DR.SLAVEN KOVAČEVIĆ: Da li građanski koncept, princip ili model pretpostavlja unitarno uređenje?

Znam da je clanak predugacak za vecinu koja od interneta ocekuje kratku informaciju bez ulaska u sustinu i obrazlaganja, bez nudjenja i objasnjavanja dokumenata, ali preporucujem vam ga jer se odnosi na sustinski problem BiH i govori o gradjanskom konceptu koji, na zalost, gubi bitku od nacionalnog. Hiljade je razloga zasto je to bas tako i Dr. Slaven Kovacevic u ovom tekstu pokusava dati svoje vidjenje.

*************************

Odmah na početku kažimo kako pozivanje na građanski koncept, model ili ideju ne znači automatski stvaranje unitarne države niti je tako nešto uzročno povezano. Takvo automatizirano povezivanje građanskog sa unitarnim, izvjesno je, ističu oni koji nemaju dovoljno znanja o tim pojmovima ili pak znaju o čemu se radi, pa posežu za političkom manipulacijom kako bi ojačali svoje stavove. Da stvar bude još interesantnija, takvi prave poveznice da građanski koncept automatski znači unitarnu državu, a onda to sve zajedno znači izborni metod jedan čovjek - jedan glas, a onda još k tome dodaju kako bi to značilo stvaranje neke islamske države u Bosni i Hercegovini. Dakle, što bi raja iz mahale rekla ukratko - niđe veze. Ali, baš.

Šta je to građanski model, princip ili koncept?

Odgovor na to pitanje relativno je jednostavan - to ne znači ono što govore protivnici takve ideje - da je to oblik državnog uređenja pojedine zemlje. Očito da zagovornici građanske ideje, koncepta ili modela svoju inspiraciju crpe iz toga da bi Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga normalna država, trebala obezbijediti zaštitu osnovnih ljudskih prava svakom svom građaninu, državljaninu ove zemlje, i to na individualnom nivou. Odnosno, onda bi ovdje trebala postojati vladavina prava, kao jedan pojam koji kaže da bi se svi pripadnici jednog društva, na individualnom nivou i bez obzira na status u tome društvu, morali tretirati jednako pred zakonom. Još preciznije, to znači da se svi zakoni trebaju primjenjivati jednako prema svakom građaninu jedne zemlje, bez izuzetaka. Kako pojam vodi porijeklo iz Velike Britanije, početkom XVI stoljeća, onda možemo zaključiti da se radi o izvornom pojmu anglosaksonskog prava, koje je jednim dijelom temeljeno na običajnom pravu. Drugi koncept pravnog poimanja je ovo što se primjenjuje u kontinentalnom dijelu Europe i zbog toga ima svoj naziv kontinentalno pravo, sa svoje dvije varijacije - francuskom i njemačkom. Kako se u našoj zemlji pravna terminologija crpi u najvećem dijelu iz oblasti kontinentalnog prava, onda je najbliži pojam "vladavini prava" ono što kolokvijalno nazivamo "pravnom državom". Sličnost je u tolikoj mjeri velika, jer se u oba pojma pojavljuje država kao vrhovni autoritet i jedini izvor prava i pravde. U oba slučaja, posebno kod "pravne države" (ger. Rechtsstaat) koju u ovim krajevima najčešće pominjemo, država je takav autoritet koji mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Kako to kaže izreka - svi smo jednaki pred zakonom (na individualnom nivou), jer kao pojedinci imamo svoja prava, obaveze i odgovornosti. Ako neko želi kolektivna prava, mora biti spreman preuzeti i kolektivnu odgovornost, što u atmosferi presuđenih "udruženih zločinačkih poduhvata" nije nimalo mudro. Zaključimo kako oni koji se zalažu za građanski model, koncept ili ideju, zapravo svoj temelj imaju u terminu "pravna država" koja mora biti garant svih prava, sloboda i jednakosti, svojim građanima (državljanima) na individualnom nivou. Tačnije, građanski koncept, model ili ideja je temeljena na principima pravne države.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?
 
Ovo je jako interesantno pitanje, koje ćemo započeti sa citatom iz odluke Ustavnog suda BiH broj U5/98-III koji kaže:

"Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu IV Daytonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.”

To znači, kako je Ustav BiH sastavnim dijelom Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji se u cijelosti primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovdje imamo prvi zanimljiv element. Daytonski sporazum ima svoj osnovni tekst od 4 stranice, koje su potpisane na Bosanskom, Hrvatskom, Srpskom i Engleskom jeziku, dok ostalih 11 aneksa sporazuma, kako je to OHR potvrdio u novembru 2017. godine, nikada nisu službeno prevedeni, tako da su svih jedanaest aneksa Daytonskog sporazuma ostali u službenoj verziji samo na engleskom jeziku. To je 1996. godine rekao i tadašnji Visoki predstavnik Carl Bildt, koji je rekao da komisija za prevođenje Daytonskog sporazuma, nije mogla da se usuglasi oko prijevoda, tako da je sve ostalo na službenoj engleskoj verziji.

U toj službenoj verziji Ustava BiH, na engleskom jeziku, pogledom na član I/2 vidjećemo slejdeći tekst:

"2. Democratic Principles Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections."

Moj prijevod: "Bosna i Hercegovina će biti demokratska država koja će djelovati na temelju vladavine prava i sa slobodnim i demokratskim izborima."

Vidimo kako je Ustavom BiH propisano da se u njoj primjenjuju načela vladavine prava, a kako smo rekli gore, najpribližniji prijevod tog termina je "pravna država" što onda znači da Bosna i Hercegovina već sada mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti, svim svojim građanima i to na individualnom nivou. Meni je poznato, kako ima onih koji koriste drugačije prijevode ovog člana Ustava BiH, ali ne treba biti previše pametan niti suviše dobro poznavati engleski jezik, da se ova jedna prosto proširena rečenica shvati na pravilan način. Znate šta je zanimljivo. Odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH, otvorite Ustav BiH, nađete ovaj član I/2 Demokratski principi i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike i znate šta dobijete - četiri različite verzije istog člana Ustava BiH. E sad, kako onda građani Bosne i Hercegovine mogu osjećati pravnu sigurnost kad ni Ustavni sud BiH ne zna šta je službena verzija Ustava BiH, a to je samo ona na engleskom jeziku. Ako meni ne vjeruju, neka pitaju OHR, a to što imaju 4 (četiri) različite verzije istog člana Ustava BiH na svojoj internet stranici, to ide njima na obraz.

Da zaključimo ovaj prvi dio. Ako je Bosna i Hercegovina temeljena na vladavini prava, a vidimo da Ustav BiH kaže da jeste, onda to znači da ovdje mora postojati pravna država koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Odnosno, to znači kako ovdje građanski model, koncept, princip i ideja već postoji. Pridodajmo tome i cjelokupan Aneks VI Daytonskog sporazuma, koji govori o zaštiti ljudskih prava, što je ravnopravan aneks onome aneksu pod brojem IV (Ustav BiH), pa onda imajući u vidu da je i Ustavni sud BiH rekao da se Daytonski sporazum u cijelosti primjenjuje u BiH, ostaje otvoreno pitanje - zašto niko od aktivne ili pasivne političke scene nikad nije spomenuo Aneks VI Daytonskog sporazuma koji se bavi ljudskim pravima.

