Vladimir Jokić: ĐAČKO DOBA - tri sastava

I
ĐAK PRVAK
Sinoć me kupali. Mirišem ko devojčice. Jutros se mama i tata i baba i deda i tetka Olga i teča Rade posvađali ko će da me vodi u školu. Deda kaže to je zato što niko ne ide na posao i kaže sve go lezilebović i luftikus. A teča Rade kaže nismo mi krivi što smo tehnološki višak. A tata kaže za sve je kriva svetska kriza i domaća tranzicija a mama kaže gde su mi bile oči. Baba je ćutala i zalizala mi kosu.
U školu me odveli svi. Tetka Olga kaže to joj usput do biroa a teča joj pravi društvo. Svi me slikali telefonima.
U školi bila priredba za nas đake prvake i bio govor i posle smo pošli u učionice. Mama je plakala a baba je kazala pu pu kure babino. A teča Rade koji me naučio da čitam i pišem šapnuo mi na uvo da požurim sa školom pa da palim odavde.


II
SREDNJOŠKOLAC
Au jebote ode raspust. A i nije bio neki. Matori nemaju kintu ni za gajbu (kredit u švajcima) a kamoli za Kop ili Budvajzer. Kako sam proveo raspust? Bezveze. Bleja sa ekipom. Uveče izbunarimo negde za bubreg piva ili dva pa u park. Dođu i neke cupi, okupi se živalj, sastavimo klupe, kuliramo. Bude tu i neki dijabola koji pravi kao neke planove za budućnost, svi ga đanimo niko ne kapira. Koja budućnost, rođače? Gde? Ovde?
To kad je vreme ok. Kad zukne kiša blejimo u haustoru. Jednom Deks doneo vutru, odvalili se od hepinesa.
Ovi moji moroni Ankica i Leka ubiše se od šljake za sitnu kintu, sestru cima neki bumbar sa televizije, loži je na neki rijaliti, ona odlepila. Ja pao na Juventusu. Lela zakevila. Ogi u ćuzi. Ma opšti smor.
I sad još jedan. Škola. Danas na prvom času stalno mi blickalo ono letošnje veče sa onom dijabolom i njegovim planovima za budućnost. A da i ja svičujem ovaj smor od škole i zapalim odavde?


III
STUDENT
Prvo i prvo, ja sam studentkinja a ne student! I molim da se ne dobacuju pošalice tipa: metaloglodačica, vatrogaskinja, kovačkinja i tome slično. Ja sam apsolvent etnologije i borkinja za prava žena, član više nevladinih organizacija, učesnik mnogih akcija koje promovišu ljudska prava i slobode.
Stidim se svih onih devojaka što paradiraju malim ekranima i duplericama tabloida bezočno se služeći atributima svoje ženstvenosti. Takozvanih starleta. Stidim se i onih svojih vršnjakinja koje jure "dobru priliku" ne birajući sredstva. Takozvanih udavača. I onih koleginica i kolega koje vodi geslo "Da diplomiram pa da emigriram". Ne, ja neću nikud iz svoje zemlje. Kad diplomiram, ja se čak neću ni prijavljivati Birou za zapošljavanje.
Upisaću se u SNS.

Vladimir Jokić
(‘Danas’)

In memoriam: Bogdan Kukric

Bogdan Kukric

1949. - 2016. 

Danas mi se, nakon dugo vemena, javio moj drug Mladen Zoric. Tuzna vijest. Napustio nas je nas zajednicki, a njegov najbolji prijatelj, nas drug iz gimnazijske generacije Bogdan Kukric.

Zatecen sam, tuzan. Za Bogdana me vezu mnoge lijepe uspomene. On je jednostavno dio mog odrastanja i zivota, dio mene, dio grada u kome smo zivjeli...

Bogdane druze moj, pocivaj u miru. Srescemo se mi jos negdje i ako ne budemo mogli odigrati basket, bar sutati penale do 21.

Iskreno saucesce porodici i prijateljima.

Mladen je u jednom od svojih sjecanja objavljenih na Parkicu opisao i jednu sekvencu o Bogdanu. Procitajte jos jednom...

