Luis Fonsi - Despacito ft. Daddy Yankee

Mark Ronson - Uptown Funk ft. Bruno Mars

Hristos Vaskrse!

Svima vama koji slavite zelim sretan Uskrs!

Ahmed Burić: Žižek vs. Peterson: je li bog mašinovođa?

Oni stariji će se svakako sjetiti, a onima mlađima su vjerovatno pričali da su se ljudi u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, budili u neko doba noći kako bi pratili boks mečeve Muhameda Alija. Mitske borbe iz Kinšase, Las Vegasa ili Manile svuda su po svijetu budile iznimno zanimanje, a što se nas u Bosni i Hercegovini tiče, biće da nikako bez značaja nije bila činjenica da je Cassius Clay, pod utjecajem pokreta Nation of Islam, 1961. postao Muhamed Ali, i tako, pored bokserskih titula osvojio i srca muslimana cijeloga svijeta. Sjećam se crno- bijele slike, i bunovne krmeljavosti u mostarskoj Cernici, i toga da nikada, zapravo, nisam vidio ko je pobijedio, osim što bi u nekom narednih dana čuo od starijih kako je meč završio.
Ta su vremena zauvijek prošla, i teško je danas zamisliti da se svijet na taj način da mobilizrati. Previše je marketinških ‘mečeva stoljeća’, a premalo pravih šampiona, tako bi se krajnje pojednostavljeno dao predstaviti taj segment sportske kulture. Svijet više ne zna, a i ne zanima ga previše ko je prvak u kojoj asocijaciji, jer je kapitalistička ‘logika’ medijskog napumpavanja, zapravo, obesmislila ne samo boks, nego i većinu drugih sportova.

Ali, ko je ikada mogao pomisliti da će za “meč” stoljeća biti proglašeno sučeljavanje dvojice intelektualaca. Slovenački filozof Slavoj Žižek i kanadski psiholog Jordan Peterson, u debati sreća: marksizam protiv kapitalizma, najavljeni su kao pop – zvijezde, a baš tako su i napunili dvoranu Sony Centra u Torontu, uglavnom i rezerviranu za velikane masovne kulture.

Cijena karata je iznosila od 500 do 1500 dolara, i to, očigledno nije bila nikakva prepreka da planu kao za utakimice “play offa”. I bez obzira na besmislenost “sportskog” odmjeravanja snaga u ‘filozofiji’ - odmah se vidjelo kome je u svemu tome neprijatnije. Analogiju o NBA play offu (Toronto, je inače, prošao prvi krug i ide na Philadelphiju) koju je na početku ispalio Peterson, Žižek nikako nije skontao, a vidjelo se i snebivanje dok je mediator, poput voditelja u ringu, nabrajao sve akademske reference koje je za (zar već!?) sedamdeset godina života skupio ljubljanski superstar – Cocaine Hegel, kako ga nazivaju ciničniji mediji. On je, bez obzira na to da li ga simpatišete ili ne, u ovom kulturnom prostoru, ipak, negdje doživljen kao “naš”, tako da ovaj tekst unaprijed priznaje određene navijačke sklonosti. Hja, ljevičarstvo. Ili, ljevičarenje, kako vam drago.

S druge je strane, na domaćem terenu, što većina medija uporno zaboravlja, sjedio psiholog, guru za samopomoć, ma šta to značilo, protivnik političke korektnosti, kulture vrijeđanja, grupnih identiteta i totalitarizma. Što iz neke opće perspektive može nešto značiti, ali je kao pozicija vrlo teško održivo. To je racionalni, hladni, zgodni muškarac na kraju pedesetih koji je “razvalio” tržište svojom knjigom 12 savjeta za život: protivotrov za haos, i to tradicionalističkim pristupom, odnosno potragom za smislom u Jungovskom pravcu biblijskih arhetipa. Te stvari obično “rade” kod desničara, pa su njegova predavanja u Evropi uvijek iznimno posjećena, i često ih organiziraju crkva i njezini sateliti.

