Sretan Bozic!

Svima vama koji danas slavite zelim sretan Bozic 

                              i ispunjenje svih vasih zelja!

Dedin istorijski film

Blaz Kotarac: Sjecanje na Acu Jurica

Blaz Kotarac se sjetio Ace Jurica, nekadasnjeg trenera koji je, zajedno sa Sucijem i nekolicinom kosarkaskih entuzijasta,  stvorio KK Mladi Krajisnik.
Prenosim Blazovo sjecanje na Acu.

********************************

Prošlo je ,,četvrt“ vijeka kako nas je napustio naš Aca i otišao kod njegove majke Anke. Nedugo , zatim, odmah, tu negdje u blizini, pridružila im se i moja voljena majka Jeka. Od tada, odlazim redovno da ih posjetim, da se, kako se ono kaže, malo ,,popričamo“ i da Aciki prenesem i novosti iz našeg sporta – naše košarke koju je neizmjerno volio. I, .....ne mogu a da izbrišem osjećaj,(utisak, žal )... kao da su MALO I zaboravljeni a i nebili kad smo se mi, njihovi prijatelji i rođaci, silom prilika, ,,raštrkali“ po bjelom svjetu!
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA 

Tito u Podgorici/Titogradu

(Fotografije Zoran Tanovic)

Spomenik, na čijem postamentu piše ‘Josip Broz Tito, 1892-1980, Zahvalni građani Titograda i Podgorice‘, postavljen je na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog na obali Morače.
U obrazloženju prijedloga navedeno je da je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja koje se mogu ponositi svojim antifašističkim naslijeđem, kao i činjenicom da je prvi opštenarodni ustanak u tom trenutku bio podignut upravo u Crnoj Gori, u čemu je i te kako bio značajan utjecaj Josipa Broza.
Gradonačelnik Ivan Vuković objasnio je da inicijativa o podizanju spomenika Titu ne predstavlja jugonostalgiju, već dokaz da Crna Gora ostaje vjerna antifašističkoj orijentaciji. Titov spomenik, rad velikog jugoslavenskog kipara Antuna Augustinčića, Podgorici je poklonilo Ministarstvo obrane Crne Gore.

(internet)

Tomislav Klauški: Spomenik Tuđmanu?

Add caption

Franju Tuđmana ni vlastiti sin Stjepan ne može prepoznati na spomeniku koji je na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika svečano otvaren na platou kod dvorane “Lisinski”. Ali lako za to. Ne samo da ga se ne može prepoznati, već je teško zaključiti što bi u današnje vrijeme taj spomenik trebao simbolizirati. Kakvu bi poruku trebao poslati? Osim, naravno, što bi trebao poslužiti političkim patuljcima da se u histeričnoj predizbornoj kampanji još malo propnu na ramenima ovog političkog “giganta”.


Kome se taj Tuđmanov spomenik obraća i što se njime želi poručiti? Krenimo najprije od formalnosti.

Spomenik se podiže u gradu u kojem pokojni predsjednik nije dozvoljavao ono što je nazivao “oporbenom situacijom” i podiže ga gradonačelnik koji je gradio SDP dok je Tuđman odbijao priznati legalne i legitimne oporbene, pa tako i SDP, gradonačelnike. Spomenik se podiže gotovo na obljetnicu notornog Tuđmanova govora o “žutim i zelenim vragovima”, ali i na prvu godišnjicu haške presude Tuđmanu zbog zločinačkog pothvata u BiH. Koliko samo simbolike ima u svemu tome. Ali ima još.

Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja I. Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu I. Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga J. B. Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno. Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati. Poput, recimo, slavljenog koncepta pomirbe.

Nikada u modernoj hrvatskoj povijesti nije se u društvu zahuktao ovakav ideološki sukob ustaša i antifašista. Povijesni revizionizam uzima maha, omalovažava se nasljeđe antifašističke borbe u kojoj je F.Tuđman bio aktivni sudionik, ruše se ustavne vrednote antifašizma i ZAVNOH-a koje je Tuđman upisao u hrvatski Ustav. I to čine upravo oni koji se najviše zaklinju u odanost Tuđmanu. A opet, možda i u tome valja iščitati određenu simboliku: spomenik Tuđmanu je odmah do dvorane “Lisinski”, poprišta održavanja Prvog sabora HDZ-a na kojem je Tuđman poslao poruku o “NDH kao izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda za državom”.