(Izvinjavam se zbog loseg kvaliteta Bogdanove slike)

********************

Mladen Zoric: Setnja

IV2 poslije deset godina (1978).
Srdic Ljubomir (drugi s lijeva) i Milan Popovic ( desno) nisu vise medju nama

Nikada nisam volio predugo spavati. Tacnije, uvijek sam nesto kasnije odlazio u krevet. Uz to je ostala navika i neka vrsta potrebe da se, kada svi u kuci utonu u san, iskradem u nocnu setnju kroz poznate ulice uzeg centra, da se malo druzim sa dobrim duhovima svoga grada…

Bilo je to obicno vrijeme kada grad dobrano opusti , kada se sa ulica u bircuse maknu zadnji dezurni dobacivaci i nabacivaci na korzu, a dokoni promatraci dnevnih zbivanja zasjednu iza dosadnih tv programa. To sam uvijek volio – sam talambasati, tu negdje pred ponoc, pogotovo u ovo doba godine kada lipe zamirisu , a nocnu atmosferu preuzme gromoglasna tisina ljetnih veceri. Pravo vrijeme za neku lijepu rijec ili bar misao.

Imao sam i svoju utabanu stazu slonova: od Jukiceve kroz Zanatski, pored Pivnice pa lijevo kroz Gospodsku, ususret nekim likovima i dogadjanjima. E tu, negdje kod Kastelovog coska, polako gubim kompas i osjecaj za stvarnost, pa odjednom izbijam na trotoar pred Titanikom koji se bas nista nije promijenio cetrdesetak i kusur godina. Galama zrikavaca odjednom postaje vrisak djecijih glasova nekog davnog prvog maja sa zajednicke fotografije sa Cankom i ekipom lake konjice (vec vidjeno). Ponosne majke i uciteljice na trotoaru Marsala Tita, a mi galopiramo li galopiramo sa kacketima i spilhoznama, u centru svijeta , sretni da sretniji ne mozemo biti. Vracaju se likovi bez nekog reda - Berginc Miroslav, Buco Kragulj, Kolcic, Janjus Dobrivoje, Novica Zunic, Sejo Kaliman, Milan Grubor, Anton Njiric, Bogdan Vidovic, Rajko Klindic, , Tomislav Kasalovic, Mladen Bicanic…

Sa ovom trojicom zadnjih vrzmao sam se jedno vrijeme kratkih hlaca u pravoj masonskoj lozi. Bila je to pa skoro tajna organizacija cetiri jahaca drvenih konja kojoj je samo glupi slijed odrastanja podrezao krila. Kako smo se tajno organizirali, tako smo se tajno i provjeravali obiljem prikladnih testova…Kao ono, - kazes nesto sto bi citav razred htio znati, a onda te vrebaju koliko dugo mozes izdrzati da to i ptice na grani ne saznaju…Zalog je bio veliki: jedna od opcija zavjere sutnje je bila vrlo jednostavna masina u koju bi se ubacivale otrovnice, a na kraju procesa bismo dobijali vrlo skupi i isplatljivi zmijski otrov.… Sve je to bilo lako ostvarljivo. Ostalo je samo da se smisli kako bi masina funkcionirala i da se dogovorimo kako doci do tih zmija otrovnica. Nista lakse. Obzirom na cijene na trzistu ,cista dobit. Pa ti sad vidi ko je ovdje bio lud….?

Iz ove posjete prvomajskom fotosu bude me gradski polivaci sa agresivnim smrkovima. Jedini znak da si u opasnosti bio je snazan zvuk motora TAM-ovih cisterni, a potom vise nije bilo spasa. Ili bjezat,i ili plivati. Nikada mi nije bilo jasno koja je svrha polijevanja ulica kada se prljavstina prebacuje mlazom vode od tacke A do tacke B. Ako se tome doda i ona voda kojom su se cisterne punile negdje na uscu Crkvene u Vrbas, ostaje veliki upitnik za moje mokre noge…

Onda prodjem pored Zdravljaka put Sukrije a tamo lom od sladokusaca. Za vrijeme velikog odmora u Gimnaziji trebalo je brzo reagirati. Vremena malo, a zelja za slatkim bez kontrole. Sukrija dezura na vratima i sacekuje neplatise. A bilo nas je i takvih. Enes tek zavrsava pripravnicki i nije njegovo da brine o financijama. Dvije grcke, dvije egipatske, kajmak baklava, krempita i boza. Za pocetak dosta.

Na mostu Crkvene gledam , pa nevjerujem. Medju smecem i hrpom svakojakih otpadaka rijeke koja je sve vise nalikovala na kanalizaciju ,dva cigancica hvataju rukama ogromnu ribetinu zalutalu iz Vrbasa. Bice opet slavlje na Veselom brijegu. A kad nije bilo?