“Kralj Jastoga”, kako ga zbog teorije hijerarhije (a malo i zbog hohštaplerskog pristupa) zovu mediji, krenuo je u debatu tako da pokaže da je kulturni marksizam najveći neprijatelj socijalnih teorija i društva uopće. Stari sportski komentatori, kad smo već kod ringa i borbe bi rekli - “kakav danak neiskustvu”, dok stari gledalac prenosa čiji se stream naplaćivao 15 dolara, nije mogao da vjeruje da sluša loše predavanje iz teorije društva. Odjeven kao lik iz sapunice o životu odvjetnika na Manhattanu, Peterson nam je ispričao da je suvremeno kapitalističko društvo meritokracijskko, da razlike u njemu nastaju na osnovu sposobnosti, s(a)vjesnosti i životnih ciljeva. ‘Ajde, rekao bi stari Bili Piton i vjerovatno odustao od gledanja susreta koji je, zapravo, ljudima trebao odgovoriti na pitanje svih pitanja. A ono je šta je sreća?
Za Petersona, i tu bi se moglo reći da je dostigao najvišu tačku svog nastupa – sreća nije nešto trajno, nego nešto što čovjeka zatekne, što ga, narodski rečeno snađe, i onda mu valja s tim deverati.

Nasuprot toga, Žižek, pomalo balkansko – socijalistički tvrdi da, kao u narodnim pjesmama sreće nema, a kako se čovjek ne rađa drugi put, valja mu se s tom nesrećom biti, i na bitnu mjestu postojati. Ali, ne u centru moći, nego na margini, kaže Slavoj, koji je tokom (preduge) debate nekoliko puta bio onaj pravi, onaj kojeg smo zavoljeli u osamdesetima: duhovit, ciničan, pomalo brutalan, i svjestan činjenice da njegova filozofija ne može promijeniti svijet, ali može čovjekov pogled na stvari. Zato je, u jednom trenutku, i poentirao tako da je rekao da ga je nemoguće uvjeriti da postoji svjetlo na kraju tunela: “Da, ali to je vlak koji dolazi s druge strane i ide direktno u vas!” Vic, u čemu se “Elvis kuturne teorije” razlikuje od većine svjetskih filozofa, i čemu duguje jedan dio planetarne popularnosti.
Htijući do kraja navesti Petersona da ispriča šalu – za šta Mr. Lobstera bog očigledno nije dao – Žižek je ponudio pregršt ideja za razmišljanje koje impliciraju najmanje dvije važne stvari: prva se tiče boga, a slijedi doktrinu koju je veliki ruski pisac iznio u misli – “ako ne postoji bog, onda je sve dozvoljeno.” Žižek to pobija uzimajući za primjer ISIL i globalni terorizam, rekavši da oni i te kako misle da bog postoji, i sve im je dozvoljeno. U tom smislu je dodao i citat Isusa, koji na križu, u trenutku kad priziva boga i pita ga -“zašto si me ostavio?” – postaje ateist. U tom trenutku, i sve do kraja “meča”, Peterson je postajao sve manji, sve se više slagao sa Žižekom, a stvar je završila jedino kako je i mogla: pomirljivim stiskom ruke, i zaključkom da se dvojica suprotstavljenih titana u nekim stvarima slažu i više nego što su očekivali.

Što, na kraju, i nije lose, ali je, nekako “nedovoljno” za ispunjenje očekivanja o sučeljavanju stoljeća. Jer, nakon svega, ostaje samo jedno pitanje: ako je markisam takvo zlo, i ako je prevaziđen, zašto ga Peterson i danas smatra najvećim neprijateljem. O.K. , komunizam je propao, ali je li Žižek blesav kad tvrdi da će na kraju pobijediti? Jer, na kraju, valja vjerovati da je u svakog čovjeka usađena ideja jednakosti. Bilo boga ili ne bilo. I još nešto, uvijek je najvažniji lični primjer: Peterson je novce od karata i streaminga, normalno, zadržao za sebe, dok ih je Slavoj Žižek dao u dobrotvorne svrhe.

Da završimo s boksom , kad smo već krenuli s njim. Kad su legendarnog kubanskog boksera, “amaterskog” prvaka, Teofila Stevensona pitali da li bi boksovao s Muhamedom Alijem, za cijenu od million dolara koliko su nudili promotori, on je odmahnuo rukom i rekao da ne želi učestvovati u kapitalističkim ujdurmama.
“Šta je million dolara naspram ljubavi osam miliona ljudi?” – rekao je, misleći na Kubance koji ga vole. Žižeka, eto, nismo prestali voljeti i nakon pune participacije u kapitaističkom cirkusu, a ono što ga je spasilo je smisao za humor. I činjenica da preko toga nije zaboravio ko je i odakle dolazi.
Sa strane svijeta u kojoj je svjetlo s druge strane tunela obično voz koji ide direktno u vas. Gdje postoji još samo više nego krhka nada da je mašinovođa koji ga vozi , sami – bog.

Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

Muke po Milutinu

Ovo je Milutin, jos jedna zrtva Samsung Mobilnog telefona!

Telefon nije eksplodirao, vec mu je zena pronasla password!

Bilježnica Robija K.: Juriš u šetnju

Moj dida sa Šolte je bijo kod nas doma u Splitu. Dida je mene pitao: ‘Malac, oš poć sa didom u šetnju?’ Ja sam rekao: ‘Oću!’ Dida je rekao: ‘Aj onda se spremi, pa da gibamo!’ Ja sam rekao: ‘Evo, samo da obučen patikice!’ Onda sam ja uletijo u hodnik za obuć se. Dida je isto navuka jaketu i stavijo je na glavu kapu francuzicu. Onda je moja mama pitala: ‘A di ćete vi dva?’ Dida je njoj rekao: ‘Idemo u komunizam!’ Mama je piljila u njega sa zinutim ustima. Tata je u kužini spustijo novine i zakolutačijo je sa očima. Dida je njih pitao: ‘Jel ima kakvih potpitanja?’ Mama je rekla: ‘Nema!’ Tata je rekao: ‘Nema!’ Dida je rekao: ‘Okej, onda doviđenja!’ Mama i tata su rekli: ‘Doviđenja!’

Za dvi ure smo ja i dida vratili se doma kod kuće. Dida je nosijo veliku narančastu kesu. Mama je nas pitala: ‘Onda? Kako je bilo u komunizmu?’ Dida je rekao: ‘Prva liga! Donili smo malo ribe da napraviš brujetić za obid!’ Tata je rekao: ‘N bava kua? A koju ste ribu donili?’ Dida je provirijo u narančastu kesu i rekao je: ‘Tri škarpine, četri repa od grdobine, po kila ugora, par feta zubaca i dvi šake škampi da daju flejver!’ Mama je rekla: ‘Muko irudova, pa to je sve oborita riba! Biće ste je platili kišu isusovu! Odakle van šoldi?’ Ja sam rekao: ‘U komunizmu se ništa ne plaća, mama!’
Mama je stisnila oči i zarežala je: ‘Nego šta? Dobiva se džaba?’ Ja sam njoj rekao: ‘U komunizmu ti važi pravilo – svakome prema potribama, od svakoga prema mogućnostima!’ Dida je rekao: ‘Igzaktli, unukiću, sve si dobro skužija! A nama je danas bila potriba da izimo jedan pristojan brujet, jel tako?’ Mama je vrtila sa glavušom i rekla je: ‘A znaš šta, čako, ovo je stvarno čak i od tebe malo tu mač jadno!’ Dida je pitao: ‘Šta je jadno?’ Mama je rekla: ‘Pa nemoš vodit dite na ribarnicu i govorit mu da je to komunizam!’ Dida je nagnijo se prema mami i rekao je: ‘A znaš li ti, ćerce, šta je reka sveti Paval Korinćanima?’ Mama je rekla: ‘Ne znan!’ Dida je rekao: ‘Ko ne viruje, može se jebat!’
Sutra ujutro smo mi obitelj marendali u kužini. Onda sam ja dida pitao: ‘Didac, oćemol u šetnju?’ Dida je rekao: ‘Naravska stvar! Evo samo da se obučen, pa pičimo!’ Onda je dida uletijo u hodnik za obuć postole i stavit kapu francuzicu. Ja sam isto navlačijo patikice. Onda je mama pitala: ‘A di ćete opet vi dva?’ Dida je rekao: ‘Idemo u komunizam!’ Mama i tata su dignili po livu ombrvu i vrtili su sa glavušama kao da mi dva smo skrenili na kvasinu. Dida je pitao: ‘Jel možda neko oće poć sa nama?’ Mama je rekla: ‘Ne, hvala!’ Tata je rekao: ‘Ne, hvala!’ Dida je rekao: ‘Okej, onda doviđenja!’

