Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije petnaest godina, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.
Hiljade ljudi je ubijeno.
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi...
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.
Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime vjere i nacije...
Petnaest godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju
da li je ubijeno pet ili osam hiljada,
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije,
da li se, kada i kako osvetiti..?.
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema,
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica,
ali i zbog buducih generacija, nikada ne smije zaboraviti.
Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada sva druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je.
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.
Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.
Helsinska Povelja- Petnaest godina od genocida u Srebrenici
Sunday, July 11, 2010
Saturday, July 10, 2010
MARIO: IZLOZBA SLIKARA ENVERA STALJE
Mario: Velikom izložbom našeg slikara Envera Štalje nastavljeno je druženje sa članovima banjalučke grupe 'Četvorica' u Muzeju savremene umjetnosti. Posjeta otvorenju izložbe u nekadašnjoj gradskoj željezničkoj stanici podsjetila je na gužve u ona ljetnja vremena kada se preko Bosanskog Novog hitalo ka moru. Svečanom skupu na otvorenju su prisustvovali kako stari Banjalučani tako i mlade Banjalučanke, a takođe prijatelji, kćerka, unuka, zet iz Australije, komšije iz Dolca... Bilo je lijepo u četvrtak.
Preporučio bih Banjalučanima da navrate na IZLOŽBU, a pored pohvale dobroj postavci izložbe i lijepo dizajniranoj monografiji, preporučio bih i ovaj tekst Maestra, slikara Envera Štalje:
Ako bi čovjek želio i mogao obuhvatiti kompletan doživljaj u trenutku, veoma brzo bi došao do kraja kreativne moći, kraja poigravanja sa prometejskom vatrom u sebi. Sa druge strane, čovjekova bječna nastojanja idu ka Univezumu, ka kompletnom formiranju Svijeta, njegovim mijenama, nastajanjima i nestajanjima.
Ne mogu biti zadovoljan sa minijaturama Kleea, a ni grandioznom uznesenošću čovjeka kod Rubensa. Sanjam i tragam u sebi za svojim snovima, za totalnim odnosima svih likovnih sila, koje pokreću bujicu rijeke u meni. Budim se da bih živio, a san je slika. Živim da bih slikao meditaciju sna, koja je više moja java od nje same.
Da li biljezi mogumbiti odnosi bojene materije, svjetla, forme i prostora? Da li moja krv može da se pretoči, snagom i količinom rada u moje djelo? Da li je totalnost interesa anahrona, kad se tiče same slike i njene magične moći? Da li količina energija u meni i po meni određuje revoluciju neprekinutog toka? Da li prosanjano djelo, potpuno definisano kroz život, nataloženo vrijednostima, ostaje likovni bastion usamljenika kome je ono sasma dovoljno za dalji napor?
Da li djelo ima dovoljno mene kao bića, kao jedinke? Dakle, u suštini, da li je to slikarstvo kaljeno kroz kontinuitet revolucije u meni, moje, moje do te mjere da ga svojom krvlju mogu potpisati ili na njega udariti muhur od mene samog?
Znam da ja i moje slikarstvo ostajemo sami sa sobom, mislim da smo toliko moćni da i dalje trajemo bez ikakvih Izama. Ono, kao i ja, nije ničija svojina. Sve je to život koji se pretače u konačnost.
Enver Štaljo
Zapisano u Dolcu, u jesen, ranih osamdesetih
Preporučio bih Banjalučanima da navrate na IZLOŽBU, a pored pohvale dobroj postavci izložbe i lijepo dizajniranoj monografiji, preporučio bih i ovaj tekst Maestra, slikara Envera Štalje:
Ja
Ako bi čovjek želio i mogao obuhvatiti kompletan doživljaj u trenutku, veoma brzo bi došao do kraja kreativne moći, kraja poigravanja sa prometejskom vatrom u sebi. Sa druge strane, čovjekova bječna nastojanja idu ka Univezumu, ka kompletnom formiranju Svijeta, njegovim mijenama, nastajanjima i nestajanjima.
