CRVENA JABUKA - BJEŽI KIŠO S PROZORA (prva postava) tv studio 1986.g

Sretan Bajram...

...zelim svima koji slave

Bajram Šerif Mubarek Olsun

Ivan Šarčević: Korupcija kao način života

Vrhovni sud R Hrvatske 23. svibnja 2019. povećao je kaznu bivšem premijeru Ivi Sanaderu. No, više od povećanja kazne čini se važnim sudsko obrazloženje koje moralnost uvodi u sudstvo ali i politiku

Svojedobno smo, ima tome više od deset godina, u reviji Svjetlo riječi, tek blago kritizirali grandomansku politiku Ive Sanadera, tadašnjeg premijera Hrvatske. Nismo imali nikakvih detaljnijih uvida u njegov rad, ništa od onoga zbog čega će ga kasnije godinama povlačiti po sudovima. Mali primjer: zasmetalo nam je da se plakati za parlamentarne izbore u Hrvatskoj nalaze u drugoj državi, u BiH, posvuda, od Bihaća i Cazina do Hrenovice i Goražda. Radilo se o velikim, jumbo plakatima, i to po bosanskim mjestima gdje Boban-Čović-Ljubić-politika niječe svaku prisutnost Hrvata pa i onu povijesnu i cmizdri nad „rasipanjem hrvatskog glasačkog bića“, naročito u muslimanskoj većini.

Nikakva dakle velika kritika Sanadera, nego tek usputni kritički osvrt, odbljesak evanđeoskog zahtjeva da se caru daje carevo a ne sve. No, u moru podrške, posebno crkvenih ljudi u Hrvatskoj i BiH, i glavnih ljudi franjevačke zajednice Bosne Srebrene, taj gotovo usamljeni disonantni glas stršio je kao nepremostiva i neoprostiva smetnja. Izazvao je oštre poglede i ukore crkvenih moćnika. Jednom mi je jedan „važni“ franjevac, sav uznemiren i „odgovorno zabrinut“ za našu provinciju kazao da nije dobro tako raditi kako mi radimo, jer da „nema Sanadera, mi bismo propali“, misleći na Sanaderovu financijsku izdašnost. Uzaludno mi je bilo spominjati kakve su sve sanadere i vezire, banove i komesare, sultane i tuđmane Bosna Srebrena a i drugi u ovoj zemlji dočekali i ispraćali. I da vezanje Crkve za jasle političara samo šteti Crkvi.

Imam još jedan događaj vezan za Sanadera. Njemu će skoro 20 godina. Trebao sam u Splitu, s prijateljima, među njima i pok. Željkom Mardešićem, imati razgovor o miru i praštanju. Stizao sam 11. veljače 2001. iz Sarajeva u Split. Ako se ne varam, bila je nedjelja. Na rivi je bilo „događanje naroda“ za rušenje SDP-a s vlasti. Nisam mogao k fratrima u samostan na Dobro, bilo je prepuno svijeta, pa sam se parkirao uz Poljudski stadion, slušao radio i čekao da se narod („Svi smo mi Norac!“) raziđe. Sanader je na rivi bio glavni u neodricanju od hrvatskih heroja. Kad sam uvečer stigao fratrima, dio njih me odmah napao. Logično, jer sam stigao s „drugog“ svijeta i jer nisam dijelio njihovo oduševljenje. Mnoge dalmatinske fratre poznajem od studentskih dana. Naš je odnos prilično fratarski, i kad se ne slažemo, činimo to otvoreno.

Nisam se, dakle, za razliku od većine mojih domaćina oduševljavao skupom na rivi, ni sa Sanaderom, ne zbog toga što bih već tada imao neki proročanski uvid da će Sanader „heroje“ kasnije odašiljati u Haag, nego jednostavno što mi je svako masovnjačko okupljanje strano. Pri dolasku u Split, huka s rive ulijevala mi je jezu. Domaćinima sam uzaludno govorio da masa ne misli, da je pogubno delegirati svjetinu za osobno mišljenje. Masa je lažni privid sigurnosti. Rekao sam čak da to uopće nije dobro i da smo slično „događanje naroda“ već gledali na Gazimestanu. Ta doista prejaka analogija bila je konačni moj odgovor na buku dijela zajapurenih fratara koji su tražili da što prije na nekoga svale još svojih preostalih frustracija. U meni su sabrali i Haag i Del Ponte i sve hrvatske neprijatelje.

