Pomozi drugima i sebi

…Opsesija pametovanjem, cinizam gdje mu nije mjesto, ironija gdje joj nije mjesto, uglavnom dolaze od onih koji prstom ne mrdaju, nego dobro ušančeni za tastaturama seru ljudima na terenu kako bi se sve to trebalo odvijati. Kao da postoji neka strategija kojom se možeš nositi protiv haosa. Čak je izmišljena i riječ 'helpie’, a to je ‘selfie’ kada spašavaš ljude i dostavljaš im hranu i vodu. Sada ljudima sve smeta i svi su histerični. Navodno, loša je samopromocija, i kada pomažeš treba da za to niko ne zna. Imam suprotno mišljenje: bitno je pomagati, a da li ćeš poslije staviti hiljadu fotografija na Facebook ili ćeš biti anđeoski samozatajan, to je lična stvar. Samopromovišite se ljudi, pravite helpieje, fotografišite se u momentima kada dijelite pomoć, radite sve što vam padne na pamet, samo pomažite drugima. Šta bih dao da sam u ratu imao pametni telefon, Robert Capa bi bio malo dijete za mene, tad bi se ‘selfie’ zvao ‘deaihfie’. To je poenta, ne zanima me iz kakvih pobuda neko pomaže dok god pomaže, jer ni država ni bog ne pomažu. Samo ljudske ruke na terenu mogu pomoći. Znam to jer sam često na terenu. I znam koliko mi se prizori Smaka svijeta iz Topčić Polja ili sela Bistrice urežu u memoriju, i kako je živjeti sa tim fotografijama u glavi kada se vratiš u netaknuto Sarajevo.

Nesreća još traje i trajat će dugo. Treba pomagati ljudima u nesreći jer tako pomažeš i sebi i zemlji u kojoj živiš. Državi ne treba pomagati, osim grobnom lopatom. Život je sada i ovdje, pomoć je potrebna sada i ovdje. Što kaže Rundek: “Izađi i bori se..."

Faruk Šehić (književnik iz Sarajeva)

Angel T.: Susret bivsih kosarkasa u Banjaluci

Moram pohvaliti kapitana Angela T. Davno sam vec rekao da je on bio i ostao kapitan svih banjaluckih kosrkasa. Potvrdio je to ponovo. Okupio povece kosarkasko drustvo. Vecina vise ne zivi u Banjaluci. Dosli na susret na koji ih je kapiten pozvao ... Lijepo ih je vidjeti ponovo zajedno. 

*********************************

 Na slici stoje: Angel Trajkovski-Gele(Idaho-USA),Slobodan Pesevic (BL novinar,koji 16.maja vec objavio u "Vecernjim novosti"-ima inostrano izdanje, jednu lijepu storiju o BL kosarkasima),Vladislav Miholic-Vladek (ZGB),Slobodan Jelic-Bato(BGD),Drago Kopanja-Kop(Virginia-USA),Slobodan Savic-Roki,Tihomir
Divjak-Kikan(BGD),Djordje Mikes,Lazo Roljic,Davor Crnic-Dejvi. Sjede:Miroslav Danis,Vladimir Bojer-Boki(California-USA),Emir Galijas i Zelimir Sejdinovic-Ceker (Svedska)

Po povratku s mog kratkog i izuzetnog lijepog boravka u nasoj
B.Luci,evo nekoliko slika sa druzenja nekadasnjih kosarkasa KK "Borac"
1.juna u restoranu "Vrbas" (kod Gradskog mosta).Bez preterivanja,bio
je to jedan divan dogadjaj za sve prisutne sa mnogo smjeha,potsjecanja
na bezbroj nasih zajednickih dobrodovstvina sa putovanja,treninga,iz
grada,iz skolskih hodnika...Neki se nisu sreli preko 20 godina,neki su
prevalili ne mali broj kilometara da bi se vidjeli.Radjaju se nove
ideje za naredne susrete,koji polako postaje tradicionalan.Minutom
cutanja odali smo pocast nasim trenerima i igracima koji vise nisu
medju nama.
Ovom dogadjaju je bio prisutan i novinar Slobodan Pesevic,koji je vec
poceo da pise o BL kosarci,o prethodnim generacima,a to je objavljeno
u inostranom izdanju (pdf) "Vecernji Novosti" 16.maja14. Mislim da su
na slikama svi prepoznatljivi,bez obzira na ne mali broj godina...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