Ne mogu biti zadovoljan sa minijaturama Kleea, a ni grandioznom uznesenošću čovjeka kod Rubensa. Sanjam i tragam u sebi za svojim snovima, za totalnim odnosima svih likovnih sila, koje pokreću bujicu rijeke u meni. Budim se da bih živio, a san je slika. Živim da bih slikao meditaciju sna, koja je više moja java od nje same.
Da li biljezi mogumbiti odnosi bojene materije, svjetla, forme i prostora? Da li moja krv može da se pretoči, snagom i količinom rada u moje djelo? Da li je totalnost interesa anahrona, kad se tiče same slike i njene magične moći? Da li količina energija u meni i po meni određuje revoluciju neprekinutog toka? Da li prosanjano djelo, potpuno definisano kroz život, nataloženo vrijednostima, ostaje likovni bastion usamljenika kome je ono sasma dovoljno za dalji napor?
Da li djelo ima dovoljno mene kao bića, kao jedinke? Dakle, u suštini, da li je to slikarstvo kaljeno kroz kontinuitet revolucije u meni, moje, moje do te mjere da ga svojom krvlju mogu potpisati ili na njega udariti muhur od mene samog?
Znam da ja i moje slikarstvo ostajemo sami sa sobom, mislim da smo toliko moćni da i dalje trajemo bez ikakvih Izama. Ono, kao i ja, nije ničija svojina. Sve je to život koji se pretače u konačnost.
Enver Štaljo
Zapisano u Dolcu, u jesen, ranih osamdesetih
Friday, July 09, 2010
PREDSJEDNICKI UGAO GLEDANJA
Amerikanac: Orijentiran na posao, ne dozvoljava da bude ometen u poslu!
Kanadjanin: Gleda svoja posla. Ne vidi nista oko sebe. Otkacen od realnosti.
Italijan i Francuz: Prvo, razgledaj oko sebe! Posao nece pobjeci! Realno orijentirani!
Thursday, July 08, 2010
IZBORI U BiH 2010
Dilema, glasati ili ne , ustvari je dilema za koga glasati, posebno za nas koji trenutno ne zivimo u BiH.
U par navrata pisao sam o predstojecim izborima u BiH, potaknut vijescu da je za Predsjednika Nase stranke za Republiku Srpsku izabran moj drug Damir Miljevic, kome vjerujem i za koga bih veoma rado glasao. Uspostavio sam kontakt sa Damirom, poslao Damiru pitanja, ocekujuci da cemo iz njegovih odgovora svi mi doznati vise i o politickoj situaciji u BiH, ali i planu i programu Nase Stranke i da ce nam to olaksati nasu odluku. Damir mi se ranije odmah javljao, ali na moja pitanja ne odgovara evo vec mjesec dana. Ja tu ne vidim neki problem. Svi mi imamo svoje prioritete. Jos uvijek nije kasno. Ja sam strpljiv i razumijem prioritete.
Medjutim, mozda je i dobro sto mi se Damir jos nije javio.
U medjuvremenu, sasvim slucajno, sam saznao za neke ljude koji su clanovi te stranke za Republiku Srpsku. Jedno od imena za respekt, pored Damira je i Svetlana Cenic. Ona, svojim prisustvom pojacava specificnu tezinu te stranke i olaksva nam odluku. Ali procitah i neka druga imena, zadojenih nacionalista i mesetara, nije ni vazno koje su boje, cije se otrovne izjave iz proslih dana, mogu i sada naci na web stranicama, a koji sada samo promijenise dres (vec poznato) i uvrstise se u tu stranku. Za takve, ja nikada ne bih glasao. Za stranku u kojoj oni nadjose utociste, ja necu glasati.
I iz ove situacije sam nesto naucio: Koliko god bili informisani, mi koji ne zivimo trenutno u BiH, ne znamo situaciju tamo. Mi vise ne znamo mnoge ljude. Ne znamo ko je gdje, ko je s kim. Vrlo lako mozemo pogrijesiti. I zato mislim da je bolje prepustiti ljudima koji tamo zive, koji znaju mnogo vise od nas, koji zive zivot u BiH, da odluce o svojoj sudbini. Jednog dana, ako i kada do tog dana dodje, kad budemo duze zivjeli u BiH , znacemo vise i odluka ce nam biti laksa i vjerovatno ispravnija.
