"Nema struje"

Pocesto, mi koji zivimo na “zapadu” poredimo taj “zapad” i nas Balkan.

Pocesto su ta poredjenja nerealna i puna omalovazavanja prema Balkanu.

Pocesto zaboravljamo ko smo i odakle smo.

A raznih nas ima na tom “zapadu”.

Od onih koji su i ranije naucili misliti svojom glavom i prosli “svijeta i vijeka”-

do onih koji su iz svoje “zveke” prvi put dosli do grada na regrutaciju i tada po prvi put vidjeli semafor,

u svojoj sesnaestoj godini.

Sada su, posebno ti iz raznoraznih zveka, najglasniji u kritiziranju svega i svacega na Balkanu.

Svaka im recenica pocinje sa: “A kod nas….” i naravno misle pri tom na taj njihov zapad u kome mnogi od njih nisu savladali ni osnove jezika…

E sad, da bih im dao ideju da ni na tehnoloski naprednom “zapadu” nije sve ispred zaostalog Balkana, ispricacu nesto aktuelno.

Zima je. U Kanadi jedna od najhladnijih ikada. U kraju grada Toronta gdje zivimo prekidi u napajanje elektricne energije skoro svakodnevni.

Prekidi od nekoliko sekundi do nekoliko sati, pa i nekoliko dana.

Hej, u dvadesetprvom stoljecu, na tehnoloski najnaprednijem zapadu prekidi “struje” skoro svakodnevni!

Prije mjesec -dva citav dio grada bio danima bez struje. Neki dijelovi dvanaest dana. ( A nije rat!) Prije par dana preko dvije stotine pedeset hiljada potrosaca (mnozi sa cetiri i dobices oko milion ljudi), i mi medju njima, nije “imalo struje” od pet popodne do trit ujutro.

Zasto je to tako?

Jedan od prvih utisaka po dolasku u Kanadu, u Toronto, bile su bandere.

Ma sta bandere, dalekovodi kroz srce grada!

Grad uredan, lijep a bandera na svakih dvadeset metara. Uzduz i poprijeko – bandere i kablovi, transformatori na banderama…

U Americi – isto. Bandere i kablovi od bandera do kuca prelaze preko ulica;  Vise i prijete. Samo cekaju neki povjetarac ili kisu da ih pokida.

Podzemni strujni kablovi postoje samo u strogim centrima gradova, ali samo onih velikih. 

Cesto sam se pitao zasto je to tako.

Bogate zemlje Amerika i Kanada, kopaju godinama kanale za razne kablove, za gas... Stavljaju u njih betonske cijevi po tri metra u precniku, a bandere i dalje stoje.

Zasto?

Pricam o tome nedavno u firmi i kazem da je to sramota. Oko mene inzinjeri, tehnicari… ali kao da me ne razumiju. Kao da u sebi kazu, sta ovaj serenda. Ima li prekida tamo odakle je dosao? A ja znam da su kod nas prekidi prije rata bili veoma rijetki. Ni ne kazem im jer ne bi vjerovali. U toku rata  bili su cesti, ali to je bio rat. Kako je nakon rata? Vjerovatno cesce nego prije, jer sve je nakon rata cesce. Sve osim lijepog zivota. 

Slucajno, sa mojim Nesom nacnem istu temu i nadjem sagovornika.

On misli isto ali je za razliku od mene, on u svojoj firmi nasao istomisljenike.

I oni se pitaju zasto.

Zakljucili su da je to politika. Jer ako se kablovi poloze ispod zemlje, kvarovi ce biti mnogo, mnogo rjedji.

Elektricna preduzeca zaposljavaju desetine, stotine  hiljada onih koji odrzavaju elektricnu mrezu na banderama. Mreza slaba, cesto otkazuje - stotine hiljada ljudi stalno zaposleno. Potrosaci vec navikli na prekide i cute. Svima dobro.