NAŠ MALI TALISMAN

Ema Ruvic izmedju Ibrisevica I Salihovica

Uobičajeno je da se uoči velikih sportskih festivala podsjetimo nekih imena koji su kao akteri obilježili naša slavna sportska vremena. Jedan od takvih je legendarni fudbaler reprezentacije Vahidin Musemić. Vjeruje se da bi i danas imao što pokazati mlađima, ali nekada centarfor evropskih vrijednosti nije više u sportu, živi tiho posvećen svom podmlatku i uspomenama. Danas je možda važno naglasiti da je on kumovao jednoj djevojčici koja se zove Ema Ruvić?  Važno je jer je maloj plavokosoj ljepotici kum Musemić prenio ‘neku tajnu’. Ema izgleda ima sretnu ruku. Naime, prije dvije godine je igrom slučaja bila u prilici da u hotelu "Mandarin Oriental" upozna Lea Mesija. Čak šta više, posljednja se pozdravila s njim pred utakmicu Lige prvaka s Bajerom. Na utakmici je Leo dominirao, ali ovaj put je bio fascinantan, zabio je ekipi iz Leverkuzena ‘petardu’.

O tom događaju se dosta pričalo, a selektor bosanskohercegovačke reprezentacije, SS zvani Pape, ’razbijajući uroke’ pozvao je malu Emu da se ‘druži’ s fudbalerima pred odlučujuću utakmicu s Litvanijom. U nizu posljednji igrač koji se fotografisao s Emom Ruvić je bio napadač Vedad Ibišević. I baš on je zabio odlučujući gol za pobjedu BiH.

Prvu utakmicu na svjetskom fudbalskom prvenstvu BiH igra sa Argentinom 15. juna u Rio de Žaneiru. Nije nevažno i što će se posredstvom reklamnog programa međunarodnog sponzora, među djecom s raznih krajeva svijeta u Brazilu naći i mala Ema (s mamom Melitom). I što će na čuvenu Marakanu sa ‘Zmajevima’ upravo ona ‘istrčati’. Samo ostaje nepoznato koga će za ruku držati taj naš mali talisman.

Angel, Miro i Sule

Komsija, 

za pocetak evo ti dvije fotke,vjerujem da prepoznajes ovu
dvojicu,naime, obecao sam da cu ti poslati  slike  susreta
u nasem lijepom gradu.
Pozdrav.Angel 

PS.Sada sam u trci da stignem propusteno ovdje u Boise-u,imam dosta
toga da posaljem sa mog boravka u BL.

Pripreme...

Znam, uocili ste vi to vec, Parkic je uplovio u mirniju, manje dinamicnu fazu. Svi mi prolazimo kroz razne faze, pa tako i nasa komunikacija sa svijetom, najblizima, onima koji nisu najblizi, onima koje ni ne poznajemo... I ove nase virtuelne kuce, kafane, gostionice, konobe prolaze, zajedno s nama, razne faze.

Sjecam se, kako su me nekada, kada su tek otpocinjali, blogovi inspirisali da pisem, da se sjecam dogadjaja, ljudi, radosti i tuga. Tada sam ta sjecanja pretvarao u price u jednom dahu. Neke od njih su objavljene, vecina ostala na nekom zaboravljenom disku. Vjerovatno cu ih jednog dana potraziti, procitati ponovo i spremiti za Parkic. Nisam siguran. Za sve treba vremena i volje. Zavisi u koju ce me fazu zivot donijeti. Sada mi nije do toga. Skoncentrisan sam na svakodnevni zivot koji je, evo vec nekoliko godina, suvise dinamican i tezak za covjeka mojih godina. Pokusavam da ovu posljednju radnu godinu odradim maksimalno profesionalno i da ne dodjem u situaciju da me se zele otarasiti. Mada bi to mozda bilo dobro, jer sa time da te zele otpremiti i zamijeniti sa mladjim i jeftinijim dolazi i otpremnina - na primjer polugodisnja plata, a ne moras ustajati, rjesavati tudje probleme... Ali nisu to posla za mene.
Dovoljno sam lud da mi i pomisao na tako nesto izaziva stid...
Pored toga, Parkicu su velika konkurncija i unucad. Svaki trenutak proveden s njima vrijedniji od bilo cega na svijetu.

Zato cu ovu godinu dana do penzije malo usporiti, nastojati, uz Marijevi pomoc, odrzati zanimljivost Parkica, takvu da cete bar ponekad pozeljeti uci i pronaci ponesto zanimljivo za vas. 

U medjuvremenu vjerovatno cu potraziti i taj disk gdje sam zapisao poneku od prica i sjecanja, i podsjetiti nas zajedno da sam vas nekada znao i zabaviti sjecanjem na lijepa, ali i na teska vremena.

Vec sada se zamisljm kako za godinu dana svakodnevno, a ne samo vikendom,  sjedim na istom ovom balkonu, uzivam u predivnoj panorami koja se s njega vidi, kucam brzo i sa greskama koje cu kasnije ili nikada popraviti.  

Do tada, budite strpljivi, mozda i malo aktivniji, pa mozda i da posaljetee nesto sto i sami napisete, neko zapazanje, razmisljanje, sjecanje, susret... ili posaljete poneku sliku... 

