Marinko Čulić: Čiji je Tesla

Da su Hrvatska i Srbija prihvatile barem dio Teslinog poimanja pluralnosti nacionalnog identiteta, njegovu modernost i samosvojnost, obje bi imale pravo reći da je njihov i tako bi i trebalo biti. Ovako, on ne pripada ni jednoj ni drugoj

Hrvatska puca od ponosa zbog Nikole Tesle. Organiziraju se međunarodne izložbe u počast ovom pomalo čudačkom, ali nesumnjivo genijalnom izumitelju, a na proljeće će mu biti podignut i novi spomenik u Gospiću. Novi zato što je stari srušen 1992. eksplozivnom napravom, jer je tada bilo dozvoljeno mrziti Srbe i više nego sada, čak i kada su bili planetarno slavni i kada su usto, kao on, izjavljivali da su jednako ponosno na svoj srpski rod i svoju hrvatsku domovinu. U Srbiji su pripadnika svoga roda odlučili sasvim legitimno pretvoriti u amblem svoje države, nazvavši uz ostalo i beogradski aerodrom, najveći koji imaju, njegovim imenom. Ali nije legitimno to što su na najnoviju promociju Tesle u Hrvatskoj, koliko god licemjerna bila, reagirali u ključu koji nije priznavao ni on sam, a osobito zato što je to učinjeno na prilično blesav način. Iz srbijanskog Ministarstva kulture objavljeno je da Hrvatska svojata čovjeka kojeg cijela svjetska javnost poznaje kao Srbina, a usto nije rođen u Hrvatskoj, koja tada nije ni postojala, nego u Austro-Ugarskoj. U odgovoru s ove strane Dunava s razlogom je uzvraćeno da to nije nikakav argument, jer po toj logici ni Vuk Stefanović Karadžić nije rođen u Srbiji, koje tada također nije bilo, nego u Turskoj.

Izostalo je, međutim, nešto što svjedoči da je Teslino i Karadžićevo vrijeme bilo na ovim južnoslavenskim prostorima puno kulturno pluralnije i širokogrudnije nego ovo danas. Vrag zna koliko je to široj hrvatskoj javnosti uopće poznato, a ovdašnje kulturne vlasti ništa ne čine da o tome nešto i sazna, ali Vuk Karadžić je prije otprilike jednog i pol stoljeća kao priznati lingvist proglašen počasnim građaninom Zagreba. Da, počasnim građaninom sadašnje hrvatske metropole, bez obzira na njegovo poznato ‘Srbi svi i svuda’, koje se danas u Hrvatskoj smatra krunskim dokazom da je on jedan od praotaca antihrvatskog i osvajačkog velikosrpstva. Bilo je to naime vrijeme kada su se Srbi i Hrvati tek formirali u nacije, pa su odasvud frcale svakakve ideje, uključujući i besmislene kao što je ova. Uostalom, u jednom razdoblju i Ante Starčević je smatrao da su svi južni Slaveni Hrvati, pa to nije smetalo da ga se danas naziva ‘ocem nacije’, i to ovakve, a ne nekakve od Jadrana do Crnog mora. Usto, Starčević je u osnovi bio zagovornik ideja liberalne, antiklerikalističke Francuske revolucije, pa ako je i kod njega, kao i kod Karadžića, i bilo primjesa nacionalizma, to nije bilo ni blizu razini današnje nacionalističke i šovinističke isključivosti.

Štoviše, može se reći da su Hrvati i Srbi iz onog vremena relativno lako nalazili točke koje ih spajaju i da su te točke bile često pozitivne i progresivne. Danas ih spaja ono najgore, a ovo je priča i o tome, bez pretenzija da bude obuhvaćeno sve što se može obuhvatiti. Evo, ovih je dana ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić pozvao Srbe u Sjedinjenim Državama da na idućim predsjedničkim izborima glasaju za Donalda Trumpa, što je toliko podinteligentno patroniziranje Amerikanaca srpskog porijekla da je još samo falilo da tu ubaci i Teslu (recimo tako da je on tehnički omogućio objavljivanje slavnih Trumpovih tvitova). Može li gore od toga? O, može. Hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović proglasila je rat u Afganistanu, koji je u osnovi američki, dijelom hrvatskog domovinskog rata pa će, veli, padne li ta zemlja, na Evropu i Hrvatsku krenuti milijuni muslimana, na koje očito gleda u islamističkom ključu. Da se razumijemo, nisu ovakve izjave toliko rezultat manjka pameti, iako jesu i toga, koliko manjka državničke kičme i državničkog samopoštovanja.