Kad bi se sva mreza prebacila ispod zemlje (znam ja da to nije jefino niti se moze uraditi brzo) kako je to decenijama ranije ucinjeno u Evropi, pa i na brdovitom Balkanu, desetine, stotine hiljada zaposlenih

ostali bi bez posla. A onda bi poslodavci i politicari imali na vratu Uniju zaposlenih koja nije kao nas Sindikat…

Pametni ovi nasi mladi…

Angel: "Snijezni festival"

Angel je poslao ove slike jos prije mjesec dana ali ja izgubio. Zamolim ga, i on posalje ponovo.
*********************

Boise,4.February 2015.
Proslog vikenda smo na bili tradicionalnom "Snjeznom festivalu"u MC
Call-u,mjestu gdje su neki od vas vec bili.Predivno suncano vrijeme u
planini,rekordan broj posjetilaca je neumorno obilazio mnogobrojne
snjezne figure, a moj prijatelj Kent i ja smo povremenu svracali da
"utolimo" zedj...
Moj unuk Jack sa nestrpljenjem me je cekao da izadjemo van i da se
penjemo na snjezno brdo i onda je preciznom snjeznom"trojkom" sa
parkinga (bukvalno je tako,jer je ta naslaga na jednom od parkinga
apartmana) pogodio me posred lica. Normalno, to je sve bilo propraceno
urnebesnim smjehom.

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Aleksandra Petrić: Apsurdnost Dana žena u apsurdnoj BiH

U nedelju je obilježen 8. mart, Međunarodni dan žena, a u srijedu 11. marta, javnost će saznati sva imena ministara i zamjenika ministara za sastav novog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
U nedelju ili koji dan ranije, aktivi žena parlamentarnih političkih stranaka su organizovali druženja širom zemlje. Političarke u duhu dobre tradicije gledaju jedna drugu preko zakuske, piju koktele, sigurno su i zapjevale i zaplesale. Razmjena poklona, možda su dobile koju sitnicu, kao znak pažnje od stranačkih kolega. Neki od njih su se pojavili na ovim, ženskim druženjima, da ih podrže i kažu da žene drže tri stuba kuće, da su važne. I nezamjenjive. Da nema žena, svakako bi ih trebalo izmisliti.
Drugi su pak dobili partijski zadatak da izađu na ulicu i podjele cvjetove damama koje život znače, sa osmijehom i galantno, kako to nalaže bečka škola dobrog ponašanja. Čvrsto ih uvjeravajući da će politiku voditi beskompromisno, do posljednje koske, čuvajući temelje njihovih i svojih nacionalnih interesa. Učiniće sve da svim ženama koje podržavaju njihova stranačka opredjeljenja, kao i njihovoj djeci i muževima, bude bolje. Sve ovo, naravno, iz stranačke kase, jer se sredstva za ovu priliku brižljivo planiraju i velikodušno odvajaju. Jer znaju stranački prvaci koliko je važno da se 8. mart proslavi bez štednje.
Žene su bitne, one glasaju bez pogovora, redovno. Slabo šta pitaju, a pomažu. Pomažu a ima ih, bogami ima ih preko 50 posto.
Obične žene sa ulice će biti oduševljene njihovim stasitim pojavama, šeretskim osmijesima i elokventnošću. Gledajući u cvjetove koji su im utrapljeni, zaboraviće tog dana svoje prazne novčanike, ukrpane zavjese, izlizanu gumu na veš mašini i bojler koji curi već tri mjeseca. Politički zadaci će biti uspješno obavljeni, još koji strateški poen pokupljen. I sve će biti dobro.
Političarke se u ponoć vraćaju svojim domovima i strpljivo čekaju slijedeću priliku da se prigodno okupe i proslave, a njihovi stranački dečki će tri dana kasnije upaliti mašine i otići na svečano proglašenje pobjednika. I nema veze što zakon kaže da su dužni osigurati da u institucijama vlasti na svim nivoima bude zastupljeno minimalno 40 posto žena. Njihove stranačke kolegice su dobile priliku da se zabave tri dana ranije, a oni su ti koji će odraditi sve ostalo. Ženama proslava, njima ozbiljan posao.
U zemlji političkog apsurda, zvanoj Bosna i Hercegovina, nema problema da se donesu zakoni koje isti ti dečki neće poštovati. Muško je najvažnije, i zna se koju zadaću ima, da vlada i uzima sve što mu je dostupno. I nema veze što to vladanje već decenijama realno ne pokazuje nikakve pomake, i što se oni, među sobom, ne mogu ni oko čega dogovoriti. Nije takođe važno što se isti muškarci, partijski lojalni i prebitni, smjenjuju u sazivima i domovima parlamenata na različitim
nivoima, kruže od jednog do drugog ministarstva, i zuje drumovima na međusobne sastanke na kojima neće donijeti nikakve odluke. Njih je bitno uhljebiti jer je to stranački imperativ, moraju se nekako dogurati do penzije, a do tada ćemo odhraniti novu, svježu, mušku snagu da nastavi maratonski krug.
Osmoga marta je bitno ukazati da širom Bosne i Hercegovine žene nemaju pristupa svojim osnovnim ljudskim pravima, da trpe nasilje, diskriminaciju na svakom koraku, da su ignorisane i da su njihovi stavovi i položaj zanemareni i potisnuti u tešku ilegalu.
Ženska ljudska prava na život slobodan od nasilja, posjedovanje imovine, zapošljavanje, socijalnu zaštitu samostalno odlučivanje o reproduktivnom zdravlju u BiH su jednako važna kao i potreba žena da učestvuju u odlučivanju o ekonomskim politikama, reformama uprave i pravosuđa, i evropskim integracijama.
Žene u ovoj zemlji ne trebaju muške tutore koji će im reći šta trebaju činiti, već slobodu da same donose odluke, kao i pristup svim pozicijama odlučivanja. To je poruka koja je morala da se čuje za Međunarodni dan žena.
Ne sutra, ne onda kada nam, jednom, bude svima zamišljeno dobro. To dobro nećemo dočekati ni vi ni ja ćuteći na maratonce koji nikada neće prekinuti svoje trčanje za foteljama iz kojih nam se, udobno zavaljeni, ironično smiju u lice godinama.
Dosta je.
Aleksandra Petrić
Banja Luka, mart 2015.