Pred Expres restoranom moj prijatelj Bogdan Kukric , poznati ubica sa kosarkaskih terena, napusta mjesto delikta. U roku od dvadesetak minuta vec pomenutog velikog odmora uspjelo mu je progutati dva bureka, pa sada skoro trci da pokupi jos koju baklavu, te na kraju stigne na pocetak casa (dobro, ne bas na pocetak) . Sve to u rekordnom prolaznom vremenu od kojeg zastaje dah. Valjda mu je zbog tog svakodnevnog druzenja sa burecima Cicic Miroslav prikrpio nadimak Buric. Pred Expresom i (ministar) Kasip: “Imas li sta sitno…kratak sam…?”

Par koraka dalje prema Bulevaru , jedne kisne veceri prije puno godina, sklonili smo se u hauastor Incelove zgrade moj skolski drug Srdic Ljubomir-Srdjo i ja. Miran momak sa rezonima, velika nogometna nada banjaluckog Zelje. Nikada se ni u cemu nije pokusavao eksponirati. Pala je tu postpubertetska dugacka diskusija o svemu i svacemu, dugacka koliko i dosadna kisa. Nista od toga nisam zapamtio, ali film te, naizgled beznacajne zivotne sekvence, i danas bljesne u detaljima.. Ostala je u glavi samo jedna recenica u kojoj mi se sa puno emocija pozalio kako nikada ne bi mogao podnijeti da mu se nekom od roditelja desi nesto strasno… Nekoliko godina kasnije nastala je generacijska slika sa proslave desetogodisnjice mature. I Srdjo je tu - drugi slijeva. Nekoliko godina kasnije njegov osmjeh se ugasio. Brzo,iznenada,neobjasnjivo….

Drugi ugao Incelove zgrade pamti jos jedan tuzan bljesak, strasan moment koji nikada necu zaboraviti. Tu srecem jednog obicnog popodneva nasu dragu profesoricu Nadu Pletikosu na putu kuci na Caire gdje smo bili prvi susjedi. Prolazi brzim korakom . Veselo pozdravlja. Stojim skamenjen i danas kada samo mislim o tome. Ona jos nista ne zna. Ona tek treba saznati. Ona se jos smije. Ona jos postoji kao covjek… Samo pola sata prije, pola sata prije nje, strasna vijest je srusila svijet jedne obitelji. Njen ljubimac, njen sin Darko….autobus … nesreca…Obitelj Pletikosa se vec davno ugasila. Ja stojim jos uvijek skamenjen….

Par koraka dalje se budim iz nocne more. Pozdravlja me jedno obicno, ali cudno drvo na samom ulazu u Park pored Privredne banke. Tu opet raste optimizam, jer tu raste kesten koji je godinama bio vijesnik necega boljeg. Za one koji to nikada nisu primjecivali - taj cudni kesten je svakog proljeca mnogo prije ostalog drveca izbacivao pupove, listove, cvjetove i plodove. Ostali su ga samo slijedili. I ja sam ostao medju ostalima.

U Parku se pozdravljam sa Perom Kocicem pa pored “Dunava” i poste grabim prema kuci. Sada vec malo brze. Da se ne zabrinu… Preko puta na kutu Doma kulture i Muzicke, davne zime na pocetku ‘61 godine, pocinje povorka protesta. Jos jedna cudna setnja za koju sam tek kasnije cuo odgovarajuci termin - demonstracija… Dogadjanje strano kontroliranom sistemu i vremenu u kojem smo odrastali - kada su svi protesti bili debelo pod paskom. Za ovaj je svakako bilo potpisano orkestrirano dopustenje. Kasnije cemo saznati zasto. Tada to nije bilo vazno. Bilo je novo i uzbudljivo. “Hamarseldu ti si kriv sto Lumumba nije ziv!!!”. Ori se. Masa se kotrlja prema Parkicu pa dalje, ja sa violinom u rukama nakon sata u muzickoj. Kud svi Turci….Onda padam, netko staje na kutiju violine, nesto se lomi, blatnjav, mokar, promrzao idem kuci. Objasnjavam sta je bilo… naravno nitko mi ne vjeruje…. jos jedna u nizu djecijih lazi….kazu.

Jos kratka posjeta Insanicu. Svjeze , vrele, mirisne struce od tridesetak deka, otvoris ih natrpas tahan- halvom. Koga briga za stomak…

Prije ulaska u haustor ponovo pogled prema ulazu u Hotel Bosna. Mnogo, mnogo godina prije, jedan blic proslih dana: muzicari u kasnim satima odradjuju gazu pred malobrojnom publikom. Na kapiji stoji ni covjek ni dijete . U daljini odjek odlazecih koraka…. Sto dalji to glasniji….

