Mozel' ovaj

Borci i boracka pitanja

Zvanicno, svi borci u svim balkanskim ratovima devedesetih proslog vijeka branili su svoje ognjiste. Po tom kriteriju svi su oni bili branitelji, kako se ih i zvanicno nazivaju u Hrvatskoj ili branioci, kako ih zovu u dijelu BiH. ( Evo prekjuce doznajem da u BiH postoji i kategorija "branioci BiH pravoslavne vjere"  - http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sarajevo/odata-pocast-braniocima-bih-pravoslavne-vjere). 
Branioci, branitelji ili samo kratko borci, svi oni danas spadaju u ogromnu vojsku onih koji primaju raznorazne drzavne privilegije i primanja. Privilegovani su cak i u redovima pred raznim drzavnim ili pro-drzavnim salterima. Invalidi, oni ratni, mogu uci u postu da plate racun telefona i jednostavno stati na pocetak uvijek dugackog reda. " To je nama nasa borba dala!" bila je cesta uzrecica nakon onog, zadnjeg svjetskog rata na Balkanu, nakon koga su borci isto tako bili privilegovani. Oni drugi nesretnici, invalidi civilni,  ne  ratni, ima da stanu na kraj reda, pa i na jednoj nozi ako treba, jer oni nemaju onu carobnu karticu koja otvara sva vrata.

Poznato je da se nakon onog rata boracko pravo i privilegije sticale potpisima dva svjedoka, prethodno ovjerena borca. I tada su mnogi koji to u stvari nisu bili, postali borci nakon rata jer su imali dva dobra svjedoka kojima su kasnije dug vracali na razne nacine, popravljajuci sve po kuci, saljuci redovno zimnicu, primajuci na stan djecu onih koji su potpisali za njih... Svi mi koji smo rasli nakon onog rata znamo bar po jedan slucaj. neki i vise. Bile su to dobro cuvane tajne koje je samo rakija mogla otkriti ili odskrinuti. 
Mi koji smo rasli nakon onog rata i koji smo bar malo naucili kako koristiti vijuge u svojoj lobanji nemamo ni jedan jedini razlog da ne sumnjamo da nakon odbrambenih balkanskih ratova devedesetih godina proslog vijeka  nije bilo potpuno isto, ako ne i gore. 
Stoga su populacije boraca ili branitelja toliko brojne i snazne, a privilegije im toliko siroke da se nove drzavice polomise kako da skupe sredstva da plate sve te privilegije, ne samo za borce, vec i za  njihove potomke. Ponekad pomislim da se svi ti ponavljajuci balkanski ratovi i vode i zato da bi se neki novi upisali u listu privilegovanih boraca. Taman sto se prirodnim putem smanji broj privilegovanih iz prethodnog rata, slucajno ili ne, desi se novi rat nakon koga se stvaraju nove liste boraca, traze novi svjedoci, bori za sto veca prava onih koji su se zrtvovali... Nije tu toliki problem u istinskim borcima i braniteljima, vec u hiljadama onih koji se nakon rata dopisuju na spiskove. 
Sjecam se i sada, jer bio sam prisutan,  da je moj otac Veljko prije nekih pedeset i vise godina navukao gnijev (i ne samo to) nekih boraca onog rata kada je u prici, ponesen osjecajem slobode, za neke "borce" upotrijebio izraz "paraziti". 
Nadam se da niko nece ni pomisliti, a kamoli me optuziti, da sam ja sada upotrijebio taj izraz. 
Ostavljam sto postotno autorsko pravo na njega svome ocu Veljki.
Slucajno ili ne,  isti izraz za dio ogromne populacije branitelja koristi  i Heni Erceg u svom osvrtu objavljenom nedavno u Mladini. 
Preporucujem vam da ga procitate.

***********

Povijest spiskova

Heni Erceg

Upriličili su veliku feštu uoči Božića baš u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost, nisu doduše došli na tenkovima, nego samo u uniformama vojnim i policijskim, e kako bi na dvadesetmetarskom platnu prikazali svoj „film“. Tamo gdje su inače predviđene projekcije finog umjetničkog sadržaja, okupljena je politička i vojna elita imala ekskluzivnu priliku vidjeti militantni uradak pod nazivom: „Registar hrvatskih branitelja“. Uz prigodno kazivanje činovnika vlasti kako objava toga beskrajnog popisa od čak pola milijuna ljudi, znači i konačno otkrivanje onih 150 tisuća lažnih branitelja i ratnih profitera.

