Slucajno naletih na intervju sa Bojanaom Nikicem, sinom nasih prijatelja Vere i Njake na portalu Gerila info, za koji do sada nisam ni znao. Poznajem Bojana od malih nogu i zbog toga mi je njegova prica bliza i znacajnija . Nudim je i vama da je procitate i vidite kako neko iz generacije nase djece razmislja o Banjaluci, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini danas. Svjestan sam da ima i suprotnih misljenja, ali sam siguran da vecina mladih nije zadovoljna svojim zivotom u BiH.
******************
Od 2013. godine do danas Republiku Srpsku je napustilo oko 125 000 stanovnika, podaci su demografa. Ono što je izvjesno jeste da Republici Srpskoj prijeti demografska katastrofa. Demografska situacija loša je u cijeloj Bosni i Hercegovini ali je naročito izražena u Republici Srpskoj jer prema nekim procjenama entitet je od završetka rata do danas napustilo oko pola miliona ljudi što je ogroman broj kada se ima u vidu ukupan broj stanovnika. Rezultati popisa 2013. godine pokazali su da u Republici Srpskoj živi oko 1,2 miliona ljudi od čega se na popisu njih oko milion izjasnilo kao Srbi. Demografi upozoravaju da je nakon popisa Republiku Srpsku napustilo još oko 125 000 a da je jasno da trend odlaska ne jenjava već se čak i povećava. Naročito zabrinjava struktura onih koji odlaze. Odlaze mladi ljudi koji treba da budu budućnost ove zemlje i društva nerijetko sa čitavim porodicama. Osim konstatovanja da problem postoji Vlada Srpske još ne čini konkretne učinkovite poteze koji bi zadržali mlade ljude u Srpskoj. Mladi uglavnom odlaze, ne toliko zbog novca koliko zbog poremećenog sistema vrijednosti u kojem uspijevaju najlošiji dok najbolji ukoliko nisu stranački opredjeljeni nemaju velike šanse.
Gerila info razgovarala je sa trideset-šestogodišnjim, dojučerašnjim banjalučaninom, Bojanom Nikićem koji već nekoliko godina sa porodicom živi u Danskoj. U Srpsku sada dolazi samo zbog roditelja, kao turista.
Kada i zašto ste se odlučili za odlazak iz RS odnosno BiH?
O ozbiljnom odlasku iz rodnog grada sam počeo razmišljati pred sam kraj fakulteta, dakle 2010., mada sam se svo vrijeme studija bavio mišlju o životu negdje drugdje, čisto iz avanturističkih pobuda, nikako egzistencijalnih. Kasnije, razvojem političko-ekonomskih (ne)prilika avanturizam je pao u drugi plan.
Bojan ima fakultetsku diplomu banjalučkog stomatološkog fakulteta a i osnovnu i srednju školu završio je u najvećem gradu Republike Srpske.
Vi ste fakultetski obrazovani, zašto je postojala potreba da sreću potražite negdje drugdje?
Završio sam fakultet kao i moja supruga i vjerovatno sam se zato i odlučio za napuštanje BiH. Jer kako dopustiti da drugi uništavaju ono što smo godinama gradili, naša odricanja i odricanja naših roditelja da bi došli do diplome, pa da onda parče papira i nedostatak karaktera budu važniji od svega gore navedenoga. Puno je bilo razloga za odlazak. Između ostalih dva događaja su definitivno potvrdili našu odluku o odlasku. Prelomni događaj je otkaz mojoj supruzi u 3. mjesecu trudnoće, prvi dan nakon godišnjeg odmora, naravno, nedugo nakon što je rukovodstvu firme saopštila da je u drugom stanju. Drugi, je definitivno zacementirao našu odluku, moj otkaz u devetom mjesecu trudnoće moje supruge, u iznajmljenom stanu, bez ikakve sigurnosti i garanta za budućnost. Potrebu za odlaskom sam osjetio, i pored ovih nemilih događaja, jer sam se više puta uvjerio da bez angažovanja na pravoj strani tj. bez stranačkog aktivizma nema prosperiteta. Nisam mogao sebi dozvoliti da osobe koje po ničemu nisu bolje od mene, budu u prilici da mi odlučuju o životu.
Jednom prilikom direktor moje osnovne škole mi je otvoreno rekao: “Uključi se u “našu kuću” (tada je bio slogan vladajuće partije nešto oko kuće) i za posao neće biti problema”, na šta sam se samo nasmijao i zahvalio. Krajem oktobra 2014. smo napustili Banjaluku.
Samo da naglasim da smo otišli dok sam bio zaposlen u jednoj farmaceutskoj kompaniji i pored toga radio u stomatološkoj ordinaciji.
Većina mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine kao odredište nakon napuštanja BiH bira Njemačku. Skandinavske zemlje u posljednjih nekoliko godina su nakon promjene politike na vlasti pooštrile politiku prema migrantima i ulazak u te zemlje je postao teži za ljude bez EU papira. Bojan i njegova porodica su Dansku odabrali iz nekoliko razloga.
Kada odlazimo iz svoje zemlje koja odiše nesigurnošću i nepravdom, željeli smo da odemo negdje gdje je čovjek na prvom mjestu, gdje se ne moramo brinuti za one osnovne stvari za kojima mi žudimo, a npr. Danci o tome ne razmišljaju.