------------

…..Posljednju setnju u svome gradu priustio sam si slucajno. Bubnjevi rata bili su sve glasniji. Puno toga je postajalo sve jasnije, ali mnogi to nisu htjeli priznati. Jedno jutro, u kasno proljece ‘92 krenula je povorka mira od Kastelovog do Pozorista i natrag. Ljudi prilaze spontano, svi se znaju medjusobno, grad na okupu, ocajnicki pokusaj, bez nagovora i dogovora, samo da rata ne bude, sto bi nam to trebalo, jos vjerujemo, lijeno koracamo, smijemo se, optimizma ne nedostaje, drago svima sto pripadamo grupi mira i razuma.

A onda razum puca.Iz suterena opstine, na strani Gospodske,iz Centra za obavjestavanje i uzbunjiivanje (???) izlijece nekoliko suzavaca. Slucajno ?! Povorka puca po svim savovima. Oci pune suza, ljudi povracaju, bjezim kuci i drzim glavu pod cesmom. Do navecer nije prestalo. Pece. U ocima … u dusi. I danas .

Toga dana su se coskovi, kutovi i uglovi posvadjali. Mi iz kolone mira i razuma u kojoj i dalje uporno gazimo nismo bili u stanju da to sprijecimo. A opet…, gazi se dalje. Makar i ovako….

Fizicko lice A096 - Ljeto 2016

Banjaluka je puna poslovnica Nove banke. Skoro na svakom cosku u centru grada jedna.
Prije nekoliko dana udjem u jednu od njih, onu na cosku Pelagiceve i Marticeve. Na samom ulazu security momak, lijepo gradjen, tamno odijelo - istina rukavi malo kratki i sako preuzak, ali samom svojom pojavom izaziva respekt.
Dva od cetiri saltera rade. Samo nekoliko ljudi ispred saltera. Jedni sjede, drugi stoje. Iz masine na sredini sale izvucem broj A096 za fizicka lica. Na malom monitoru vidim da je na salteru broj 1 pravno lice broj 032 a na salteru 2 fizicko lice broj 094. Znaci i ja cu brzo doci na red. Sve sto sam do sada vidio izaziva respekt i nadu da necu morati dugo cekati.

Sjednem nasuprot salterima, cekam, posmatram, skracujem vrijeme - razbijam dosadu. Paznju mi privlaci natpis na salterima:
"Trudnice i ratni vojni invalidi imaju prednost". Ako se dobro sjecam isti takav natpis sam vec uocio na mnogim salterima. Trudnice - sasvim u redu. Ratni vojni invalidi - isto tako u redu!
Ali sta cemo sa zenama sa malom djecom u narucju?
Sta cemo sa invalidima koji nisu ratni? Sta sa invalidima koji su ratni, ali nisu vojni? Sta sa invalidima koji nisu ni ratni ni vojni, ali su invalidi? Zar je takvima lakse cekati u redu nego onima koji su i ratni i vojni?
Ne bi li bilo pravednije da su svi invalidi jednaki bar pred salterima?!
Da li uopste treba pisati slicne obavjestenja na salterima ili pustanje ispred sebe onih kojima je, iz bilo kog razloga, tesko stajati u redu, treba biti dio kulture?
Dok tako razmisljam fizicko lice broj 094 zavrsava svoj posao na salteru broj 2 a fizicko lice 095 biva prozvano na malom monitoru iznad saltera 2.  Fizicko lice 095 brzo zavrsava svoj posao. Sad je red na mene, pomislim i skoncentrisem se na mali monitor ocekujuci svoj broj 096 na njemu. Cak vidim i sluzbenika iza saltera kako nesto kuca. Monitor neuobicajeno nekoliko puta zatreperi i umjesto mog boja prikaza broj pravnog lica 033. Mlad covjek koji nosi papiric sa tim brojem pridje salteru i predade sluzbeniku hrpu papira. Ono treperenje malog monitora i prozivanje pravnog lica 033 na salter 2 ucini mi se malo cudno, ali kad sam na velikom monitoru iza saltera ugledao svoj broj 096 na listi onih koji su na salteru 2 vec usluzeni, shvatio sam igru. Sluzbenik je otkucao moj broj i u tom momentu ugledao poznto mu  - pravno lice 033, koji je vjerovatno veoma cesto na tim salterima i vjerovatno daje sitne poklone sluzbenicima koji ga za uzvrat prime malo preko reda. Na brzinu je oznacio da je moj broj zavrsio posao i otkucao 033. Tako se moj broj nasao na listi usluzenih.
Iako mi je sve bilo jasno (a slicno mi se desilo i prije godinu dana samo u drugoj poslovnici Nove banke) ovog puta se nisam dozvolio iznervirati. Nisam ni pokusao prigovoriti, jer, kao i prije godinu dana, ne bih dobio nista; samo svoje nerviranje - nista vise.