Dakle, dragi moji, jos cu vas jos jednom podsjetiti da je rok za prijavu za manje od dvije nedjelje.
Podsjeticu vas jos jednom i na linkove gdje mozete naci sve potrebne informacije, pa na vama je...
CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA ili putem telefona +387 33 251 331 i +387 33 251 332.
OBRAZAC PRIJAVE ZA GLASANJE IZVAN BiH
OPSTI IZBORI U BiH 2010 - LETAK
ODLUKA O DIPLOMATSKO-KONZULARNIM PREDSTAVNISTVIMA U KOJIMA SE PLANIRA ORGANIZOVATI GLASANJE
Wednesday, July 07, 2010
Tuesday, July 06, 2010
30-TA PRIDE PARADA IN TORONTO
Homoseksualnost je sigurno jedna od tema u kojoj se nasa generacija ne snalazi bas najbolje. Odrasli u parijarhalnoj sredini, vecina nas ce na slike fudbalera, objavljene prije neki dan, ili slike sa 30-te gay parade u Torontu gledati sa odvratnoscu. Da li cemo to izraziti javno, pitanje je. Jer homoseksualnost i sloboda izrazavanja homoseksualnosti, biseksualnosti ili koje sve jos seksualnosti nije bas tema o kojoj cemo mi pricati otvoreno. Do prije desetak ili malo vise godina, nije bilo tako, jer smo svi mi na Balkanu, javno osudjivali ovu "devijaciju", napadali otvoreno njeno izrazavanje i reklamiranje. Ali vrijeme nas je zaskocilo. Zabavljeni nasim ratom i svim njegovim posljedicama, mi nismo ni primijetili da se homoseksualnost kao pojava uvukla u sve pore zivota, da je svuda oko nas, da se slobodno izrazava, i da su se homoseksualci uspjeli izboriti za mnoga prava koja ranije nisu mogli ni zamisliti.
I gdje smo mi u svemu tome? Mi smo, u vecini, izgubljeni.
Duboko u sebi protiv te "nastranosti", protiv sloboda da se reklamiraju kako to rade, protiv tih brakova, protiv usvajanja djece, protiv... I pri tom u velikom strahu da nam nasi sinovi ne dovedu "decka" ili kcerke "djevojku". Kao i u mnogo cemu, svijet je otisao dalje, bez nas... Svijet je gay populaciji dao mogucnost slobodnog izrazavanja njihove seksualnosti, zastitio ih od napada. Sada se izrazavanje gadjenja na te odnose smatra ugrozavanjem ljudskih sloboda, a to je veliki "NO, NO". Reci javno da su homoseksualci neprihvatljivi u tvojoj okolini, ce izazvati da te posmatraju isto kao rasistu, ili faistu , ili komunistu, ili sve to zajedno. Znaci, no, no...
Ja imam zelju da odem jednom na tu Pride Paradu koja se ovdje u Torontu odrzava evo vec trideset godina i privlaci oko milion ljudi. Jednostavo sam radoznao. Vjerujte mi na rijec da je samo to. Hocu samo da to vidim i uzivo, kad mi je vec na dohvat ruke... Zvao sam neke od svojih prijatelja da idemo zajedno, pa izdrzimo koliko hocemo, ali ne nadjoh dobrovoljca... Ni Biljana nece da ide sa mnom. Zbog svega toga ja jos uvijek ne odoh. Moja kcerka Bojana, radoznala kao i ja, otisla jednom sa svojim drustvom, i kad je cula za ovu moju radoznalost rece mi: " Nemoj, tata, bolje ti je."
Medjutim, kao i sve drugo u zivotu, nije sve tako crno-bijelo, kako nam se cini.
Evo jedna prica sa Pride parade odrzane prekjuce u centru Totonta.