E da, vjerovatno sada neki već izgoriše od želje da iskažu svoje protivljenje, tačnije oni koje se sakrivaju iza termina "konstitutivni narodi" pa se pitaju gdje su te odredbe Ustava BiH koje o tome govore. Ima ta, sada već čuvena alineja 10. Preambule Ustava BiH, koja na engleskom jeziku glasi:

"Recalling the Basic Principles agreed in Geneva on September 8, 1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows"

Moj prijevod: "Pozivajući se na Osnovna načela dogovorena u Ženevi 8. rujna 1995., au New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstituentni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovime utvrđuju da Ustav Bosne i Hercegovine je kako slijedi"

To jednostavno znači da Ustav BiH ima tih pet ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane. Tako piše  Ustavu BiH. Da, piše termin "konstituentni" što bi značilo "dijelom cjeline" a nikako da se radi o nekom većem stepenu prava.

Da, jeste, Ustavni sud BiH donio svoju odluku U5/98-III u kojem se kaže da Bošnjaci i Hrvati moraju biti konstituentni u bh. entitetu Republika Srpska, kao i Srbi da moraju biti konstituentni u bh. entitetu Federacija BiH, ali znate kako - kao građani iz etničkih skupina sa svojim ljudskim pravima na individualnom nivou. Još preciznije. To znači kako građani iz različitih etničkih skupina, trebaju imati isti stepen prava, onako kako to kaže član I/2 Ustava BiH, a ne da se etničkim (kolektivnim) pravima daje veća važnost. Kad se, na primjer, radi o zapošljavanju, onda se zapošljavaju građani kojima pripada pravo na rad, a ne zapošljavaju se cijele etničke skupine. Povremeno čujemo kako se govori da je daytonski Ustav BiH, ovu zemlju uredio kao balans između etničkog i građanskog, što želim reći da je samo djelomično tačno. Političke elite dale su takav oreol tim ustavnim odredbama, na način da etničko ima apsolutnu prednost u odnosu na univerzalna prava građana na individualnom nivou, što je veoma pogrešno i nije u skladu sa europskim vrijednostima, posebno sa regulativama iz europske pravne stečevine. To je potvrdilo Vijeće Europske unije (ono iz Brusellsa koje se još zove i Consillium) koje neko hrabro zove Vijećem za vanjske poslove, što je netačno i čime pokazuje elementarno nepoznavanje institucija Europske unije. To svakako nije Vijeće Europe iz Strassbourga. Dakle, Vijeće Europske unije je u oktobru 2017. godine i maju 2018 godine reklo u svome zaključku broj 4. (a ne u neobavezujućoj rezoluciji) sljedeće:

"Whilst acknowledging that the Constitution of Bosnia and Herzegovina lists Bosniacs, Croats and Serbs as constituent peoples (along with Others), the Council reiterates that the principles of equality of all citizens and non-discrimination shall be fully warranted. The Council underlines that no legislative or political steps should be taken which would make the implementation of the Sejdić-Finci ruling and related rulings more challenging."

Moj prijevod: "Iako priznaje da Ustav Bosne i Hercegovine navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstituentne narode (zajedno s Ostalima), Vijeće ponavlja da načela jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije moraju biti potpuno garantirana. Vijeće naglašava da ne treba poduzimati nikakve zakonodavne ili političke korake, što bi otežalo provođenje odluka Sejdić-Finci i povezanih odluka."

Time je sve rečeno, iako se neki dan pojavi Dragan Čović, prilikom susreta sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem, sa rečenicom da vladavina prava može biti garantirana samo kroz jednakopravnost konstitutivnih naroda, što je teorijski netačno. To je još jedan njegov konstrukt koji apsolutno nema nikakav temelj ni u teoriji niti praksi. Gore sam vam naveo zašto, a dodajem i ovo. Nositelji suvereniteta jedne države su njeni građani, a nisku nikako etničke skupine, zato bi građani kao nositelji suvereniteta, koji je nedjeljiv i neprenosiv, morali imati adekvatnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine, a ne biti majorizirani od strane etno-politika.

Šta je onda unitarna država?

Više teorijskih izbora kaže istu stvar, da postoje dva osnovna oblika državnog uređenja: unitarno i složeno uređenje, s tim da ovo složeno ima svoja dva tipa: federalno (savezna država) i konfederalno (savez više država). Time je sasvim jasno rečeno da građanski koncept, model, princip ili ideja nema nikakve poveznice sa osnovnim oblicima državnih uređenja.

Unitarno uređena država je ona u kojoj postoji centralna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja, u odnosu na niže ili druge nivoe vlasti koji imaju manji stepen ovlaštenja. Jel vi u tome, negdje, bilo gdje, vidite ono što ponavljaju "Čovičevci" - metod jedan čovjek-jedan glas, neku islamsku državu, neko preglasavanje, neke "legitimne političke predstavnike naroda" i sliče bedastoće onih koji se brane manipulacijom. Naravno da ne vidite, jer toga nema. Unitarno uređena država ima svoj dodatni tip, o kojem ćemo nešto reći na kraju. Stojim na stajalištu da za Bosnu i Hercegovinu svaka federalizacija na etničkom principu znači podjelu ove zemlje po etničkim i teritorijalnim linijama. Javljaju se tada pojedini koji mi, s pravom postavljaju pitanja - pa jesu li onda savezne (federalne) države kao što su Amerika, Njemačka, Austrija, ili recimo Belgija unutra podijeljene države. Onda ja tim istim, s pravom, odgovaram kako se radi o različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, gdje su različite teritorijalne cjeline, bile one u to vrijeme pokrajine ili države, putem sporazuma ili potpisivanja (ratificiranja) ustava tih zemalja pristale da organiziraju jedinstvenu državu na federalnim principima. S druge strane imamo Bosnu i Hercegovinu, koja danas funkcionira na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma i koju nisu potpisale njene teritorijalne cjeline, koje su se dogovorile o uređenju, nego Bosna i Hercegovina, Hrvatska i nekadašnja SR Jugoslavija, kao suverene i međunarodno priznate države, potpisale su 1995. godine mirovni sporazum uz prisustvo šest svjedoka - garanata Daytona - SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europska unija. Zato se, opet s pravom kaže kako Bosna i Hercegovina nije nastala spajanjem nekih teritorijalnih cjelina, koje su kao potpisale neki sporazum na federalnim temeljima, nego je Republika Bosna i Hercegovina transformirana u ovo što imamo danas. Da stvar bude još interesantnija, sve daytonske papire za Republiku Srpsku je potpisivala tadašna SR Jugoslavija, iz samo jednog razloga, zato što Republika Sprska nije imala i nema ni danas međunarodnopravni subjektivitet. Evo vam isječak iz Daytona:

Neki će reći kako Bosna i Hercegovina ima konture federalnog uređenja, jer njeni sastavni dijelovi, entiteti, Federacija BiH i Republika Srpska imaju ugrađene nazive državnih uređenja, pa je to kao asocijacija na federalno uređenje. Netačno, jer niti je Federacija BiH bila međunarodno priznat subjekt, niti Republika Srpska, a to što oni imaju nazive "federacija" i "republika" ne prejudicira državno uređenje Bosne i Hercegovine. Ne znam zašto se često zaboravlja postojanje Distrikta Brčko, koji je shodno članovima 9. i 10. Konačne odluke za Brčko iz 1999. godine ustanovljen kao: jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države BiH. Dakle, Bosna i Hercegovina se sastoji od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Očito da i ovaj element ne odgovara određenim sadašnji  odredbama Ustava BiH, ali je to naprosto tako.

