Aleksandra Petrić: Zbogom oružje

Pročitah danas tekst o pomami kupovine oružja djeci u Americi. Zbog liberalnih zakona oružje je legalno i dostupno gotovo svima, od farmera koji uzgajaju kukuruz u Alabami, do japija na Volstritu. Oružje se u Americi voli i ima ga ko god drži do sebe. Moguće ga je osvojiti kao bonus pri otvaranju običnog bankovnog računa, na šta nam je prilično direktno ukazao Majkl Mur u dokumentarcu „Bowling for Columbine“ aka „Ludi za oružjem“ iz 2002. godine koji se upravo bavi apsurdom široke dostupnosti oružja u Americi i nasiljem koji je njegova direktna i logična poslijedica.

Kultura obožavanja oružja je zaista dotakla dno proizvodnjom i legalnom kupovinom pušaka za djecu, koje su doduše „lajt“ varijante, i obojene su veselim i rodno prigodnim bojama, ali jednako mogu povrijediti i ubiti kao i one velike koje kupuju odrasli. Zahvalna sam holanskoj fotografkinji Ann-Soffie Kesteleyn na usudu da uradi projekat „Moja prva puška“ i fotografiše tih petnestak djevojčica i dječaka čiji su roditelji pristali da im djeca budu uslikana sa omiljenom igračkom. Uz fotografije je priložila crteže i poruke mališana koji su sa njom i sa nama podijelili da se boje ajkula, dinosaurusa, medvjeda, vukodlaka, zombija i drugih strašnih stvorenja.

Istina je, strašna su ova stvorenja.

A još strašnije je da niti jedna od ovih poruka ne ukazuje na strah od drugih ljudi, odraslih ili onih malo manje odraslih, koji ih, realno i svakodnevno, mogu povrijediti na svakom koraku, sa istim ili sličnim oružjem ili bez njega. Jeste, to je Amerika koja je dozvolila i razne druge gadosti, ali u njoj je aktivna i velika grupa žena udružena u organizaciju „Majke zahtjevaju akciju za svijest o oružju u Americi“ koje traže od zakonodavaca, kompanija i obrazovnih institucija da provedu reforme dostupnosti oružja u Americi i osiguraju da su porodice bezbjedne i da djeca u Americi ne budu izložena oružanom nasilju na svakom koraku. Možda još uvijek nisu uspjele da zaustave ubijanje, ali su odlučne da ne odustanu sve dok se oružje ne stavi pod kontrolu.

Nakon što osudite još jedan proizvod američke oružane kulture koja je odavno izgubila kompas, i meritorno izjavite da toga kod nas, fala Bogu i na svu sreću, nema, bilo bi zgodno da pogledate oko sebe i vidite da mi baš i nismo zemlja za uzor po tom pitanju. U Bosni i Hercegovini doduše još uvijek nije bilo masovne pucnjave po osnovnim i srednjim školama, ali oružja skrivenog po ormarima, podrumima, garažama, i onog manje skrivenog, na ulici, ima kao u priči.

Prošle godine sedamnestogodišnjakinja u Palama je ubijena nakon kratke svađe hicem pištolja iz kojeg je pucao jedva punoljetan mladić. 2012. godine, sedamnestogodišnjak je ispred kafane u Foči ubio drugog mladića iz pištolja koji mu je dao drugar, a ovaj ga je uzeo iz svoje kuće. Iste godine, osamnestogodišnjak je ubijen u pucnjavi u Zenici, dvadesetjednogodišnjakinja iz Bijeljine je ubijena u Busovači, dvadesetpetogodišnjakinju iz Mostara je ubio suspendovani policajac. U Banjaluci je jučer uhapšen učenik srednje Tehnološke škole koji je profesorima prijetio da će na njih baciti bombu.

Ubistava je bilo još i na žalost nisu više rijetka pojava. I nisu baš svi kojima je oružje lako dostupno ili ga svakodnevno imaju sa sobom „žestoki momci“ iz kriminalnih krugova i od kojih se nasilje moglo i očekivati. Među njima nesumnjivo ima i sasvim prosječnih mladića i odraslih muškaraca, koji uopšte ne razmišljaju da je to što posjeduju pištolj nešto loše. Treba im, zlu ne trebalo. Za zaštitu, od dušmana, provokacija, skrivenih neprijatelja, neposlušnih djevojaka i supruga. Preventive radi. Ispod jorgana, na tavanu, ispod sudopera, u ormaru iza spakovane zimske garderobe.

I mi smo, po uzoru na Ameriku ili ne, poprilično temeljito izgradili svoju oružanu kulturu koja je podjednako nemilosrdna.

Ne tako davno, moja kćer je pohađala vrtić i jednom prilikom je trebala da donese svoju omiljenu igračku. U to vrijeme je imala 4 godine i bila je u fazi robota, pa smo zbavili jednog na baterije, onako srednje veličine, bijele boje, sa crnom maskom i crnim mehaničkim rukama. Robot se mogao malo kretati i govoriti mehaničkim jezikom. Njenoj sreći nije bilo kraja. Kada se pojavila sa njim u naručju na vratima vrtića, dočekala ju je vršnjakinja iz grupe sa kiselim izrazom na licu i riječima – ‘Znaš, nije ti to baš igračka za žene...Trebala si donijeti nešto žensko, to ti je bezveze.’

Iza nje je nekolicina dječaka, pod budnim okom teta i pred fotoaparatima i kamerama ponosnih majki i očeva, organizovala desantno taktičke operacije, naoružana do zuba automatskim i poluautomatskim puškama, pištoljima raznih kalibara i dimenzija, mačetama, noževima, bajonetama, bombama, tromblonima, nunčakama i mnogim drugim rekvizitima. Jesu bili plastični. I tako to krene.

Tako se uči ubijanje od malih nogu.

Sasvim bezazleno i simbolično.

Banjaluka, maj 2014

(Manjine.ba)