Kad to danas kaže netko poput Z. Hasanbegovića, na njega se udari drvljem i kamenjem. Tuđmanu se, međutim, diže spomenik. Nije jasno zbog čega bi se Tuđmanu uopće podizao spomenik kad njegovi sljedbenici ruše ono malo pozitivnog nasljeđa njegove vladavine, a Hrvatska se gotovo 20 godina pokušava otresti negativnih aspekata Tuđmanove ostavštine? Evo, recimo, na otvaranje spomenika Tuđmanu dolazi Kolinda Grabar Kitarović, vokalna zagovornica famoznog hrvatskog Zajedništva. Premda je upravo Tuđman godinama radio na sijanju najdubljih podjela u društvu. Podjela na Hrvate i sve ostale. Podjela između dobrih i loših Hrvata. Podjela između nacionalista i “komunista”. Između lojalnih Hrvata i “zelenih i žutih vragova”. Između HDZ-ovaca i oporbenjaka. Popisu naprosto nema kraja. U svakom aspektu svoje vladavine Tuđman je kreirao podjele: tražio je neprijatelje, huškao na izdajnike, špijunirao političke protivnike, progonio oporbenjake i novinare... Gušio je unutarnju demokraciju i pretvarao Hrvatsku u omraženu, izoliranu i nesimpatičnu državicu.
Koja danas, eto, otvara spomenik osobi koja se spominje u haškoj presudi za zločine u BiH. Što to govori o današnjoj Hrvatskoj?

Kome danas više uopće treba Tuđman, nakon više od jednog desetljeća detuđmanizacije, praćene procesuiranjem hrvatskih ratnih zločina koje je Tuđmanov režim zataškavao, praćene borbom protiv korupcije koju je Tuđman utemeljio, praćene istom borbom protiv klijentelizma, nepotizma, gaženja zakona i institucija koje je i Tuđman gazio, a za slobodu medija i manjina koje je i Tuđman ugrožavao.
Ako bi spomenik Tuđmanu danas ičemu mogao služiti, onda bi nas trebao podsjećati na Hrvatsku kakva ona ne bi trebala biti. Recimo, Hrvatsku u kojoj spomenik Tuđmanu podižu gradonačelnik pod optužnicama za korupciju i premijer iz stranke kojoj se još uvijek sudi za korupciju i korištenje crnih fondova. Onu koja je izrasla na Tuđmanovim riječima: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”.

Imamo Hrvatsku iz koje se masovno pokušava pobjeći.

Tomislav Klauški (24sata.hr)

Safeta Biševac: Umro i Milika

Rođen je u selu Pasji Nugo pod Durmitorom 1933. Gimnaziju je pohađao u Pljevljima, a svetsku književnost studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavio se novinarstvom, bio je urednik u tada jedinom crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Pokrenuo je više časopisa u Crnoj Gori i regionu. Dobitnik je najveće crnogorske Trinaestojulske nagrade, nosilac više stranih i domaćih odlikovanja i priznanja.

U prošlogodišnjem intervjuu za nezavisni crnogorski magazin Monitor setio se jedne od prvih nagrada. „Učestvovao sam na Prvom književno-likovnom festivalu studenata Srbije i Crne Gore, u Šapcu 1958 godine. Tada sam honorarno radio kao prvi sekretar novoosnovanog pozorišta Atelje 212. Slušam razgovor dok okupljeni za stolom u Ateljeu piju kafu. Čujem priču o festivalu, o nagrađenima. Dodijeljene su tri književne. Brana Petrović dobio prvu nagradu, ne sjećam se imena drugonagrađenog, a treću, kažu, dobila „neka djevojka, zove se Milika Pavlović“, ispričao je prijatelju i novinaru Monitora Veseljku Koprivici.