Brian Burke je Generalni Manager hokejaskog tima Maple Lifsa iz Toronta. Covjek doveden da napravi nesto od tog, najjaceg tima u Hokejaskoj ligi koji vec decenijama nije osvojio trofej. A Kanadjani su veoma ponosni na svoj hokej. Ovdje je hokej prvi sport , pa pet praznih mijesta, pa onda mozda bejzbol. Kosarka je negdje na petom mjestu. Brian Burke je covjek koji svakim svojim gestom izaziva postovanje. Iako ne bas grubih crta, vazi za macho muskarca jer je u svim odnosima veoma iskren, hrabar, jasan i otvoren . I sto ovdje nije bas uobicajeo, svima u lice kaze sta misli. Iza sebe ima ogromne uspjehe u drugim timovima.
Jedan od njegovih sinova, Brendan je posao njegovim putem, igrao hokej. Prije tri godine Brendan je javno rekao da je gay. Bio je to sok za porodicu Burke i za hokejasku sportsku prorodicu. Kako je macho manager, i otac gaya reagovao? Koliko god da mu je bilo tesko, nije dopustio da se to vidi. Rekao je da je njegova ljubav prema sinu veca od bilo cega i da on postuje njegovo opredjeljenje. Bio je to simbolican prekid sa tradicionalnim zataskavanjem ovakvih odnosa, bar u tako muskom sportu kao sto je hokej. Za neke, Brian Burke i njegov sin Brendan postali su heroji, za druge ne bas tako, za trece anti-heroji. Ali ovi treci se nisu javno izjasnjavali.
Ovo nije kraj price. Nazalost, prosle godine Brendan je izgubio zivot u saobracajnoj nesreci i ova tragedija je izazvala da prica porodice Burke izidje jos vise na povrsinu.
Prekjuce je Brian Burke, zajedno sa svojom suprugom ucestvovao u Pride Paradi u znak sjecanja na svog tragicno preminulog sina Brendana. Prekjuce je Brian Burke ponovo bio heroj.
Uz ovu pricu pogledajte nekoliko slika sa pride parade.
George Smitherman po orijentaciji gay, kandidat za buduceg gradonacelnika Toronta
Monday, July 05, 2010
KRAJ AMERICKE LJUBAVNE PRICE
Al Gore - opet u centru paznje. U cijelom svom zivotu taj je covjek privlacio paznju, ali uvijek na neki neobican nacin. Bar ja tako mislim. Mlad ali nepoznat, prilicno zgodan ali tupav i dosadan do bola, ozenio je zgodnu i duhovitu zenu Tipper na iznenadjenje svih onih kojima je ona bila bliza. Isti takav, ali vrijedan i poslusan, postade potpredsjednik najsnaznije drzave na svijetu. Tu se nije mnogo petljao sa predsjednikom Klintonom, kome potpredsjednik nije ni trebao. Zapravo, do kraja mandata nije ni shvatio sta mu je, pored Klintona, raditi. Poslije toga postao je poznat po tome sto je za prsa izgubio izbore od najglupljeg predsjednika najsnaznije drzave na svijetu. Na tim izborima je americki narod je morao da bira manjeg od dva glupana. I tako i odlucise. Manji, onaj mamin sin bivseg predsjednika, a ne Gore ( i dole!) pobijedi. Nakon toga se Gore ponovo proslavio time sto rezultate tih izbora nikada nije priznao i to javno govorio. I tada su mu, da ne bi mnogo laprdao o tome i bacao ljagu na najvecu demokratiju, koja se u tonama municije i oruzja izvozi po cijelom svijetu, dali da ne radi nista, da putuje po svijetu i bori se za cistu planetu. ( lijepa rima: svijetu - planetu). I ne samo to, nego kad on, ponesen podrskom u svijetu, pomisli da je trenutak da opet prica o toj demokratiji, oni njemu Oskara. Pa ne bi ni to dosta, vec kasnije i Nobelovu nagradu.