Da ovaj dio teksta završimo ovako. Oni koji kažu da građanski model, koncept ili ideja automatski znači unitarnu državu, tvrdim da su u krivu, navodeći kao argument primjere Njemačke i Italije. Obje države su temeljene na principima pravne države i kao takve garantiraju sva prava, slobode i jednakostima svim građanima na individualnom nivou, što bi značilo da su one građanski koncipirane. I jesu. Ali, jedno veliko ali, Italija je unitarna država, iako se sastoji od 20 regija od kojih sa povećanim stepenom ovlaštenja, dok je Njemačka savezna (država) koja se isto tako sastoji od regija (pokrajina). Obje su građanske, a jedna od njih je unitarna, a druga federalna država. Dakle, automatika pretpostavljanja da je građansko isto što i unitarno, ovime pada u vodu.

Šta bi bilo najbolje za Bosnu i Hercegovinu?

Moje je mišljenje, da bi Bosna i Hercegovina, uzimajući u obzir njenu veličinu, brojnost populacije i ekonomsku moć najbolje bile uređena, kao složena unitarna država. To je taj tip unitarne države, koji kaže da je složena unitarna država ona koja ima centralnu vlast, koja putem ustava ili zakona vrši transfer dijela ovlaštenja na niše ili druge nivoe vlast (regije) i koja je temeljena na principu decentralizacije. Evo ovih par redova oslikava moje viđenje najboljeg rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, vodeći računa da se time smanjuje prekomjeran broj državne administracije, te se pokušava uklopiti u ekonomsku moć države da ona to može lakše finansijski i materijalno podnositi. Za takvo nešto bio bi potreban politički dogovor, ali vas uvjeravam da bi se na ovaj način mogli značajno približiti principima iz europske pravne stečevine, a samim tim biti kredibilniji kandidat za Europsku uniju od ovoga što imamo danas.

Za sve one koji negiraju Bosnu i Hercegovinu ili je kroz neargumentiranu saradnju sa susjednim zemljama uvlače u teškoće, želim ponuditi dokument sa slike, pe neka malo razmisle!

Angel Trajkovski: Susreti u BL (4)

Dragi moji,

ne mogu odoljeti da Vam ne posaljem par fotki sa naseg Tradicionalnog sastanka kosarkaskih veteran "Borca" (25.maj 2018.) u B.Luci...

Naime,Mirjana Jelic-Mikica i Vladimir Miholjic-Vladek su nas odusevili svojim lijepim elegantnim plesom i potsjetili su nas na nase plesove u Gimnaziji,na subotnje plesove u "Domu Kulture"...

Divno,divno,prelijepo!

Pozdrav Vasim pozdrav Vama! Vas Angel

Most Radija Slobodna Evropa: Nedodirljivi Šešelj

Zašto je Šešelj nedodirljiv? – pitao je svoje sagovornike novinar Omer Karabeg. 

Razgovarali su Čedomir Ćupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka i Srećko Mihailović, sociolog iz Beograda.

ČEDOMIR ČUPIĆ: U Srbiji su na vlasti oni koji su nekada bili u Šešeljevoj stranci. On je bio njihov veliki majstor i politički vođa. Šešelj o njima ima mnogo podataka. To je čovek koji sve njih drži u rukama. Na kraju krajeva, on je ih i podigao.

SREĆKO MIHAILOVIĆ: Šešelj je tata desničarske, konzervativne Srbije. Ono što danas imamo u Srbiji - njegovo je delo. Ljudi koji su danas na vlasti u Srbiji su Šešeljevi ljudi i sasvim je normalno što ga oni ne diraju, bez obzira šta on činio i govorio.





ČUPIĆ: Šešelj je pragmatičan. Ako mu je potrebno, on će održavati veze sa svojim dojučerašnjim saradnicima, koji sada imaju moć. On će im se prikloniti. Vrlo često se pojavljuje i u svojoj cirkuskoj varijanti. On je veliki cirkusant koji oko sebe stvara haos.

MIHAILOVIĆ: Ne mislim ni da je Šešelj cirkusant. Šešeljeva pojava se mora dublje razmotriti i sagledati. Šešelja, Radikalnu i Naprednu stranku stvorio je određeni tip političke kulture. Šešelj je izraz ideologije i političke kultura nacionalističke i autoritarne Srbije. Šešelj nije samosvojna pojava. Šešelj je izraz Srbije koja je već postojala i kojoj je on samo pomogao da se artikuliše.

ČUPIĆ: Malo bih bio oprezan prema tvrdnji da su oni izraz naše političke kulture. Elite su te koje trasiraju puteve jedne zemlje. Ne možete od običnih ljudi očekivati da se bave politikom i da razvijaju političku kulturu. Ja mislim da je problem u elitama. Elite nisu dorasle svom istorijskom zadatku. One mešetare i manipulišu običnim čovekom.

MIHAILOVIĆ: Ne bih toliko potcenjivao ulogu građana i precenjivao elitu. Da su građani, nakon pada Miloševića 2000. godine, uspeli da drže vlast pod kontrolom, ne bismo došli u situaciju u kojoj se danas nalazimo. Zašto su građani devedesetih godina glasali za Miloševića i Šešelja? Zašto danas glasaju za ljude poput Nikolića i Vučića? Zato što oni u njima vide neko rešenje.

ČUPIĆ: Šešeljeva retorika je usmerena prema ljudima koji su ugroženi, koji se nalaze u bedi i siromaštvu, koji jedva preživljavaju. Šešelj im poručuju da za njihovu bedu nije kriva ova vlast već neko drugi. On im poručuje da bismo rešili sve probleme da nije spoljnog neprijatelja i naših lopova. Domaći neprijatelji nisu više izdajnici već lopovi. To je vrlo vešt način da ljude prevarite i da njihovo nezadovoljstvo zbog siromaštva usmerite na drugu stranu.

MIHAILOVIĆ: Narodu, koji je u krizi i na ivici egzistencije, jedino preostaje nada da će biti bolje i on se vezuje za one koji mu nude tu nadu. Broj takvih ljudi danas u Srbiji je prilično veliki. Oni veruju obećanjima vladajuće partije koje mediji uspešno šire. To predstavljanje malog boljitka kao velikog dobitka - sve je to izmislio Šešelj. On je veliki majstor domaće političke scene i ko to zaboravi - ne razume se u politiku. Mi možemo kritikovati Šešelja koliko god hoćemo, ali ta naša kritika nema efekta. Više efekta među običnim svetom ima njegova pogrdna reč o opoziciji, nego sve naše analize njegovog pogubnog delovanja.

KARABEG: U zaključku, zašto je Šešelj nedodirljiv?