Poeziju je pisao skoro ceo život. Objavio je trinaest zbirki poezije i više knjiga raznorodne publicistike. Urednik prve zbirke „Vreteno vremena“ (Nolit, Beograd, 1967), veliki Vasko Popa, Pavlovićevu poeziju je ocenio kao „kvalitetno i stilski atipičnu pojavu za crnogorsku scenu“, predviđajući da će značajno uticati na celokupno poetsko stvaralaštvo. Za poslednju objavljenu zbirku poezije „Krila u kavezu“ (Sant Petersburg, Rusija, 2017) Pavlović je odlikovan ruskim državnim ordenom „Zlatna poezija“.

Na početku građanskog rata u SFRJ sa grupom crnogorskih intelektualaca formirao je organizaciju Javnost protiv fašizma – građanski pokret otpora koji se snažno suprotstavljao ratnoj politici 90-ih, fašizaciji društva i šovinističkim progonima po Crnoj Gori. To su oni koji su skandirali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“, na zgražavanje tada većinske Crne Gore. I Srbije. Među prvima je obišao Bukovicu, oblast pored Pljevalja, odakle je, tokom rata u susednoj BiH, proterano tada većinsko muslimansko stanovništvo i počinjeni brojni zločini.

Kada je Milo Đukanović „prelomio“, odvojio se od Miloševića i promenio politički kurs Podgorice, mnogi su „ušli u to kolo“. Ne i Milika. Večiti opozicionar i borac za ljudska prava i demokratiju. Bio je za nezavisnu Crnu Goru, ali ne ovakvu koju je stvorio Đukanović. Zaboravila je izgleda Crna Gora Miliku Pavlovića, kao što je Srbija zaboravila Miladina Životića ili Bogdana Bogdanovića. Zanimljiva stvar se dešava na našim prostorima. Po mnogima, devedesete su se ili „vratile“ ili nikada nisu „otišle“. Opet su „zvezde“ huškači, borci, predvodnici tadašnjih ratova, a oni koji su se borili protiv ratova i zločina i dalje su s druge strane i omrznuti. Da li je to jedan od razloga zašto mnogi intelektualci više „ne čačkaju mečku“?

Milika Pavlović je za Monitor odgovorio i na pitanje zašto pisci danas uglavnom ćute. „Istina o našoj današnjoj stvarnosti je gorka, a svaka istina se kvari na dva načina – laganjem i prećutkivanjem. Današnji spisatelji najčešće prećutkuju, vjerovatno iz mnogo ličnih razloga… Ne vide, ne umiju da vide ili se plaše gubitka privilegija – u Crnoj Gori ili u Srbiji – zavisno na čijem repu guslaju. A najgromoglasniji su upravo oni najisprazniji, jer sve što je šuplje i prazno – odjekuje. Treba nastojati da se ne učini nikakva sramota. Sramota traje duže nego život“.

(Danas)

Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (3)

Nastavljamo serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša. 
Danas o Slaviji i banjalučkom boksu.

************************

Bokseri Slavije ekipni prvaci Jugoslavije

Tekst i ilustracije: 
REUF JAKUPOVIĆ, 
Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)

Boks je, kao što se zna, ”ratoboran” sport. A kao takav stvoren je baš za Banjolučane jer su oni i sami odvajkada bili ”ratoborni”, nisu baš lako uzmicali pred protivnikom, bio on istinski ili samo protivnik u nekom nadmetanju. Nije onda nikakvo čudo što su Banjolučani, već od prvog dana nakon osnivanja bokserskog kluba u njihovom gradu, listom priglili svoje boksere. Klub je osnovan 1961. godine pod imenom Slavija. Mečeve svojih ljubimaca uvijek je pratio maksimalan broj gledalaca, bilo da se radilo o malom stadionu u samom srcu grada ili o maloj bioskopskoj dvorani u neposrednoj blizini tog stadiona. Nakon što je nekoliko puta bila klupski prvak BiH, Slavija se 1972. godine izborila za takmičenje u Prvoj saveznoj ligi, u kojoj je nakon toga bila stalni član sve do raspada Jugoslavije. Samo dvije godine nakon plasmana u najviši rang takmičenja, dakle 1974. godine, Slavija je osvojila i titulu klupskog prvaka Jugoslavije - jedini bokserski klub iz BiH koji je to postigao. Bez ikakve sumnje, ”trolist” najsjajnijih Slavijinih zvijezda tog proteklog vremena izgleda ovako: Marijan Beneš, Anton Josipović i Radovan Bisić.