(radiosarajevo.ba)

Vislava Šimborska: KAKO SE OSJEĆAM

Nemojte je samo preskociti i na drugu stranu otici. Procitajte ovu pjesmu. O vama je! ( Bar vecini vas koji navracate ovdje)
*****************************

Kada me neko pita, kako mi je zdravlje,

«Dobro» odgovorim, »Hvala na pitanju».

Astma mene muči, zadihano zborim.

Puls polako bije, krv puna masnoće. Ali 

ipak sam dobro za godine moje!

Ni da maknem sada, bez štapa ne mogu.

I ako najlakšu izabiram stazu.

A noću me dugo nesanice more,

A kad dan osvane, osjećam se bolje.

U glavi se vrti a pamćenje slabo.

A ipak sam dobro za godine moje.

Od pjesmice moje, pouka potiče.

Da kada se nemoć i starost primiče. 

Bolje je da trpiš, dok škripuću kosti, 

I ne pričaš svima o svojoj slabosti.

Bolje stisni zube i sudbom se tješi. 

I ne gnjavi druge o tvojoj bolesti.

Kažu da je «starost doba ono zlatno».

I kad idem leći uvijek mislim na to.

Uši u kutiji, zubi u čaši vode.

A oči na stolu, sve dok moć ne ode...

I tako dok drijemam, jedno me zamara.

Da li sam dijelove, ja sve poskidala?

U vrijeme mladosti, da ne pretjeravam.

Bješe lako jurit, preskakat i trčat. 

U srednjem dobu, snage biješe more, 

Da se plesati moglo i do same zore. 

A sad u starosti, vremena su došla.

U šetnju polako a nazad bez snage.

Pouka je moja za starije ljude.

Tješite se životom i stisnite zube.

Pa rano kad svoje skupite dijelove.

I čitulju dnevnu pročitate cijelu.

I kad svoje ime tamo ne pronađeš. 

Ti si zdrav ko drijen i dobro ti ide.

(s poljskog Petar Ivezić)

Nataša Gaon Grujić: Dan jedne žene

Svim citateljkama Parkica, mamama, suprugama, sestrama, 

bakama, tetkama, ujnama, strinama, kolegicama, prijateljicama, 

drugaricama, gospodjama, gospodjicama... 

zelim sretan Osmi mart, medjunarodni dan zena!