I opet se povijest ponovila kao komedija, podsjećajući me na smješne roditeljske priče o tome kako su još godinama nakon završetka „onoga“ rata, mome ocu – partizanu dolazili neki nepoznati ljudi s molbom da im „samo“ jednim potpisom svjedoči da ih je u tom i tom razdoblju vidio u uniformi na nekoj važnoj čuki, e kako bi ostvarili pravo na partizansku penziju. Pod miškom su obavezno vukli neki pršut ili damižanu vina; ma ne nije to mito, govorili su, nego tek mali znak pažnje. Vlast je sada upriličila novu humoresku, kojom je demonstrirala vlastiti propust, budući da je ta ogromna braniteljska populacija i nastala upravo zahvaljući višegodišnjoj sistemskoj korupciji, da bi se sada svjesno prepustila opasnom sudu ulice. U tu je svrhu taj farsični muzejski igrokaz odmah stavljen u široku narodnu upotrebu, to jest na internet.

Rezultat pretraživanja već sutradan je bio fascinantan, zabilježeno je čak deset tisuća prijava lažnih ratnika, pa je tako i Jure čitav dan buljio u kompjuter i na koncu, posve iscrpljen, ipak skužio susjeda Peru koji da je u ratu proveo čak 389 dana, a Jure zna da se taj ni dana nije maknuo dalje od skloništa u podrumu zgrade.

Zgranuti i odgovorni građanin Jure odmah je nazvao predviđeni ured i prijavio Peru da laže, majku li mu njegovu, i dok on, Jure, jedva veže kraj s krajem sa svojih „bjednih“ tisuću i nešto eura vojne penzije, susjed Pero dobiva čak i više jer je prijavio još i neki invaliditet. Obojica dakle imaju status branitelja i sve privilegije koje uz to idu, od stanova i dionica do carinskih i zdravstvenih povlastica, sva je razlika što je jedan u ratu navodno bio, a drugi navodno nije. Ulici je dakle bačena kost, pa neka se ekipa do krvi glođe oko jednog zapravo uzaludnog pamfleta, budući da je riječ tek o oportunoj državnoj paradi kojom se želi ukazati na nemoralnost one gomile švercera voljenom domovinom. Jer dokidanje njihovih lažno stečenih prava naprosto više zakonski nije moguće. Pa eto i Pero može biti skroz miran, a Jure ga može prijavljivati koliko mu drago.

Stoga se ovom profanom predstavom pokušava zapravo prikriti suština priče, to jest objavom Registra i lovom na lažne „heroje“ hoće se beatificirati nedopustive beneficije za onih 350.000 tobože pravih branitelja. Te ogromne populacije koja je u najboljim godinama, zahvaljući političkom potkupljivanju, odustala od rada i živi na račun poreznih obveznika, a da nijedna vlast ne želi regulirati njihov apsolutno neprirodan društveni status.

Utoliko dobro dođe otkrivanje svakog prevaranta, poput poznatog režisera i ratnog šefa Hrvatske televizije koji je u svoj ratni put upisao mukotrpnih 800 dana. Prokazuje ga se da rata vidio nije, premda je čovjek itekako krvavo „ratovao“, najprije temeljitim čišćenjem te medijske kuće od etnički i svjetonazorski nepoćudnih kadrova, a potom uvođenjem metoda specijalnog rata, to jest vulgarne ratne propagande, stalno nalik psovci, koja je podrazumijevala da se svi građani srpske nacionalnosti imaju nazivati četnicima, još bolje „bradatim spodobama“. Stoga taj Antun Vrdoljak danas ispravno tvrdi da je Hrvatska televizija bila borbeni stroj, zaslužan za ratnu pobjedu.

I doista, hrabro su novinari državne televizije „jurišali“ i 1995. na one beskrajne kolone Srba koji su na traktorima i pješice napuštali Hrvatsku, odbijali taj egzodus nazivati etničkim čišćenjem, potom su godinama prikrivali ratne zločine, emitirali odvratne, opasne potjernice… Da bi se onda svi našli na „časnom“ spisku branitelja.