Oni su imali najjače pesnice u Jugoslaviji - bokseri Slavije, ekipni prvaci države

Beneš, ta pjesnička duša (pisao je i pjesme) rušio je svoje protivnike kao da je imao malj u rukama. Bio je višestruki prvak BiH i Jugoslavije. U Beogradu je 1973. godine postao šampion Evrope u amaterskom boksu. Samo četiri godine kasnije, dakle 1977. godine ovaj ”razbijač” se otisnuo u profesionalne vode.

Bešov "malj"  šalje Koena u "carstvo snova" već nakon desetak minuta borbe

I tu, među profesionalnim bokserskim asovima Beneš nastavlja da niže uspjehe. Već 1979. godine u svojoj Banjoj Luci Beneš osvaja titulu profesionalnog prvaka Evrope u EBU verziji, nokautiravši Francuza Žiberta Koena u četvrtoj rundi. Četiri puta je odbranio ovu titulu, a u petom pokušaju, 1980. godine ga je na poene pobjedio Ajub Kalula. Impresivan je Benešov profesionalni skor: 39 mečeva, 32 pobjede (21 nokautom). Po mišljenju mnogih poznavalaca boksa, Beneš je, poslije neponovljivog Mate Parlova najbolji bokser pod jugoslovenskim bokserskim nebom. Odmah do Beneša u istoriji Slavije svoje mjesto ima Anton Josipović (o njemu će biti riječi nešto kasnije).

Snažni Bisić imao je gromovite pesnice od kojih su zazirali mnogi bokseri

Radovan Bisić je takođe trofejni bokser Slavije. Ovaj korpulentni Slavonac je po nagovoru, a koga drugog nego Sredoja Zekanovića, napustio svoju rodnu Slavonsku Požegu i obreo se u Banjoj Luci, koju je zavolio koliko i ona njega - mnogo. Ovaj neustrašivi bokser (jednom je dobro namučio i samog Matu Parlova) osvojio je dvije titule prvaka Jugoslavije, a kruna njegovog uspjeha je bronzana medalja sa prvenstva Evrope 1975. godine u poluteškoj kategoriji. U njegovu čast (umro je 1996. godine) Slavija svake godine organizuje međunarodni memorijal, koji nosi ime ovog boksera.
Ako se za nekog sportskog radnika može reći da je život posvetio klubu u kojem je angažovan, onda se to prije svih može reći za istinsku legendu banjolučkog boksa, za debeljuškastog Sredoja Zekanovića. Mnogi bokseri Slavije i danas kažu da su o boksu mnogo naučili upravo od ovog velikog poznavaoca boksa, a da je on o boksu znao više i od njih samih - čak i onda kada su postali neko i nešto u boksu. A on, Zekanović nikada nije navukao bokserske rukavice na svoje ruke. Baš pravi kuriozitet, zar ne.

(Nastavice se)

Svetislav Basara: Trockizam i kretenizam

Sigurno ste u školi učili da se obespravljeni i potlačeni ruski narod oktobra 1917. masovno pobunio i zbacio mrski caristički režim, a ja kažem da to što ste učili okačite o Sebastijan Kurtz jer to - iako je baba Lenjin snivala da tako bude - nije tako bilo.
Ovako je bilo. Oktobarsku revoluciju, prevrat svetskoistorijskog značaja izveo je Lav Davidovič Trocki sam, uz pomoć 1000 odlučnih, solidno organizovanih ljudi, a da obespravljeni i potlačeni ruski narod o tome pojma nije imao, a kad je saznao, već je bilo kasno.

Trockijev Aleksandar Vučić, Aleksandar Kerenski - Aleksandra Brnabić ondašnje privremene ruske vlade - uopšte nije bio Aleksandar Vulin - naprotiv - bio je vrlo inteligentan, vrlo jeben igrač, ali je razmišljao kao Lenjin sa obrnutim predznakom, što će reći da je očekivao da masa obespravljenih i potlačenih jurne na ministarstva i policajne stanice, pa je, u tom smislu, organizovao odbranu sastavljenu od snažnih odreda junkera i Kozaka koji bi - da je bilo kako se babi Uljanovoj snilo - očas posla satrli masu obespravljenih i potlačenih građana i tu bi marksizmu, lenjinizmu i kretenizmu bio kraj.

