Rade Serbedžija - Ne daj se Ines

In memoriam: Dragan Nikolic

20.08.1943. - 11.03.2016.

U 72. godini zivota umro je  Dragan Nikolic, jedan od najvecih i najvoljenijih glumaca bivse Jugoslavije. Rodjen 20. avgusta 1943. u Beogradu, ostao je, do kraja zivota, vjeran svome gradu. Ostao je vjeran i ljudskosti, jer ga devedesetih nije ponijela stihija nacionalizma.  

Nakon zavrsenih studija glume na Akademiji za pozoriste, film, radio i televiziju u Beogradu, filmsku karijeru otpocinje glavnom ulogom u filmu Zivojima Pavlovica "Kad budem mrtav i beo" 1967. 

Pamticemo ga ulogama u nebrojenim filmovima, TV serijama, na sceni Ateljea 212, po ljubavi sa jos jednom legendom nase generacije, glumicom Milenom Dravic.

Neka pociva u miru.

Slicnost nije samo fizicka

Heni Erceg : TuriSStička Hrvatska

Uglavnom su svi lonci našli poklopce, to jest ministri svojih milijun zamjenika i pomoćnika, i polako se zaokružila slika nove hrvatske vlade. Stvar s kulturom već je otišla dođavola, provjereni filoustaša ušančio se na čelo toga resora, iako je sam demantirao pravdanja kako je svoje nacističke uratke pisao kao dječarac u dobi od čak 25 godina, jer je friško, prije samo dvije godine, javno utvrdio gradivo, kazavši kako je „1945. bila najveći poraz hrvatskog naroda“.

Uzalud veliki trud kulturne zajednice, oštre poruke iz inozemstva, zgražanje stranih medija… Hasanbegović ostaje ministar kulture u toj bizarnoj, opasnoj vladi. Kojoj se imao pridružiti i ministar najdragocjenije grupacije, one braniteljske, ali se ispostavilo da je taj Milijan Brkić, žbir zvani Vaso, prepisao najveći dio diplomskoga rada, ukljućujući i sve pravopisne pogreške, pa je sud odlučio da mu „znanstveni“ rad treba poništiti, što nipošto ne znači da za koji dan Vaso neće biti imenovan ministrom. Jer što uopće unutar toga nestručnog, proustaškog društvanca znači jedan prevarant više ili manje? U ekipu se super uklopio i ministar znanosti, nepoznati lik koji voli koketirati s kreacionizmom, jest da mu je evolucija ok, ali ipak misli da je u tako složenu stvar, kao što je svijet i bića u njemu, morao intervenirati neki „veliki dizajner“, to jest bog.

„Nego hajde da mi kadrovski ekipiramo ministarstvo turizma“, kazao je premijer iz Kanade kojega su suradnici obavjestili da je to jedina djelatnost koja donosi neke novce, sve ostalo je na razini spiritualnosti, ideologije i prcanja građana u zdrav mozak. „Imate li neko ime?“, pitao je premijer članove svoga kabineta, nekoga da bude zamjenik ministru turizma, koji pak ima kilometre apartmana u Istri, pa se stoga odlično razumije u turizam. „Hm, hm,“ zabrinuto su, pognutih glava mrmorili hadezeovci i mostovci, jer doista, kako uopće u izrazito turističkoj zemlji pronaći kvalitetan turistički kadar? A onda je tikvu dignuo jedan mostovac i slavodobitno uzviknuo: „Sjetio sam se, najbolji je Robert Pauletić!“ Čovjek živi u najturističkijem gradu Hrvatske, u Splitu. „Who is this guy?“ upitao je oprezno premijer iz Kanade. „Manager? Vlasnik nekog hotelskog lanca?“ „Ma ne, ne, on je Hrvat koji mrzi Srbe, Japance, žene…“, odgovorio je ushićeni predlagatelj, zašuškao papirom i počeo čitati reference bivšeg novinara a sadašnjeg zamjenika ministra turizma.

Dakle, novinarsku karijeru započeo je u opskurnom Slobodnom tjedniku, ispostavi tajnih službi, novini koja se uz huškaške komentare, denuncijacije i laži, specijalizirala bila za objavu spiskova imena i adresa „neprijatelja“ srpske nacionalnosti, kako bi olakšala posao maltretiranja i izbacivanja iz stanova čitavih obitelji od strane takozvanih branitelja. Tu se novinar Pauletić, sada na visokoj političkoj funkciji, proslavio ratne 1991., objavom članka o pokušaju atentata na ratnog šefa Osijeka, Branimira Glavaša. Piše on tako impresivan tekst, sve u prvom licu, opisuje opasnu noć koju paraju pucnji, dok on „oprezno“ korača, da bi „preko zamračenog dvorišta, na putu prema stražarskom mjestu vidio u mraku trojicu gardista“, a onda zapeo za nešto i pao. „Začuo sam smijeh i komentar: ‘Vidi novinar pao preko četnika!’ Vidio sam u mraku obrise mrtvog tijela, opipao ruku kojom sam se naslonio pri padu i osjetio nešto ljepljivo. Krv!“