Raspra je prekinuta. Svatko se povukao u svoje nepopravljive zaključke. A Sanader se nastavio nezadrživo uzdizati. Prihvaćen je u Evropi i svijetu, obrazovan, poliglot, uglađen, sposoban... Pojačao je suradnju sa Srbijom, podržao Pupovca i ovaj njega. Umiješao se i u BiH, Čović nije toliko išao u Zagreb, ali nije se znalo je li Sanader više za Ljubića ili Raguža protiv Čovića. Uz to, Crkva i Sanader, bili su nerazdvojivi. Ali, slično svim makijavelističkim i napoleonskim tipovima, koji gaze bez smetnje, samo uzlazno, nezaustavljivo, baš kad je uzeo svu vlast, kad su mu skoro svi jurili da mu se dodvore, a tko više nego crkvenjaci, odjednom, kao iz vedra neba, na vrhuncu moći, nakon skoro dva puna premijerska mandata, odustajanje i strmoglavi pad. Dr. Ivo Sanader dao je ostavku (1. srpnja 2009.) na poziciji prvog čovjeka države. I nakon prvog šoka, nisu uslijedile kritike, nego svakovrsna blaćenja; izbačen je iz stranke, iz HDZ-a, u kojoj je bio gotovo sve, napušten od većine. Prijatelja, naravno, i crkvenjaka. Nestalo ih odjednom. Ti su nastavili mijenjati svoje idole, od Karamarka, pa do Čovića…

Godine 2017., osam godina nakon ostavke, gonjen po raznim procesima i ročištima, optuživan za nepotizam, mito i korupciju, uvijek u mega-mjerama, presuđivan, zatvaran i puštan, Ivo Sanader objavljuje knjigu i to ni manje ni više nego o detuđmanizaciji. Tako je upravo naslov prve knjige memoarskih zapisa najhrvatskijeg, najkatoličkijeg i kakvog sve negdašnjeg najmiljenika „Crkve u Hrvata“.

Nakon desetljeća povlačenja po sudovima i medijima, neki dan, 23. svibnja 2019., Vrhovni sud R Hrvatske objavljuje pravomoćnu presudu Sanaderu u „aferi Planinska“. Više od presude i povećanja kazne čini se važnijim obrazloženje presude. Ono je u nas, pogotovo u Crkvi, prošlo bez odjeka. Razočaranja su blagotvorna, ali svojih se zabluda ljudi ne vole sjećati. Tako ni Sanadera­. Uostalom, dugogodišnji sudski slučaj Sanader potrošio je živce i najvećih znatiželjnika i senzacionalista. K tomu, slučaj Sanader nešto je krajnje blisko svim čelnicima i stožernicima nacionalnih partija, svoj toj postkomunističkoj nacionalnoj buržoaziji, kao i njoj bliskim crkvenim menadžerima, kojima su srebroljublje i karijera ne samo prije naviještenja vjere nego vjerom perfidno zaogrću svoju korupciju.

Priznajem da s neskrivenim zadovoljstvom čitam obrazloženje presude Vrhovnoga suda i sjećam se sve one nemoći pred bahatošću Sanadera i njegovih političkih epigona, pred svim onim mukama dugotrajnog i besmislenog raspravljanja o tome što Crkvi i franjevcima znači stranačka politika. I ništa se posebno nije promijenilo niti mijenja. Štoviše, još dublje tonemo u političku i religioznu korupciju. I danas, dva desetljeća kasnije, sa sličnom nemoći, ipak se nadam da će kada-tad, neki sud pomesti beskrupuloznike.

Važno je podsjetiti da u postupku Vrhovnog suda R Hrvatske u vezi sa Sanaderom nije riječ tek o potvrđivanju presude i povećanju godina zatvora, nego o jedinstvenom obrazloženju presude. Naime, u obrazloženju stoji ono čega nigdje u našim, posebno u bosanskohercegovačkom sudstvu nema. U obrazloženju presude uvodi se načelo moralnosti, socijalni moral i pravda, te se ne ostaje tek na faktičnoj presudi, pozitivnom pravu. U istom obrazloženju se ističe da presuda bitno ovisi o poziciji i službi presuđenoga, o okolnostima u kojima je optuženi djelovao, o tome da je riječ o premijeru, prvom čovjeku države, osobi koja je trebala biti moralni uzor svima i garant socijalnih vrijednosti, socijalne pravde i vladavine prava.