MIHAILOVIĆ: Šešelj je nedodirljiv zato što su politika i ideologija, čiji on kreator, danas na vlasti u Srbiji i sasvim je razumljivo da vlast neće svog učitelja ocrnjivati, niti mu se suprotstavljati na bilo koji način.

ČUPIĆ: Nedodirljiv je zato što je kreator današnje vlasti. Svi njegovi najbliži saradnici, koji su bili njegovi šegrti i učenici, sada su na vlasti. Kao njihov majstor i učitelj on zna kako da ih drži u šaci. Postoje i neke druge stvari koje su vezane za njegovu nedodirljivost, ali za to nemam dokaza. Činjenica je, na primer, da je on često prvi iznosio u javnost informacije koje su mogle da imaju samo određene službe. Možda i u tome treba tražiti odgovor na vaše pitanje.

(Radio Slobodna Evropa) 

Eric Clapton, Stevie Ray Vaughan, Buddy Guy, Jimmie Vaughan, Robert Cray...

In memoriam: Rajko Popovic

Veoma me rastuzila vijest da je otisao Rajko Popovic. Dobio sam je sa zakasnjenjem i cijeli dan sam ostao paralisan da bilo sta napisem, a Rajko mi je cijeli taj dan bio u mislima.

U Banjaluci se, na zalost,  nije dovoljno znalo o vrhunskim strucnjacima koji su radili u industriji grada. Pa tako ni o onima koji su svoj radni vijek proveli u Cajavecu. Valjda je to zato sto je, na primjer Cajavec bio orijentisan prema trzistu izvan Banjaluke i mnogi inzinjeri iz Cajaveca su bili poznati i priznati u strucnim krugovima ex- Jgoslavije, pa i svijeta, a u Banjalci su bili potpuno nepoznati. Jedan od njih je bio i Rajko Popovic.

Daleke 1975. me prihvatio kao mladog inzinjera-pripravnika i ucio tajanstvenim metodama struke i zanata koji se u knjigama nisu mogli naci. Bio je covjek koji je svoje ogromno znanje i iskustvo nestedimice dijelio drugima. Bio sam svjedok da su mu po savjet dolazili kolege inzinjeri iz drugih oblasti koji su radili na drugim projektima kako bi prodiskutuju tehnicki problem i dobili savjet od Rajka. Bilo je bogatstvo poznavati ga i raditi s njim. Na zalost, prerano sam napustio Cajavec i svoju karijeru usmjerio u drugom pravcu ali sam, bilo gdje da sam radio, nalazio poneki od tehnickih problema i rjesenja koja mi je Rajko nudio godinama ranije.

Dugo ga godina nisam sreo. I onda ove godine, pocetkom juna, uz pomoc Mile Zrnica, Majk i ja se nadjemo u kaficu u kome su se redovno, svakog utorka, sastajali penzioneri koji su nekada radili u Cajevcevoj Profesionali. I medju njima naravno i Rajko. Bilo je zadovoljstvo sresti ga nakon toliko godina i osvjedociti se da je sacuvao svoj vedri i vispreni duh, da ga memorija odlicno sluzi i da je njegov smisao za humor ostao isti kao prije nekoliko decenija. Bilo je lijepo sresti i njegovog skolskog druga Cigoju, s kojim je Rajko drugovao od srednje tehnicke skole i cijelo vrijeme u Cajavecu. Kako su se njih dvojica svojim salama lijepo dopunjavali!

Nadao sam se da cu imati priliku da se bar jos jednom druzim s njima prije povratka kuci. Na zalost, to se nije ostvarilo i sada stize ta tuzna vijest da nas je Rajko iznenada napustio.
Tuzan sam zbog toga. Osjecam se praznim, kao da je otisao neko s kim sam se sve ove godine svakodnevno druzio.

Neka ti je laka zemlja, druze moj. Mileni, Sanji, porodici i prijateljima moje iskreno saucesce.

BB King - You're gonna miss me

La Grange Billy F Gibbons, ZZ Ward, Orianthi, Frankie Ballard, and Mike ...

Vratio se kuci!

Konacno, poslije cetiri prelijepa mjeseca provedena u Banjaluci, Istri, Vojvodini, ponovo Banjaluci, ponovo Istri, Toskani, opet u Banjaluci, Londonu ... vratio sam se kuci u Toronto. Koliko god da osjecam pripadanje Balkanu, jer tu zivim zivot koji sam nekada zelio i sanjao,  sretan sam sto zivim i u Torontu.

Objasnicu i zasto...

Hajde da se malo podsjetimo ili naucimo...

Grad Toronto je sa svojih 2,8 miliona stanovnika najveci grad u Kanadi i cetvrti najveci grad u Sjevernoj Americi. 2013. godine je sa cetvrtog mjesta po broju stanovnika u Sjevernoj Americi pretekao Cikago. Metropoliten Toronto (grad Toronto sa okolinom) ima 5,5 miliona stanovnika. Na slici koju vidite i koju ja gledam sa svog balkon  je zapravo Misisaga, susjedni grad naseljen sa preko 7 stotina hiljada stanovnika. Ja zivim s druge strane granice izmedju Torontu i Misisage, u Torontu, na samoj granici, i uzivam, s jedne strane predivan pogled na Misisagu a sa druge pogled mi dopite do centa Toronta.

Sto se tice rasa, Toronto naseljava 50% bijelih, 12% Indijaca, 11% Kineza, 8,5% Crnaca, 1,4% Koreanaca, 1,1% Indijanaca, 0,5% Japanaca...

Ili 13% Engleza, 12% Kineza, 10% Iraca, 9,5% Skota, 11% Kanadjana, 7,6% Indijaca, 7% Italijana (od njih me zet zapao), 5,5% Filipinaca, 4,6% Njemaca, 4,5% Franuza,, 3,8% Poljaka...Medju ostalima smo (Portugalci, Jevreji, Ukrainci, Rusi...) i mi . Zadnja firma u kojoj sam radio do penzije imala je oko 130 zaposlenih dosli u Kanadu iz 26 zemalja svijeta. Vecina se ovdje osjeca kao kod svoje kuce, jer vecina stanovnika Toronta (kao, uostalom, i Kanade)  je dosla odnekud ili su njihovi predci dosli odnekud. I svi razumiju jedni druge jer znaju sta znaci zivot u novoj zemlji.

U Torontu postoje cetvrti kao sto su: Mala Italija, Grcka cetvrt, Kineska cetvrt, Mala Jamajka...
Skoro polovina stanovnika Toronta je rodjena u inostranstvu! Nakon Majamija, drugi grad u svijetu po broju stanovnika rodjenih u drugoj zemlji.

Sto se tice religije, 54% stanovnika Toronta su Hriscani (28% Katolici, 4,3% hriscanski Ortodoksi,  12% Protestanti...),  8% Islamke religije, 5,6% Hindu, 4% Jerejske vjere, 3% Budista...Medju skoro 25% onih kojima vjera nije bitna smo i ja i moja porodica.... I niko nas ne okrivljuje zbog toga.

52% zena - 48% muskaraca zivi u Torontu.. Ne pitajte me za one izmedju, jer te podatke jos uvijek ne mogu naci.