Sve ovo je svakodnevna pojava na salerima na brdovitom Balkanu, u BiH posebno - dio kolorita, mentaliteta i kulture. Ljudi koji ovdje zive reaguju najcesce kao i ja prije nekoliko dana. Svjesni da nista ne mogu promijeniti, ne reaguju, jer nastoje da se ne nerviraju. Mnogo je drugih - vaznijih stvari koje su ih pritisli i koje ih svakodnevno nerviraju.
Koliko ce godina proteci da se ovaj mentalitet i kultura mijenja?
Kako da se mijenja?
Kao i mnogo toga ostalog i ovo se uci od malih nogu, prije svega, u porodici i u skolama.

Eldin Kurbašić (Facebook): Da vam objasnim šta je RAT!

Nakon što se posljednjih dana prečesto u medijima i neformalnim razgovorima spomenula riječ rat, Sarajlija Eldin Kurbašić je objavio na svom Facebook profilu lekciju svima onima koji ga nisu doživjeli.
Njegove riječi su podsjećanje svima onima koji su zaboravili šta su nam ratne strahote donijele te se olako upuštaju u različita podstrekavanja starih netrpeljivosti.

"Pošto se digla kuka i motika patriota i rodoljuba svih vrsta, sa svih meridijana i paralela, svih boja partijskih knjižica i imovinskih kartica, prizivaju se ratovi, frontovi... Red je da se podijeli znanje, čista empirija, ništa prepisano.

Rat za početnike (iz ugla vojnika):

- roditelji gledaju brdo sa prozora kako ga devastira hiljade granata, a znaju da si ti gore u akciji. Dok to gledaju mole Boga da se živ vratiš, pa po cijenu i da ostaneš invalid. Samo da si živ.
- ne mora te pogoditi metak ili geler da bi te ubilo u borbi. Ubija i detonacija tako što ti od blast udara popucaju organi. Prvi simptomi su gubljenje svijesti i povraćanje krvi.
- vratiš se iz akcije sa terena pa dobiješ dužnost da odeš supruzi i majci tvog druga, te njegovoj dvogodišnjoj kćeri da im kažeš da im je muž, sin i otac poginuo. Preporučeno imati tablu sedativa sa sobom da im odmah daš, ali one vrisnu u plač odmah kada te vide sa dvojicom drugova, jer sasvim sigurno nemaš osmijeh na licu. Onda se obavezno na par trenutaka zamisliš i pretpostaviš kako bi tvoji reagovali na tu situaciju.
- razmjena mrtvih. E to je posebna disciplina psihološkog sjebavanja. Prevrneš 120 leševa da bi našao tijelo rođaka. Neću dalje u detalje ulaziti.
- otkriješ da je krvoskok iz femoralne arterije oko pola metra visine kada je metak/geler pokidaju, a ti stavljaš dlan drugom čovjeku na nju, dok mu drugom rukom vadiš njegov jezik iz grkljana da se ne uguši u šoku koji nastupa odmah.
- imaš oko 10 sekundi da drugu zaustaviš šištanje iz pluća probušenih gelerom (pneumotorax). Ako nemaš prvog zavoja i one njegove gumene ovojnice, može i celofan od kutije cigara pomoći.
- brzina gelera je oko 1 km u sekundi, leti nepravilnom putanjom oko vlastite ose, nepravilnog oblika od višeslojnog odliva metala, vreline oko 200°C i kida tkivo, kosti, vene i arterije u djeliću sekunde.
- mišja groznica: Ako si se u zemunici i navikao na pacove veličine mačke, dok ležiš gledaš ih kako hodaju po najlonu iznad tebe, na bolest koja se zove mišja groznica, a vrlo je česta kod vojnika u rovovima, tvoji bubrezi se na nju neće sasvim sigurno naviknuti.
- crnogorično drvo puca samo od sebe na temperaturi od oko -17°C dok si ti na straži.
- ono kad vam iz Hitne savjetuju da se višeslojno oblačite, dobija sasvim novu dimenziju kada moraš mjesec dana, a nekad i više, biti tako obučen u blatu do koljena.
- kada moraš zanemariti nutritivne vrijednosti margarina kojeg dobiješ na kriški hljeba za doručak i sa njim namažeš svoje vojničke čizme, jer ti je preče u snijegu imati suhe noge u čizmama nego pun želudac.
- bajonet se ne nosi da bi klao nekoga već da se ukopaš u ledenu i tvrdu zemlju na nekoj čistini (u suludom jurišu u koji te je poslala komanda u kojoj sjede hohštapleri i diletanti) u roku odmah kada te poklopi neprijateljska artiljerija.
- neprijateljski snajperista je dosadniji od bilo kojeg komarca.
- oružje ti uvijek suho MORA biti! Nema ono vodootporni certifikat kao pojedini mobiteli danas.
- navala adrenalina kada te drže u karantinu pred akciju je konstantna i jača je oko 845 puta nego ona u trenucima tvog prvog seksualnog iskustva.
Ima toga još, ali mislim da je i ovo dovoljno da svim usijanim glavama koji bi da ratuju poručio: Ne prizivajte ratove ako niste sve ovo i još deset puta ovoliko spremni da podnesete, vi i vaši sinovi."