No ni tako glomazan, Registar ipak nije potpun. Evo na primjer, nema tamo barem jednog viteza slavne 4. gardijske brigade, onoga koji je 1993. mobiliziran kao glavni urednik proturežimskog tjednika Feral Tribune, odmah nakon objave čuvene naslovnice s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu. Zašto dakle na tom prestižnom spisku nema vojnika Viktora Ivančića? Premda se, znam to iz prve ruke, dokaz njegova „ratovanja“ – vojna uniforma i crvena beretka – i danas nalaze u ormaru, brižljivo zaštićeni naftalinom, e da se taj grandiozni manifest domoljublja sačuva od parazita.

A vrag je uvijek u detaljima, samo jedan, naime, može promjeniti čitavu sliku. Zato i tu stvar s Registrom treba shvatiti više onako dijalektički, pogotovo jer i Ministar branitelja kaže da je spisak „živo tkivo, stalno podložno promjenama“. Kao podatno tijesto. Kao povijest koja se, s prezirom prema faktima, u ovakvim režimima ionako stalno mijesi i oblikuje temeljem nekakvih sumnjivih spiskova, prilagodljiva tek trenutačnim potrebama. Političkim naravno.

Mladina, 28.12.2012.

Peščanik.net, 02.01.2013.

Bella Ciao dopo la Santa Messa

Bella Ciao dopo la Santa Messa

Najdraži mužiću

Moj najdraži mužiću,

Prije nego stigneš s poslovnog puta, moram te obavijestiti o maloj nezgodi koju sam imala sa pikapom na ulasku u garažu. Na sreću, nije ništa strašno i nisam ozljeđena, tako da te molim da ne brineš za mene. Vraćala sam se doma iz dučana i pri ulasku u garažu sam slučajno, umjesto kočnice stisnula gas. Garažna vrata malo su savijena, a pikap se, nasreću, zaustavio kad je udario u tvoj auto. Jako mi je žao što se ovo dogodilo, ali znam da si nježnog srca, i znam i da ćeš mi oprostiti. Znaš koliko te ja volim i koliko mi je stalo do tebe, ljubavi moja. Evo ti šaljem i sliku štete koju sam napravila.
Ne mogu dočekati da te opet zagrlim.
Tvoja voljena ženica.

P.S. Zvala je tvoja ljubavnica.

Istočna Ilidža, Božićni darovi za ratne zločince

(vijest donijela SRNA)

Načelnik Opštine Istočna Ilidža Predrag Kovač uručio je u nedjelju poklone osuđenicima koji svoje zatvorske kazne izdržavaju u Kazneno-popravnom zavodu Kula zbog ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom tokom rata u BiH.

Darove je dobilo ukupno 16 zatvorenika, a Kovač je u obrazloženju ovog poteza naveo da je Opština odlučila "da Srbi koji su osuđeni i presuđeni za ratne zločine malo svečanije proslave ovaj praznik".

"O tim Srbima koji su osuđeni za ratne zločine više niko ne vodi računa. Odlučili smo da im prigodnim poklonima omogućimo praznik u drugačijoj atmosferi nego do sada", rekao je Kovač, inače zamjenik predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS).

"Kao građanin, načelnik i bivši borac Republike Srpske apelujem da se ovaj zakon promijeni da bi ljudi odgovarali prema zakonima koji su bili važeći u vrijeme kada su i počinjena ta djela, a ne po zakonu sačinjenom da bi isključivo Srbi bili jedini krivci i osuđivani za sve što se događalo od 1992. do 1995. godine", istakao je Kovač.

********************************

Lijepo je i ljudski brinuti se o drugim ljudima, o ljudima u nevolji, o porodicama koje nemaju dovoljno, o bolesnima pa sto da ne i o zatvorenicima, jer i oni su ljudska bica, koja su u jednom momentu svoga zivota ucinila nesto zbog cega im se sudilo i zbog cega odradjuju svoj grijeh. 
Lijepo je, bas na najveci hriscanski praznik (koji se slavi dva puta u dvije nedjelje razlike) sjetiti se siromasnih, ugrozenih, ugnjetenih, pravedno i nepravedno osudjenih...

Lijepo.

Lijepo je kad se tih ugrozenih  sjeti neko iz vrha vlasti (pa makar ona bila samo na lokalnom nivou), posebno ako je taj saborac onih koji odradjuju svoj dokazani zlocin. Lijepo, jer oni odradjuju ne samo svoj zlocin, vec i  nedokazane zlocine nekih svojih saboraca. Dobro ih se sjetiti da se ne bi, usamljeni i napusteni u kazamatima poceli prisjecati i pricati i o saborcima i njihovim djelima i nedjelima... 

Lijepo je biti dobar. 