Kod Ive Sanadera, premijera R Hrvatske, piše u obrazloženju, radi se o „osmišljenoj političkoj korupciji u njenom najtežem obliku“. „Izuzetna pogibeljnost postupanja“ očitovala se „u tome da je optuženik najteži oblik političke korupcije sam osmislio, a u realizaciji kriminalnog plana i njegovu prikrivanju je bio ustrajan. Riječ je o korupciji koja se provodila kao način života u uvjerenju da je obnašanje najodgovornijih funkcija u društvu osnova bogaćenja, a u svemu je bilo dominantno koristoljublje.“ Zato je Vrhovni sud Republike Hrvatske smatrao „da je tim okolnostima dan premali značaj“, te da je „ovakav oblik postupanja čelnog čovjeka izvršne vlasti, motiviran isključivo lukrativnim pobudama, jedan od najpogibeljnijih oblika kriminalnog postupanja jer se zbog uskih egoističnih interesa grubo obezvređuju temeljne društvene vrijednosti na kojima počivaju demokratski uređene države i to od samog vrha vlasti koji je izabran da te vrijednosti brani i koji mora biti garant poštivanja zakona.“

U nastavku Vrhovni sud kaže: „Kada predsjednik Vlade koristi državne institucije radi svog beskrupuloznog bogaćenja, pritom smišljeno dajući takvom kriminalnom postupanju privid zakonitosti, na taj način ne samo da nanosi visoku materijalnu štetu društvu, nego i krši princip vladavine prava koji je conditio sine qua non svakog pravno uređenog društva i koji prema članku 3. Ustava Republike Hrvatske čini jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Presuda Sanaderu dolazi u trenutku dok Bosnu i Hercegovinu trese kriza sudbene vlasti, a ne zna se koja to kriza po redu. Predsjednik Visokog tužiteljskog i sudskog vijeća (VTSV), prvi čovjek sudbene vlasti naše države, otkriven je u za njegovu funkciju nedopuštenu postupku, potpredsjednica VTSV, pa onda glavna tužiteljica, mnogi tužitelji, suci, sva ta svita uzvišenih službi („odvjetnici istine i pravde“, „odvjetnici obespravljenih“), pretvaraju se u nečasne i nemoralne moćnike, u korumpirane plaćenike zaštićene zakonom, u lašce i srebroljupce, u dobrovoljne suučesnike i služitelje dehumanizirajuće politike i korumpiranih političara.

Obrazloženje Vrhovnoga suda R Hrvatske za Sanaderovu kaznu neodoljivo podsjeća na ono na čemu inzistira Papa Franjo u današnjoj Crkvi, jer u njezinim institucijama, hijerarhijskim i redovničkim, puno je korupcije, puno je mafijašenja i svjetovnoga ponašanja, puno srebroljublja, težnje za bogaćenjem i slavom. U Crkvi su se, stalno govori Bergoglio, namnožili izopačeni ljudi, oni kojima su korupcija, spletke i prijevara način života, kojima je bogaćenje i nesuosjećanje, nesolidarnost i sebični interes iznad svega. Nije najveća ljudska tragedija biti grešnik, nego korumpiran (Peccatore si! – Corrotto no!); grijeh se oprašta, korupcija se ne može oprostiti, stalno ponavlja papa.

Sve u svemu, vrijedi ne potonuti u gorkost nemoći pred silnicima ovoga svijeta, ni pred korumpiranima koji su bliski Crkvi ili su u njoj poglavari, nego nadati se protiv svake nade u pravedan ishod ljudskih sukoba. Doći će vrijeme svođenja računa, pokazat će se istina i zasjat će pravda. I ono nevidljivo postat će vidljivo. Rado se u ovakvim situacijama sjetim mudroga Mirka Đorđevića, koji je šikaniran od svojih, i od svoje Crkve, širio vedru nadu u bolji svijet; evanđeoski se nadao da će doći netko s Kristovom metlom da pomete Crkvu koju pretvaraju u „pećinu hajdučku“. I ponavljao je rado: „A nada je – ljudska nada bez granica i obala – jedino hrišćansko oružje.“ Nada je to koja, bez oportunizma i potkupljivosti, hrabro radi na pravednijem svijetu.

Ivan Šarčević (Prometej.ba)

Ljubitelji pasa, kupite iza svojih ljubimaca!

Predivno je imati kucnog ljubimca! Još uvijek se sjecam djetinjstva i moje srece kada sam uspio ubijediti roditelje da u nas stan u Strosmajerovoj donesu  kuce-Mikija, ali, na moju veliku zalost, pokazalo se da on nije kuce za stan i cim je malo poodrastao, dat rodjacima koji su imali veliko dvoriste. 

Stoga potpuno razumijem ogromnu ljubav vlasnika pasa koji ih danas drze u stanovima ali znam i da je, drzati psa u stanu isto tako ogromna obaveza i odricanje. 

E, tu, kod tih obaveza i odricanja zapazam u Banjaluci nesto sto mi je nepojmljivo. Vecina vlasnika pasa u nasem gradu ne kupe ono sto ostane nakon sto njihovi ljubimci izvrse svoju fiziolosku potrebu na javnoj povrsini. Jednostavno, bez stida i osjecaja odgovornosti, okrenu glavu i povedu svog ljubimca nazad u stan a njegovo govno ostave tamo gdje ga je pas polozio.  Tako oni, ljubimci zivotinja i humani ljudi, bez grize savjesti prave javne klozete od javnih povrsina koje dijele sa svojim sugradjanima, vjerovatno svjesni i da se na tim istim povrsinama igraju i mala djeca. 