Zbog svega ovoga, kao i zbog toga sto moj zet Toni, po nacionalnosti Kanadjanin a po etnickoj pripadnosti Italijan, svim srcem navija za Italiju, kada se njena reprezentacija kvalifikuje na svetsko fudbalsko ili kosarkasko prvenstvo. I sto je najljepse, nikome to nije cudno niti ga iko zbog toga osudjuje.

Zbog svega toga, kao i zbog mnogih drugih stvari ovdje se osjecam lijepo i volim Kanadu.

Znam, znam... na ovo "volim Kanadu" se smjeskate jer ste citali ono o kanadskim zimama i ciscenju snijega. Naravno, i to je dio zivota u Kanadi i u tom dijelu nikada nisam uzivao,  pa sam zbog toga, ali i slobode putovanja prodao kucu i preselio u stan sa cijeg balkona vam saljem sliku. 

The Guardian: Sorosova filozofija i njena fatalna greška

Istog dana krajem maja kada je dobila otkaz na TV ABC zbog rasističkih tvitova o Obaminoj savetnici Valeri Džeret, glumica Rozen Bar je optužila Čelsi Klinton da je udata za Sorosovog nećaka. „Čelsi Soros Klinton“, tvitnula je Bar, svesna da će već ova kombinacija prezimena izazvati reakciju. U uvredljivoj diskusiji koja je usledila, Čelsi Klinton je odgovorila hvaleći Sorosov filantropski rad i Fondaciju za otvoreno društvo. Na to je Bar uzvratila na najgori mogući način, ponavljajući lažne tvrdnje desničarskih medija: „Izvini što sam iznela pogrešne informacije o tebi! Molim te izvini! Usput, Džordž Soros je nacista koji je prijavljivao svoju jevrejsku braću Nemcima i krao njihovo bogatstvo – da li si svesna toga? Ali svi grešimo, zar ne Čelsi?“

Ovaj tvit je ubrzo bio masovno retvitovan od strane konzervativaca, uključujući i Donalda Trampa Mlađeg. Na ekstremnoj desnici Soros je omrznut jednako kao i Klintonovi. Njegovo ime je postalo verbalni tik, ključ koji otvara svaku bravu. Sorosovo ime pobuđuje „emocionalni krik rulje željne krvi“, kako je nedavno jedan bivši republikanski kongresmen rekao Vašington postu; na tom delu scene on je „zlokobna osoba koja povlači konce iz senke“. Antisemitske karikature prate Sorosa već decenijama. Ali poslednjih godina one su sve sličnije figuri negativca iz filmova o Džemsu Bondu. Tako čak i onim konzervativcima koji odbacuju desničarski ekstremizam, Brajtbartov opis Sorosa kao „globalističkog milijardera“ odlučnog da od Amerike napravi liberalnu pustoš, više nije kontroverzan.

Uprkos opsesiji Sorosom, ima malo analiza o tome što on zaista misli. Međutim, za razliku od većine milijardera, koji govore u opštim mestima i klone se ozbiljnog građanskog angažmana, Soros je intelektualac. Osoba koja se nazire iz njegovih knjiga i mnoštva tekstova nije plutokrata u kuli od slonovače, već provokativni i dosledni mislilac, posvećen borbi protiv rasizma, nejednakosti, američkog imperijalizma i otuđenja modernog kapitalizma. Soros izuzetno dobro uočava ograničenja tržišta i američke moći u domaćem i u međunarodnom kontekstu. Ukratko, on je jedan od najboljih proizvoda meritokratije.

Upravo zato su njegovi neuspesi simptomatični. To nisu samo neuspesi jednog čoveka, već cele jedne klase i načina tumačenja sveta. Od svojih najranijih dana tokom kojih je radio kao bankar u Londonu Soros je verovao u nužnu vezu između kapitalizma i kosmopolitizma. Za njega, kao i za mnoge druge pripadnike kruga kojem je pripadao i veći deo vođstva Demokratske partije, slobodno društvo je zavisilo od slobodnih (mada regulisanih) tržišta. Ali ova pretpostavljena veza se pokazala netačnom. Decenije nakon kraja Hladnog rata pokazale su da sa gubitkom egzistencijalnog neprijatelja kapitalizam počinje da podriva upravo onu kulturu poverenja, saosećanja i empatije od koje zavisi Sorosovo „otvoreno društvo“, koncentrišući bogatstvo u rukama izuzetno malog broja ljudi.

Umesto globalne kapitalističke utopije koju su devedesetih predviđali glasnogovornici kraja istorije, na čelu SAD imamo blesavog naslednika koji radi na bogaćenju svoje porodice, dok istovremeno dekonstruiše „međunarodni liberalni poredak“ koji je trebalo da upravlja mirnim, bogatim i ujedinjenim svetom. Iako je Soros pre mnogih drugih uočio ograničenja hiperkapitalizma, njegova klasna pozicija sprečila ga je da zastupa korenite reforme neophodne da bi se postigao svet o kojem sanja. Ispostavilo se da u sistemu koji mu je omogućio da se obogati nema mesta kosmopolitizmu.

***

Osnovni podaci iz Sorosove biografije su dobro poznati. Rođen je u Budimpešti 1930. u dobrostojećoj jevrejskoj porodici kao Đerđ Švarc. Imao je mirno i srećno detinjstvo do početka Drugog svetskog rata, kada je nakon nacističke invazije Mađarske njegova porodica usvojila hrišćanski identitet i živela pod lažnim imenima. Pukim čudom Soros i njegova porodica su preživeli rat i izbegli sudbinu više od dve trećine mađarskih Jevreja. Osećajući se sputano u novoj komunističkoj Mađarskoj Soros je emigrirao u Britaniju, gde je studirao na Londonskoj školi ekonomije i upoznao austrijskog filozofa Karla Popera, koji mu je postao presudni intelektualni uzor.

Godine 1956. Soros se preselio u Njujork radi karijere u finansijskom sektoru. Nakon više od 10 godina provedenih na različitim pozicijama na Vol Stritu tokom kasnih 70-ih on osniva Kvantum fond, koji će postati jedan od najuspešnijih hedž-fondova svih vremena. Dok je ovaj fond gomilao zapanjujuće profite, Soros je postao legenda u berzanskim krugovima; svi su čuli priču o tome kako je u novembru 1992. zaradio više od milijardu dolara i „bankrotirao Banku Engleske“ kladeći se na neodrživost kursa funte u odnosu na nemačku marku.

Danas je Soros jedan od najbogatijih ljudi na svetu i sa Bilom Gejtsom i Markom Zakerbergom jedan od politički najuticajnijih filantropa u SAD. Ali za razliku od Gejtsa i Zakerberga, Soros svoju inspiraciju crpe iz akademske filozofije. U središtu njegove filozofske misli, baš kao i njegove filantropske karijere, nalazi se ideja „otvorenog društva“ koju je razvio i popularizovao Karl Poper u svom klasičnom delu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Po Poperu, otvorena društva garantuju i štite racionalnu razmenu mišljenja, dok ona zatvorena prisiljavaju ljude da se potčine autoritetima, religijskim, političkim i ekonomskim.

