemilice ulicu, prolaz i automobile. Žena i čovek, pogrbljeni, čvrsto su se držali za ruke i sagnute glave zamakoše iza ugla, ispred čekaonice i restorana autobuske stanice gde su ljudi sedeli kao prikovani i gledali šta se događa na­polju. Malo je putnika, a većina za­pravo namernici jer su imali želju ili potrebu da putuju, ali su od toga odu­stali i sada čekaju tu da se vrate svo­jim kućama.

Za jednim stolom tik pored peći, koja je dobovala kao da udara neki ritam prateći razbuktalu vatru.

-   E, moj Momo, jesi teška budaletina, ja ti kažem, a joj, tvrda glavurdo, kud si kreno, kućeš - čuo se jedan od putnika u malom prostoru.

-   Kome govorite, pardon, pita ga jedan stariji gospodin pored kojega su stajale supruga i ćerka. Tu su i tri povelika kofera.

-  Nemojte molim vas da obraćete pažnju, izvinjavam se, ja ovo govo­rim sam sa sobom, ja sam Momo.

Čovek se nasmeja, pruži ruku i upoznaše se.

-      Moj gospodine, nevolja nas sa­stavi, ja gledam da se što pre vratim kući, u Krajišnik, a na put više neću kretati do proleća.

-  Pa i ja bih kući, ali sam mnogo da­leko, došao sam jutros iz Rijeke i sve je bilo u redu do Novog Sada, ali jedva sam stigao ovde, a idem kod rodbine u Sutjesku. Je, u pravu ste, u siječnju, oprostite januaru, nije za putovanje.

- Ne morate mi prevoditi. Znam šta je siječanj, pa ovo mesto se zove Sećanj, ta to je isto - odgovara Momo i nastavlja:

- Ja se kanda tim malo bavim, baš sam čito kako su ruski i ukrajinski arheolozi u Lepesovki blizu Kijeva otkrili stari slovenski kalendar, još iz drugog veka. Dane u nedelji Sloveni isto zovu, četvrti, a petak peti dan u nedelji. Za subotu važi da dolazi od jevrejskog šabat. Mi kažemo utorak. Rusi vtornik, Slovaci utorok, a Poljaci vtorek, sve je jasno. A meseci, samo ima male razlike to što se na lužičkosrpskom kaže vulki rožk, na ukra­jinskom sičenj, češki leden, a na beloruskom studeni. A sve su to izrazi za hladni januar.

- Manite se ljudi priče, došo je Toma sa autobusom, kaže da može da se probije do Sutjeske.

-  E, prvo prolazimo kroz Krajiš­nik, pa ćemo da popijemo jedno kuvano vino, rakiju ili čaj, pa onda na­stavljate, pozivam vas, vašu suprugu i kćerku da svratite do mene, a onda posle do Sutjeske imate nekih šest- sedam kilometara - insistira Momo.

A napolju se uhvatila ledena kora pa se trotoar i kolovoz opasno cakle. Ljuta košava štipa obraze, a putnici namernici se radosni ukrcavaju u au­tobus te zamičemo prema Kraji­šniku, kao da bežimo, sa pesmom Strečera i Breslin, pa se razleže pri­godno walking through your town in the snow, u stilu Vudija Gatrija. Mnogo za petak i boginju Mokošu, po slovenskoj mitologiji zaduženu na taj dan.

Boro Soleša (Danas)

U zdravom tijelu - zdrav duh! (2)

Evo i jedan stari u vezi kalcijuma:
Sretao Slovenac svoga komsiju Bosanca svako jutro prije posla i pozdravljao:
" Dobro jutro, glupi Bosanac!"
Bosanac svako jutro mirno odgovara:
"Dobro jutro komsija, Vi imate manjak kalcijuma!"
I tako svako jutro..."...glupi Bosanac..." "...manjak kalcijuma..."
Ni jedan, ni drugi se ne bune. Danima. Nedjeljema. Prodje i godina...
Ipak jedno jutro Slovenac popusti ( nece valjda Bosanac?!) i upita:
"Dobro komsija, ja te svako jutro vec godinu dana  podravljam sa ...glupi Bosanac.. i ti se ne ljutis.
To i mogu nekako shvatiti. Ali ne shvatam zasto ti meni govoris da imam manjak kalcijuma?"
"E, vidis , komsija" kaze Bosanac " Svo ovo vrijeme ja ti se sa zenom.... a ne vidim da su ti rogovi narasli.
To je ziher zbog manjka kalcijuma!"
(Seveda!)