O cemu se tu radi i zasto vecina nasih sugradjana ne ciste iza svojih ljubimaca - tesko je reci. Posmatram te ljude i svaki put mi dodje da ih opomenem, ali mislim da to ne bi imalo nekog pozitivnog efekta osim sto bih time dobijao neprijatelje.

Medjutim, ne da mi djavo mira, i i prije oko mjesec dana, nakon sto sam istu scenu posmatrao danima, opomenem "brku", vlasnika lijepog buldoga sa slike. Nakon sto njegov ljubimac svakodnevno istrese pogolemo govno na travnjak, na kome se igraju i malisani, vlasnik hladno ostavlja na travi fizioloski proizvod svoga ljubimca. Prije, otprilike mjesec dana, ne izdrzim i pristojno ga sa balkona podsjetim da bi on trebao da pokupi iza svoga psa. On polagano podigne pogled, zastane, trenutak me posmatra, ironicno rece: "Dobro jutro" i hladno nastavi prema svojoj osmokatnici. Posmatrao sam ga i slijedecih dana, posmatrao sam i druge nesavjesne vlasnike kucnih ljubimaca koji cine isto i u Boriku, ali i u drugim dijelovima grada.  

Shvativsi da opominjanje moze izazvati samo negativne posljedice, odlucim da ubuduce ovakve nesavjesne vlasnike kucnih ljubimaca fotografisem zajedno sa njihovim ljubimcima i sa govnima koje oni zajedno ostaju... 

Evo, pocinjem sa "ironicnim brkom"  iz Borika.  

Moj cilj nije da ikoga ponizim, niti da sticem neprijatelje, vec da vlasnicima kucnih ljubimaca, koje cijenim kao humane ljude, kazem da je njihova zakonska obaveza da sklanjaju iza svojih ljubimaca.  Izbjegavanje te svoje obaveze je ruzno, nesavjesno, neprihvatljivo i nedopustivo u urbanoj sredini kakva je Banja Luka. 

Posto je Banja luka urbana sredina, ona je uredila ponasanje i obavezu vlasnika kucnih i drugih ljubimaca ОДЛУКOM О ЗАШТИТИ И ДРЖАЊА ЖИВОТИЊА НА ТЕРИТОРИЈИ ГРАДА БАЊА ЛУКА 

... ciji....Члан 18. glasi:

Уколико пас при извођењу из стана запрља или загади степениште, стазу, пут, зелену површину или други простор, држалац пса је дужан да загађену површину очисти и опере, а по потреби и дезинфикује.

a Члан 19.

Пси се могу изводити само на кратком поводнику дужине до 1,5 м.....

kao i Члан 27.

Држаоцу пса који се не придржава одредби ове одлуке, комунална полиција и ветеринарска инспекција забраниће даље држање пса и мачке, и наредиће да се пас или мачка смјесте у Централно градско прихватилиште.

*****************

Draga saveta, da li ja pretjerujem kao svaki dokoni penzioner ili je ovo problem koji jos nekoga muci?

Most Radija Slobodna Evropa: Radničko ropstvo

O položaju radnika u Srbiji i Bosni i Hercegovini sa dva sindikalna lidera (Zoran Stojiljković, predsjednik Ujedinjenog granskog sindikata Nezavisnost iz Srbije i Sakib Kopić, predsednik Sindikata solidarnosti iz Bosne i Hercegovine) razgovarao je novinar Omer Karabeg.

ZORAN STOJILJKOVIĆ: U Srbiji smo praktično dotakli dno nakon svega onoga kroz šta smo prošli u prethodne tri decenije - od nacionalističkog ludila, preko privatizacije koja je upropastila dobar deo privrede, do toga da danas imamo dvostruko veće društvene nejednakosti nego što je evropski prosek. Četvrtina stanovništva u Srbiji je ispod ili oko granice siromaštva. Ako se ovako nastavi, u Srbiji će ostati samo oni koji su na vlasti i njihovi poslovni partneri - i mi koji nemamo gde.

SAKIB KOPIĆ: U Bosni i Hercegovini je isto kao i u Srbiji. Ja ću biti malo direktniji i bezobrazniji, pa ću reći da živimo u robovlasničkom sistemu u kome su radnici robovi. Oni imaju pravo samo na rad, a nemaju pravo da pitaju ni za radno vrijeme, ni kada će biti plata, ni za topli obrok, ni za godišnji odmor. Naše društvo se dijeli na ekstremno bogate i ekstremno siromašne.