Razmislite, mozda bi nam svima bilo od pomoci, jer htjeli mi to ili ne, druzenje se polako pomjera prema virtuelnom. Htjeli mi to ili ne, sve je manje direktnih a sve vise kontakata na daljinu. I taj trend ce se nastaviti. Zivi bili - pa vidjeli! 

Aleksandar Hemon: Jednog lijepog dana, a možda i dan ranije

Stanje je složeno. Voda se još uvijek nije povukla iz dobrog dijela Posavine, a ostatak Bosne se polako i jedva oporavlja, pri čemu oni na vlasti ničim nisu pokazali da znaju šta tačno rade. Koliko ja znam, distribucijom pomoći se ne rukovodi sa jednog centralnog mjesta, što omogućava kako manipulaciju na osnovu etničko-političkih kriterija, tako i pljačku - uživanje, ukratko, u prednostima tzv. entitetskih kompetencija.

U okolini Tuzle ima oko hiljadu tristo klizišta, dok se pejzaž i geografija i u drugim dijelovima mile nam domovine pred očima stanovništva mijenjaju, bez obzira na gorespomenute kompetencije. U (poplavljenom) Prijedoru se bijelim trakama obilježava 31. maj, u spomen žrtvama genocidnog pokolja koje lokalne vlasti zdušno poriču, a koje su onomad organizovale u skladu sa svojim moralnim i drugim kompetencijama.

Na izborima za Evropski parlament fašističko-rasističke partije su odnijele pobjede. Na istoku, u Ukrajini, nastavlja se ruska verzija balvan revolucije, koja je, po poznatom rasporedu, dobacila do oružanih sukoba, uključujući i zatvaranje i likvidaciju etnički sumnjivih pojedinaca, što je, naravno, jedan od prvih i važnih koraka ka entitetskim kompetencijama. Diljem slobodarskog kontinenta, gdje su se posljednjih stotinjak godina patentirale i praktikovale svakojake genocidne operacije, širi se, kao savska voda, raznovrsni fašizam, k’o da nikad ništa nije bilo. U tom smislu je Prijedor u centru evropskih, a bogami i svjetskih, trendova.

U superslobodarskim Sjedinjenim Američkim Državama, osuđenici na smrt se ovih dana likvidiraju neznanim drogama i lijekovima. Vlada nestašica odobrenih smrtonosnih smjesa, pošto su se evropske farmaceutske kompanije složile da uspostave embargo na izvoz sastojaka koji se upotrebljavaju za izvršenje smrtne kazne u Americi, toj ponosnoj članici elitnog smrtoljubnog kluba kojem pripadaju, između ostalih, i Sjeverna Koreja, Saudijska Arabija, Iran i Uzbekistan. Tako pošten američki čovjek nema više čime legalno ubiti osuđenike te otud na istima eksperimentiše i pred smrt ih muči smuljanim otrovnim smjesama, sve u svijetloj tradiciji stanovitog Dr. Mengelea, koji bi danas možda bio predstavnik bavarske oblasti u Evropskom parlamentu.

Da slučajno ne bi bilo zastoja u proizvodnji američke smrti, pobrinuo se smrtoljubni privatnik po imenu Elliot Rodger. Isti se masovnim ubistvom osvetio za svoj jungferluk, koji mu je u njegovoj dvadeset drugoj godini strašno dozlogrdio. Prvo je falusno-simbolično  zbo trojicu kolega, a onda je nasumično, ali kompetentno, zapucao na djevojke na univerzitetu u Santa Barbari, bijesan što nisu pročitale dopis o njegovom pravu, zagarantovanom ćunom i rođenjem, na neograničeni i slobodni pristup vagini. Šestoro mrtvih (plus ubica) bio je krajnji ishod, zagarantovan američkim ludilom i s tim vezanim ustavnim pravom na neograničeno naoružavanje. Sve se to dešava u kontekstu konstantnog kvasanja američke umobolne ultradesnice, koja bi lako mogla dobiti jesenje izbore za Kongres.

Barem jednom se svake noći probudim da se malo brinem i jedim zbog stanja dunjaluka, a gorespomenuta kratka lista mi je u posljednje vrijeme na repertoaru, uz klimatsku promjenu, izumiranje mnogobrojnih životinjskih i biljnih vrsta, kraj fudbala, koji postaje arena za pranje rusko-arapskih para itd.