Umjesto pauze

Gimnazijalci, pronadjite se!

Stranica banjalucke Gimnazije

Angel T.: JEDAN DAN U PLANINI

Dragi moji,
evo jednog uobicajenog dana u predivnom McCall-u, planinskom mjestu
gdje provodimo uglavnom sav ljetni period, kada sunce pece u uvijek
susnom mom Boise-u.
Jack (8 god.) vec postaje majstor u skijanju na vodi i nikad mu nije
dosta, ipak poslije dolaska na obalu, vec trci da bi obukao nogometnu
opremu (komplet kao Messi,kopacke i ostalo)...Na nepreglednom
travnatom terenu malo smo gledali amer. fudbal (najpopularni sport u
USA) kojem je prisutvovalo oko 250-300 gledalaca, a zatim me postavio
na gol liniju i "dekao" loptu ne bas kao njegov miljenik, ali opet...
Lezeci na travi na njegov zahtjev sam morao pozirati...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel

ALEKSANDAR Aco Ravlić: DAVNASNJE KAZNE PROTIV PIJANACA U BANJALUCI

Prvih godina nakon Prvog svjetskog rata u Banjaluci, odnosno u čitavoj novostvorenoj državi Kraljevini SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca; druge nacije bez obzira na brojnost, nisu priznate bile), naklonost alkoholizmu uzimala je maha. Zboga toga je povedena oštra borba “Da bi se stalo na put ovome zlu”, piše u dopisu kojeg je uputila banjalučka okružna oblast “Svim kotarskim uredima i ispostavama” 23. juna 1920. godine. Podsjećajući na naredbu Okružne oblasti iz početka decembra 1919. godine, oštro upozorenje je u uvodu imalo ovu rečenicu: “Svakodnevno se iz raporata straže sigurnosti i izvještaja kotarskih ureda uviđaju slučajevi o totalnom pijanstvu i izgredima pojedinaca u takovome stanju, te se isti podvrgavaju zakonskim kaznama” stoga se “naređuje:
I. Notornoj pijanici zabranjeno je u opće davati alkoholno piće. Opijeli se gost u takovom lokalu ili daje li se u takovom lokalu piti već pijanom gostu, to potpada pod kaznu vlasnik posla odnosno poslovođa, kako što i sam pijani gost.
II. Ko bude javno zatečen pijanom stanju biće kažnjen.
III. Iste odredbe vrede i za bufete, klubske lokale, čitaonice, restauracije na željezničkim stanicama kao i za plesovne, pozorišne i kinomatografske predstave, glazbene zabave i javne veselice u opšte, dok je u javnim kućama (bludilištima) zabranjeno točenje svakog pića. Voditelji željezničkih restauracija dužni su držati mineralne vode u malenim bocama uz umjerenu po vlasti potvrđenu cijenu.
IV. Gostioničar ne smije gostu uskratiti jelo radi toga što ne pije alkoholna pića.
V. Licima ispod 16 godina ne smije se u javnim lokalima davati u opšte alkoholnih pića makar bili u pratnji odrasli...”
Ovo naređenje očito je sporovozno nastajalo, što se vidi iz sadržaja. Ili ga je bezvoljno pisao onaj kojem se nije dopalo, pa stoga nije čudno da je dato u javnost i upućeno svim kotarskim/sreskim uredima, jako sporovozno. Dovoljno je reći da je banjalučka Okružna oblast naređenje uputila početkom decembra 1919., a spomenutim uredima i ispostavama je upućeno tek 23. juna 1920.
Nekako je dugo, i previse dugo, putovalo to naređenje iz Banjaluke do Banjaluke...

Aleksandar Aco Ravlić

Sule: No.10 - Paul Kossoff

PAUL KOSSOFF

14.06.1950-19.03.1976.