STOJILJKOVIĆ: Teško bi dva ili tri posto povlašćenih u Srbiji, koji mesečno prihoduju preko 10.000 evra, mogli da vladaju zemljom da nemaju servilnu administraciju, partijsko zapošljavanje i politički klijentelizam.

KOPIĆ: U Bosni i Hercegovini 500.000 građana ide na počinak bez večere, jer je ne mogu sebi priuštiti. Mi smo najsiromašnija zemlja u Evropi. Mi smo istovremeno i najkorumpiranija zemlja sa najvećim stepenom kriminala. Imamo političare koji gledaju samo svoj lični interes. Nemamo državnike koji znaju voditi ovu zemlju. Umjesto toga imamo tri poglavice kralja Dodika, sultana Izetbegovića i bana Čovića. Oni su gospodari života i smrti u ovoj državi.

STOJILJKOVIĆ: Oko 350.000 ljudi, otprilike svaki peti zaposleni zarađuje minimalnu platu oko 22 evra. Inače, najčešća plata, koju prima preko 70 posto zaposlenih je oko 40.000 dinara, a cena minimalne potrošačke korpe za tročlanu porodicu je 36.000.

KOPIĆ: U Federaciji Bosne i Hercegovine minimalac je 406 KM, to vam je oko 200 evra. On ne pokriva ni osnovne životne troškove. Oni koji rade za te pare su zaista robovi. Deset hiljada radnika koji su ispunili uslove za penziju, ne mogu da odu u penziju jer im poslodavci nisu plaćali penzijski doprinos, na šta su bili obavezni. Nisu oni krivi što im gazde nisu uplaćivali doprinose i tako se bogatili na njihov račun. Kriva je država što je to dozvolila.

STOJILJKOVIĆ: Najlakše vladate ljudima kada uništite solidarnost i kad ubijete veru da će ikada biti drugačije. Tada se svako okreće sebi i smišlja kako da preživi.

KOPIĆ: U Bosni i Hercegovini građani i radnici su tri puta opljačkani. Prva pljačka bila je pretvorba društvene u državnu imovinu 1994. godine. Zatim su izmišljeni certifikati, to je druga pljačka. Oni koji su smislili certifikate, znali su da će ih građani, kada im zaprijeti siromaštvo, prodavati u bescijenje - i to se i desilo. Treća pljačka bila je privatizacija kojom su uništeni naši ekonomski giganti. Uništeni su Energoinvest, Hidrogradnja, Kombinat Sodaso, Unis i druge velike firme. Energoinvest je dobijao poslove u konkurenciji sa svjetski poznatim firmama, ali ga danas više nema. Pročitao sam da je 1988. godine jedna revizorska kuća iz Italije svrstala tri firme iz BiH - Energoinvest, Unis i Rudarsko metalurški kombinat Zenica - među pet najprofitabilnijih firmi u jugoistočnoj Evropi. Sa 160.000 zaposlenih oni su ostvarivali godišnji prihod od 12,5 milijardi dolara. Danas, kada saberete sve budžete - i Federacije BiH, i njenih kantona, i Republike Srpske - nećete dobiti tu cifru. Mi smo uništili te gigante.

STOJILJKOVIĆ: Ovo što kolega Kopić govori važi i za druge zemlje bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Slovenije. Derogiranje obrazovanja, kupovanje diploma, postavljanje na rukovodeća mesta partijskih komesara i komesarki, koji su profesionalno mediokriteti, odlazak mladih, obrazovani ljudi - zajednička je karakteristika tih zemalja. Naše propadanje traje već tri decenije, to je čitav jedan život.

KOPIC: Radnici su izdani od strane sindikata i sindikalnih vođa. U Federaciji BiH imamo 24 granska sindikata i krovni sindikat Oni se bore samo za svoje privilegije, za svoje benefite i enormno visoka primanja, a ne za radničku klasu. U Sindikatu solidarnosti niko ne plaća članarinu i mi se borimo za sve naše članove. Vidjeli ste kakva se ogorčena borba vodila krajem prošle godine za mjesto predsjednika Samostalnog sindikata Bosne i Hercegovine. To je bila borba za fotelju, za privilegije. Bivši predsjednik Ismet Bajramović, koji je prespavao osam godina mandata jer ništa nije uradio za radničku klasu, izabrao je svog nasljednika.