Nekoliko godina kasnije Branimir Glavaš bit će prokazan kao ratni zločinac, a novinar Ferala Drago Hedl ustanovit će da je tobožnji atentator na Glavaša iz Pauletićeva teksta bio srpski civil, užasno mučen, tjeran da pije solnu kiselinu i konačno pogubljen u Glavaševom osječkom kazamatu. Kao jedna od brojnih žrtava kasnije osuđenog ratnog zločinca Glavaša. Pauletić će tada priznati da je čitav tekst o „atentatu“ izmislio i dodati ključni dio: “Tako smo tada radili!“

Nešto kasnije, kao provjereni propagandist nacionalističke hunte i svakako medijski saučesnik u dugoj spirali Glavaševih ratnih zločina, karijeru će nastaviti u Slobodnoj Dalmaciji upravo tekstovima koji ga izvrsno legitimiraju za visoku funkciju u ministarstvu turizma.

U ljeto 2008. pronalazi vrijedni Pauletić istog neprijatelja, atentatora na čisti hrvatski zrak, more, obalu… opet u liku vražjih četnika. To jest gostiju iz Srbije. Opisuje kako „smo došli na teračicu hotela i vidjeli da su nam najbolja mjesta okupirali Srbi“, odlazi gnjevno do vlasnika hotela i kaže mu da napušta hotel, „i on i ja znali smo o čemu se radi“, to jest da „su se Srbi zbilja vratili, dolaze bez kompleksa i straha“. Ogorčen je bio na to srpsko onečišćenje hrvatskog turizma aktualni zamjenik ministra turizma kojega će potom iznervirati i japanski turisti, te im je poručio: „Jebite mater japansku!“

Agresija, ksenofobija, seksizam, sudjelovanje u stradanju hrvatskih Srba, proizvodnjom izmišljenih tekstova, jer „tako smo tada radili“, zar to nisu izvrsne preporuke za visoko mjesto u hrvatskoj vladi? Vladi na koju primjedbe ne bi imala ni politička elita nekadašnje nacističke Nezavisne države Hrvatske. Ili: „Tako smo radili tada, tako radimo i danas!“

Mladina, 04.03.2016.

Peščanik.net, 05.03.2016.

