Kao prilicno tvrdoglavi homo balkanicus ja to nikada nisam radio pa cak ni ovdje na zapadu gdje je to vise od obicaja. Ocekuje se da svako u svojoj kancelariji ili ogradjenoj radnoj zoni izlozi nesto iz privatnog zivota.
Ponekad su me pitali zasto nemam slike porodice u kancelariji. Odgovarao sam kratko da ja to ne uobicajavam. Iako su to smatrali pomalo cudnim, nisu dalje pitali.
I evo, nakon dvadeset godina, zbog moje unucice Amelije, promijenicu i to.
Ona, iako joj jos ni dvije i po godine nisu, kad hoce da mi se definitivno, nepovratno podvuce pod kozu kaze:
" Deda je moj najveci prijatelj!"
Zamislite tada njenog dedu.
Naraste kao planina. Kao Sehitluci. Ma sta Sehitluci, kao Kozara. Ne, kao Triglav.
Juce dobih i sliku na kojoj mi se Amelija smijesi.
A na okviru slike pise:" Za dedu, mog najboljeg prijatelja"
Kako sada da tu sliku ne odnesem u kancelariju, postavim je na sto i pustim da me ove velike okice gledaju po cijeli dan!
Deko; ljepo od tebe, a na proljece kupuj stap za pecanje pa sa unukom u pecanje, a baka ce da pece ribe.
ReplyDelete