Monday, December 21, 2015

"Bosanci su nešto najbolje što se dogodilo St. Louisu"


Anna Crosslin, predsjednica Međunarodnog instituta u St. Louisu, kazala je da su Bosanci i Hercegovci nešto najbolje što se moglo dogoditi ovom američkom gradu.
Crosslin je ovo izjavila u kontekstu doprinosa bh. građana razvoju St. Louisa, pogotovo nekih dijelova ovog grada koji su bili potpuno pusti. Međunarodni institut u St. Louisu, najveća neprofitna organizacija koja pomaže izbjeglicama, trenutno radi na integraciji sirijskih izbjeglica u ovom gradu.
Tokom posljednjih 40 godina, St. Louis je prošao kroz značajnu depopulaciju. Naime, na popisu stanovništva koji je urađen 1950. godine, u St. Louisu je živjelo 856.796 građana što ga je svrstavalo u jedan od najnaseljenijih u Sjedinjenim Američkim Državama. Do 1995. godine, ta brojka je prepolovljena i broj stanovnika je iznosio 396.685.
Nakon ovakvog drastičnog pada broja stanovnika neki dijelovi grada ostali su pusti i nerazvijeni, pa čak i zatvoreni. Bila je to ničija zemlja u kojoj je kriminal cvjetao.
Južni dio grada posebno je bio pogođen, a neka su mjesta u ovom dijelu bilo preporučena za izbjegavanje. A onda su došli Bosanci i Hercegovci. Desetine hiljada njih, uglavnom muslimana, koji su se smjestili u ovaj dio grada, danas poznat kao "Mala Bosna".
Prema izvještaju iz 2012. godine, koji govori o ekonomskom utjecaju imigranata na razvoj St. Louisa, upravo su bh. građani revitalizirali cijeli jedan okrug tako što se se useljavali u skoro napuštene dijelove grada, otvarali privatne poslove, uređivali kuće...
Bosanci su otvorili male obrte, uključujući mnoge uspješne pekare, mesnice, kafiće, kompanije za izgradnju kuća, osiguravajuća društva i špediterske usluge. Bili su ključni izvor visokokvalifikovanog produkcijskog rada.
Kako navodi autori članka "Ovo je grad koji je primio desetine hiljda muslimanskih izbjeglica. Evo šta se poslije dogodilo" Daniel Rivero, ukoliko prođete Malom Bosnom, nikada ne biste mogli pretpostaviti da je ovo nekada bio dio koji je propadao. Danas je pun etničkih raznolikosti, ekonomski uspješan dio regije.
U tom izvještaju o ekonomskom utjecaju autor Jack Strauss navodi da je imigracija itekako bila od velikog značaja za postindustrijske gradove kao što je St. Louis.
Prije 20 godina, kada je organizacija na čijem se čelu nalazi Crosslin, pomogla da 9.000 bh. građana pronađe utočište u ovom gradu, bilo je itekako otpora od lokalnog stanovništva. Bojali su se kakav će utjecaj imati izbjeglice na sveukupni život u St. Louisu.
"Ali, dvije decenije kasnije, taj osjećaj je nestao. Sada će se svi složiti da je dolazak hiljada Bosanaca jedna od najboljih stvari koje su se mogle desiti gradu", kaže Crosslin.
Prema nezvaničnim podacima, u St. Louisu živi preko 70.000 bh. građana ili osoba koje vode porijeklom iz naše zemlje.
(izvor: N1)

Sunday, December 20, 2015

Tuzne vijesti

Desetak dana sam odmarao od interneta, emailova, blogova, novina, vijesti... 
U povratku, nekoliko tuznih vijesti. 
Jednu od njih, da nas je napustio Pero Trikic, prije nedjelju dana poslao je Angel. 
Druga, upravo stigla od Sopena, da je otisla i Angelova Oka.
Angelu, Barbari, Okinoj i Perinoj rodbini i prijateljima moje iskreno saucesce.