*******************

Jučer sam pročitala odličan članak - Superžena, najveća patrijarhalna prevera: “Kako sam lijepo umorna. Dok sam čitala, muzička podloga mi je bila pjesma grupe Skroz ‘Ti si super žena’, a u glavi su se vrtjeli
dijelovi knjige Nenada Veličkovića ‘Viva Sexico’. Sjećam se koliko sam se smijala dok sam je čitala, naročito dijelovima u kojim pisac opisuje sadržaje magazina za žene, kao “12 stvari koje nipošto, 13 poza koje obavezno, 18 pravila za, 34 razloga protiv, 10 zapovijedi, 14 odluka“... Zahvalne su čitateljke kojima su ovi magazini spasili kosu, nokte, brak, seksualni život, ma život žene je sada mnogo ljepši.
Daleko od toga da se ja mogu svrstati u kategoriju uspješnih žena, ali mogu u kategoriju žena, majka, malo manje kraljica, na nasreću zaposlena. Postoji ogromna razlika između jutra jednog muškarca i jutra jedne žene, naravno, u svim životnim situacijama postoje i iznimke. Naime, ujutro imamo iste potrebe, tijelo mora izbaciti sve što mu ne treba. Kod muškaraca to izbacivanje traje, proces je dug, zahtijeva najmanje 15 do 20 minuta, jer oni nakon učinka izbacivanja uživaju u osjećaju olakšanosti. U mom slučaju, dok radim - ono, jednom rukom sam dohvatila korpu s prljavim vešom i razvrstavam bijeli od tamnog. Zavisno od veličine hrpice, nakon onog, upalit ću i mašinu za veš. U međuvremenu, neko od djece mora ući u kupatilo, pa ja više ne znam da li sam pošla ili došla, prekidam ono i ulazim u tuš kabinu.
Ako se on tuširao prije mene, ja se tuširam hladnom vodom, jer nikako da zovnemo majstora da nam očisti kamenac iz bojlera. I dok hladna voda klizi niz moje tijelo, a ja pravim grimase, sjetim se članka iz jednog ženskog magazina, kako obavezno, naročito žene u godinama od 40+, grudi moraju svako jutro masirati hladnom vodom. Nakon ovog „tretmana“ vratit ćemo grudima izgubljenu čvrstoću. Da vam kažem, ništa se ne vrati, samo vam se vrati želja da stari bojler zamijenite novim.
Pogledam u umivaonik, u tragove pranja zuba, tačnije skorene tragove paste za zube. Otvaram, dok sam ogrnuta peškirom, ormarić ispod umivaonika i vadim Domestos. Nemam vremena za rukavice, ribam umivaonik. Umivaonik je čist, a moje ruke čitav dan imaju miris Domestosa, ali nema veze uništila sam 99.8 posto poznatih bakterija, ove
nepoznate nisam. Dok to radim, on ulazi u kupatilo, uz komentar: “Mora li to baš sada?“. „Ne mora“, odgovaram.
„Mama, gdje mi je ona potvrda“, pita kćerka Ja: “Koja?“ Kćerka: “Ona za prevoz, čuj koja!“ Ja: “U prvoj ladici.“ Kćerka: „A imaš li neku moju fotografiju?“ Ja: “Imam, isto u prvoj ladici“ Kćerka: „Cool“
On: “ Znaš li gdje su mi japanke?“ Šta će mu japanke u februaru, pomislih. Ja: “Znam, ovdje u plakaru na vrhu, a šta će ti?“ On: “U hotelu imaju bazen, pa ako stignem“ Ja: “Cool“ Telefon zvoni, zove moj brat. Ja: “Molim, braco“ Brat: “Ti mene nikada ne zoveš!“ Ja: “Izvini, ali znaš, ja ništa ne stižem, ali zvat ću te, volim te, braco, ne ljuti se.“
Izlazim nenašminkana, do posla imam dovoljno semafora i stajanja, našminkat ću se... Semafor, lagano kreon. Semafor, lagano maskara. Semafor, rumenilo, vidi me k'o nova. Vraćam torbicu sa šminkom u tašnu i borim se s „gutom“ računa, uh moram ovo danas platiti.
Ulazim na posao, kasnim, zvoni telefon, na displayu piše Kuća.
„Mama, nema više mlijeka, jogurta, pa samo kupi kada se budeš vraćala s posla“ Ja: “Ok, hoću.“ Ja ljudi moji ljepote kada uđem u kancelariju, pišem šta sve moram uraditi, stižu mailovi, treba napraviti analize, planove, samo polako, sve ću stići... Udahni, izdahni.
Svi smo kod kuće. Ručamo zajedno. On: “Super ti je ručak.“
Ja: “Hvala ti“ On: “Je l' ovo recept s 24 kitchen?“ Ja: “Jeste.“ On: “Dobar je recept.“ Kćerka: „A šta si sve stavila?“
I svaki put „padnem“ na isti fol i počinjem s nabrajanjem, a oni se počnu smijati.
Kćerka: “Voli mama da nabraja“ Smijem se i ja. Mlađa kćerka izdaje uputstva starijoj: “Tvoj je red da staviš suđe u mašinu“ Starija kćerka: “Mama, je l' čisto suđe u mašini“ Ja: „Ne znam, pogledaj.“ Starija kćerka: „Uvijek ja moram!“
Ipak ja ih mnogo volim, ne stižem sve i umorna sam, jako sam umorna... Ne znam se organizirati i ne znam kako da sve stignem. Znam ipak da na kraju dana kada se svi „podžidžamo“ u istoj sobi, kada moram urlati jer su joj uvijek slušalice u ušima, a ja i ne znam zašto ih drži, kada muziku onu cnnc – cncn, da pojasnim techno, sasvim jasno čujem; kada se konačno dogovorimo na kojem će kanalu daljinski biti odložen, ja pomislim da je, ipak, dobro biti žena, mada sam umorna i ništa ne stižem.
(radiosarajevo.ba)