Danska kao izbor je bila iz više razloga. Imali smo prijatelje i dobre ljude koji su se ponudili da nas prihvate i da nam pomognu u početku, koji je bio sve osim lagan i jednostavan. Danska nam je kao država omogućila besplatnu školu jezika, koju ni jedna druga zemlja nema. Danska nam je u početku, kada nismo dovoljno zarađivali pomagala u plaćanju kirije, do nekih 50% kirije. Danska našoj djevojčici svaki mjesec daje odrećenu sumu novca, što će raditi do njenog 18.rođendana, kao i svakom drugom djetetu.
Danska je jedna uređena zemlja u kojoj se zna šta se smije i u kojoj se red i zakon poštuje i tu nema izuzetaka. Zakonu podliježu svi jednako, kako kraljevska porodica tako i mi stranci. Kada smo birali zemlju, nismo birali gdje se može obogatiti, već smo birali takvu zemlju gdje nećemo ostati gladni i bez krova nad glavom, bez obzira šta nam se dogodi na poslu. Dosta je nesigurnosti za naredna dva života.
Kada sada pogledate svoje odluke da li se kajete zbog bilo čega? Možda zbog odlaska a možda jer to niste uradili ranije?
Bilo je mnogo grešaka u životu, poteza i ljudi ali od kajanja nema koristi, loše stvari odbacujem i na njima učim, ne kajem se. Kako vrijeme odmiče i kada pogledam u kakvom je haosu RS, cijela BiH, a posebno Banjaluka, sve sam ponosniji na svoju odluku. Uz odluku i ljude koji su ušli u naše živote definitivno uz ne mogu dodati riječ kajanje. Možda bi bilo bolje da sam otišao ranije ali ko to zna!? Možda je ipak ovako najbolje.
Bojan za naš portal priča da je život u Danskoj savršeno jednostavan jer postoje pravila, institucije i uređena država u kojoj je svaki građanin koji poštuje državu zaštićen. Ne podržava priče političara iz BiH koji narodu u našoj zemlji govore da je život na “zapadu” težak i da jedan čovjek da bi preživio mora da radi nekoliko poslova istovremeno.
U priče BiH manipulatora i pljačkaša ne vjeruju ni oni sami. S kim oni to imaju kontakt od naših ljudi u inostranstvu kada su svu svoju familiju i prijatelje zaposlili u državnim institucijama i natovarili grbaču ovog napaćenog naroda??? To su njihove bajke kojima mažu oči ionako slijepom, i zaplašenom narodu. Danci i oni koji rade u Danskoj žive lijepe i bezbrižne živote. Ovo je zemlja koja važi za jednu od najsrećnijih zemalja na svijetu, a to definitivno ne može biti zemlja gdje ljudi rade dva ili više poslova da bi preživjeli.
Poređenja radi, u Danskoj je minimalna zarada za sat vremena oko 25KM, dakle naglašavam NAJMANJA zarada, dok je sa druge strane u BiH PROSJEČNA satnica 5KM, cijena goriva je jednaka cijeni u BiH, a hrana nije puno skuplja od BiH cijena, a na akcijama se može naći i jeftinije nego u BiH. Luksuz su svakako automobili, restorani i kafići ali opet ljudi izlaze i petkom i vikendom ne možete naći slobodno mjesto.
Pokušavate li Dancima objasniti zašto ste pobjegli iz BiH, da li Vas razumiju?
Pobjegli je prava riječ. Razumiju zašto smo pobjegli ali ne razumiju da takav politički sistem postoji u srcu Evrope i da ljudi to trpe.
O povratku sa porodicom ne razmišlja.
U RS i BiH ću se rado vraćati ali kao turista, u posjetu familiji i prijateljima. Žao mi je što jedna tako lijepa zemlja ima tako lošu državu.
Svojom voljom se neću vratiti.
U čemu su najveće razlike kada je u pitanju život u BiH i Danskoj?
Po mom mišljenju najveće razlike su u mentalitetu i načinu gledanja na život. Kod nas su pravila tu da bi se kršila, dok kod Danaca su pravila tu da bi se poštovala. Ovdje je jako jednostavno imati lagodan život, radi i igraj po pravilima i nema razloga za brigu.
Ljudi se raduju malim stvarima: lijepom vremenu, vikendu, vremenu provedenim sa porodicom, prijateljima. Materijalna bogatstva nije kulturno isticati, a drugačiji fizički izgled ili oblačenje ne izaziva zagledanje i čuđenje, svako živi svoj život i niko ti neće davati savjete ako ih ne zatražiš ali ako neko krene da zlostavlja nekoga na ulici ili da ga maltretira, može očekivati dolazak policije u roku odmah. Sportske/neuspjehe reprezentacije ne doživljavaju kao lične poraze/uspjehe. Sasvim je normalno da djeca bogatih roditelja rade na dijeljenju reklama, u McDonald’s-u ili bilo gdje drugo, jednostavno da nauče zaraditi i cijeniti novac.
Sa susjednim zemljama žive u slozi i raduju se jedni drugima.
(Portal Gerila info)
Tačno, jednostavno, ispravno!
ReplyDeleteČestitam Bojanu i njegovoj supruzi što su sačuvali dostojanstvo.
Mirnez