**************  
Dragi moji, 
opet tuzna vijest...Maloprije mi javljeno da je jutros u B.Luci
iznenada preminuo doaen BL tenisa Pero Trikic (1949-2015).
Trika,Pepi...kako su ga prijatelji zvali je ostavio dubok trag u BL
tenisu,prvo kao igrac,poslije kao dugogodisnji trener,pa kao vodeca
licnost "P.Drapsin"-a (poslije TK "Borac"). Mnogo djece je "proslo
kroz njegove ruke" od prvih teniskih koraka,pa do stvaranja sampiona
na raznim nivoima. Mnogi su se zahvaljuci tenisu za Trikom ( i
ostalima u Klubu) uspjeli plasirati po svijetu kao treneri,mnoga djeca
su uspjela da dobiju skupe skolarine u inostranstvu zahvaljujuci
tenisu s Trikom...napr. moja kcer Barbara je lako dobila skolarinu u
skupocenom privatnom koledju u USA kao teniser,a pocela je s tenisom
sa 5-6 god. sa komsijom Trikom... Odlazeci skoro svake godine u nasu
B.Luku obavezno sam svracao do teniskih terena gdje sam s Trikom
evocirao dogadjanja u BL tenisu. 
Mogao bih mnogo toga lijepog da kazem
o Triki...tuzan sam i rijeci zastaju u grlu...
Pocivaj u miru dragi
Trika. Angel 
 PS. Ovo su moje poslednje slike Trike i teniskih terena kod Dvorane
"Borik",a posebno mi je draga slika sa njegovim najboljim teniskim
ucenikom, poslije sampionom Juge Bojanom Vujicem




All About That Bass - Postmodern Jukebox European Tour Version

Sledgehammer - Peter Gabriel (Morgan James cover)

Saturday, December 19, 2015

Imam pjesmu za tebe, Banja Luka u slikama



Nostalgicna i personalna razglednica stare Banja Luke. "Imam pjesmu za tebe" napisao Zlatko Arslanagic, izvode Rade Serbedzija i Miroslav Tadic

Wednesday, December 16, 2015

Mogul' danas ovi?!

- "Dušo, što imaš na sebi?"
- "Roze gaćice."
 - "Uh, daj malo detaljnije."
 - "90% pamuk, 10% sintetika."
******************
 Negdje na periferiji Mostara ljube se momak i djevojka
 u njegovom BMW-u i kaže lik:
 - "Moram nešto da ti priznam."
 - "Šta?" - uplašeno upita ona.
 - "Ja imam ženu i dvoje djece."
- "Uhh, dobro je, ja pomislila da nije tvoj BMW!"
*************
Muž i žena u krevetu . . .
 On: - "Jesi za seks?"
 Ona: - "Ne mogu, umorna sam, boli me glava."
 On: - "Ma spavaj bona, pričam na telefon."
*************
 - "Koliko imate godina?"
- "29."
 - "Ali, to ste mi rekli i prije tri godine."
 - "Pa nisam ja od onih žena koje danas pričaju jedno, a sutra 
 drugo."
************
 Orah: - "Ja izgledam kao mozak."
 Pečurka: - "Ja izgledam kao kišobran!"
 Banana: - "Možemo li, molim vas, promijeniti temu?"

*****************
Što je vrhunac bankrota?
 Kada uđeš u kinesku prodavnicu i kažeš:
 - "Ništa, ništa, samo gledam!"

*************
Razgovaraju direktor firme i kandidat koji se javio na natječaj za
upražnjeno radno mjesto.  U jednom momentu kandidat pita:
 - "A koliko mogu zaraditi kod vas?"
 - "Na početku 550 eura, a nakon tri mjeseca i do 1.000."
 - "Dobro, doći ću ja onda za tri mjeseca!"

*******************

Iznijela punica zetu večeru i kaže on:
 - "Jao punice, nisam ni za šta."
 A ona će:
 - "Ma znam ja da to, al bar pojedi nešto."

**************

Pita službenik šefa:
 - "Šefe, mogu li danas malo ranije izaći sa posla da pomognem 
 ženi oko  kućanskih poslova?"
 - "Ne!"
 - "Hvala puno, šefe, znao sam da mogu računati na vas!"

****************

 Muž: - "Čujem da je naš novi komšija pravi Kazanova.
 Navodno samo jednu ženu u zgradi nije kresnuo!"
 Žena: - "To je sigurno ona glupača s drugog sprata."

****************

 Sretnu se Mujo i Haso.  I Haso pita :
- "Au, bolan Mujo kaka ti je to masnica pod okom?"
 - "Kuku, ništa me ne pitaj jarane, potuko sam se zbog djevojke."
- "A s kim?"
- "Sa ženom . . ."