Ivan Lovrenović: Jedan intimistički zapis s putovanja u Banju Luku

(Latinka Perović: strah, stid, odgovornost)
Ultimativno je bilo odazvati se pozivu fondacije Friedrich Ebert, kancelarije u Banjoj Luci koju vodi agilna i samozatajna Tanja Topić, na sudjelovanje u predstavljanju knjige Latinke Perović „Dominantna i neželjena elita“ i razgovoru povodom nje. Ultimativno iz više razloga. Neki od njih su sasvim lični i intimni, drugi principijelni i objektivni, treći kombinacija jednih i drugih, a svi se daju svesti na dva imena: Latinka Perović, Banja Luka.Dok sjedimo u restoranu novoga hotela nad bjeličastozelenom, visoko nadošlom vodom Vrbasa, gledajući u zidine Kastela na drugoj obali, pripovijeda Latinka Perović o svojemu doživljaju s komemoracije i ukopa žrtava genocida u Potočarima u srpnju 2010, kamo je išla sa članicama beogradskoga udruženja „Žene u crnom“. U to vrijeme Ratko Mladić još nije uhapšen, Karadžić drugu godinu leži u Haagu, Milošević je pokojni već četiri godine. Velika je gužva, desetine tisuća ljudi i žena, vrućina, atmosfera je i tužna i napeta – ukopavaju se ostaci 775 identificiranih žrtava. Silne delegacije, govornici i uglednici iz Evrope i „regije“ (među njima i predsjednik Srbije Tadić). Za beogradske heroine u crnome nema predviđenoga mjesta, valja se snaći, preostalo je da se smjeste na padini brijega, na strmini, na kojoj nije moguće ni stajati ni sjediti. – Snašle smo se tako što smo ukopale pete u zemlju, uhvatile ravnotežu i tako prestajale cijeli taj potresni događaj – tako nekako opisuje Latinka Perović tu situaciju, a način na koji to radi, stišano, bez patosa, ni trenutka ne pridajući pažnju sebi, ostaje u pamćenju kao slika kadra da ti kaže više od ikakvih rutinskih opisa i izvještaja.Ostaje ti u glavi ta slika i kao metafora životnoga, političkog i znanstvenog položaja Latinke Perović: na strmini, bez oslonca i olakšice, naći vlastiti oblik ravnoteže i stabilnosti, nesklonim okolnostima usprkos.A Banja Luka! Taj grad s kojim su povezani svi tvoji izlasci u „veliki svijet“, još iz vremena kada se s kolodvora u centru grada (današnja Umjetnička galerija Republike Srpske) putovalo „ćirom“ do kolodvora u Predgrađu gdje, potom, čekaš „brzi“ iz Sarajeva u Zagreb a nikada se ne zna hoće li na vrijeme, i hoće li u njemu biti mjesta…
Banja Luka je doista bila grad, kako si već negdje zapisao, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima nekadašnjoj Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono meko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Evrope.
Potom, Banja Luka naci-režima 1992-95, o čemu tako srčano, jasno, s konkretnim podacima o progonu i ubojstvima govori i piše mladi banjalučki znanstvenik Srđan Šušnica, pitajući: „Gdje su nestale moje komšije muslimani i Hrvati 1992. godine? Zašto je iz ovog grada protjerano 75 hiljada ljudi? Zašto je u ovog gradu u kome nikada nije bio opaljen metak tokom ratnih dejstava ubijeno prema zadnjim istraživanjima 90 ljudi koji su zločinci percipirali kao katolike, a ko zna šta su bili u svojim domovima u svojim privatnostima, više od 140 ljudi koje su zločinci percepirali kao muslimane, a opet ko zna šta su oni bili u svojim domovima i u svojoj privatnosti. Banjaluka se nalazi pod okupacijom! Okupirani smo nacionalizmom, zaboravom onih čiji su životi poništeni, ali i nas koji smo ostali da ovdje živimo“.
Šušnica je, čuli smo, i najzaslužniji da se Latinka Perović, slaba nakon nedavne nevolje s uganućem skočnoga zgloba, pojavila u Banjoj Luci na ovoj večeri u, njoj zahvaljujući, prepunom Muzičkom paviljonu „Staklenac“ u Parku Petra Kočića. A podatak da je Latinka Perović, znanstvenica i intelektualka s kritičkim stavom o nacionalističkim mitovima i politici Srbije u kontekstu raspada Jugoslavije i njegovih krvavih posljedica, okupila takav broj slušalaca u Banjoj Luci, s tako pomnim zanimanjem i očiglednim odobravanjem – možda bi mogao biti znakom da se u ovom gradu, olovno nijemom u odnosu na blisku prošlost, javna klima počinje mijenjati.