STOJILJKOVIĆ: Meni je malo preoštar stav kolege Kopića oko sindikata. Moguće je da se sindikalni lideri ne bore dovoljno za radnike bojeći se da će ugroziti svoju poziciju, ali ne verujem da je to neka vrsta izdaje. Za mene postoje dva kriterijima koje mora da ispuni sindikat - da misli svojom glavom i donosi odluke na svojim organima, a ne da mu suflira neko sa strane - poslodavci, vlast ili političke organizacije - i da se izdržava od članarine jer sindikat ne može da deluje, da organizuje kampanje, ako nema vlastita sredstva.

KOPIĆ: Sindikalna izdaja kreće od osnovnih ćelija, od sindikalnih organizacija u preduzećima, gdje menadžment za sindikalne šefove imenuje poslušne i one koji su mu odani. Nedavno je u rudniku mrkog uglja Banovići štrajkovalo 200 rudara. TI rudari su otišli na pregovore sa predsjednikom njihovog sindikata umjesto sa menadžmentom. Šta vam to govori? Da je taj predsjednik sindikata postavljen od strane menadžmenta. O kakvom sindikatu i sindikalcima govorimo? To su sve prodane duše. To su ljudi koji su izdali radničku klasu i radnički pokret

STOJILJKOVIĆ: Šokiran sam. Ako sam dobro razumeo kolegu, štrajkaci su pregovarali sa svojim sindikalnim rukovodstvom?

KOPIĆ: Da, oni su pregovarali sa predsjednikom vlastite sindikalne organizacije. Takvo je stanje u našoj državi. Mi u Sindikatu solidarnosti borimo se protiv takvog stanja i zato se političari obračunavaju s nama. Da samo znate koliko smo samo primili plavih i roze koverti. To su pozivi koje nam šalju sud i tužilaštvo.

STOJILJKOVIĆ: Najsiromašniji su, hteli - ne hteli, često u rukama vlasti. Njihova podrška može se jeftino kupiti. Kada sam počeo da se intenzivnije bavim sindikalnim radom, nisam mogao da verujem kako se socijalno nezadovoljstvo može smiriti sa dve - tri hiljade dinara, koje se daju najugroženijima, i kako se ono može držati pod kontrolom selektivnim socijalnim merama i poreskom politikom.

KOPIĆ: Ako se ne dignemo, ako se ne pobunimo, biće nam sve gore i gore. U BiH će se morati desiti drugo poluvrijeme februarske pobune 2014. godine. Desiće se kad-tad.

(Radio Slobodna Evropa)

Berko Zečević : Dodik želi umrtviti vojnu sposobnost OSBiH, vojna neutralnost apsurdna

Apsurdna je vojna neutralnost za koju se zalaže predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik i čak dijametralno suprotna od one koju zastupa srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić - poručio je vojno-politički analitičar Berko Zečević.

- Zabrinjavajući je narativ da sve ono što odluči Srbija, treba da odluči i BiH, jer takvi stavovi ne daju osjećaj povjerenja među narodima u BiH - kaže Zečević, aludirajući na stav RS-a o vojnoj neutralnosti, koji se oslanja na identičan pristup Srbije, a o kojem u svojim medijskim istupima redovno govori Dodik.

Naš sagovornik ocjenjuje zabrinjavajućom Dodikovu politiku vojne neutralnosti, koja podrazumijeva stagnaciju ili čak i nazadak Oružanih snaga BiH, za razliku od Vučićeve, koja doprinosi dodatnim finansijskim i tehničkim ulaganjima u svrhu jačanja i modernizacije OS Srbije.
- Vojno neutralna zemlja je ona zemlja koja generalno nastoji da sa svima ima dobre odnose, ali da istovremeno ima i jake oružane snage koje će biti u stanju samostalno osiguravati stabilnost i sigurnost svojih državnih granica - pojašnjava Zečević.
Na tom konceptu, nastavlja, Srbija i bazira svoju vojnu neutralnost u pogledu članstva u NATO savez, jačanjem i modernizacijom svojih Oružanih snaga, a sve u skladu sa sporazumom o balansu snaga na području Balkana.
- Dodik i njegova politika stava su da Oružane snage BiH trebaju ostati u sadašnjem statusu - da nemaju moderno naoružanje, da ne dobijaju savremene informacije i doktrine koje su prisutne u svijetu za odgovore na moguće prijetnje. A to je prikriven način da se parališe efektivna sposobnost OSBiH - upozorava Zečević.
Dok je, s jedne strane, Srbija ponosna na svoje Oružane snage, jača ih i modernizuje, Dodik nastoji da umrtvi vojnu sposobnost OSBiH, te spriječi dodatna ulaganja u njihovu modernizaciju.
- Ja nemam ništa ni protiv vojne neutralnosti BiH, ali ako će to podrazumijevati moderne Oružane snage BiH, sa novim naoružanjem i savremenom obukom. Zašto naše Oružane snage ne bi sarađivale i s Oružanim snagama Rusije? Ja u tome ne vidim nikakav problem - govori Zečević.

