I ovog ljeta smo sletjeli na more. Postaje i potreba i navika: pravo mjesto za obavljanje godišnjeg remonta tijela i duše. Obnoviš se pa nazad, ne treba pretjerati. Međutim, ove sezone me Mediteran prekomjerno opustio pa se teže vraćam u svakodnevicu.
I kada je gužva, kada je Media Terra masovno ciljana, mi iz Banjaluke putujemo ležerno jednim neopterećenim putem. Malo Slavonaca i nešto manje Bosanaca su otkrili put ka Kninu (i dalje) kojim se putuje bez nervoze. Toliko je prazan – plašim se da ga iduće godine ne zatvore.
Tako i ove godine u Šibensko Kninskoj županiji i more i nebo su plavi, ali zato vino je u dvije boje...
A Dalmacija-Farmacija djeluje na sve dijelove tijela, ona dezinficira, vitaminizira, pigmentizira, respiratizira, restaurira, retušira... Nisam pomenuo stresove. E, tu more može djelovati u oba smjera. I Dalmacija se mijenja, narušavaju se neke ranije stvorene idilične slike. Sklanjam poglede od invazije betona i rušenja starih kamenih kuća. Izbjegavam konobe koje vode kontinentalci (’’Nemamo domaćih vina. Najbolje vam je ovo vino, mi u Zagorju ga više cijenimo od Pošipa i Malvazije’’) i rado liježem kasnije, odnosno kad utihne ’hor’ Slovaka u susjednom dvorištu. Shvatam da su plastične brodice i oštro kamenje neminovne činjenice... i tako mi ostaju samo jadranski plusevi koje konzumiram cijelim bićem. Lagano plivam u lijepom moru znajući da je najdublje u Tihom okeanu, a najtoplije u Perzijskom zalivu.
Uživam... na način da oni bosanski stresovi neprimjetno iščezavaju.
Mario
“Na pučini plavog mora igrao se val,
ReplyDeleteKao kakav tromi medo što ide na bal.
Putujući nešto brunda, udara o žal,
To se s njime igra, šali vjetar maestral!“
Mario, prelijep doživljaj mora i Dalmacije. Osjeti se ljubav prema moru, ali ona koju nosiš u korijenima. Baš si me obradovao.
ReplyDeleteSlažem se, puno se toga mijenja, trudim se da ne vidim, ali betonizacija me već i boli. Ono što su napravili od nekad predivnog otoka Čiova, ne može a da ne boli.
Zato bježim na male, «divlje» otočiće u potrazi za onom Dalmacijom koju volim, kamenim kućama, suhozidima, dalmatinskim biljem i njegovim mirisima, te modrom bojom mora.
Jučer sam ponovo cijeli dan uživala u «mom» otoku, a sutra će mi se pridružiti Miljenko. Poslala mu fotografije, koje će te sutra vidjeti i nije mogao odoljeti.
A «Talijanci», koji su se kao mravi razmilili po Jadranu, kad dođu na «moju» plažu, ushićeno viču - Azuro, azuro.