Obespravljene mase nisu bile puki privid, Petrograd je tih dana bio preplavljen buljucima dezorijentisanih ljudi, koji su izgledali vrlo opasno, ali koji nisu znali kud udaraju, kao što to mase nikada ne znaju. Ali ako mase nisu znale kud udaraju, Trocki je dobro znao. Njegovi, naoko nenaoružani, ljudi - bombe i pištolje su nosili u džepovima - koristili su gužvu i pažnju Kerenskog skrenutu na pogrešnu opasnost pa su mirno ulazili u električne centrale, pošte, železničke stanice i proče infrastrukturne objekte od značaja za državu, tu bi - bez ispaljenog metka - išamarali poslovođe i preuzimali vlast.

Kerenski je izgubio boj, al je u konačnici prošao bolje nego njegov protivnik, Trocki, umro je u Njujorku, u dubokoj starosti, u svom krevetu. Toliko o tome jer već vidim naslov u sutrašnjem Informeru: "Danas i Basara po naloguTrockog planiraju državni udar", ali neka se Vučić ne uzrujava, mada će se uzrujati. Džaba. Jer ni Lav Davidovič, sve da sutra ustane iz groba, ne bi bio u stanju da u Srbiji skupi i organizuje pedeset (kakvih crnih hiljadu) ljudi koji imaju: 1. muda, 2. poverenje jedni u druge, 3. koji ne čekaju prvu priliku da jedan drugom uvale Sebastijan Kurtz, a od kojih bi najmanje jedna petina za honorar od 450 evra "tamo gde treba" dojavila šta se iza brda valja.

Sve sam ovo napisao da bih vam nacrtao koliko je imbecilno snatriti o državnom udaru u državi Srbiji koja je, sama po sebt, u svim svojim alotropskim modifikacijama, odlično neorganizovani državni udar na zdrav razum i dobar ukus i koliko je neuporedivo imbecilnije pokušavati da se taj udar izvede protestima koji neće povrediti patriotska osećanja slučajnih koalicionih partnera i koji - pazi sad - neće izazvati nezadovoljstvo članstva i simpatizerstva Onoga protiv koga protestuju, sve se nadajući čudu. Prekardaših. Nastaviću...

Svetislav Basara (Danas)

Angel Trajkovski: Podsjecanje na neke davne, lijepe dane

Dragi moji,

sinoc sam bio na izvanredno organizovanoj Christmas Party kod porodice mog prijatelja dr.prof. Milorada Papica gdje sam imao duzi razgovor sa rajom iz Sarajeva,potsjecajuci se na mnoge lijepe dozivljaje  u tom lijepom gradu i javila mi se ideja da nesto napisem o jednom davnom dogadjaju iz Sarajeva...

Naime, na igralistu Medicinske skole na Mejtasu (SA) odvijalo se Prvenstvo Medicinskih skola BiH 19. i 20.aprila 1961 god. u nekoliko sportova: mali fudbal,rukomet,kosarka...Bile su i predvidjene nagrade, napr. za pobjednika u kosarci je nagrada bila na odlazak u maju u Beograd na Evropsko prvenstvo u kosarci...Slobodan Jelic-Bato i ja smo zeljeli da gledamo to Prvenstvo,pa smo kao gimnazijalci "diskretno" usli u sastav  BL Medicinske kosarkaske ekipe i nasa ekipa je glatko osvojila prvo mjesto..Rukometnu ekipu mozete vidjeti na prvoj slici, vrlo interesantan sastav...Naime,jedini pravi rukometas je bio Mirko Markus(dole cuci,treci s lijeva),nas petorica kosarkasa  stojimo s lijeva na desno:Vasiljevic,Trkulja,Trajkovski,Cone Gazic- stonoteniser bio je prvak BiH,Suljic i Kopanja.Davno mi je Kopanja(koji je bio odlican u st.tenisu) pricao da je posudio skupoceni "Barna" reket Coni kada je isao na drzavno prvenstvo,ali reket je Coni tamo neko ukrao... Dole cuci treci s lijeva Zeljko Banusic koji je bio omladinski prvak BiH u sahu i treci u Jugi...Na ovoj slici se moze vidjeti Bato Jelic sa strane,koji nije igrao rukomet i nije uspio da se "ugura" snimak...