Od 1987. Soros je objavio 14 knjiga i brojne tekstove u Njujork rivju ov buks, Nujork tajmsu i na drugim mestima. Ovi tekstovi jasno pokazuju da je njegov centralni politički princip internacionalizam. Po Sorosu, cilj savremene ljudske egzistencije sastoji se u izgradnji sveta koji se ne sastoji od suverenih država, već predstavlja globalnu zajednicu čiji činioci razumeju značaj slobode, jednakosti i prosperiteta. Po njegovom mišljenju, stvaranje takvog globalnog otvorenog društva je jedini put ka prevazilaženju globalnih izazova poput klimatskih promena i širenja nuklearnog naoružanja.

Za razliku od Gejtsa, čija je filantropija usmerena skoro isključivo na projekte unapređivanja poput iskorenjivanja malarije, Soros je iskreno zainteresovan za transformisanje nacionalne i internacionalne politike i društva. Da li će njegova vizija preživeti talas antisemitskog, islamofobnog i ksenofobičnog desničarskog nacionalizma ostaje da se vidi. Ono što je sigurno jeste da će on ostatak svog života posvetiti naporima da ova vizija opstane.

***

Soros je svoje filantropske aktivnosti započeo 1979, kada je nakon kraćeg perioda refleksije zaključio da „ima dovoljno novca“ i da može da se posveti unapređivanju sveta. Onda je formirao Fond za otvoreno društvo, koji je ubrzo prerastao u transnacionalnu mrežu fondacija. Iako je u doba aparthejda uložio izvestan napor u finansiranje akademskih stipendija za crne studente iz Južne Afrike, Soros je prvenstveno bio zainteresovan za komunistički blok u istočnoj Evropi. Tokom 80-ih je otvorio podružnice u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj i Sovjetskom Savezu. Kao i Poper pre njega, Soros je istočnoevropske komunističke zemlje smatrao tipičnim primerima zatvorenih društava. Ako bi bio u stanju da otvori ove režime uspeo bi da pokaže svetu da je bar u nekim slučajevima tiraniju moguće srušiti i mirnim putem –novcem, a ne vojnom intervencijom ili subverzijom, koje su bile omiljene alatke hladnoratovskih lidera.

Soros je uspostavio svoju prvu fondaciju van SAD 1984. u Mađarskoj i njegovi poduhvati u ovoj zemlji paradigmatični su za aktivnosti kojima se posvetio u ovom periodu. Tokom narednih 10 godina on je mađarskim intelektualcima delio stipendije koje su im omogućavale da posete SAD, poklanjao je mašine za fotokopiranje bibliotekama i univerzitetima i nudio donacije pozorištima, bibliotekama, intelektualcima, umetnicima i eksperimentalnim školama. U svojoj knjizi iz 1990. Otvaranje sovjetskog sistema Soros izražava uverenje da je njegova fondacija pomogla „da se u Mađarskoj uništi dogmatski monopol tako što je ponudila alternativni izvor finansiranja za kulturne i društvene aktivnosti“, što je po njegovom mišljenju odigralo ključnu ulogu u izazivanju unutrašnjeg kolapsa komunizma.

Njegova upotreba reči dogma ukazuje na dva ključna elementa njegove misli: duboko ubeđenje da život oblikuju ideje pre nego ekonomija, i uverenje u ljudsku sposobnost za napredak. Prema Sorosu, dogmatski model razmišljanja tipičan za zatvorena društva onemogućavao je ovim društvima da se prilagode istorijskim promenama. Kada dogma postane previše očigledno odvojena od realnosti, tvrdio je Soros, obično dolazi do revolucije koja otvara zatvoreno društvo. Nasuprot tome, otvorena društva su dinamična i sposobna da koriguju svoju putanju svaki put kada dogma dođe u previše oštar sukob sa stvarnošću.

Suočen sa padom sovjetske imperije između 1989. i 1990. pred njim se otvorilo ključno strateško pitanje: sada kada su se zatvorena istočnoevropska društva konačno otvarala, šta bi mogao biti dalji zadatak njegove fondacije? Neposredno pred raspad Sovjetskog Saveza Soros je objavio dopunjeno izdanje Otvaranja sovjetskog sistema pod nazivom Podvlačenje demokratije, u kojem je izneo svoju novu strategiju: ubuduće će se posvetiti izgradnji trajnih institucija koje će čuvati ideje antikomunističkih revolucija, istovremeno dajući primer praksi otvorenog društva oslobođenim istočnoevropskim zemljama. Najznačajnija ovakva institucija bio je Centralnoevropski univerzitet, otvoren u Budimpešti 1991. Finansiran od strane Sorosa, CEU je trebalo da posluži kao izvor novog, transnacionalnog, evropskog sveta i kao prostor za obučavanje nove, transnacionalne evropske elite.

Kako je Soros mogao da osigura da će ova tek otvorena društva ostati slobodna? On je dostigao zrelost u vreme Maršalovog plana i u posleratnom Londonu iz prve ruke iskusio američku darežljivost. Ovo iskustvo mu je pokazalo da se slaba i iscrpljena društva ne mogu oporaviti bez supstancijalnih ulaganja strane pomoći kojom bi se izbegli ekstremni uslovi i obezbedila minimalna materijalna osnova na kojoj bi se dalje mogle razvijati ispravne ideje o demokratiji i kapitalizmu.

Iz tog razloga Soros je 80-ih i 90-ih uporno ponavljao kako „samo deus ex machina zapadne pomoći“ može učiniti istočnoevropske zemlje trajno demokratskima. „Ljudima koji su ceo svoj život proveli u totalitarnom sistemu“, tvrdio je on, „neophodna je pomoć sa strane koja će im omogućiti da svoje težnje pretvore u stvarnost“. Soros je insistirao na tome da SAD i zapadna Evropa daju istočnoevropskim zemljama izdašne svote novčane pomoći, obezbede im pristup zajedničkom evropskom tržištu i promovišu kulturalne i obrazovne veze između zapada i istoka „kakve pristaju pluralističkom društvu“. Nakon toga, zapadna Evropa mora primiti istočnu Evropu u Evropsku uniju i time preduprediti mogućnost da se kontinent u budućnosti opet podeli.

Sorosove dalekovide ideje bile su ignorisane. Od 90-ih nadalje on je pripisivao nastanak kleptokratije i hipernacionalizma u bivšem istočnom bloku nedostatku vizije i političke volje na zapadu. „Izgleda da demokratije pate od nedostatka vrednosti… i nemaju volje da istrpe bilo kakvu žrtvu ako im sebični interesi nisu direktno ugroženi“. Po Sorosu, zapad je omanuo u epohalnom zadatku i time otkrio sopstvenu kratkovidost i slabost.

Ali ovom neuspehu nije kumovao samo nedostatak političke volje. U razdoblju takozvane „šok terapije“ zapadni kapital jeste pohrlio u istočnu Evropu – samo što je bio investiran pre svega u privatnu industriju, umesto u demokratske institucije i izgradnju grassroots zajednica, što je omogućilo kleptokratima i antidemokratskim snagama da prigrabe i očuvaju moć. Soros je identifikovao ključni problem, ali nije prepoznao kako sama logika kapitalizma, koja stavlja profit na prvo mesto, nužno podriva njegov demokratski projekat. Ostao je veran sistemu u kojem je uspeo.