Cetvrt finale Dejvis kupa: Srbija - Hrvatska

Citam prve izvjestaje sa teniskog meca reprezentacija Srbije i Hrvatske koji se igraju u Kraljevu.
U prvom mecu Novak Djokovic ocekivano pobijedio mladog Matu Delica. 
Ali , vise od rezultata raduje atmosfera na tom mecu.
Evo izjava ucesnika koje raduju sve one koji vole sprot i mir: 

Novak Djokovic:

"Zadovoljan sam atmosferom i publikom, ovo je poseban dan za Srbiju  i Kraljevo, svi su pokazali poštovanje prema protivniku. Hvala im na tome što  je sve proteklo u sportskom duhu", rekao je Đoković, koji je pobjedom od 3:0 u setovima donio Srbiji prvi poen.
Mate je nezgodan igrač koji je pokazao svojim teniskim kvalitetima da je spreman da se nađe u samom vrhu. Igrao sam najbolje kada je bilo najbitnije, nisam dozvolio ni jednu brejk loptu i u tome mi je pre svega pomogao dobar servis."

Mate Delic: 
Za mene rezultat ovog meca uopste nije vazan, jer ako se i zavrsi kako je poceo, svi su pobjednici! 

"Hvala publici, iznenađeni smo, čuli smo aplauze našoj našoj himni i zahvalni sam na tome. Od početka se ovdje osjećamo kao kod kuće, uživamo, a nadam se i da će meč do kraja biti neizvestan"
Ovo nije poraz, nego pobjeda, veliko iskustvo za mene koje će mi donijeti napredak u karijeri. Srećan sam što sam imao priliku da odigram meč sa Novakom."

Wisława SZYMBORSKA: GOVOR O POEZIJI

Govor Vislave ŠIMBORSKE pred Nobelovom akademijom u Štokholmu 7.12.1996.

(…)“Ponašanje” (pjesnikinje) Šimborske nije se izmenilo ni sa dobijanjem Nobelove nagrade. Doživela ju je kao katastrofu, “oduzimanje privatnosti”, do koje joj je u životu najviše stalo. Mesec dana nakon objavljivanja da je ona “srećni dobitnik” nije se znalo gde je. Napustila je Dom pisaca u Zakopanu i nestala. Nekolicina njenih bliskih prijatelja sumnjala je da je izvršila samoubistvo. To se ponovilo i na dan uoči uručenja Nobelove nagrade kada se “zabarikadirala” u hotelskoj sobi, da su morali do nje da dođu spolja, vatrogasnim merdevinama i razbijanjem prozora, a tokom uručenja Nobelove nagrade i večere sa švedskim kraljem i pokušajima da bude vesela i duhovita. Novac koji dotle nikada nije imala u većim količinama predstavljao joj je neopisiv teret. Čim se vratila u zemlju, osnovala je fondaciju i razdelila ga “onima kojima je više potreban”.(…) (Biserka Rajčić)

