Na brojnim hrvatskim sveučilištima i u znanstvenim institutima ovih dana brojni mladi ljudi gube mogućnost rada iako su u svojim karijerama sve napravili kako treba. Završili doktorate u Zürichu, Oxfordu, Splitu ili Zagrebu. Bili postdoktorandi na kompetitivnim projektima. Objavljivali članke u prestižnim znanstvenim časopisima. Za njih ovdje više nema mjesta. Za trpezama za kojima se dogovaraju poslovi visokoškolske zajednice, politike i gospodarstva posebno su dobrodošle diplome sveučilišta i univerziteta iz BiH.
Naša djeca već u osnovnoj školi znaju da je sve jeftinije u Bosni i Hercegovini. Ne radi se tu samo o cigaretama, pelenama, hrvatskim čokoladama, ajvaru i benzinu, već i o nekim za dugoročan uspjeh u hrvatskom društvu važnijim stvarima. Za stjecanje diplome nema povoljnije zemlje od susjedne nam države, u kojoj svako mjesto uz cestu koje ima benzinsku pumpu, džamiju ili crkvu ima i sveučilište.
Možda se u Bosanskoj Gradišci, Međugorju ili Kiseljaku zbilja predaje na ispravan način i razvija svjetska znanost, ali sve ukazuje na to da se radi o veletržnicama na kojima se diplome prodaju i kupuju baš kao da se radi o toaletnom papiru. Mušterije su lokalne, ali posebno se cijene one koje dolaze iz Hrvatske. Sve redom ljudi od formata koje je sustav onemogućio u ostvarivanju njihovih obrazovnih aspiracija u Republici Hrvatskoj. Genijalci prisiljeni završiti svoje školovanje izvan granica države koju toliko vole.
Mlađi znanstvenici nikad nisu bili ljudi od formata u Hrvatskoj. Premda su, baš kao i mnogi političari i gospodarstvenici u poziciji moći, svoje obrazovanje završavali u inozemstvu, vrijednost njihovih diploma nikada se nije mogla mjeriti s onima s Panevropskog univerziteta Apeiron u Banjoj Luci.
Ulovljeni u ralje hrvatskog sustava visokog obrazovanja i znanosti, naslušali su se priča o tome kako su važni za Hrvatsku i nagledali situacija u kojima je ta važnost bila zamijenjena zapošljavanjem nekoga tko zna nekoga tko je operirao tetku nekog važnog čovjeka. U tom krležijanskom loncu malograđanštine, gladi za novcem i moći te beskonačnog egoizma mladi čovjek može brzo izgubiti ideale. Oni su tu da se životom gube, ali što kada izgubiš posao premda si ispunio sve što se očekuje od tebe?
Na brojnim hrvatskim sveučilištima i u znanstvenim institutima ovih dana brojni mladi ljudi gube mogućnost rada i razvoja znanosti. Sve su u svojim karijerama napravili kako treba. Završili doktorate u Zürichu, Oxfordu, Splitu ili Zagrebu. Bili postdoktorandi na kompetitivnim projektima. Objavljivali članke u prestižnim znanstvenim časopisima. Sudjelovali u izvedbi nastave. Nisu se čak ni zamjerali rektorima i dekanima. Njihov je jedini grijeh taj da za njih nema više mjesta u sustavu znanosti u Hrvatskoj. Dio odgovornosti za ovu situaciju nalazi se u nepostojećoj znanstvenoj politici Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje nema sluha za potrebe mladih znanstvenika.
Dio se nalazi u činjenici da u projektima Hrvatske zaklade za znanost nije predviđena mogućnost uključivanja ovih znanstvenika u rad na projektu. Veći dio krivnje krije se u činjenici da hrvatskim sveučilištima i dalje vladaju ljudi koji se boje mirovine i koji smatraju da su nezamjenjivi. Čuvaju svoje pozicije zato što su desetljećima različitim dealovima s politikom na državnoj i lokalnoj razini u zamjenu za lažan ugled stjecali financijsku dobit.
Za trpezama za kojima se dogovaraju poslovi visokoškolske zajednice, politike i gospodarstva posebno su dobrodošle diplome sveučilišta i univerziteta iz BiH. U tim su visokoškolskim ustanovama usavršene vještine komunikacije i pregovaranja. Zna se što se i kome nudi. Precizno se određuje cijena uz mastan brk od janjećeg pečenja. Sve se radi za dobrobit Hrvatske, uz zvuk harmonike u uhu koji priziva neke bolje dane. Bolje dane u kojima diploma visoke škole, za koju čak i Milorad Dodik kaže da je sumnjiva, brzo postaje doktorat na jednom od hrvatskih sveučilišta.
Za tom trpezom, na kojoj je raspored sjedenja davno uspostavljen, mladi ljudi s idealima nemaju što tražiti. Za njih posla ovdje nema i neće biti. Svoja će znanja iz mikrobiologije, računarstva, psihologije i matematike vjerojatno razvijati u Torontu, Oslu i Beču. Genijalci prisiljeni svoje živote ostvariti izvan granica države koju toliko vole.
Dok budu odlazili uz zvukove tamburica, za tim će se istim stolom polupijani rektori, gradonačelnici, ministrice i predsjednici gospodarskih komora, sve redom poštena gospoda sa stvarnim, kupljenim ili počasnim doktoratima, grohotom smijati. Dobar tek, Hrvatska.
(tportal.hr)
No comments:
Post a Comment