Prethodna zajednička država Srba, Hrvata i ostalih značila je nekog vraga u svijetu, pa ako i nije sudjelovala u donošenju ključnih planetarnih odluka, nije ni dozvoljavala da se one donose isključivo u korist velikih i na štetu malih. Sada se državice koje su se iskopilile iz nje samo guraju u krilo i pod skute tih velikih, i to samo ako im ovi dozvole. A svoju ‘važnost’ grade jedino u međusobnom hvatanju za vratove, i to nakon što su devedesetih završili ratove koje nitko nije dobio, nego su ih, ovako ili onako, svi izgubili. Zato za ozbiljnu vanjsku politiku i nemaju vremena, ili to što one zovu vanjskom politikom više asocira na ozbiljne internističke poremećaje. Rukoljubni odnos Grabar-Kitarović prema Washingtonu kao i ono cmizdrenje pred nikom poznatom američkom generalicom u Kninu očito imaju veze samo s njenim karijernim ambicijama, a neke državne strategije ne samo što tu nema nego je ni pod razno ne može ni biti. Sjedinjene Države jesu bile glavni partner Hrvatskoj u devedesetim, koja je i zbog toga dobila rat (ostavimo sada cijenu koja je za to plaćena), ali sada je to u ekonomskom i svakom drugom smislu Evropska unija, prema kojoj Trump iskazuje prezir i baca joj klipove pod noge.

S Dačićem stvari stoje donekle drukčije, ali zapravo isto. On slovi za ruskog čovjeka u Beogradu i vjerojatno tipuje na Trumpa u nedokazanoj, ali relativno uvjerljivoj verziji da je Vladimir Putin više za sadašnjeg američkog predsjednika nego za njegove demokratske konkurente od kojih su neki još spremniji širiti ratove u afro-azijskom području i zaoštravati odnose s Moskvom. Dobro, ali gdje je tu srbijanska vanjska politika? Ona, kao što je poznato, ima dva proklamirana cilja – ulazak u Evropsku uniju, što u pripremnoj fazi već traje, plus vojna neutralnost, dakle neulazak u NATO, kojim i dalje drma Washington, što će reći Trump. I što je onda tu srpsko u srbijanskoj vanjskoj politici, ako Beograd neće pod Trumpov kišobran, a istodobno instruira američke Srbe da glasaju za njega? Ali ima tu taj Tesla, do kojeg su do jučer u Srbiji, koliko i u Hrvatskoj, držali kao do pregorenog transformatora, da pokrpa rupe i izravna pohabane rubove u nacionalnim zastavama. Te svečane krpe trebaju sakriti da dvije zemlje imaju velike vojne saveznike koji nemaju volje ni pošteno ih naoružati, nego im uvaljuju stare leteće kante, iako su osloncem i na Teslino znanje mogle proizvoditi, zapravo su već i proizvodile, vlastite letjelice, a ne kupovale stranu hrđu.

I eto, sve to stoji u pozadini sadašnje ljute svađe između Zagreba i Beograda po pitanju čiji je Tesla, pa kada se već na tome toliko inzistira, evo i odgovora. Da su prihvatile barem dio njegovog pluralnog shvaćanja nacionalnog identiteta, njegov inovatorski i civilizacijski modernizam i njegovo poimanje ljudske i političke samosvojnosti, i Srbija i Hrvatska imale bi pravo reći da je on njihov, i tako bi trebalo i biti. Ovako, on ne pripada ni jednoj ni drugoj, i tome se jednostavno nema što dodati.

Marinko Ćulić (Novosti)