S Latinkom Perović upoznao sam se kasnih osamdesetih prošloga stoljeća, kada smo se dogovarali da u sarajevskoj „Svjetlosti“, gdje sam bio urednikom, objavi svoju značajnu memoarsko-analitičku knjigu „Zatvaranje kruga: ishod političkog rascepa u SKJ 1971-1972.“. Knjiga je izašla 1991, ali nije stigla doživjeti zasluženu pažnju javnosti – ubrzo je Sarajevo opsjednuto i izloženo sistematskom uništavanju, a tisuće knjiga u skladištu „Svjetlosti“, koje se zateklo pod kontrolom Karadžićevih junaka, uništeno je ili opljačkano. Među takvima je i čudesna, raritetna „Knjiga kapitela“ Bogdana Bogdanovića, „Fantastični srednji vijek“ Jurgisa Baltrušaitisa, „Duh i život istočne crkve“ Ernsta Benza i mnoge druge. Tu suradnju Latinka Perović ne propušta naglasiti, pa ju, tako, spominje i u svojoj novoj knjizi. Ali spominje i još nešto, zbog čega su ti se svi motivi za odlazak u Banju Luku sastavili i zaokružili.
U poglavlju o Slobodanu Iniću (plemenitom i nesretnom Iniću) autorica se sjeća: „Predstavljajući knjigu Slobodana Inića u Beogradu, Ivan Lovrenović je rekao da se tokom minulih strašnih godina često pitao koji bi ga to povod, nakon svega, mogao ponovo odvesti u Beograd. A ja sam, tek kad su dva helsinška odbora odlučila da Inićevu knjigu predstave u Sarajevu i pozvala me da u tome učestvujem, postavila sebi pitanje: kako ću ja tamo, nakon svega? Osetila sam, u isto vreme – strah, stid, odgovornost. Pomogao mi je, opet, Ivan Lovrenović. Do mene je došla fotokopija njegovog ‘Paklenika’, objavljena prošle godine u ‘Feral Tribjunu’, listu u kome se, sve vreme, hrabrost ogledala u visokom profesionalizmu. Tada sam pomislila: kada je Lo­vrenović mogao da se spusti u Paklenik, možda ću i ja moći u Sarajevo. Moj pojas će biti knjiga Slobodana Inića.“ (U tekstu „Deveti krug Paklenika“ riječ je o silasku u jamu u koju su karadžićevci 14. svibnja 1992. pobacali preko četrdeset ubijenih višegradskih muslimana.)
Pa je, pomišljaš, „nakon svega“ bilo više nego zakonomjerno da se dogodi susret u Banjoj Luci – onijemjelom i ogluhlom, „okupiranom“ gradu, ali koji kao da počinje progovarati. Nema za ovaj susret boljega mjesta!
O večeri u „Staklencu“ mediji su već podrobno izvijestili, o knjizi „Dominantna i neželjena elita“ već je pisano dosta, dosta izgovoreno, a trebat će još mnogo, jer je to knjiga od slojeva, ne samo o osobama koje tematizira, nego je u podsloju silno važan prikaz i svojevrsna sinteza političke historije Srbije od sredine druge polovice 19. stoljeća do danas. Posredno, tiče nas se svih, jer anatomski precizno pokazuje kako se proces pretvaranja tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u inicijatore i aktere rata, odvijao iz sebe samoga, a ne kao neko prekonoćno čudo, kako se često misli i govori.
A tiče nas se i zato što zorno pokazuje svu insuficijenciju u ovome tipu kritičke i autorefleksivne političke historiografije, pogotovo u Bosni i Hercegovini.
Latinka Perović se u široj javnosti percipira kao ikona antinacionalizma u Srbiji. Jest nepristajanje na nacionalizam njezin građanski i civilizacijski izbor, politički i ideološki nazor, kao i zalaganje za slobodno i pluralno društvo. Ali monumentalna knjiga „Dominantna i neželjena elita“ (kao i sav historiografski rad L. Perović) nude jednu važnu distinkciju: nije bilo kakva prevlast političko-ideološkoga, pa ni antinacionalizam, ono čime se odlikuje njezin primarni posao i vokacija – rad na političkoj historiografiji. Mnogo više i važnije od toga, znanstveni rad Latinke Perović karakterizira pouzdana istraživačka metoda, visoka kultura diferenciranoga mišljenja, te neuplitanje vrednosnih sudova prije nego što istraživački postupak dovede do svojih rezultata (u skladu s maksimom Agnes Heler: „Historiografija može da se zove episthémé i da se razlikuje od običnoga mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičkih i neposrednih praktičkih ciljeva.“) To je, onda, osnova na kojoj i antinacionalistička argumentacija u javnom djelovanju Latinke Perović dobija svoju neoborivu vjerodostojnost i uvjerljivost.