Normalno,mali fudbal je bio najinteresantniji i doslo je do nekog ruznog incidenta u susretu BL i SA skole...Izbila je opsta tuca...Sjecam se kada je Batar (bokser) djak BL Medicinske skole obarao sve oko sebe i kada jedan udareni nije pao on u cudu reci:"A ti jos stojis ?..." I opali ga svom snagom...Bato i ja smo se pogledali,svjesni da to nije za nas,pa smo se diskretno udaljili.Izlazeci iz skole neko nam dobaci:"Cekaju vas!" Posli smo dole prema centru SA "Dalmatinskom" ulicom i odjednom se pojavi grupa oko njih petnaestak sa motkama,Bato samo rece:"Gele,volio bih da sam ptica!" Ovi nas okruzise,mi ucvikali,premrli...Odjednom jedan od njih rece:"Pa,raja ovo kosarkasi "Borca !" Potapsase nas po ramenima i rekose:"Vas niko ne smije da dirne..." i mi mirno produzimo prema centru SA... 

Po zavrsetku takmicenja organizovana je mala svecanost i djaci BL Medicinske skole su slavili...Podigli su u vis na rukama svog profesora fizickog Ferija Kadunica uzvikujuci:"Feri Bog!,Feri Bog!..." A neko iz SA ekipe glasno uzviknu:"Up'o mu ko rog!"

Eto toliko,dragi moji,malo podsjecanje neke nase davne,davne, lijepe dane...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama ! Vas Angel 

Kosarkaska ekipa BL Medicinske sk.(pojacanje Davor Crnic) je bila na Evropskom prvenstvu u kosarci u BGD-u,sto se moze vidjeti sa slike na stepenicama Kalinica pijace u BGD-u (31.maj.1961 g.)

Boze, ima li te?!

Procitajte ovu vijest. Od rijeci - do rijeci! 

Ako nadjete ista suvislo, javite mi! 

***************************************

Banjaluka - Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović proglašena je u petak za ličnost godine na tradicionalnoj manifestaciji koju duže od deceniju i po organizuju "Nezavisne novine".

Cvijanovićevoj je ta laskava titula pripala zbog brojnih zasluga koje je ostvarila u javnom životu za dobrobit svih u RS, uključujući i činjenicu da su u vrijeme dok je predvodila Vladu Republike Srpske penzije uvećane za oko 20 odsto.

Osim toga, od septembra 2018. godine zakonskim rješenjima obezbijeđeno je povećanje plata za sve zaposlene u javnom i realnom sektoru, a otpočelo je i preuzimanje refundacije bruto iznosa za porodiljsko bolovanje.

Na manifestaciji je poručeno da je u RS trenutno rekordna zaposlenost, rast BDP-a, pokrivenost uvoza izvozom kao i da je Cvijanovićeva, nakon izbora za predsjednika Republike Srpske, odmah pokrenula višegodišnji nacionalni program demografske obnove Republike.

Cvijanovićeva se na manifestaciji "Ličnost godine in memoriam Željko Kopanja 2018", koja je održana u hotelu "Bosna" u Banjaluci, zahvalila "Nezavisnim novinama" na velikom priznanju.

- Zahvalna sam svim ljudima koji su učestvovali u realizaciji ovih zadataka. Hvala svim ljudima, kolegama ministrima, predsjedniku Miloradu Dodiku i onima koji su u mom okruženju trpjeli radno vrijeme od ujutru do naveče, radili subotom i nedjeljom i zavirili u svaki kutak RS. Takođe zahvaljujem i svojoj porodici - navela je Cvijanovićeva, kojoj je nagradu uručio gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić, dobitnik nagrade "Ličnost godine in memoriam Željko Kopanja" za 2017. godinu.

Cvijanovićeva je istakla da se ovim priznanjem na neki način ublažava i nepravda koju je često osjećala kao javna ličnost.

- Nismo mi svi tako kameni kako to nekad izgleda. Volim Republiku Srpsku i vjerujem da svi možemo raditi dobar posao za nju i njenu budućnost - rekla je Cvijanovićeva.