Hej, Al Gore ( i dole!) osvojio i Nobela i Oskara! Koje li devalvacije i jedne i druge nagrade. Ali nije on jedini, pa mu se prasta. A onima koji o tome odlucise svakako se sve prasta.
Nemam ja licno nista protiv Al Gora. On me samo uvijek podjecao na punjenog purana. Punjeni puran Oskarovac i Nobelovac!
I ne pisem ja sve ovo da bih pisao o Al Goru. Nije on toga vrijedan iako osvoji sve sto se osvojiti moze, vec mi je namjera bila da pisem o jednoj pojavi u americkom drustvu, a bogami i sire. I da branim Al Gora od te pojave.
Poslednjih dana Al Gore je ponovo na naslovnim stranama i pisanih i emitovanih medija. Zasto sada, pitate se vi, k'o biva neupuceni? E zato sto ga je prijavila jedna lijepa gospodja, koja nije njegova zena, da je onomad, nakon divnog predavanja i govora o zastiti zivotne okoline, sto mu je sad vec i uza specijalnost, pozvao u hotelsku sobu, i to oko ponoci, da ga izmasira. I nije to problem. Covjeka uhvatilo u ledjima, a masaza tada pomaze bolje od icega. Posebno u ponoc... Problem je to sto je kasnije ta lijepa gospodja , inace profesionalna maserka, napisala prijavu od 75 ( hej, nije 57, vec 75) stranica o tome kako je nju taj Nobelovac i Oskarovac u sred masaze, i u sred noci, i u sred hotelske sobe napastvovao. Gluvo bilo!...Po njenim rijecima, ona se u pocetku blago opirala. A kako bi drugacije sa takvom licnoscu!? To je on shvatio kao odobravanje, pa navalio malo zesce. Ovdje moram zastati i napraviti malu digresiju: Znam mnoge koji su to isto tako nekada tumacili! Digresija zavrsena. Pa kad njih dvoje, zajedno dodjose do kreveta i kad on svojih 230 kg zive vage natovari na njeno krhko tijelo, ona shvati sta se sve tu desava i da to nije vise samo masaza za koju je unaprijed bila uredno placena. Jer zna ona da to sto je taj zaljubljenik u prirodu htio da radi kosta nesto vise! Tad se ona odlucno oduprla, rekla mu da to sto radi nije lijepo, da to nije dio dogovora i odlucno izisla iz sobe. Nesto kasnije je trazila milion dolara da tu pricu objavi na TV. Niko joj tada taj milion nije dao, jer joj niko nije vjerovao. Sto bi se takav covjek, Oskarovac i Nobelovac, takav zeleni moralista petljao sa maserkom pored onako slatke, pametne, duhovite i nadasve vesele zene. Ali kasnije, izgleda da su i neki drugi propjevali i puce bruka!
Ja i dalje o Goru, iako mi je cilj da pisem o drustvenoj pojavi.
E sad, kad mi takvog junaka na napastvovanje optuzuje zena koja mu je u ponoc dosla u hotelsku sobu da bi ga izmasirala i koja je za tu uslugu uredno naplatila $560, bez poreza, onda, ja zaboravim i na punjenog purana i na Oskara i Klintona i Nobela. Onda, ja hocu da ga branim. Nekada se ta profesija kad ti u hotelsku sobu dodje zena u ponoc, pa te masira nije zvala masaza, vec drugacije. A sad ta profesionalka tuzi pred cijelim svijetom tog punjenog purana, zbog toga sto se njemu tada masaza samo malo previse svidjela. I pored toga, on kao covjek tradicionalnih nazora vjerovatno nije sve najbolje shvatio pa se malo zanio... Cist nesporazum ili neshvatanje, sto se njemu i inace vrlo lako i vrlo cest dogadjalo.
Evo, cilj mi je bio da tog Oskarovca i Nobelovca, tog Al Gora, tog punjenog purana branim. Jer, i pored svega sto o njemu mislim, zao mi je sto ga je njegova mnogo bolja polovina, njegova ljubav, njegova Tipper ostavila zbog jedne neuspjele masaze ili zbog nesporazuma i neshvatanja nove svetske nomenklature zanimanja.