Za dvi ure smo ja i dida vratili se doma kod kuće. Ja sam imao novu Dizelovu jaketicu. Dida je imao novi mantel. Plus sam ja imao i nove adidaske. Plus je dida imao i novi francuzicu. Mama je pitala: ‘I? Kako je bilo u komunizmu?’ Dida je rekao: ‘Trista smista! Uzeli smo nešto robe šta
nan je tribalo!’ Mama je pogledala u mene i podviknila je: ‘Čoviče, pa to je Dizelova jaketa! To košta ka svetog Petra kajgana! Otkud van šoldi za to?’ Ja sam rekao: ‘U komunizmu se ništa ne plaća, mama!’ Mama je dreknila: ‘Pa koji će ti kurac Dizelova jaketa, magarče, ako je dobra i ona od Varteksa?!’ Dida je rekao: ‘To šta u komunizmu svako dobiva prema svojin potrebama, ne znači da su nan potrebe male! Tojest da moj novi mantel nije od Huga Bosa!’ Mama je od šoka začepila labrnju.

Posli je za obidom moj tata didi rekao: ‘Čuj, fosilac, sad bi stvarno moga malo zakočit sa tin cirkusom o komunizmu!’ Dida je njemu rekao: ‘Komunizam nije nikakvi cirkus, zete, nego idealan poredak! Ako tebi ne paše, sve okej, al meni i mom unukiću komunizam savršeno odgovara!’ Tata je rekao: ‘Daj, čoviče, pa nismo imbecili da nan uvaljuješ spiku ka da on postoji!’ Dida je rekao: ‘A jebiga bože, ti onda ne viruj!’ Tata je ušutijo i prčkao je sa perunom po pijatu. Dida je rekao: ‘To ti je ka religija, zete! Čim viruješ u boga, znači da ga ima! E, tako ti je i sa komunizmom!’ Tata je rekao: ‘Znan, jebate, al to znači da ga ima samo u tvojoj mašti!’ Dida je rekao: ‘A jel ti sin ima Dizelovu jaketu iz mašte? I jesil juče možda obidva izmišljeni brujet?’

Onda je mama didi rekla: ‘Ne mogu virovat, majkemi, ti si sa godinama sve luđi i luđi!’ Dida je njoj rekao: ‘A ti si u godinama kad ti je kapitalizam totalno ispra mozak! Jasna stvar da ti je komunizam špansko selo!’ Mama je pitala: ‘Šta ti to znači, jebate?’ Dida je rekao: ‘Moraš bit ili dovoljno star da se komunizma sićaš ili dovoljno mlad da u njega viruješ! A ako si u srednjin godinama, jeba si ježa! Ne znan skoro nikoga u srednjin godinama ko nije ljuta reakcija i sluga krupnog kapitala!’ Mama je podviknila: ‘Ja san znači sluga krupnog kapitala?!’ Ja sam rekao: ‘Tu old tu roknrol, tu jang tu daj!’ Dida je nakeserijo se prema meni i rekao je: ‘Oćemol mi sutra u šetnju, unukiću?’
Naveče su mama i tata ležali u krevi u mrkloj mrakuši. Mama je tati rekla: ‘Takvog debilčinu ja nisan u životu vidila, časna rič! Bolesnik je spreman potrošit tri vagona šoldi samo da nan vadi mast i prodaje jeftinu komunističku propagandu!’ Tata je rekao: ‘Nastavi li ovin tempom, u tri dana će spucat pet misečnih penzija!’ Mama je rekla: ‘Ja mislin da je već sad sa karticon zagazija u debeli minus!’ Tata je rekao: ‘Ma znaš šta, jebe mi di je on zagazija!’ Mama je rekla: ‘A i meni isto!’
Sutra ujutro smo mi obitelj marendali u kužini. Onda je dida mene pitao: ‘Malac, oćemol u šetnju?’ Onda je mama uletila: ‘Jel opet idete u komunizam?’ Dida je rekao: ‘Šta, al bi i ti pošla sa nama?’ Mama je rekla: ‘Pa znaš da bi mogla! Iman jaku potrebu za novin postolima! Al ne bi da budu neke bakandže od Peke ili Borova, nego od Blahnika, Prade ili slične pizde materine!’ Dida je rekao: ‘Aj spremi se onda, šta čekaš!’ Mama je zaletila se u hodnik da će se poć obuć. Dida je za njom rekao: ‘Jedino moraš pripazit da slučajno nisi klasni neprijatelj! Ka šta je općepoznato, klasni neprijatelji u komunizmu žestoko najebu! Tu nema milosti, brale!’ Mami je uletila zbunjoza: ‘A šta in radite?’ Dida je rekao: ‘A kako kad, ćerce! Nekad smo ih znali višat na bandere! Ili bi ih izveli pred narodni sud i po kratkon postupku ubekili sa metkom u čelo!’