Ivan Lovrenović
(Telegram, 38.)

Mile Stojić: OSMI MART

Uz najljepse zelje za 8. mart, medjunarodni dan zena (koji je ove godine, svecanim marsom, obiljezila i politicka elita Ontarija) vama nasim djevojcicama, koje se jos uvijek sjecaju posebnog stimunga tog dana, karanfila, ruza, mimoza, mirisa dolazeceg proljeca, uz poljubac, zagrljaj  i ruzu, Mario i ja vam poklanjamo i ovaj lijepi tekst Mile Stojica.

********

Jedna od rijetkih stvari okolo kojih su se jedno I dušno složili novi vlastodršci jest ukidanje pro I slave osmoga marta. Možda i stoga što je osmi mart bio jedan od rijetkih praznika za koji se ništa ne kolje.
Komunisti su ga prozvali danom žena i, uglavnom, slavili kao majčin dan (koji se u katoličkoj tradiciji slavi 15. svibnja). Na proslavama lumpova-li bi uglavnom muškarci, a žene su kuhale, pekle, dinstale, servirale, prale. Djeca su u školama recitirala pjesme o majci, koja grije topli dom i uzgaja buljuk pionira, dok otac u znoju lica svoga bije teške bitke revolucije.
Obilježavanje osmoga marta, pak, počelo je u Njemačkoj 1910. i zamišljeno je kao datum koji slavi emancipaciju žene, njezinu socijalnu ravnopravnost. Utemeljiteljica ovoga praznika, njemačka književnica i socijalna radnica Clara Zetkin (1857. - 1933.) uređivala je ženski časopis koji se zvao “Jednakost” (Gleichheit).
Ali, mi smo raskrstili s komunizmom, s Cla-rom, ergo i s osmim martom. Danas se karakter našega rasizma mjeri visokim stupnjem nasilja u obitelji, prije svega nasilja prema ženi, piše Semez-din Mehmedinović. Država koja ženu smatra tek inkubatorskim odjelom svog ministarstva obrane - nije zaslužila ništa drugo nego prezir.
Zaista, što je žena danas u postkomunističkome društvu? Zvjerstva koja su u ratu nad njom počinjena u našim krajevima nagone krv na oči. Žena je odmor ratniku, pisao je Nietzche, što je u nacionalsocijalizmu imalo ovakvu interpretaciju: ’’žena je nešto za jednu noć, a ako se pokaže dobra - za još jednu”.
U nacionalno-religijskim primitivnim zajednicama, kakve su naše države, žena pak ima točno preciziranu društvenu zadaću. Hrvatska malograđanska ideologija, piše ugledni zagrebački sociolog, ženi je unaprijed odredila sasvim određenu sudbinu: da slini po raspelu, da rađa Hrvate i da bude kuš. A zna se što je čeka ako se tome suprotstavi: “Nisu malo šminke potrošile zagrebačke dame na prekrivanje masnih šljiva pod očima”.
U nas u Bosni, te šljive često i ne treba prekrivati šminkom, jer se lice žene pokušava uviti u crninu, poput lica monahinje, tako da (te šljive) postaju nevidljive. Međutim, situacija još nije alarmantna, jer “što se tiče mahrame na glavi muslimanke, ja to podržavam”, izjavljuje za Dane ugledni književnik blizak vladajućim krugovima i dodaje: “ali što se tiče peče na licu i crnine, ne mislim da je to islamski stav i to ne treba i neće biti praksa kod bosanskih muslimana”. Mahrama je, dakle, stav - a peča na licu nije.
Čovjek je žena, veli Jacques Lacan, jer samo je žena sposobna za radikalan etički čin inzistiranja. On navodi primjer Antigone, koja se suprotstavlja vladalačkoj volji Kreonta i iskoračuje iz zakona zajednice kojoj pripada. Ona tako smrt pobjeđuje afirmacijom života.
Mi bismo u prilog Lacanovoj teoriji mogli navesti stotine tisuća njih, naših supruga i sugrađanki, majki i kćeri, koje su nas pokušavale spasiti (i spasile) od naših atavizama, i naših mržnji, koje su u svojim srcima topile led našeg jada i činile vrlinu od naše bijede, ali čemu to navoditi?
Klara Zetkin tražila je samo jednakost (Gleich-heit) i osmi mart danas bi mogao biti sjećanje na tu plemenitu, a neostvarenu utopiju. Kupimo, stoga, jednu crvenu ružu i poklonimo je svojoj najbližoj ovog osmoga marta.
Poljubimo njezino lijepo izmučeno lice.