Ponestaje, međutim, vremena, srca i prostora za bavljenje kijametskim temama. Naročito kad se na sabahu probudim da pečem hljeb i pravim doručak pa vidim svoje dvočlano Potomstvo kako započinje svoj dan sa energijom  i entuzijazmom (što nekad podrazumijeva i silu i dreku) koji ne posustaju. One nemaju pojma u šta smo ih plasirali,  ne znaju ništa ni o entitskim kompetencijama (mada sam im pričao o poplavama i rođacima koji su izgubili sve), niti o fašistima i američkom smrtoljublju, nego misle, rade i igraju se pod pretpostavkom da je budućnost osigurana, dobra i bezbjedna. Kao i svakom roditelju, one su razlog i za brigu i za nadu: da njih nema ja bih možda već počeo razmišljatu o ispisu iz dunjaluka, ali znam da moram, prije nego što se preselim, barem malo pospremiti i ostaviti im pare za hljeb i nešto da se u maloj šerpi podgrije, da ne budu gladne.

Moj je otac nekad često znao reći: «'Ajde da pričamo kako će nekad lijepo biti.» Često bih mu se podsmijevao, ali sad ga razumijem, iako mi je sve teže da zamišljam kako će nekad lijepo biti. Shvatio sam, međutim, da mi je to zamišljanje jedna od temeljnih roditeljskih dužnosti, dio konstante borbe za budućnost koju će Potomostvo preuzeti kad se ja preselim.

'Ajde onda da pričamo kako će jednog dana biti lijepo. Svi dolespomenuti bolji ishodi su dostižni, samo se na njima treba raditi. ‘Ajde da vježbamo razumni optimizam.

Voda će se, dakle, povući. Narod će se u Bosni i Hercegovini uz pomoć svojih sugrađana i opšte dobre volje oporaviti. Obnova će se iskoristiti za popravljanje i izgradnju infrastrukture. Beskorisnost vlasti u doba poplava neće biti zaboravljena, a počinioci entitetskih kompetencija i nosioci nebrige će na jesenjim izborima biti kažnjeni, otvarajući prostor mlađim, pametnijim, poštenijim ljudima, onima koji su spontano organizovali radne akcije da se pomogne postradalima. Ta će nova generacija naći i načina da se suoči sa činjenicama i posljedicama genocida, čime će zajednički život ponovo biti moguć, kao što će biti moguća i nedejtonska Bosna.

Progresivne snage diljem Evrope će se, ponukane plimom fašizma, pripremiti za sljedeće izbore, koji će odlučivati o nacionalnim skupštinama i državnim institucijama, nakon čega će biti desničarska oseka. Putin će se pod pritiskom svijeta i realnosti uhavizati i skontati da ničija nije do zore gorila i da ima boljih i pametnijih načina da se mužjači. Ukrajina će se ujediniti preko granica oblasnih kompetencija, naučivši u tom procesu u čemu je vrijednost nepatvorene demokratije.

Moralni, pravni i logistički fijasko vezan za smrtnu kaznu u Americi će konačno dovesti do široko rasprostranjenog otpora koji će radikalno promijeniti odnos javnosti prema ubijanju u njeno ime, a onda će u tom smjeru krenuti i diskusija o privatnom naoružavanju. Zgađeno građanstvo će dodadno uprijeti da se suprotstavi ženomrštvu, a na jesenjim izborima u Americi ultradesnica će doživjeti poraz koji će ih eliminisati iz političke arene. Svijest o ozbiljnosti klimatskih promjena dostići će kritičnu masu, mobilisaće se nevjerovatni potencijali čovječanstva i nešto će biti učinjeno, kasno, ali ne i prekasno. Fudbal će se vazda igrati, na ulicama i livadama.

 A moje Potomostvo će odrasti zdravo, pametno i sposobno da sve moje neriješene rezultate i poraze pretvori u svoje pobjede.

(Radiosarajevo) 

MM: Sličice iz Banjaluke

 Camac bez dajaka

 Cestitka

 Kesten

 Pero

 Plaza pod vodom

 Pozoriste

 Secondhand

 Studenac 1

 Studenac 2

V Kozarske

Dakuwaqa's Garden - Underwater footage from Fiji & Tonga

Adnana Karahasanović Zeljković: Između dva semafora

Nikud ne žuri,

živi,

osjeti

ovo je ulica,

austrijski drvored lipa,

osjeti,

a ovo si ti

koji hodaš ulicom,

ti koja hodaš ulicom,

duboko dišeš ništa ne kupuješ

nikud ne žuriš ne moraš nikud stići,

osjeti

kako je duboka svjetlost i sjene

kako kraj puta blistaju živice,

kako u krošnjama pjevaju ptice;

pored muzičke škole prođi:

(prijaće ti čak i Mocart u falsetu),

gledaj

kako se lome ljetne haljine na tijelima žena,

gledaj

kako se cijeli svijet njiše u sunčanoj mreži,

ljetnim danom se počasti,

napij se mirisa lipa

živi,

živi između dva semafora

između dva raskršća;

kad stigneš do drugog;

a ti se vrati

i počni ispočetka.

Adnana Karahasanović Zeljković

Diana Krall - Walk On By (Live In Rio)