Mama je gledala u dida sa raskrivljenim ustima. Tata je uletijo: ‘Pa kako mi možemo bit klasni neprijatelji, jebaga irud?! Ne možemo sa ovin plaćama izdurat do kraja miseca! Meso jedemo samo nediljom!’ Dida je rekao: ‘Eee, a šta je sa virom u besklasno društvo, zete, a? Jel tebi poznato da je sumnja jedan od sedan smrtnih grija u komunizmu?’ Tata je rekao: ‘Nije mi poznato!’ Dida je rekao: ‘Zašto bi neko ko ne viruje u komunizam živija u komunizmu? Aj reci, jel bi to bilo logično? Mi uvjereni komunisti smo oduvik svin srestvima branili komunizam od njegovih protivnika!’ Mami i tati je uletilo tupilo od nekužitisa. Dida je rekao: ‘Okej, istina je da višanje i streljanje više nisu u điru! Malo se taj odnos prema klasnim neprijateljima ipak modernizira!’ Mama je pitala: ‘Pa šta in radite danas?’ Dida je rekao: ‘Ukrademo in kreditne kartice i zajebavamo ih da idemo u komunizam!’

Robi K. (IIIa)
Viktor Ivančić (Peščanik)

Ubijen Slaviša Krunić

Sinoc je likvidiran Slaviša Krunić, čovjek koji je Bosnu i Hercegovinu smatrao svojom drzavom, covjek koji je imao hrabrosti da kaze da je i Srbin i Bosanac.

Kako bi rekao ministar policije RS, ime mu necu ni pominjati, u RS je stanje redovno i bezbednost na visokom nivou! U pravu je, ali samo za njega i njegovu kamarilu!

Ovo ubistvo je poruka svim ostalima koji misle drugacije. Za njih je stanje u RS je i nesigurno i opasno.

Neka normalni i hrabri covjek Slavisa Krunic pociva u miru. Neka pravda stigne one koji su organizovali i izvrsili njegovo ubistvo!



Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Aco Ravlić: ODJEĆA NE ČINI ČOVJEKA

Godinama je nalikovao na vuka samotnjaka. Uvijek je na sebe skretao pažnju svojim izgledom - veliki šešir prekrivao je podugu sijedu kosu, na nogama drvene klompe. Dok su zaprežna kola mogla ući u grad, rado je dolazio s kolima koja su vukli volovi drugih rogova (poput onih u Istri), uz koje je, obavezno, pješačio. Takav je izgledao Lazo Delić, čovjek s diplomom bečkog univerziteta, svjetski putnik, bogataš ali iznad svega osobenjak. Mogao je, da je htio, živjeti "u svili i kadifi", ali je radije odabrao slobodan život u kućici slamom prekrivenoj, pod velikim hrastom stogodišnjakom, koji se nalazio na sredokrači između današnjeg pružnog prijelaza za Trapiste (iza livnice) i novopodignutih hala tvornice TAS.

Lazo Delić je bio istinski znalac, govorio je više svjetskih jezika, znao odlično matematiku, fiziku, sve toliko dobro da su mnogi držali (i hitili njemu na instrukcije) da je profesor matematike i fizike, a on je bio diplomirani agronom.

Brojne su anegdote o osobenjaku Lazi. Jedna nalikuje na onu davno ispričanu o Behram efendiji, koji je čitao knjige i čuvao stado, pa se putnici i velikodostojnici iz onog davnog doba čudom čudili. Lazo je iznenadio Nijemce dvaput, u miru kad su kao turisti hodili ovim krajem, a drugi put u početku posljednje njemačke okupacije.