Rodio se 14. juna 1950. godine u otmenom londonskom predgrađu Hempstedu. Potiče iz glumačke porodice.

Od osnivanja 1968. pa do razlaza 1973. godine svirao je gitaru u grupi Fri. Po razlazu „Friovaca“ pjevač Pol Rodžers i bubnjar Sajmon Kirk osnivaju kasnije čuvenu grupu „Bad Company“, a Pol Kosof pokušava da lansira solo karijeru, ali u isto vrijeme vodi bitku sa bolešću.

Zavisnost od heroina držala ga je u dubokoj depresiji, a srce mu je bilo u sve gorem stanju.

Prvi solo - album „Back Street Crawler“ pojavio se 1973. godine, ali Pol nije bio u stanju da ga podrži turnejom.

Pred publiku se vratio tek 1975. godine, preteći kantautora Džona Martina.

U to vrijeme započeo je okupljanje sopstvene grupe, koju je nazvao „Back Street Crawler“, prema svom prvom solo-albumu.

Sastav je iste godine objavio album, ali je turneja otkazana, jer je Kosof doživio ozbiljan srčani udar i jedva spasio glavu. Poslije sedam dana u kritičnom stanju otpušten je kući, gdje ga je otac brižno liječio.

Krajem novembra 1975. izgledalo je da se Pol Kosof oporavio, pa je čak svirao i tri koncerta.

Po procjeni ljekara,  turneja je mogla da se radi od kraja aprila 1976. godine, međutim Pol je izdahnuo u snu od slabosti srca 19. marta 1976. godine.

Smrt ga je zatekla u avionu na liniji London-New York, gdje je išao na dogovor sa diskografskom kućom „Atlantik“.

U čast svog pokojnog lidera grupa Back Street Crawler izdala je ploču „Second Street“.

Za naredni mjesec preporučuem grupu The Who i album “Live At Leeds”.

S poštovanjem, Little Sule. 