Međutim, takav vid saradnje moguće je ostvariti samo uz velika finansijska ulaganja, uz savremene komunikacione sisteme, sisteme za nadzor bojišta, prislušne i radarske sisteme, kvalitetne helikoptere i transportere za prevoz trupa, jurišne transportere za borbu protiv terorističkih grupa, modernije tenkove itd.
- Akcioni plan za članstvo u NATO-u (MAP) zahtijeva ulaganje u modernizaciju OSBiH, i to je ono što smeta i ne odgovara gospodinu Dodiku - zaključuje Zečević u razgovoru za Vijesti.ba.

D.K. (Vijesti.ba)

Smak - Zajdi zajdi

Blues-rock favorites, compilation of 8 more songs- Part 5

Branislav Kljajić: Susret sa bivšim košarkašem Borca Mićom Jelićem

Ponavljam da ne volim fejzbuk. Mnogo je razloga za to. Ali  ponekad se, kao sto je to danas bilo, pojavi obicna zivotna prica o nekome koga poznajes iz onog zivota i koga nisi vidio decenijama. Danas je Branislav Kljajic - Kljaja objavio kratku pricu o svojoj posjeti nasem starijem drugu, bivsem kosarkasu Borca, Mici Jelicu. Meni su se Kljajin gest i prica veoma svidjeli, pa je, uz njegovu dozvolu, nudim i vama.

**********************************************

Beograd   16. maj. 2019. 

Danas sam, onako spontano, bez plana, a po opisu kuce od strane Dokic Branka Doke, potrazio Milana Micu Jelica.
Za divno cudo, iz cuga sam pronasao objekat, ali stanari mi rekose da Mico nije tu, u blizini je... U kafani.A, gde bi? 
Vidim ga, sedi sam za stolom. Nije me odmah prepoznao, ali mu i nije trebalo mnogo.
Preplavise me emocije... Mico "glava", Mico, "pamuk ruka"... Jos je bilo nadimaka.
Poslednja druzenja su bila iz Sava centra, on direktor predstavnistva "Djure Djakovica" iz Slavonskog Broda, ja u "Aviogenexu"...
Godine... 1985-1992!
Bio je beskrajno sarmantan, omiljen u drustvu, kavaljer...
Kafanski racun se nije mogao platiti od njega.
A duhovit, do bola.
Stariji brat Slobodana Bate Jelica, legende KK Borac, KK Partizan, reprezentativca ex YU, mog kosarkaskog uzora.
Prica, ma monolog, ali beskrajno zanimljiv i duhovit tece... Bez nekog narocitog redosleda, onako..
Svasta se pomenulo...
Bato je igrao stoni tenis, uspesno, ali kad je video da Mico trenira kosarku i on poceo.
Obojica su bili sjajni ucenici.
Od divnih roditelja, majke, prosvetnog radnika, oca, carinika. Mico je diplomirao na Pravnom i Ekonomskom fakultetu, Bato na Elektro- tehnickom. Obojica, u Beogradu.

Ali, najvise je pricao o Banjaluci. O gimnaziji.
O tome kako je trebalo da bude izbacen zbog sukoba sa prof.biologije, Ajsom. Spasio ga legendarni prof. Ivo Nakic. Kako je imao sve petice, sem cetvorke iz istorije kod prof. Mujcin(a)ovica. Iz inata je uzeo maturski rad iz istorije (bogumilski pokret).
Obisao citaonice u Sarajevu i Zagrebu i rezultat je bio...
Nikad takav maturski rad nisam procitao, rekao je prof. Mujcin.

Izvesna koleginica iz gimnazije u koju je bio zaljubljen bila je i ljubav tada poznatog fudbalera Partizana, Sombolca. Nudjene su i pare da odustane, da se "odljubi". Nije hteo.

Obe kcerke su uspesne i zive na Manhattan-u.
Ja sam po inerciji, onako tiho, dodao... "u Njujorku?! "...
Ne, nego u Ljubljani, seretski je potvrdio Mico.

Zna da se krajem maja meseca okupljamo, mi kosarkasi, iz celog sveta.
"Da te povezem, da ides...? Bilo bi lepo da vidis drugare?!
Ili, dobar deo njih. Idemo, a? "
"Neka... Prejake bi bile emocije. Bolje ovako."

Eto, pozeleo sam nasem dragom Mici mnogo dobrog zdravlja. I srece! Ziv bio!

