Hrvoje Klasić, hrvatski istoričar, govori za Danas
Do 1990. godine imali smo jedan odnos prema prošlosti, koji je bio selektivan, tendenciozan, ideoligiziran i onda smo se svi ponadali da će se sa demokratizacijom to promeniti. Međutim, dogodio se samo nastavak toga. Da smo tada stavili sve na stol i probali pronaći ono što je dobro i ono što je loše, pa rekli: „Hajdemo da se ovo loše više nikada ne ponovi, a iz ovog dobrog da izvučemo najbolje“, to bi bilo suočavanje s prošlošću, ističe u razgovoru za Danas Hrvoje Klasić, hrvatski istoričar.
Kako objašnjava, probleme sa suočavanjem s prošlošću imaju i veće države, ali ono što razlikuje Zapad od bivših jugoslovenskih republika jeste činjenica da na Zapadu teme suočavanja s prošlošću nisu primarne.
– Društva poput nemačkog, danskog ili francuskog imaju problema sa prošlošću, ali ona imaju i jasne vizije budućnosti. Naši političari, s druge strane, nemaju vizije budućnosti i strategije napretka, pa je prošlost jedino po čemu se razlikuju. Na primer, kada žele da sakupe poene i mobiliziraju javnost, naši političari će reći: „Gledajte šta oni misle o Jasenovcu, šta oni misle o Srebrenici, šta oni misle o islamskom fundamentalizmu“, ukazuje Klasić.
Prema njegovim rečima, ono što je ključno na ovim prostorima jeste to što je jedna ideologija ostala dominantna – nacionalizam.
– Setimo se kako su u jugoslovenskom društvu svi ipak surađivali iako su klali jedni druge u Drugom svetskom ratu, jer su svake godine živeli sve bolje i bolje. Stvar je u tome što se sada ne živi sve bolje i bolje i zbog toga se vraćamo na prošlost, ukazuje Klasić, dodajući i to da društva bivše Jugoslavije pokazuju nedostatak političke kulture. Kako objašnjava, na ovim prostorima se i dalje veličaju vođe, „a mi ne trebamo jake vođe, već jaka društva, mi ne trebamo veličati ličnosti, već institucije pravne države“.
– Mi smo devedesetih dobili države, ali nismo dobili društva. Dobili smo okvir, ali ne i sadržaj, naglašava naš sagovornik. Na pitanje da li se ideja ustaštva u Hrvatskoj reafirmiše, Klasić odgovara da se „ništa novo ne događa, što se nije događalo i devedesetih“.
– Službeno, u hrvatskim udžbenicima i od hrvatskih političara niste mogli čuti pozitivno o Ante Paveliću, NDH… Takođe, za razliku od ostalih jugoslovenskih država, u Hrvatskoj je 1991. uveden dan antifašističke borbe kao državni praznik. U Ustavu Hrvatske je antifašizam nasuprot NDH… Međutim, tu dolazimo do problema, jer se od početka devedesetih godina u Hrvatskoj vodi jedna licemerna politika – ono što je službeno i ono što nije službeno. U praksi se ruše partizanski spomenici, partizani gube imena ulica, ne kažnjava se uzvikivanje „za dom spremni“, navodi Klasić.
On ukazuje da je to jedna od specifičnosti hrvatske tranzicije, jer su oni koji su 1945. poraženi i koji su pobegli u druge krajeve sveta, devedesetih godina dobili šansu da se vrate, pa „ta ekstremna politička imigracija koja je odgajana da je NDH bio san svih Hrvata“, preuzela važne ekonomske, političke, vojne i kulturne funkcije.
– NJima nije uspelo da ustaški pokret i NDH pokažu pozitivnim, ali im je uspelo da velikim djelom antifašističku Hrvatsku i partizanski pokret proglase zločinačkim. I to je veliki problem Hrvatske, ističe Klasić. Pored toga, naglašava naš sagovornik, ključni događaj je rat iz devedesetih.
– Ako pogledate, scenariji dva rata su vrlo slični – ustaše se 1941. bore protiv Srba, protiv komunizma, protiv Jugoslavije, a za neovisnu Hrvatsku. Kada je reč o 1991. godini, Hrvatska se brani od Jugoslavije, bori protiv komunizma, za neovisnu Hrvatsku, a problem su isto Srbi, ističe Klasić i naglašava da se Hrvatska i Srbija ne moraju složiti oko događaja koji su se dogodili tokom ratova, „ali moramo izbaciti to da i dalje gledamo na naše i njihove zločince, na naše i njihove žrtve“.
– Hrvatima nisu problem Srbi, nego sami Hrvati. Srbima nisu problem Hrvati, već sami Srbi. I dok to ne shvatimo nećemo se maknuti napred, zaključuje Hrvoje Klasić.
(Danas)
No comments:
Post a Comment