Na novom listu zidnog kalendara vidim sliku bosanskog pejsaža s beharom... Jedva dočekah osunčan predio bez snijega. A do neki dan bilo ga više nego na slikama. Srećom, okopnio, meni kao uspomenu ostavio jaku prehladu (’’Snijegu se raduju samo djeca i budale’’- Lojzo). Neuviđajno veliki minusi me zaledili pa sam produženi vikend onako uvunjen ostao upisan u geometriji stana. Na vapaj: ’’Ima li išta ugodnije od ovih čajeva?’’Goca me podsjeti: u džezvu šećer pa na ringlu pa vino s nešto vode pa cimet pa mali ključ... Poželjno srkati! Potražim zaturenu bocu s poluslatkim (jer čemu ono služi) i prepustim se Ljilji da me izliječi.
Kao iz emisije ’po vašem izboru’: narodna medicina dala prve rezultate, granulo sunce, toplina se vraća u kosti... Na dogovorenu kaficu sa dragim nam SiD odabiremo dužu stazu da bi ugodnijom šetnjom i osveta ljutoj zimi bila slađa.
Usput pričamo. Priče uobičajene.
Pozdravljamo poznanike, učini mi se da me Ljilja nekako neobično gurka.
- Šta je u pitanju?
- Pa ti opet koristiš ’zdravo’.
- Kako to misliš? A da, nisam primijetio, a i nije važno... Ipak je važno, razmišljam, to mi se dugo nije događalo. Sjećam se onih dana kada se ’zdravo’ nekako prorijedilo i kada sam ga nesvjesno zamijenio sa ’pozdravljam’. Sada se opet otključalo iz mene to ’zdravo’. Nije to neka zdravica novom vremenu, ali nešto se ipak događa. Oslobađam li se to nekog svog grča, samoodabranog povlačenja? Još od vremena nametnutog uklanjanja pojmova: drug, radnik, zdravo... čini mi se povučeno je iz upotrebe i: drugarstvo, rad, zdrava pamet... Slušao sam i čitao o pojavi naprasne supstitucije ’zdravo’ u ’pomozbog-selam-faljenisus’. Volio bih da se ne varam, sada osjećam da se u okolini promalja umor od nametnutih obrazaca novih ideologija.
Jutros sam opet isprobao, ipak malo suzdržano to ’zdravo’. Vidim prolazi. Nažalost, nemam dovoljno prijatelja da mogu vratiti onu zvonku melodiju starog ’zdravo’.
’Zdravo’ nije nikakav produkt socijalističkog vremena. ’Zdravo’ je po meni naš najljepši pozdrav.
P.S. U Sarajevu sam čuo novi pozdrav ’lamse i bite!’
Mario
Mario, odličan ti je prilog, autentičan, kratak, a sve si rekao i s dušom. Blizak mi je, vjerujem da nisam izuzetak, većina nas je zadnjih dvadest godina s pozdravom “ZDRAVO” prolazila kroz isto.
ReplyDeleteAko niste znali:
Zagrepčani su i prije rata rijetko pozdravljali sa “zdravo”, koristili su ga došljaci.
“Hvaljen Isus” se nekad davno koristio u selima ili u komunikaciji sa svećenstvom, ne sjećam se da sam ga ikad čula u Zagrebu, ni prije rata ni poslije.
Zagreb ima svoj specifičan pozdrav, BOK, ne Bog.
Došljaci u Zagrebu, kao i u nekim dijelovima Hrvatske koriste izraz Bog i vezan je uz Boga.
BOK je nastao od arhaičnog austrijskog pozdrava "Mein Bücken" (Moj naklon), koji se iskvareno (što je karakteristično za naše narode) izgovarao “Majn Bokn”. Tokom vremena upotrebljavale su se obje skraćene verzije “Bokn” i “naklon” uz obavezan naklon i skidanje šešira. Od tog skraćenog “Bokn” nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK. Pozdrav se koristi u krugu prijatelja i poznanika, bez obzira na dob. Tako Zagrepčani vrlo lako prepoznaju došljaka.
Iz straha, da se ne spočitava vezanost za socijalističko društvo, a kod nekih mišljenje da je pozdrav iz srpskog jezika, izbjegava se pozdrav i odzdrav "ZDRAVO". Najpoznatija katolička molitva počinje sa "Zdravo Marijo".
Ljudska zloća, glupost i strah.
Bilo mi je lako prebaciti se na Bok, kao i u Dalmaciji na “Zdravi bili”, a moji Segečani najčešće koriste “e.., gospođo”. "Divji neki svit."
Tako lijep pozdrav ZDRAVO, čiji god bio, ne vjerujem da će se više ikad koristiti u Hrvatskoj, zamijenile su ga riječi: bok, bog, adio, čao, zdravi bili, Hi(hai),...
Zna mi se još uvijek dogoditi, da mi se zagrebačka gospoda obrate s “Ljubim ruke” ili samo “Ruke”, na što se svaki put primjetno iznenadim, pogotovo ako iza pozdrava slijedi rukoljub. Učini mi se, da sam u tih nekoliko sekundi ušetala u Zagorkin roman, iako se još uvijek na zapadu koristi u visokom društvu, ali i u nekim zemljama, kao na pr. u Turskoj, kao izraz poštovanja prema roditeljima.
Slično i jednako žalosno dogodilo se i s riječi DRUG, a naša (čija god bila) jako stara poslovica, daleko starija od socijalističke YU, kaže:
TKO JE LUD NE BUDI MU DRUG.
Nataša