Banjaluka je godinama važila za centar likovne
kreativnosti djece. Dokaz tome su mnogobrojne nagrade koje su godinama stizale
na adrese škola i njihovih pedagoga. Ovoj banjalučkoj tradiciji poseban ton su
davali slikari grupe 'Četvorica'. Zaista, slikari Dušan Simić, Bekir Misirlić,
Enver Štaljo kao i Alojz Ćurić bili su zaposleni
u školama. Fama o Banjaluci kao gradu dječijeg crteža nije bila isključivo
njihova. Njihova zasluga je što su oslobodili nastavu šablona potencirajući
radost kreacije. A treba i poštovati umjetnika – pedagoga koji uz svoje
slikarstvo sačuva 'višak' mašte koju će podijeliti sa đacima. Nagrada je
mnoštvo dječije iskrenosti. Jer, njihove slike su vatrometi boja u kojima ne
važe zakoni prostora... Rušenjem kanona one su moderne, ali lišene bilo kakvih
podvala...
Banjalučki likovni pedagozi su davno shvatili da
je djetinjstvo najvažniji period života.
Djeca su voljela svoje učitelje.
Tužno je da u gradu danas ne postoji neka
galerija ili neka stalna postavka dječijeg crteža.
***
Najcesce nagradjivani su ipak Alojz Ćurić i njegovi učenici iz škole Zmaj Jova Jovanović. Pored mnogih drugih, dobio je i najviše
priznanje 'Zaslužni likovni pedagog Jugoslavije'.
Šezdesetih godina uz Kongres likovnih pedagoga u
Novom Sadu, kada je Alojz Ćurić dobio visoko priznanje, izložba crteža 'Lojzine
djece' bila je prateća manifestacija. Predsjednik udruženja dr. Bogomil
Karlavaris hvali Lojzinu ''...sposobnost da djecu ponese, da im pokrene maštu,
stvaralačku energiju, obezbijedi jednu posebnu likovnu predstavu o dječijem
izrazu koja je mješavina spontanosti, elemenata folklora i savremene likovne
forme...'' Slijedi dugi aplauz svih u
dvorani – pričala mi je Lojzina koleginica Beba Kapidžić. Nakon dodjele
Priznanja, predsjednik zamoli Lojzu da Kongresu prenese svoj metodički pristup,
način na koji on vrši pripremu časova likovnog... I nakon par dugih aplauza
Lojzo ipak pristane...
Počeo on o našem gradu ('Znate, u Banjaluci je
bila sagrađena najljepša džamija u Carevini...'). Priču je smjestio u vrijeme
kada je izgrađena Ferhadija. Opisao ju je kratko, efektno, kako samo on zna. I
dodao kako se samo od sebe nametnulo - tako lijepoj građevini treba i
odgovarajuće lijep ključ. Pričao dalje kako je tim povodom Paša razglasio
natječaj za izbor najljepšeg ključa uz veliku nagradu, kako već priliči. Pričao
Lojzo kako je izgledala meraja pored džamije kad su došli majstori sa svojim
radovima, o devama, o konjima, o šarenilu šatora i odjeće... a bilo je putnika
od Varcara, preko Dubrovnika, do Isfahana. Opisivao Lojzo ključeve: iskovane,
izlivene, pozlaćene, sa gravurama i biserima... pričao o seharama, o šarenim
tkanicama, svili i kadifi u kojima su bili pažljivo umotani... Pričao Lojzo u
savršenoj tišini, pratilo ga svako uho, svako oko... ''Tako ja pripremim djecu, razigram maštu,
stvorim atmosferu...''- nekako skromno Lojzo završi. I krenu na svoje mjesto.
Ali onda buka, prvo par glasova, a zatim skoro cijela dvorana uglas: ''A ključ?
Ključ? Koji ključ je odabran?''
'Kongresmeni' nisu smogli u
svojoj masti oživjeti tajnu pa se Lojzo vratio: ''Za ključ pitate? Koga
interesira moraće dobro zaronit'. Eno ga na dnu 'Zelenca'.
Prisjećam se one Ćamila Sijarića... 'važno je da
se priča, nije bitno da li je priča istinita ili izmišljena... jer život se
jednom živi a drugi put ponavlja pričajući i slušajući!' Koliko sam upućen u
stvar, živjeće naš Lojzo još puno života!
Na današnji dan 2007. okončan je Lojzin prvi život.
Mario
Dragi Mario, ovom prekrasnom pricom vratio si nam sjecanja na naseg sugradjanina, pedagoga, umjetnika a nadasve covjeka Lojzu. Lojzo ce jos dugo biti sa nama.
ReplyDelete