Naslov nije bio privlačan, kamo li upozoravajući, kojim bi se skrenula pozornost na štivo. Naime, naslov je glasio: "Čon. 150 K". Dakle, ništa osobito. Ipak, pažnju je pobuđivala činjenica da je to glavni tekst na naslovnoj stranici lista. Vrijedilo ga je pročitati.
"Tu neku večer sastalo se kao obično nekoliko rakijaša i mezetaša u birtiji kod Ante mladog Jovića. Što su više čokanjčići dolazili na sto, društvo je sve više postajalo intimnije i razgovorljivije. Svi su pričali svoje privatne stvari i svi su se tužili na 'rđavi' svijet, koji iskorišćava njihovu dobrotu. Svi govore i svi slušaju - vjeruju i ne vjeruju - ali kad poče da priča kovač Jako Sinđirlija, da su i njemu propale hiljade i milioni radeći na vjeresiju - svi grohotom prsnuše u smijeh.
" Šuti fukaro jedna, - reče mu Niko Čondić, - ko će tebi još dugovati! "
Ove riječi upališe majstor Jaku, pa će reći Čondiću:
" Je li: ko će meni dugovati? I ti to meni govoriš, a sam si mi dužan! "
" Ako sam ti dužan, - reče Čondić, - donesi mi račun, pa da dmah platim. Niko Čondić neće da bude fukari dužan! "
Majstor Jako ode da donese račun. Kako mu je kovačnica blizu birtije, čude se ljudi što se tako dugo zadržao i već su počeli sumnjati i govoriti kako ono nije govorio majstor, već rakija..
" U ime Isusovo, majstore! - zavika gazda Anto. Nosi te bis, majstore! Kuda si mi u dućan ponio vrata?! "
I zaista, majstor Jako uprtio vrata od kovačnice i spustio pred Niku Čondića, pokazujući mu prstom mjesto, gdje je i napisano:
" Čon. 150 K ".
" Vidiš li, kučko, da si mi dužan? Plati! "
Čondić na to izvadi sto i pedeset Kruna i predade ih majstor Jaki, ali mu reče, da mu račun saldira. Majstor Jako napisa pod "Čon. 150 K. " riječ 'Plaćeno'.
" Je li ti pravo? "
" Jest, ali ćeš mi dati vrata, da ih pošaljem kući, jer ja moram svaki račun da ženi pokažem.
Majstor pristade, a Čondić dozva hamala, dade mu pet dinara i vrata i reče da mu ih odnese kući u Ciganluk.
Majstor je ostao kod Jovića da čeka vrata i da još koju popije. Uzalud je čekao, jer je Čondić vrata kovačnice smatrao kao priznanicu. Sjutradan je majstor morao ići i na policiju, koja je nagovorila Čondića, da mu povrati vrata. Ali kad su na policiji vidjeli da račun nije taksiran, to je policija vrata predala financijskoj direkciji, da ona ubere biljegovnu taksu.
Još i sada kovačnica majstor Jake nema vrata, jer se financija, po običaju, ne žuri. A ne žuri tu stvar ni majstor Jako, jer se boji strašne globe.
Kako će se ova afera svršiti, mi ćemo javiti našim dragim čitaocima.
***
Obećanje nisu izvršili. Godinama je priča o vratima kao priznanici kolala Banjalukom. Možda od tad potiče i ona - "priznanica ko vrata", misli se, velika.
Aleksandar Aco Ravlić ("Banjalučke vesele zgode i anegdote")
No comments:
Post a Comment