Goran Babić: Sjećanje na nepostojeće

Prije dvadeset – trideset godina u nekom drugom vremenu i prostoru, u nekom drugom svijetu, pisao sam bajke za djecu i razna su pozorišta postavljala te tekstove na svoje scene da bi se mališani na neko vrijeme preselili iz stvarnog u nestvarno, iz zbilje i realnog u san i maštu.
Zašto sam pisao bajke?
Ranije o tome nisam razmišljao. Valjda mi se činilo posve normalnim i na neki način potrebnim i neophodnim da zajedno s djecom povremeno napustim sve što me okružuje i sputava i odem negdje drugdje, daleko, daleko...
Danas, nakon svih ovih ružnih godina, nakon žalosti do koje je doveo raspad moje zemlje, rat, izgnanstvo i gubitak svega što smo stekli, imam drugačije mišljenje o svojoj potrebi za bajkom. Mislim, naime, da smo mi svi zajedno zapravo živjeli u jednoj velikoj bajci koje, doduše, tada nismo bili svjesni.
Tek kada se bajka raspala, kada smo je izgubili i kad smo se jednog jutra probudili u hladnom i tuđem okolišu, među nekim svijetom koji nije naš, koga ne razumijemo, čija su mjerila drugojačija, tak tad smo zažalili zbog svega što smo nepovratno izgubili. Jer se to bez čega smo ostali, nigdje ne može kupiti, nabaviti, ni dobiti. Jer toga nigdje nema, osim u našem sjećanju.
To je ona moja Banja Luka otprije dvije – tri decenije sa svojim Dječjim pozorištem, to je i jednako takvo Bugojno sa svojim lutkarskim bijenalom ili Šibenik sa svojim festivalom. To su glumci kojih više nema, djeca koja su odrasla, izgubila se i otišla.
To je moja zemlja koja je nestala. To je bajka koja je prestala i ja nemam više onog sna koji me je vodio do tajne, sreće, ushićenja...
Ne, ovo što postoji, što daje glas od sebe te vidimo da je živo, da diše i postoji, ovo nije moj svijet i ja mu, bez obzira na sve, definitivno ne pripadam. Jer, ako i nema mane i nedostatka, ako i jest savršen, svejedno nije bajka i ja nisam u stanju da povjerujem u njegovo čudo. Ali, moj drug Aleksandar Aca Sekulić ne kaže zabadava u divnoj pjesmi „Majstori u kući“ kako (citiram po sjećanju): „to više nije moja kuća, to nisam više ja“.

(20.9.2006.)
(Iz knjige ’’Ugar’’ Gorana Babića)
Goran Babić (1944. Vis) je hrvatski književnik koji živi u Beogradu.