Da li mi je uspjelo da ga odbranim? Na kraju, ni to vise nisam siguran...
Hej, Al Gore ( i dole!) osvojio i Nobela i Oskara! Koje li devalvacije i jedne i druge nagrade. Ali nije on jedini, pa mu se prasta. A onima koji o tome odlucise svakako se sve prasta.
Nemam ja licno nista protiv Al Gora. On me samo uvijek podjecao na punjenog purana. Punjeni puran Oskarovac i Nobelovac!
I ne pisem ja sve ovo da bih pisao o Al Goru. Nije on toga vrijedan iako osvoji sve sto se osvojiti moze, vec mi je namjera bila da pisem o jednoj pojavi u americkom drustvu, a bogami i sire. I da branim Al Gora od te pojave.
Poslednjih dana Al Gore je ponovo na naslovnim stranama i pisanih i emitovanih medija. Zasto sada, pitate se vi, k'o biva neupuceni? E zato sto ga je prijavila jedna lijepa gospodja, koja nije njegova zena, da je onomad, nakon divnog predavanja i govora o zastiti zivotne okoline, sto mu je sad vec i uza specijalnost, pozvao u hotelsku sobu, i to oko ponoci, da ga izmasira. I nije to problem. Covjeka uhvatilo u ledjima, a masaza tada pomaze bolje od icega. Posebno u ponoc... Problem je to sto je kasnije ta lijepa gospodja , inace profesionalna maserka, napisala prijavu od 75 ( hej, nije 57, vec 75) stranica o tome kako je nju taj Nobelovac i Oskarovac u sred masaze, i u sred noci, i u sred hotelske sobe napastvovao. Gluvo bilo!...Po njenim rijecima, ona se u pocetku blago opirala. A kako bi drugacije sa takvom licnoscu!? To je on shvatio kao odobravanje, pa navalio malo zesce. Ovdje moram zastati i napraviti malu digresiju: Znam mnoge koji su to isto tako nekada tumacili! Digresija zavrsena. Pa kad njih dvoje, zajedno dodjose do kreveta i kad on svojih 230 kg zive vage natovari na njeno krhko tijelo, ona shvati sta se sve tu desava i da to nije vise samo masaza za koju je unaprijed bila uredno placena. Jer zna ona da to sto je taj zaljubljenik u prirodu htio da radi kosta nesto vise! Tad se ona odlucno oduprla, rekla mu da to sto radi nije lijepo, da to nije dio dogovora i odlucno izisla iz sobe. Nesto kasnije je trazila milion dolara da tu pricu objavi na TV. Niko joj tada taj milion nije dao, jer joj niko nije vjerovao. Sto bi se takav covjek, Oskarovac i Nobelovac, takav zeleni moralista petljao sa maserkom pored onako slatke, pametne, duhovite i nadasve vesele zene. Ali kasnije, izgleda da su i neki drugi propjevali i puce bruka!
Ja i dalje o Goru, iako mi je cilj da pisem o drustvenoj pojavi.
E sad, kad mi takvog junaka na napastvovanje optuzuje zena koja mu je u ponoc dosla u hotelsku sobu da bi ga izmasirala i koja je za tu uslugu uredno naplatila $560, bez poreza, onda, ja zaboravim i na punjenog purana i na Oskara i Klintona i Nobela. Onda, ja hocu da ga branim. Nekada se ta profesija kad ti u hotelsku sobu dodje zena u ponoc, pa te masira nije zvala masaza, vec drugacije. A sad ta profesionalka tuzi pred cijelim svijetom tog punjenog purana, zbog toga sto se njemu tada masaza samo malo previse svidjela. I pored toga, on kao covjek tradicionalnih nazora vjerovatno nije sve najbolje shvatio pa se malo zanio... Cist nesporazum ili neshvatanje, sto se njemu i inace vrlo lako i vrlo cest dogadjalo.