***

Posle kraja Hladnog rata Soros se posvetio proučavanju međunarodnih problema koji onemogućavaju realizaciju globalnog otvorenog društva. Nakon azijske finansijske krize 1997. tokom koje je pad valuta u jugoistočnoj Aziji izazvao svetsku ekonomsku krizu, Soros je pisao knjige koje su se bavile dvema najvećim pretnjama otvorenom društvu: hiperglobalizacijom i tržišnim fundamentalizmom, koji su nakon pada komunizma zadobili globalnu prevlast.

Soros je tvrdio da istorija posthladnoratovskog sveta i njegovo lično iskustvo kao jednog od najuspešnijih mešetara međunarodnog finansijskog sistema pokazuju da neregulisani globalni kapitalizam podriva otvoreno društvo na tri različita načina. Prvo, budući da kapital može da se kreće bilo gde kako bi izbegao poreze, zapadnim državama bivaju uskraćena sredstva neophodna za finansiranje javnih dobara. Drugo, budući da međunarodni poverioci nisu dovoljno regulisani, oni se često upuštaju u „davanje neodrživih zajmova“ čime ugrožavaju finansijsku stabilnost. Konačno, pošto ovakva situacija povećava nejednakost na nacionalnom i internacionalnom nivou, Soros je bio zabrinut da će ljudi biti podstaknuti na neodređene „očajničke činove“ koji bi mogli ugroziti održivost globalnog sistema.

Soros je mnogo pre svojih ideoloških saveznika sa levog centra uvideo probleme u središtu finansijalizovane i deregulisane „nove ekonomije“ koja je obeležila 90-e i 2000-e. On je mnogo jasnije od svojih liberalnih istomišljenika uočio da će usvajanje ekstremnih oblika kapitalističke ideologije odvesti SAD u smeru promovisanja politika koje podrivaju demokratiju i ugrožavaju stabilnost, kod kuće i u svetu.

Po Sorosovom mišljenju, jedini način da se kapitalizam spasi od sebe samog je uspostavljanje „globalnog sistema odlučivanja“ koji strogo reguliše međunarodne finansije. Međutim, još 1998. Soros je priznao da su SAD glavni protivnik globalnih institucija. SAD su do tog trenutka odbile da se pridruže Međunarodnom sudu za ljudska prava, odbile su potpisivanje sporazuma o zabrani nagaznih mina i jednostrano uvodile ekonomske sankcije gde god im je to odgovaralo. Ipak, Soros se nadao da će američki donosioci odluka nekako ipak shvatiti da je u njihovom sopstvenom interesu da budu na čelu koalicije demokratskih zemalja posvećenih „promovisanju razvoja otvorenog društva i osnaživanju međunarodnog prava i institucija neophodnih za izgradnju globalnog otvorenog društva“.

Ali Soros nije imao plan o tome kako bi se moglo uticati na sve veću odbojnost američkih elita prema svim oblicima internacionalizma koji ne služe njihovoj sopstvenoj vojnoj moći ili ekonomskoj dobiti. Ovo je upadljivi nedostatak Sorosove misli, naročito u vezi sa njegovim insistiranjem na primatu ideja u proizvodnji istorijskih promena. Međutim, umesto da promisli ovaj problem on je prosto izjavio da će „promena morati da počne sa promenom stavova, koja će se vremenom pretvoriti u promenu politika“. Sorosov status kao pripadnika hiperelite i njegovo uverenje da uprkos svemu istorija ipak ide u dobrom pravcu onemogućili su mu da uvidi ozbiljnost ideoloških prepreka na putu ostvarenja njegovih internacionalističkih ideala.

***

Militaristički odgovor Bušove administracije na napade na SAD 11. septembra 2001. naveo je Sorosa da prebaci svoj fokus sa ekonomije na politiku. Sve u vezi sa Bušovom administracijom njemu je bilo neprihvatljivo. U svojoj knjizi iz 2004. Mehur američke nadmoći Soros piše da su Buš i njegovi saradnici usvojili „vrlo primitivnu formu socijaldarvinizma“ polazeći od pretpostavke da je „život samo borba za opstanak zasnovana na zakonu jačeg“. Dok je pre 11. septembra „ova ideologija bila zauzdavana normalnim funkcionisanjem demokratije“, nakon ovog datuma Buš je „namerno podgrevao strah u zemlji“ kako bi ućutkao opoziciju i dobio podršku za kontraproduktivnu politiku militarističkog unilateralizma. Za Sorosa, izjave poput one „ako nisi sa nama, onda si sa teroristima“, posedovale su zlokoban prizvuk nacističke i sovjetske propagande, za koju se on nadao da je stvar prošlosti. Soros je s pravom bio zabrinut da će Buš odvesti zemlju u pravcu „neprekidnog ratnog stanja“, u kojem će vojne intervencije van zemlje i gušenje slobode u samoj Americi biti normalizovani. Buš je stoga predstavljao ne samo pretnju svetskom miru, već i samoj ideji otvorenog društva.

Pa ipak, Soros je bio ubeđen da Bušova „ekstremistička ideologija“ ne odražava „uverenja i vrednosti većine Amerikanaca“ i očekivao je da će Džon Keri pobediti na predsedničkim izborima 2004. Kerijeva pobeda, predviđao je Soros, podstaknuće „duboko promišljanje američke uloge u svetu“ koje će u konačnom navesti građane da odbace unilateralizam i prihvate međunarodnu saradnju.

Ali Keri nije pobedio, što je čuvenog filantropa navelo da po prvi put dovede u pitanje političku pamet svojih sugrađana Amerikanaca. Nakon 2004. Soros je prošao kroz neku vrstu krize vere. U svojoj knjizi iz 2006. Doba pogrešivosti Soros je pripisao Bušovu drugu pobedu činjenici da je SAD „društvo zasnovano na optimizmu i nespremno da se suoči sa neprijatnom stvarnošću“: Amerikanci će, tvrdio je on, radije biti „zavedeni Bušovom propagandom“ nego se suočiti sa neuspehom intervencija u Avganistanu i Iraku. Budući pod uticajem tržišnog fundamentalizma i opsesije „uspehom“, Amerikanci su spremno prihvatili tvrdnje političara da njihova država može pobediti u nečemu tako apsurdnom kao što je rat protiv terorizma.

Bušova pobeda je ubedila Sorosa da će SAD opstati kao otvoreno društvo samo ako Amerikanci budu prihvatili „da je istina bitna“; u suprotnom, oni će nastaviti da podržavaju „rat protiv terorizma“ i sve užase koje on sa sobom nosi. Kako je Soros nameravao da utiče na mišljenje Amerikanaca ostalo je, međutim, nejasno.

***

Finansijska kriza 2007-08. ohrabrila je Sorosa da se vrati ekonomskim pitanjima. Ovaj kolaps ga nije iznenadio; on ga je smatrao predvidivim ishodom tržišnog fundamentalizma. Štaviše, u svojoj knjizi iz 2008. Nova paradigma za finansijska tržišta Soros piše da će se „svet uskoro suočiti sa krajem dugog perioda relativne stabilnosti zasnovane na američkoj dominaciji i dolaru kao glavnoj valuti međunarodnih rezervi“.