Na početku Lazina “boemskog" života, početkom četrdesetih, njemački bračni par zaustavi vozilo i, mješavinom našeg i njemačkog jezika, upitat će Lazu Delića, koji put vodi u centar grada.
Iznenadiše se odgovoru na čistom, književnom njemačkom, pa će, više za sebe, izraziti čuđenje, ali na francuskom, u stilu “vidi, tko bi rekao da tako govori jedan odrpanac".
- - Ako želite mogu vam reći i na francuskom, sve što vas zanima.
Iznenađeni turistički par brže bolje zahvali i pobježe - posramljen.

Nekoliko godina kasnije, sada već Lazu Delića koji se odjenuo bio u 'trošniju' odjeću, počet će ismijavati nadmeni okupatorski - njemački podoficiri, šaleći se ružno na njegov račun.
Slušao to boemčina Lazo. Pustio ih da što više kažu, da čuje što misle o njemu. I nastavio svojim putem, a oni pokraj njega voze usporenim gasom. Kad je zaključio da mu ih je već dosta, Lazo se zaustavi i prozbori; dakako, na perfektnom njemačkom.
- - Odjeća nikad nije odražavala znanje i status pojedinca.
- - Nadmeni "Švabovi'', pričao je Lazo, ostadoše ko osupnuti - bez riječi, pa Lazo nastavi svoju prodiku.
- - Lijepo bi bilo ako biste se zastidjeli a jednom za svagda znajte da u ovom narodu vrijedi poslovica – ''Odjeća ne čini čovjeka".

Imao je tom prilikom Lazo Delić sreću - nadmenost okupatorskih podoficira je naglo ispuhala. Ispričavali su mu se. Ostali su s njim u razgovoru i Lazu Delića častili cigaretama, pogotovo kada im je pokazao zahvalnicu njihovog vođe, Firera Adolfa Hitlera, na čestitci koju mu je poslao.


Aleksandar Aco Ravlić ('Banjalučke vesele anegdote')

Banja Luko, sretan ti dan oslobodjenja!

Danasnji vlastodrsci bi da mijenjaju dan oslobodjenja i da ga iz Drugog svjetskog rata premjeste u Prvi u kome je Banjaluku oslobodila srpska vojska. Zato oni sada 22. april slave kao Dan grada a ne kao Dan oslobodjenja grada.

 Najvaznije im je isticati dan kada je srpska vojska oslobodila grad. I zato treba zaboraviti da je dan oslobodjenja 22. april koji se slavio decenijama jer tog dana 1945. godine Banjaluku su od fasista oslobodile jedinice narodnooslobodilacke vojske koje su cinili ne samo Srbi,  vec i Srbi i Hrvati i Muslimani i svi koji su se borili protiv fasizma. Dok je nas koji jos pamtimo i koji smo rasli u ovom gradu treba da ponavljamo istinu:

22. april je dan oslobodjenja naseg lijepog grada koji nam sada najgori medju nama otimaju.

I ova promjena u nazivu dana koji se slavi je jedna od perfidnih kako bi se  pokazalo da u ovom gradu nikada uz Srbe nisu zivjeli i Hrvati i Muslimani i svi ostali, da se pokazalo kako su u ovom gradu sve znacajno sto je uradjeno - uradili Srbi.

A istina je da jesu radili i Srbi, ali zajedno sa svojim komsijama Muslimanima i Hrvatima.

Jedino sta su u ovom nasem gradu uradili samo Srbi je da su devedesetih iz njega istrjerali svoje komsije Muslimane i Hrvate. Ali ne svi Srbi, vec oni najlosiji medju njima, koji su na zalost i danas na vlasti. I zato se danas zvanicno 22. april u Banjaluci vise ne slavi kao dan oslobodjenja.

22. aprila 1963. sam na proslavi obiljezavanja dana oslobodjenja grada tadasnjim odbornicima Banjaluke  u ime pionira Banjaluke cestitao dan oslobodjenja rijecima koje i danas pamtim:" Drugovi odbornici, dozvolite da vama, narodnim odbornicima grada Banja Luke, ispred pionira cestitam dan oslobodjenja naseg lijepog grada..."

Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Sretan Uskrs!

Svima vama koji danas slavite želim

Sretan Uskrs!