Emir Imamović Pirke: Putovanje povodom nestanka Republike Srpske

Da li će ova, 2016., u našoj bogatoj, prijelomnim momentima i traumama nakrcanoj historiji, biti zapisana i zapamćena kao godina nestanka Republike Srpske?
Ako je vjerovati članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Mladenu Ivaniću, izgleda da bi mogla, a kada je već tako, prvo što se mora uraditi jeste – otići u Beograd.
Ukoliko se, je li, prije dvadeset i koju godinu Srbija branila u Vukovaru i Kninu, pa u Zvorniku, Bijeljini i na Palama, onda je valjda normalno, prirodno, jedino moguće, da se Banja Luka, Laktaši, Trebinje i Doboj, sada brane u Beogradu: svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i pozicijom Srbije kao garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma, da ne bude zabune i neko ne pomisli drugačije.
Otrčao je Ivanić u prestonicu na dve reke da se požali predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću i premijeru Aleksandru Vučiću, pa im zakukao da su se, kao, Bakir Izetbegović i Dragan Čović dogovorili da preglasavanjem dotjeraju do objavljivanja rezultata popisa stanovništva, dok su reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović i biskup Franjo Komarica koordiniranom verbalnom artiljerijom zasuli i temelje i prva dva sprata Republike Srpske.
Treska se, dakle, manji entitet zbog 196.000 građana koji bi, upozorio je Milorad Dodik, mogli biti zavedeni kao Bosanci, odnosno zbog posljednjih istupa dvojice vjerskih dužnosnika. Uzgred rečeno, ne zna se ko je tu, Komarica ili Kavazović, rekao veću budalaštinu sa gorim posljedicama.
Reisu, zna to i on, nikakvo objašnjenje ne može pomoći da popravi štetu i barem jednog Srbina iz Srebrenice navede da ne glasa za kandidata SNSD-a, dok je Komarica protjerane, izmučene i pobijene građane Banjaluke potpuno pogrešno i uvredljivo izjednačio sa stradalim na Križnom putu, kako se već naziva masovna ustaško-četnička bježanija pred Titovim partizanima i korištenje uplašenih civila kao živog štita.
Naime, davne 1945. je ka Austriji išla i jedna oveća grupa ratnih zločinaca, koljača i ubojica, nadajući se kako će ih Englezi naoružati i opremiti za kontraofanzivu – što, naravno, nije opravdanje za ubijanje, ali jeste važan podatak – dok su iz Banjaluke 1992. i kasnije istjerivani Bošnjaci i Hrvati samo zato što su svojim postojanjem kvarili monoetničku sliku grada, a bili su tako opasni i naoružani da se nisu mogli sukobiti niti sa omanjim lovačkim društvom.
Ali dobro, glupe činjenice u ovdašnjoj politici ne znače ništa niti u manje ozbiljnim momentima od ovoga u kojem se, je li, možda broje i posljednji mjeseci srpskog entiteta.
Mladen Ivanić je za Srbiju otišao ponajmanje zato što, kao, Republici Srpskoj prijeti nestanak. Montirao se on kod Nikolića i Vučića kako bi pokazao da Milorad Dodik nije jedini Srbin sa ove strane Drine do kojeg ozbiljni ljudi drže sa one, istočne.
Govorio je o tome, nema dugo, malo prije protesta opozicije u RS-u, u našem programu Slobodan Popović, bivši SDP-ovac i sadašnji član Ivanićevog PDP-a. Kazao je, ukratko, kako učestali susreti Vučića i Dodika i njihovo redovno prikazivanje na televiziji, biračima u Srpskoj šalju poruku da je Dodik beogradski favorit, a to, znamo, nije malo. E, kada već neće Vučić Ivaniću, hoće Ivanić i njemu i Nikoliću...
U cijelom tom igrokazu, u kojem se entitetska opozicija, očito, odlučila nadmetati sa tamošnjom vlašću u nacionalizmu i permanentnoj proizvodnji histerije, ugroženost Republike Srpske ne da nije važna, već uopće i ne postoji. Ali, čisto da ponovimo, glupe činjenice u ovdašnjoj politici ne znače ama baš ništa.
Bila je, sjetit će se svako ko hoće, oko deceniju i po u vlasti i na državnom i na federalnom nivou Stranka za Bosnu i Hercegovinu, u čijem je programu lijepo pisalo kako se zalaže za ukidanje entiteta.
Njen osnivač, Haris Silajdžić, predsjedavao je i Vijećem ministara i sjedio u Predsjedništvu, tamo gdje je sada Bakir Izetbegović. Zlatko Lagumdžija je, prije nego će posljednji puta osvojiti vlast i upokojiti socijaldemokratiju, tvrdio da će se Federacija razviti kao zapadna Njemačka, pa će onda usistati siromašnog brata, istočnu Njemačku, odnosno Republiku Srpsku. Puno prije nego će Husein Kavazović progovoriti jezikom svog prethodnika, on, taj prethodnik, Mustafa Cerić, o Republici Srpskoj je govorio kao da vojsku na nju sprema... I? I onda, naravno, nije bilo ništa.
Nema, jednostavno nema nikakve opasnosti za postojanje Republike Srpske, niti joj nešto mogu učiniti verbalne budalaštine ili rezultati popisa stanovništa, ma kakvi bili.
Uostalom, ona je spomenik nevažnosti brojki i nemoći postotaka pred topovskim cijevima: Više procenata bosanskohercegovačkog teritorija zauzima Republika Srpska nego što je Srba bilo 1991. godine, 1995. ili ih ima danas. Unutarnje, dejtonske granice nisu crtane na osnovu izrečenog popisivačima uoči rata, već na osnovu onoga gdje je, uz poneku iznimku, koja vojska stigla.
„Mirno spavajte, rata neće biti“, rečenica je Alije Izetbegovića, izgovorena nekih frtalj stoljeća prerano. Sada, kada ga zaista neće biti, jedini način da Republika Srpska prestane postojati jeste da to odluči njena Narodna skupština: da zastupnici iz SDS-a, SNSD-a, PDP-a, ovoga, onoga, izglasaju samoraspuštanje i odmah zatim, puni ponosa i sa desnom rukom na lijevoj strani grudi, isprate pogledom zamjenu entitetskih, državnim zastavama. A to će se dogoditi – možda nekada, kao što će možda nekada Bošnjaci odlučiti da svoj komad teritorija odvoje od BiH i proglase neovisnost.
Ukoliko sve to, opet, nakon dvadeset godina mira, zaista treba nekome objašnjavati, a pogotovo Srbima u Republici Srpskoj, onda su ili kolektivno pogubili pamet, sa čime inače računaju i Ivanić i Dodik, ili još samo oni, Srbi u Bosni i Hercegovini, ne vjeruju da RS ima znantno duži rok trajanja od mesnog nareska, te ozbiljno strahuju od toga da će je otpuhati dvije, tri glupe izjave i nekoliko procenata Bosanaca, pet, šest najviše. Opasnih i naoružanih kao Bošnjaci i Hrvati u Banjaluci 1992.

Emir Imamović Pirke (N1)