MARIO: MORE

Dođeš u doba kada se životne sile ponašaju kao magnetno polje prema željeznom opiljku pa u jednom trenutku osjetiš nevidljivu silu koja te neodoljivo vuče na jednu stranu. Iskustvo ti kaže da se u tom smjeru ide na More. Ne krijem da mu se obraćam sa 'naše More': kao takvog sam ga upoznao a tako se i sada uzajamno ponašamo... I uvažavamo.

S Morem se rado družim, kao s prijateljem, a zauzvrat me ljeti ono funkcionalno obnavlja. Ma, pravi je drug: ako ste prethodnu večer ostali nešto duže kod Ive u konobi - More osvježava najbolje, ako onako zanesenom ''pobigne 'lad'' dok rješavate neku japansku glavolomku – More je tu da hladi, ako imate žulj na nozi ili na duši – More to liječi... Zato se ono voli, zato se o njemu pjeva. Da kojim slučajem nema Mora jasno je da ne bi bilo ni toliko klapa. Nisam nikada čuo za neku klapu iz Budimpešte... logično, jer Mađarska nema more! A u ova vremena u Dalmaciji počele pivat' i ženske klape (Otkad su žene počele trčat' maraton, sve im je dozvoljeno i ništa me ne čudi!). Doduše, sada se po konobama više čuju neke nove pjesme; ne možeš dočekat neku staru, recimo 'Ju te san se zajubija', pa da i ti svojski uhvatiš tercu.

Iz sna bih se znao trgnuti u strahu da neka budala nije zaronila tamo duboko, do onog tajnog mjesta na dnu i otčepila zatvarač... Tek jutarnja kafa me vraća u stvarnost, na javi tek shvatam da iako je budala sve više, iako ih ima i u Dalmaciji kao i drugdje, More je ipak daleko jače.

I iduće godine obećavam nastavak drugovanja.

More dovidjenja

Mario