Mile Stojić

Aleksandar Hemon: Bila jednom jedna Amerika

Jos jedno misljenje o americkoj predizbornoj kampanji. Ni knjizevnik A. Hemon, koji zivi u USA, ne moze odoliti carima "putujuceg cirkusa" republikanaca.

***********

Kao što to čitav, užasnuti, svijet već zna, u Americi je u toku svjetsko sociopatsko prvenstvo, međunarodno takmičenje lišeno stranaca i imigranata čiji će pobjednik biti republikanski predsjednički kandidat.
Nakon desetak debata, od kojih sam ja, uprkos sebi i nauštrb zdravog razuma, mnoge gledao, u polufinalu su se sinoć u Detroitu našla trojica spektakularnih (Trump, Rubio, Cruz) i jedan potajni sociopata, a bogami i uhljup slavjanskog porijekla (Kasich). Kao što se i moglo očekivati, bilo je dreke, nadvikivanja, pehlivanjenja, i natezanja oko toga ko je veći lažov a ko manji konzervativac. Ali vrhunac je bio kad je Rubio počeo podjebavati Trumpa da ima kratke prste. Budući patološki narcisoidan, Trump je pokazao svoje ruke (s prstima osrednje dužine) i optužio mlađanog protivnika da aludira da bi zato "nešto drugo moralo biti malo", da bi onda insistirao: "Garantujem vam da tu nema problema. Garantujem." Nije dugo trebalo da se CNN javi naslovom: "Trump brani veličinu svog penisa." A kad su na kraju debate moderatori priupitali polufinaliste da li će podržati republikanskog kandidata bez obzira na to ko bi to mogao biti, svi su potvrdili svoju odanost Partiji.
Džaba su, dakle, Trumpa podjebavali i napadali Cruz i Rubio, džaba su se voditelji ultradesničarskog Fox Newsa pravili da su ozbiljni novinari, džaba sve to kad je sutradan svim društvenim medijima i naslovnim stranicama harala kombinacija Trumpovog spolovila i obznanjene partijske odanosti. Mnogi, kao, ozbiljiniji komentatori i tzv. analitičari koji su se do sada uredno zgražavali nad prisustvom Trumpa u američkom političkom prostoru dodatno su zgranuti prisustvom njegovog garantovanog spolovila--prekoračena je, zabogamiloga, još jedna granica.
Trump i njegovo spolovilo, međutim, diplomci su Republikanske partije, što će reći da sve što on kaže i radi ima presedane i korijene u toj ponosnoj desničarskoj tradiciji. Mržnju prema muslimanima Trump je naslijedio od Busha i Cheneya, kao ljubav prema mučenju. Laskanje bijelim supremacistima i podilaženje rasistima u političkom arsenalu Partije je još od šezdesetih godina prošlog vijeka, a javno ponižavanje imigranata je praktično neizbježno za bilo kojeg republikanca s političkim ambicijama. Čak i simbolička vrijednost vlastitih genitalija ima (barem jedan) presedan u zloglasnom mitingu na nosaču aviona u maju 2003, kada se George W. Bush ukazao u pilotskom odijelu koje je upadljivo naglašavalo njegova muda a onda stajao ispod natpisa "Mission Accomplished" (Misija obavljena) i objavio naciji da je invazija Iraka postigla svoj cilj.
Trump, drugim riječima, radi sve što su radili i rade drugi republikanci, samo što to radi bezočno i do fosne.
Panika zbog Trumpove dominacije koja vlada u republikanskoj vrhuški i među parajlijama s kojima ta vrhuška tradicionalno sarađuje ne proizlazi iz toga što je on, takorekuć, došljo u Partiji, nego zato što on (uspješno) izražava njenu suštinsku politiku. Problem nije u tome što Trump odstupa od partijskih dogmi, nego u tome što je u svom samoljublju potpuno odustao od pretvaranja i kodiranja republikanske
politike i bez srama zastupa pozicije koje su privlačne i pristupačne onim najzagriženijim i najljućim bijelim glasačima. Trump nema nikakvih političkih kvaliteta: niti zna šta će i kako će ako ga izaberu, niti ima ikakvog iskustva, niti ima ikakvog šarma koji nije agresivna narcisoidnost. Ali u zamračenim moždanim komorama nižih republikanaca on govori kako jeste, (Tells it like it is.), pri čemu je to što jeste zapravo nebulozni bijes i strah zbog toga što se Amerika neumitno mijenja, kao što se mijenja i vascijeli dunjaluk. Trumpov slogan je "Učinimo Ameriku ponovo velikom" (Make America Great Again) i on odzvanja među onima koji osjećaju da se Americi svašta nešto smanjilo: od obima privilegija dostupnih bijelcima do globalne vojne premoći, od stope zaposlenosti do nacionalne ćune. Kako će se ta i takva Amerika obnoviti, Trump ne govori. Umjesto toga projektuje silu i obijest koja očajnicima izgleda kao moć. Bezobrazluk koji uvijek sugeriše ili obećava neku vrstu nasilja nije buka u Trumpovoj poruci, nego upravo ta poruka. A u američkoj patrijarhalnoj, nacionalističkoj, psihopatološkoj mitologiji unutar koje je Trump trenutno glavna junačina, veličina karine ima suštinsku vrijednost.
Ima u ljudskoj psihologiji nešto što bi se moglo nazvati pripovjednom paradigmom: većina svijeta misli o svom životu kao o pripovijesti u kojoj su oni glavni junaci. To znači da se život u svom svakodnevnom haosu mora preraditi i premontirati kako bi se ono što štrči eliminisalo ili uključilo u datu pripovijest i njenu narativnu strukturu. Jedna od posljedica te pripovjedne prerade je utisak psihološke—te tako i moralne—dosljednosti, uvjerenje da sam "ja" uvijek bio ja, te da postoji jasan kontinuitet između osobe koja je bila "ja" sa pet godina i osobe koja je "ja" sada. Neko ko svoj život opisuje tvrdnjom: "Ja sam uvijek bio pošten i govorio istinu" eliminisat će iz konačne verzije svoje pripovijesti sve scene u kojoj su njegovo nepoštenje i neistine igrali ulogu. U manjoj ili većoj mjeri, svako zapravo živi imaginarni život zasnovan na istinitoj priči.
To vrijedi za pojedince, ali vrijedi i za kolektive. Svaki nacionalistički projekt zasnovan je na mitskoj pripovijesti, koja zauvijek izmješta povijest, u kojoj je nacija glavni junak sa kojim se svaki njen pripadnik može identifikovati. Budući da je nacija definisana (imaginarnom) suštinom koju svi njeni pripadnici dijele, pripovijest o naciji je istovremeno i pripovijest o pojedincu—mučenička nacija se tako sastoji od mučenika.
U američkoj nacionalnoj pripovijesti glavni narativna nit je (navodni) neprestani progres. U toj pripovijesti, Amerika je od svog početka bila na (ustavno) zacrtanoj putanji duž koje se neprestano odvijalo lično i nacionalno samoostvarivanje: u Americi nikad nije bilo loše zato što je uvijek bivalo bolje. Da bi se ta narativna struktura mogla reprodukovati u pojedincima, u obrazovanju, u medijima, filmovima i knjigama, a i na predizbornim debatama—moraju se sistematski eliminisati ili drugačije protumačiti neugodni povijesni fakti: par stoljeća genocidnog rasizma, suštinska vjera u nasilje kao glavni način da se utječe na lične i povijesne ishode, politički sistem koji je ukrasna dekoracija za brutalni kapitalizam zasnovan na ličnoj i kolektivnoj sebičnosti itd. (Re)produkcija američkog narativa je do sada bila najuspješnija u historiji, ali priča se počela otimati kontroli nakon što je 11. septembar—taj idealni novi zaplet—zloupotrijebljen kao izgovor za intervenciju na Srednjem Istoku koja je po svim kriterijima bila nepatvoreni odron. Onda se urušilo i finansijsko tržište, a evo sad u tu pripovijest o progresu treba uglaviti i Trumpa. Moguće je, međutim, da će kraj priče o američkoj veličini biti obilježen njegovim osrednjom spolovilom.