Evo, cilj mi je bio da tog Oskarovca i Nobelovca, tog Al Gora, tog punjenog purana branim. Jer, i pored svega sto o njemu mislim, zao mi je sto ga je njegova mnogo bolja polovina, njegova ljubav, njegova Tipper ostavila zbog jedne neuspjele masaze ili zbog nesporazuma i neshvatanja nove svetske nomenklature zanimanja.
Da li mi je uspjelo da ga odbranim? Na kraju, ni to vise nisam siguran...
Sunday, July 04, 2010
DAN KANADE
Nekada smo Dan Republike slavili uz zvijezdu vodilju:
Danas Dan Kanade slavimo uz javorov list:
Nekad smo se, na Dan Republike palili na rodoljubive.
Po sumama i gorama
Danas, na ovaj dan, radije slusamo rock.
Dire Straits - Sultans of Swing
Nekada, festu nismo mogli zamisliti bez zenskog drustva.
Danas, uz divni osjecaj slobode, bez ljubljenih nam zena kod Dujsica gledamo cetvrtfinale Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Mi sami! Mi i pivo! I niko vise!
Rezultat: Njemci i Spanci idu dalje, ali to i nije bitno...
Ipak, moram priznati da nam je sve ovo organizovala Murisova Ljilja!
Danas Dan Kanade slavimo uz javorov list:
Nekad smo se, na Dan Republike palili na rodoljubive.
Po sumama i gorama
Danas, na ovaj dan, radije slusamo rock.
Dire Straits - Sultans of Swing
Nekada, festu nismo mogli zamisliti bez zenskog drustva.
Elektrijada sedamdeset i neke...
Danas, uz divni osjecaj slobode, bez ljubljenih nam zena kod Dujsica gledamo cetvrtfinale Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Mi sami! Mi i pivo! I niko vise!
Rezultat: Njemci i Spanci idu dalje, ali to i nije bitno...
S lijeva: Gugan, Jarmen, Chris, Ismet, Boro i Muris
S lijeva: nije vazno....
Dinko stigao sa najnovijim vicem
Armin, Ismet i Zimce
Saturday, July 03, 2010
SUSRET KOSARKASA U KALIFORNIJI
Ranije sam negdje najavio da Ante Djogic, nekada kosarkas sampionskog tima Bosne dolazi iz Svedske, gdje sada zivi, u Kaliforniju i da ce se sresti sa nekim bivsim kosarkasima koji sada tamo zive. Bio je i kod Sopena koji mi je poslao ovih nekoliko slika. Tri bivsa kosarkasa: Ante Djogic (Djoga), Zoran Kajmakovic (Kajmak), nekada igrac i trener Bosne i Tuzlanske Slobode a mislim da smo se sretali i na Elektrijadama, i Djoko Kaludjerovic (Sopen), ponovo zajedno. Ni godine, ni daljina, ni klima, ni sve teskoce koje nas sve prate, nisu ih mnogo promijenili. Koriste svaku priliku da se druze. A dobro se i drze. Ne daju kilama da se taloze... Jedino mi je Sopen malo promijenio stil sisanja.
Djoga i Sopen
Tri cara: Kajmak, Sopen, Djoga
Kajmak, njegova Sanja, Sopenova Mladenka, Sopen i Djoga
Friday, July 02, 2010
I OVO JE FUDBAL
Sad mi je malo jasnije zasto su balkanski timovi vec ispali sa Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Ova vrsta gradjanskih sloboda uvezenih sa zapada ( da li bas sa zapada?) nije dobro dosla na Balkanu. Ili se ja varam!?
Kako vi, bar onako u sebi, reagujete na ove slike?
Kakav osjecaj imate dok ih gledate?
Da imate mogucnost da samo sa tri rijeci opisete svoje osjecaje, koje bi to rijeci bile?
Onako u sebi!
Koja je prva rijec koja vam pada na pamet dok gledate ove slike?
Recite je bar sebi.
Ili je napisite, ali i potpisite.
Mislim sebe. Ne nekog drugog.
Subscribe to:
Posts (Atom)



























