Preporučio bih Banjalučanima da navrate na IZLOŽBU, a pored pohvale dobroj postavci izložbe i lijepo dizajniranoj monografiji, preporučio bih i ovaj tekst Maestra, slikara Envera Štalje:
Ja
Ako bi čovjek želio i mogao obuhvatiti kompletan doživljaj u trenutku, veoma brzo bi došao do kraja kreativne moći, kraja poigravanja sa prometejskom vatrom u sebi. Sa druge strane, čovjekova bječna nastojanja idu ka Univezumu, ka kompletnom formiranju Svijeta, njegovim mijenama, nastajanjima i nestajanjima.
Ne mogu biti zadovoljan sa minijaturama Kleea, a ni grandioznom uznesenošću čovjeka kod Rubensa. Sanjam i tragam u sebi za svojim snovima, za totalnim odnosima svih likovnih sila, koje pokreću bujicu rijeke u meni. Budim se da bih živio, a san je slika. Živim da bih slikao meditaciju sna, koja je više moja java od nje same.
Da li biljezi mogumbiti odnosi bojene materije, svjetla, forme i prostora? Da li moja krv može da se pretoči, snagom i količinom rada u moje djelo? Da li je totalnost interesa anahrona, kad se tiče same slike i njene magične moći? Da li količina energija u meni i po meni određuje revoluciju neprekinutog toka? Da li prosanjano djelo, potpuno definisano kroz život, nataloženo vrijednostima, ostaje likovni bastion usamljenika kome je ono sasma dovoljno za dalji napor?
Da li djelo ima dovoljno mene kao bića, kao jedinke? Dakle, u suštini, da li je to slikarstvo kaljeno kroz kontinuitet revolucije u meni, moje, moje do te mjere da ga svojom krvlju mogu potpisati ili na njega udariti muhur od mene samog?
Znam da ja i moje slikarstvo ostajemo sami sa sobom, mislim da smo toliko moćni da i dalje trajemo bez ikakvih Izama. Ono, kao i ja, nije ničija svojina. Sve je to život koji se pretače u konačnost.
Enver Štaljo
Zapisano u Dolcu, u jesen, ranih osamdesetih
No comments:
Post a Comment