****************

Vjerovatno je u govoru prva rečenica uvijek najteža. Nju sam, dakle, već izrekla. Ali osjećam da će I naredne rečenice biti teške, treća, šesta, deseta, sve doposljednje, zato što teba da govorim o poeziji. O toj temi rijetko se ispovijedam, gotovo nikada. I uvijek me pratilo uvjerenje da to ne činim najbolje. Zato moje izlaganje neće biti suviše dugo. Svako nesavršenstvo lakše se podnosi, ako se daje u malim dozama. Današnji pjesnik je skeptičan i podozriv čak - a možda prije svega - prema samome sebi. Nerado javno priznanje da je pjesnik - kao da se toga pomalo stidi. Ali u našoj bučnoj epohi mnogo lakše je priznati vlastite nedostatke, samo ako se predstave efektno, a mnogo teže vrline, jer su dublje skrivene i sam čovjek u njih ne vjeruje potpuno... U raznim anketama ili u razgovorima sa slučajnim ljudima, kada pjesnik konačno ipak mora da saopći svoje zanimanje, on uopšteno kaže "literat" ili nabraja dodatna zanimanja kojima se bavi. Saznanje da imaju posla sa pjesnikom urednici ili saputnici u autobusu primaju s nedoumicom I uznemirenjem. Pretpostavljam da i filozof pobuduje sličnu zabrinutost. On je ipak u boljem položaju, jer najčešće ima mogućnost ukrašavanja svoje profesije nekom naučnom titulom. Profesor filozofije - to već zvuči mnogo ozbiljnije. Ipak, nema profesora poezije. To bi, štaviše, značilo da je to posao koji zahtijeva specijalističke studije, regularno polaganje ispita, teoretske rasprave obogaćene bibliografijom i napomenama, te napokon i svečanosti dobijanja diploma. A to bi nadalje značilo da, ako se želi biti pjesnik, nisu dovoljni listovi papira makar ispisani najdivnijim stihovima - neophodan je, i to prije svega, nakakav papir sa pečatom. Sjetimo se da je upravo na takvoj osnovi osuđen na izgnanstvo ponos ruske poezije, kasniji Nobelovac Josif Brodski. Smatrali su ga "parazitom", zato što nije imao službenu potvrdu da mu je slobodno da bude pjesnik... Prije nekoliko godina imala sam čast i radost da ga lično upoznam. Primijetila sam da je on jedini među svim pjesnicima koje sam poznavala volio za sebe reći da je "pjesnik". Izgovarao je tu riječ bez unutrašnjih otpora, čak sa nekom izazivačkom slobodom. Mislim da je to zbog sjećanja na brutalna poniženja kakva je doživio u mladosti. U srećnim zemljama, gdje se ljudski ponos ne narušava tako lako, pjesnici doista žele da budu objavljivani, čitani i shvaćeni, ali ne čine ništa ili vrlo malo da se svakodnevno razlikuju od ostalih ljudi. A još nedavno, u prvim desetljećima našega vijeka, pjesnici su voljeli da šokiraju odabranom odjećom i ekscentričnim ponašanjem. Ipak je to uvijek bio prizor za javnu upotrebu. Dolazio je trenutak kada je pjesnik zatvarao vrata za sobom, skidao sa sebe sve te pelerine, nakite i druge poetične dodatke i ostajao u tišini, u očekivanju samoga sebe, nad još neispisanim listom papira. Jer, zaista samo to se računa. Karakteristična stvar. Neprekidno se proizvodi veoma mnogo biografskih filmova o velikim naučnicima I velikim umjetnicima. Zadatak ambicioznijih reditelja je da što vjernije predstave stvaralački proces, koji je u konačnom rezultatu dovodio do važnih naučnih otkrića ili nastajanja najslavnijih djela umjetnosti.
Moguće je s kakvim - takvim uspjehom pokazati rad nekih naučnika: laboratorije, različiti uređaji, mehanizmi u pokretu u stanju su za izvjesno vrijeme zadržati pažnju gledalaca. Uz to, veoma dramatični bivaju trenuci nesigurnosti ili eksperimenti, ponavljani hiljaditi put, samo s
malom modifikacijom, ipak uspijevaju. Mogu biti gledljivi filmovi o slikarima – mogu se otvoriti sve faze nastajanja slike, od početne crte do posljednjeg doticaja kista. Filmovi o kompozitorima ispunjeni su muzikom - od prvih taktova koje stvaralac čuje u sebi, sve do zrele forme djela raspisanog za instrumente. Sve je to i dalje naivno i ne govori ništao onom čudnom stanju duha, popularno zvanom nadahnuće, ali se bar ima šta gledati i ima šta čuti. Najgore je s pjesnicima. Njihov rad je beznadežno nefotogeničan. Čovjek sjedi za stolom ili leži na kauču, bulji nepokretnim pogledom u zid ili plafon, s vremena na vrijeme napiše sedam redaka, od kojih jedan precrta nakon petnaest minuta i opet prođe sat u kojem se ništa ne događa... Koji bi gledalac izdržao nešto slično?