Monday, December 14, 2015

Irfan Horozović: Obična budalaština

SVAK’ SVOJE ZNA


Znano je da nas ima svakakvih. Neobična je ta uzrečica i u raznoraznim je situacijama možemo čuti. Ona je uglavnom objašnjenje, ali ponekad i opravdanje. Takvi kakvi jesmo srećemo se svuda. I naizgled smo ponešto drukčiji nego u svom kućnom prostoru, bar se nesvjesno trudimo. I zbog sebe i zbog onih koje sretnemo. Bezazleni je to prilog nekom zacijelo boljem svijetu.
Osim šetnji i posjeta, svi imamo i neko svoje mjesto. Za odmor i razgovore. Često je to sasvim blizu kuće, u maloj gostionici u četvrti s nekoliko stolova i nešto malo više stalnih gostiju. Koliko ih je samo takvih u gradu. Za mnoge je od posjetilaca to zapravo teatar, mali, priručni, ali sasvim dovoljan da saznaju što na dunjaluku ima novo i razmijene svoje misli o tome.
Neki sjede i šute uz svoju kahvu ili čaj. Dovoljno im je to što su među ljudima. Drugi čitaju novine. Brzo, nervozno, kao da jedva čekaju da ih predaju dalje. Nema komentara, jer među vijestima nema ništa što nije bilo jučer i čak i prije. U gradu moje mladosti bilo je nekoliko takvih mjesta. Jedno se zvalo SVAK SVOJE ZNA. Svima se ime dopadalo, iako je svak’ o njem’ imao svoje mišljenje. Dok razmišljam o tome, vidim, više nego očigledno, kako stari Moler dijeli moje mišljenje o teatru, jer ulazi kao vihor poput prvaka drame i sprema se da unese malo dramske situacije. Zastane na sredini, s osmijehom fiksira sve društvo, naročito trojicu za jednim stolom i pritom ih dvosmisleno pozdravlja rukom.
-          Šta sam rekao!?
I izgubi se iza vrata toaleta. Ko zna šta je mislio?! Možda oni znaju, iako ne izgledaju baš sretni zbog toga. Najednom je svak’ u tom malom prizorištu glumac. S većom ili manjom ulogom, kako to već ide. Konobarica (ili konobar) je tu i inspicijent i sufler. Hoćeš-nećeš, sve se replike vezuju uz nju. Onaj koji šuti i sjedi zadubljen u svoje misli također. Persona muta.
Svi su zašutjeli. I onaj što je čitao, odložio je novine i zagledao se u vrata iza kojih je iščeznuo Moler. Čekaju šta će se dogoditi. A ulazak je zaista tako nešto i obećavao. Međutim, kad se ponovno pojavio krenuo je ka pultu, sjeo na visoku stolicu i prošaptao nešto konobarici. Uznemiriše se ona trojica što su očekivali da će sjesti s njima. Nisu znali šta da učine.
-          Neka, neka, nemam vremena. Samo ću jednu i idem dalje - pokušavao je objasniti.
Kretnjama su ga zvali za sto i poluglasno nešto objašnjavali, ali je on izgledao posve ravnodušan.
-          Govorio sam vam ja, ali vi ste pokupili svu pamet i eto ti ga na. Što tražio, to dobio...
Izgledalo je zaista neobično. Pogotovo što većina nije znala o čemu je riječ. Osim konobarice. Čudno se smiješila i iz tog smiješka ništa nisi mogao zaključiti. Moler uze svoje piće, sagleda ga sa svih strana, a onda spusti. Prvo je htio zapaliti cigaretu. Zatim se zagleda u neku tačku na zidu. Tišina je plazila po zidu i po podu. Svi su očekivali da će se razgovor nastaviti i da će napokon i oni saznati šta se zapravo dogodilo. Moler proguta jedan gutljaj, ne spuštajući čašu, zatvori oči i zamisli se, kao degustator. Dugo je to, dugo trajalo.
Nakon tog dugog uvoda otvori oči i strusi ono što je ostalo u čašici, ugasi cigaretu u pepeljari, spusti svoje duge noge s visoke stolice i hitro krenu prema vratima, ne gledajući ni lijevo ni desno. Izgledalo je da se zaista žuri. Iščeznuo je iza vrata poput priviđenja.
Svi su se nekako pribirali poslije tog događaja. Kao da su zaboravili šta su prije činili i o čemu su razgovarali. Tako je očekivana predstava završena i prije nego što je počela. Svi su počeli dozivati konobaricu, željeli su nešto pojesti ili zameziti ili...
Tako je išla od stola do stola i za svakim nešto govorila. Naravno, objašnjavala je šta se dogodilo. Kad stiže do mene, nisam se libio da je upitam:
-          Šta je to bilo?
-          Ništa. Obična budalaština.
Valjda je tako svakome rekla.
Neka čudna šutnja nadvila se opet nad stolovima. Kao da se ono o čemu nije bilo govora istopilo u sjenama i potonulo u muk. Po licima se moglo zaključiti da to naizgled nikog više ne zanima. Osim one trojice. Oni se užurbano pokupiše, razmjenjujući kratke rečenice i poglede, ostaviše zgužvani novac na stolu te požuriše za Molerom, nadajući se da će ga stići, iako je to bilo vrlo upitno.
Zaista nas ima svakakvih, pomislih. Zato se iščekivanje pretvara u zbivanje.

Irfan Horozović

(Stav 39)