(radiosarajevo)

ISMET BEKRIĆ: TRI PJESME

KASTEL KULE

Fuadu, Joci, Anti, Jefti i svim

banjalučkim neimarima

Od prhuta do prhuta,

od guguta do guguta,

krile bajku golubovi;

od mog do tvog dlana,

od tmine do svjetla dana

zlatnu žicu vezu snovi.

Od kamena do kamena,

zlatom duše izvezena,

Kastel-kula, poput cvijeta;

ta vrbaska žubor-ruža

sve latice svoje pruža

iznad mržnje, iznad svijeta.

Iz života, ko iz snova,

blago taknu strune krova

prsti duše, čežnje zrnca;

biti riječ, ljudska, vedra

biti tok i biti sedra

udubljena usred srca.

***

CVIJET RIJEKE

Slikaru Enesu Mundžiću

Trepavice – kist,

a duša list.

Boje Vrbas

što teče kroz nas.

U sebe gledat

i duši predat

najljepše boje,

sjećanje svoje.

I kap po kap,

i slap po slap,

u rijeke cvijet

stao sav svijet.

Iz sebe gledat

i svijetu predat

najljepše boje,

sjećanje svoje.

***

SANJAM

Sanjam,

to idem stazom pokraj Vrbasa,

od Rebrovačkog do Novog,

a pored mene prolaze lica

koja me ne primjećuju

i koja ne raspoznajem

u sumaglici dana

bez svitanja i sutona.

A onda,

okrećem lice prema vodi,

i u njenom zrcalu jasnom

ponovo vidim sva draga lica

što mi se smješe iako pate,

iako čeznu kao sad i ja

dok sanjam staze

i slušam žubor,

kao da čujem glasove onih

što su sve bliži

iako vrijeme i prostranstva

hoće sve više da ih udalje.

***

Ismet Bekrić (Banjaluka 1943.) živi u Ljubljani ali je još uvijek banjalučki pjesnik.
***
Vinjeta: Enes Mundžić

Kampanja za predsjednika USA 2016...

...postaje sve zanimljivija; I sve manje kampanja za predsjednika najmocnije drzave na svijetu, a sve vise putujuci cirkus.  I ranije su kampanje za predjsednika Amerike, kao i kampanje bilo gdje na svijetu, imale vruce debate, optuzbe, protiv-optuzbe, odbrane, napade, ali su uvijek (od kada ih ja pratim) bile u granicama civilizovanog ponasanja. Ovogodisnja kampanja Demokrata je i dalje u tim granicama.

Ali je zato Republikanska kampanja presla sve granice fer politicke debate, korektnosti.. Nema tu vise  ni uvazavanja politickog konkurenta, ni malo fer-pleja, nicega civilizovanog. Kampanja zapravo vise lici na kampanju u nekoj od drzavica nastalim na zgaristu bivse nam domovine.

Sve to, najvise zahvaljujuci Donaldu Trampu, koji u ovom momentu ubjedljivo vodi. Medjutim, ono sto iznenadjuje je da su i Kruz i Rubio prihvatili ovaj nivo "diskusije". Kampanja se zapravo pretvorila u cirkus u kome je, vec do sada, svasta vidjeno. Spustila se na najnize grane. Diskusija republikasnkih predsjednickih kandidata, izuzimajuci vrlo korektnog Dzona Kasica, pretvorila se u naobicniju kafansku, pa i gore od toga, svadju.  Nema tu vise ni zrnce postivanja tudjeg vremena za iznosenje misljenja, postivanja tudjeg misljenja, tudje licnosti. Samo, djonom na djon.

Ponekada po trojica pricaju svoje bizarne price pokusavajuci time onemoguciti onog drugog ili treceg da se cuje. Obicna stocna pijaca!

A sada da malo pokusam predvidjeti buducnost i rezultate ove kampanje.

Po svim dosadasnjim rezultatima kao i po svim istrazivanjima, Donald Tramp ubjedljivo vodi. To vec samo po sebi razocarava ali i govori o nivou svijesti onih koji ga podrzavaju, kao i broju takvih u drzavama USA u kojima se vec glasalo.