Predviđajući pad američke moći, Soros je uložio svoje nade za globalno otvoreno društvo u Evropsku uniju, uprkos primedbama koje je ranije iznosio na račun zemalja članica zbog toga što nisu pravovremeno prihvatile istočnoevropske zemlje u svoje redove. Iako je priznavao da EU ima ozbiljnih problema, Soros je isticao da je to ipak organizacija u kojoj su države svojevoljno „pristale na ograničeno delegiranje svog suvereniteta“ zarad zajedničkog evropskog dobra. EU je stoga predstavljala regionalni model svetskog poretka zasnovanog na principima otvorenog društva.

Sorosove nade u EU su, međutim, ubrzo bile razvejane trima krizama koje su podrile stabilnost unije: produbljivanjem međunarodne recesije, izbegličkom krizom i Putinovim revanšističkim napadom na međunarodno pravo. Iako je Soros verovao da su zapadne države teoretski u stanju da ublaže posledice krize, zaključio je da će one ponoviti greške iz postsovjetskog perioda i da je dogovor o zajedničkoj politici malo verovatan. U poslednjih 10 godina Soros je razočaran time što je zapad odbio da oprosti grčki dug, time što nije uspeo da razvije zajedničku izbegličku politiku i odbijanjem da razmotri materijalnu i finansijsku pomoć Ukrajini, neophodnu da se ova zemlja odbrani nakon Putinove aneksije Krima. Dodatno ga je uznemirilo to što je u nekim zemljama EU, od Britanije do Poljske, došlo do ponovnog uspona desničarskog etnonacionalizma, za koji se smatralo da je otišao na smetlište istorije. Kada je Britanija 2016. glasala za napuštanje EU, Soros je zaključio da je „dezintegracija EU praktično nezaustavljiva“. Ispostavilo se da, uprkos Sorosovim nadama, EU ipak nije bila model uspeha otvorenog društva.

On je i lično iskusio rasistički autoritarizam koji je tokom poslednje decenije postao pretnja ne samo za EU, već i za evropsku demokratiju uopšte. Od 2010. ovaj slavni filantrop je više puta ulazio u javne okršaje sa Viktorom Orbanom, autoritarnim, antiimigranski nastrojenim premijerom Mađarske. Nedavno je optužio Orbana da „pokušava ponovo da uspostavi lažnu demokratiju koja je vladala Mađarskom u periodu između dva rata“. U svojoj kampanji za poslednje izbore Orban je demonizovao Sorosa služeći se antisemitskim stereotipima i tvrdeći da on u tajnosti kuje plan da pošalje milione imigranata u Mađarsku. Takođe, Orban je zapretio da će zatvoriti Centralnoevropski univerzitet (koji njegova vlada podrugljivo zove „Soros univerzitetom“), a parlament je nedavno doneo novi paket antiimigrantskih zakona poznatih pod nazivom „Stop Sorosu“.

Ali dok Orban ugrožava mađarsko otvoreno društvo, Donald Tramp predstavlja pretnju otvorenom društvu kao takvom. Soros je pripisao Trampovu pobedu štetnim efektima tržišnog fundamentalizma i ekonomske recesije na američko društvo. U kolumni iz decembra 2016. on kaže da su Amerikanci glasali za Trampa, „prevaranta sa diktatorskim ambicijama“, zato što „izabrani lideri nisu uspeli da ispune legitimna očekivanja i težnje birača, što je onda ove navelo da se razočaraju u dominantne verzije demokratije i kapitalizma“.

Po Sorosu, umesto da pravično raspodele bogatstvo nastalo globalizacijom, „pobednici“ kapitalizma su propustili šansu da „gubitnicima ponude kompenzaciju“, što je dovelo do drastičnog porasta nejednakosti na nacionalnom nivou, a zatim i do širenja osećanja gneva. Iako je verovao da su „američki ustav i institucije dovoljno jaki da se odupru napadima izvršne vlasti“, on je bio zabrinut da će Tramp napraviti savez sa Putinom, Orbanom i drugim autoritarnim liderima, što bi skoro u potpunosti onemogućilo izgradnju globalnog otvorenog društva. Jasno je da je u Mađarskoj, SAD i mnogim delovima sveta koji su privlačili Sorosovu pažnju i investicije ovaj projekat trenutno zaustavljen.

***

Sorosova dalja putanja je nejasna. Na prvi pogled, neki skorašnji potezi ukazuju da se on pomerio u pravcu levice, naročito u domenu reforme pravosuđa i pomoći izbeglicama. Nedavno je napravio fond za podršku kampanji Lerija Krasnera, radikalnog tužioca iz Alabame, i podržao 3 slična kandidata za tužioce u Kaliforniji. Takođe je uložio 500 miliona dolara u ublažavanje svetske izbegličke krize.

S druge strane, neki njegovi potezi pokazuju da je i dalje veran tradicionalnoj Demokratskoj partiji, koja naprosto nije sposobna da adresira probleme sa kojima se u ovom trenutku suočavamo. Tokom stranačkih izbora za demokratskog predsedničkog kandidata 2016. javno je podržavao Hilari Klinton, a nedavno se obrušio i na potencijalnu predsedničku kandidatkinju Kirsten Gilibrend zbog toga što je tražila od Ala Frankena da podnese ostavku nakon što je otkriveno da je seksualno uznemiravao voditeljku Lien Tviden. Ako Soros nastavi da finansira uistinu progresivne projekte mogao bi da značajno doprinese razvoju otvorenog društva; ali ako odluči da brani banalni establišment Demokratske partije doprineće daljoj degradaciji američkog javnog života.

Tokom svoje duge karijere Soros je načinio mnoštvo mudrih i uzbudljivih intervencija. Iz demokratske perspektive, međutim, činjenica da je samo jedna bogata osoba u stanju da izvrši toliki uticaj na javno odlučivanje izgleda zastrašujuće. Sam Soros je prepoznao da je „veza između kapitalizma i demokratije u najboljem slučaju slaba“. Problem za milijardere poput njega jeste pitanje šta da rade sa ovom informacijom. Otvoreno društvo zamišlja svet u kojem svako od nas prepoznaje ljudskost svih drugih i odnosi se prema njima kao prema jednakima. Međutim, ako se većina ljudi bori oko poslednjih komada sve manjeg kolača, teško je zamisliti kako bismo mogli da stvorimo svet u kojem bi Soros – ili bilo ko od nas – želeo da živi. U ovom trenutku, Sorosovi kosmopolitski snovi ostaju samo to – snovi. Pitanje je zašto je to tako, a odgovor bi mogao biti da je otvoreno društvo moguće samo u svetu u kojem nikome – ni Sorosu, ni Gejtsu, ni DeVosu, ni Zakerbergu, ni Bafetu, ni Masku, ni Bezosu – nije dopušteno da postane toliko bogat.

Odgovor Džordža Sorosa na ovaj tekst.

Daniel Bessner, The Guardian, 06.07.2018.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 25.07.2018.

In memoriam: Oliver Dragojevic

Svojim pjesmama je obiljezio nase zajednicko odrastanje, ljubavi, druzenja...

Bio je dio nase generacije, ali su ga je  prihvatile i mladji, pa i generacija nase djece...

Zajedno sa svojim pjesmama zivjece vjecno.