In memoriam: Vlada Divljan

Vjeko

Vjeko pozelio da objavim i njegovu sliku.
Evo je, iz nesto ranijih dana:

Bio sladak - nekada.

Pet godina Parkica!!!!

Pet godina! Prilican jubilej.
Kaze jedna narodna:" Dala baka dinar da u kolo udje. Sad bi dala pet da moze izici!"
Tako nekako se kao i ta baka pocesto osjecam.
Ali necu da izidjem jer, poznavajuci sebe, u kolo se vise necu vratiti, a to jos uvijek ne zelim.
Zapravo, u ovo kolo sam i usao da bih naucio koreografiju i igrao ga onako kako treba onda kad budem imao vise vremena, kad se penzionisem. Usao sam da bih se time pripremio za mentalnu vjezbu u mirnim penzionerskim danima.
Ne znam kako vi, ali ja dva-tri puta nedjeljno idem u salu i vjezbam. Nista posebno, niti naporno, ali se nakon sat vjezbanja, dobro oznojen, psihicki osjecam mnogo bolje. Nekada sam vjezbao da odrzim fizicku kondiciju a danas mi je vazniji osjecaj i spoznaja da te vjezbe pospjesuju prokrvljenost mozga i  to mi je danas veci motiv nego li odrzavanje fizicke kondicije. Jer ta prokrvljenost, kazu, odgadja, ono sto se vecini u poznim godinama desava - demenciju.
Dakle ovaj blog ili kolo u koje sam se uhvatio bi, uz sve ostalo, trebao biti i orudje protiv demencije.
Nemojte se sada zabrinuti da je to mene vec uhvatilo. Nije. Naravno osjetim i ja, kao i vi, starenje i sve sto ide uz to.
Mijenjam temu -jubilej nije za tuzne teme.
Koliko se onoga sto sam blogom zamislio ostvarilo? Koliko se koncept promijenio? Koliko zadovoljava kriterije onih koji ga citaju? Koliko privlaci paznju?

Najbolje je da to ostavim vama da cijenite. Ono sto ja znam je da sam, uz pomoc Maria, Suleta, Angela i nekih koji se ponekad javljaju i onih koji su se nekada javljali i posustali, uspio dogurati do pet godina.
Preko 600.000 citanja za pet godina. (brojac na prvoj strani je poceo raditi sa nekoliko mjeseci zakasnjenja).
12.000 godisnje; 10.000 mjesecno ili 330 dnevnih citanja u prosjeku.
1835 raznih postova.
Mozda se neke nade i ocekivanja nisu ispunili,  ali mislim,  a to je najvaznije, da je blog nasao svoju stalnu publiku, da je nakon pocetnih problema, nasao nacina da se izbjegnu politicka i druga prepucavanja, da je ideja jasna, da ne vrijedja ali da ukazuje, da ponekad i zabavi.
Sada, kad je penzija na dohvat ruke, treba ocekivati bar malo vise licnog angazovanja.

Posto znam da su i neki od vas koji ga redovno ili povremeno citate, isto tako sada u penziji, mozda bi i vama bilo dobro da malo provjezbate mozdane vijuge i javite se; da vas cujemo, vidimo. I znajte, niko ne cita gramatiku i stil. Niko ne trazi greske u tekstu. Svi se trude da ga razumiju. Svi citaju vijest i sliku!