Irfan Horozović: Punjene ptice i druge basne

Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima.
Doletjeli su labudovi sa sjevera i sletjeli na naše poznato jezero da se odmore prije daljeg puta. Tu im je bio uobičajeni zastanak. I tu su ih dočekali. Bili su to hrabri lovci iz okolnih sela. Dočekali su ih i zapucali iz svih oružja. Kakav masakr… Ne zna se je li iko iz tog jata preživio, ali se zna da je jedan lovac donio mrtvog labuda preparatoru i zamolio da ga ispuni uvrnuta vrata.
Stručnjaku je to bilo neobično te je zapitao zašto bi labud bio u tom neprirodnom položaju.
“Kad ga stavim na njegovo mjesto u sobi, izgledat će kao da gleda televiziju”, odgovorio mu je lovac.
Ta je priča otkrila šta se dogodilo na jezeru. Na našem krvavom labuđem jezeru. I, s obzirom na vrijeme kad se to dogodilo, bila je uvod u mnoge još strašnije masakre.

Često zastajemo i objedujemo na putovanju.
Mnoge naše krčme na putu obiluju ispunjenim životinjama.
Goleme mladice i štuke okružuju stolove.
Sokolovi.
Orlovi.
Ponekad i medvjed.
Svaki put se začudimo i pitamo ko ih je ulovio.
Neke je ptice, nažalost, jedino tako moguće vidjeti.

Poznavao sam jednog čovjeka koji se time bavio. Bio je zaposlen u muzeju i primjerci koje je načinio (uz one prethodnika) pričali su svoju priču o našim šumama i vodama. Inače, bio je posve narodski čovjek. Volio se družiti. Igrao je i pjevao u društvu prepoznatljivom u tom kraju. Vidio sam ga u jednoj predstavi. Bio je u narodnoj nošnji, pušio na starinski način i, sve u svemu, tako se i ponašao. Kao da je živio neki drugi život dok je bio na sceni. I istinski je uživao u tome.
S tugom sad pomišljam da tog društva više nema. Kao ni velikog broja ljudi koji su tu živjeli. Ostale su samo prostorije iznad čijeg ulaza piše neko drugo ime i unutra se događaju neke sasvim druge stvari. Nema, naravno, ni njega. Ono što sad vidim u svom sjećanju djeluje gotovo nestvarno.

Postoji u Češkoj zamak Konopište. Lijep zamak sa zanimljivom historijom. Međutim, pamtim ga kao najveću izložbu prepariranih životinja koju sam ikad vidio. Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima. Broj ubijenih životinja govori da je nadvojvoda odstreljivao gotovo svaki dan. Takva su mu bila i putovanja. Sa svakog je donosio trofeje. Zaista nevjerovatno. I on je duhom u svom zamku-muzeju. U svojoj spomen-sobi (njegova Sofija, iz plemstva nižeg reda, skrivena je u niši iza zavjese). Nevjerovatno.

Tu je negdje početak frazema i novog života onih koji su se probudili ispunjeni nečim o čemu ne žele ni razmišljati. Analize teorija zavjera ostavljaju punjene ptice i druge životinje nezapaženim. Možda zato što su tako uočljive i prisutne te se čini kako su oduvijek tu. Nikad u svom nastupu nemaju nimalo zazora. Zašto bi i imali? Ide im više nego dobro.

Punjene ptice koračaju po fotografiranim i filmovanim stazama svijeta (o zmijama, štakorima i čagljevima neki drugi put).

Vrlo su uočljive u dijelu koji bismo mogli nazvati našim. Okrenu kljun lijevo, zatim desno i onda nešto i progovore. Osobito kad im se daje neko priznanje što nije rijetko.

Govore samilosno.
Ljekovito.
Dugo govore ponekad. Uživaju.
Govore riječi.
Riječi.
Riječi.

Vidio sam nedavno jedan takav prizor. Jedva sam se sabrao koliko ih je bilo na jednom mjestu. Šareno jato, ali ipak jato. Gusak je kazao kako će se potruditi da nam pomogne. To je valjda vidio kao smisao priznanja njemu. Puran je potom, s gotovo identičnim naglaskom, ponovio njegove riječi. Patak je šutio i mislio nešto svoje. Strvinar iza njih blago je skupljao svoje papire i smiješio se. Nevjerovatno. I istinito.
Neki dan mi se učinilo da na ekranu vidim labuda. Bio je to samo trenutak. I nije bio animirani film. Labud je bio u odijelu, njegovane kose i brade. Stalno je, dok je govorio, uvrtao svoj vrat.
Gusak i puran, također svečane odjeće i izgleda, stajali su iza nj. Bio je tu i patak. Naravno, i neizbježni strvinar. Oči su im ipak više zračile lovačkim nego ptičijim nadahnućem.
Tu fascinaciju nikako ne mogu zaboraviti.

Irfan Horozović (Stav)