Kod Demokrata su ostala samo dva kandidata: Hilari Klinton i Berni Sanders. Hilari prilicno ubjedljivo vodi i ona ce vjerovatno biti kandidat Demokrata za predsjednika USA. Sanders nema nikavih sansi.  Iznenadjujuca je zapravo ogromna podrska koju Sanders dobija, jer sigurno je da Amerika jos uvijek nije spremna za predsjednika toliko lijeve orijentacije. Ono sto Sanders zagovara je socijalizam zapadnog tipa. Siguran sam da Amerika nije spremna za toliku promjenu. Zbog toga ce vjerovatno u narednim glasanjima Klintonovka lako dobiti nominaciju. Ali i kada se to desi, ostace cinjenica da je Sanders napravio istorijski pomak i pokazao da u Americi postoji ogroman broj ljudi koji podrzavaju njegov lijevi program.
Slicno tome, Amerika nije spremna ni za Donalda Trampa, klovna od predsjednickog kandidata, covjeka koji je sigurno dobar privrednik, ali o politici kao i korektnoj komunikaciji sa ljudima ne zna mnogo. On neprestano ponavlja svoje plitke replike na svaku temu i ocigledno je da nema pojma kako, kad, s kim i s cim ostvariti to o cemu govori. Facama koje pravi veoma lici na "slatkoga"  Musolinija. Mislim da ce se sami Republikanci pobrinuti da on ne dobije njihovu nominaciju.
U tom slucaju moguce je cak da on sa sobom povuce Kruza i Rubija. Isto tako kao sto ih je uvukao u nezapamceno prljavu kampanju, on ih veoma lako moze dovesti u kategoriju neprimjerenih republikanskih kandidata. U tom slucaju umjereni i iskusni politicar Kasic, totalni autsajder u ovom momentu, bi mogao isplivati na povrsinu i postati Republikanski predsjednicki kandidat.

Jos je dug put do nominacija, ali ako Republikanci ocijene da Kasic ima realne sanse da pobijedi Hilari, ono sto danas izgleda nemoguce, moglo bi se u skoroj buducnosti pokazati  vrlo realnim.

Sest godina Parkica

Sest godina nije kratak period!  Sa sest godina djeca polaze u skolu. Do tada prohodaju, progovore, prestanu piski-kaki, preboluju djecije bolesti...
Kroz slicne faze, u ovih sest godina prosao je i blog.
I mi smo, zajedno s njim, ulazuci ono sto znamo, ucili ono sto nismo znali, ucili o sebi, sredinama u kojima zivimo, odnosima medju nama, o nasem gradu - nekada i sada.
I nadam se - zabavljali se. Ponekad su teme bile vedre, ponekad sumorne; kao i zivot..
Do danas je objavljeno oko 2250 postova. Parkic je posjecen skoro 700.000 puta. Neki su ga posjecivali i vise puta na dan, neki rjedje, neki samo ponekad, ali vjerujem da je stekao citalacku publiku koja mu rado prilazi.
Zivot i nase naravi pomjerali su blog malo lijevo, malo desno, nekad navise, nekada nanize, ali on i dalje ide putanjom zamisljenom prije sest godina.
Necemo danas o tome koliko smo se svi mi pomalo zamorili ovakvim oblikom komunikacije, koliko su neki noviji oblici odvukli ljude prema fejsbuku ili nekoj drugoj tz. "drustvenoj mrezi".
Danas cu se zahvaliti svima vama koji navracate, vama koji se povremeno javite, koji me iznenadite da znate za Parkic, koji ga pohvalite, pa i vama koji ga pristojno kritikujete zbog previse politike ili...
Posebno cu se zahvaliti Mariu, jer da njega nije prilozi na Parkicu bili bi mnogo rjedji i mnogo manje kvalitetni i raznovrsni. Sule i Angel su nas redovno osvjezavali. Prosle godine pojacao nas je Rajko Pusic, koga ponekad poredim sa poplavom, jer u kratkom vremenu posalje toliko slika, karikatura i komentara - da ja to jednostavno ne stizem svrstati i pripremiti. U svakom slucaju osvjezenje,  znacajno jer se bavi Banjalukom i njenim stanovnicima. Posebno me obradovao i Goran Trkulja slanjem jednog priloga. On je profesionalac ciji se prilozi citaju u dahu. Nadam se da nece posustati, ni on ni Rajko.
Ostaje pomalo zalosna cinjenica da se prilozi veoma malo komentarisu. Imam osjecaj da citaoci ovog bloga izbjegavaju komentarisati, vjerovatno pouceni negativnim iskustvima nakon komentiranja u nekim drugim medijima. A mozda je i do mene, do nas...
Ne znam. Ali svakako je bolje da su komentari rijetki negoli cesti a napaljeni i uvrijedljivi... Zapravo nekolicinu takvih sam u ovih sest godina jednostavno prepustio Kerberu da ih otjera.
Eto tako, da ne tusim vise. Idemo dalje... pa da pokusamo i do slijedece godisnjice.
Ali ne ljutite se ako se to i ne dogodi!