Dobro je sve to i popratiti  i afirmisati ljudske kvalitete, pa makar to bili kvaliteti osudjenih zlocinaca i njihovih neosudjenih saboraca. 
Veliki vjerski praznici kakav je Bozic nisu za teske teme. Tada se slave ljudske vrijednosi, raduje, daruje i prasta u ime mira medju ljudima.

Jedino sto ni tada nije dobro onima kojih vise nema zbog istih tih zlocinaca i njihovih zlocina. 

Njima je svejedno sto se sada neko brine o onima zbog kojih njih vise nema.

Njihovoj djeci, roditeljima... nije svijedno.

Njima su i najveci vjerski praznici, ma koje vjere oni bili, tuzni i gorki.

Hristos se rodi!

Svim pravoslavnim vjernicima

 zelim Sretan Bozic!

"Mir Boziji i Hristos se rodi"

Jedan sovinisticki!

GRADIVO ZA PONAVLJANJE! ! ! 1.      Nemoj se zanositi da nešto možeš promeniti na muškarcu. Osim ako ne nosi pelene. 2.      Šta napraviti kad ti muškarac zalupi vratima s spoljne strane? Zaključaj ih iznutra. 3.      Ako su već jednog muškarca poslali na Mesec, morali bi ih moći poslati sve! 4.     Ne dopusti da misli tvog muškarca lutaju. Premale su da bi bile same vani. 5.      Uvek izaberi mlađeg muškarca. Ionako nikad ne sazru. 6.      Muškarci su svi isti - imaju različite face samo da bismo ih mogli raspoznati. 7.      Definicija neženje: muškarac koji je propustio priliku da unesreći neku ženu. 8.      Nije istina da žene prave kretene od muškaraca. Većina muškaraca se diči motom "Uradi sam!"

9.      Jedini način da muškarca navedeš da nešto napravi je da mu kažeš da je prestar da bi to napravio.

10.     Ljubav je slepa, ali brak je iskustvo koje otvara oči.
11.     Ako  baš želiš muškarca koji će biti vezan uz tebe, potraži ga u bolnici za duševne bolesti.
12.    Sinovi Izraela lutali su pustinjom 40 godina. Eto, i u drevna vremena muškarcima je bilo ispod časti     pitati za put.
13.     Ako te pita jel' voliš kartanje, reci "da, ali samo s kreditnim karticama".
14.     Zapamti da smisao za humor ne znači njemu pričati viceve, nego smejati se njegovim vicevima.
15.     Svi su ljudi stvoreni jednaki. Na nesreću to uključuje i muškarce.
16.     Muškarci su kao keramičke pločice, ako ih dobro postaviš možeš po njima gaziti više od 30 godina. 

Sopenov vrt

Sopen poslao dvije slike iz svog vrta:

Jasmin za Boba

Mandarine za Oku i Bilju

MARIO:KIGINA KNJIGA

U posljednjih dvadesetak godina knjiga je doživjela ogromne promjene. Na nju se direktno odražavaju transformacije u društvu. Da ne prepoznaš svoju prijateljicu: obučena u šarene korice, potcijenjena bezobrazno niskom cijenom, prevedena u elektronsku formu... gubi godinama stican ugled i poziciju. Prodaje se čak u kioscima kao dodatak novinama?! U tržišno orjentisanom svijetu tretira se kao i bilo koja druga roba. Pitanje je da li će uspjeti da se prilagodi ovom vremenu i povrati nekadašnji pijedestal neupitnog autoriteta, može li se samo atraktivnijim oblikom, bojom i (možda) sadržajem uklopiti u modni trend i pronaći potencijalnog konzumenta.

Ovaj uvod se uopšte ne može primijeniti na Kiginu knjigu. Šarmantna knjiga, kreirana s namjerom da zabavi. Ne može se ni kupiti, dobije se onako prijateljski. Od milja zvan Kiga, inače Dominik, od Bertottijevih, sakupio niz navoda, natuknica, priča, on tvrdi istinitih… u par knjiga, a jednu nazvao IZUZETNO GLUPI AMERIKANCI. Onako opušteno uživate čitajući knjigu pa se vratite na njen naslov. I postavite si par pitanja. Jer činjenicе da ''tri grada u državi New Jersey – Pittsgrove, Alloway i Quinton, plaćaju inspektore za liftove iako ni u jednom od njih nema liftova'' ili kad crnkinjama odbiju članstvo u ’Service group’ u Branfordu, Connecticut, vođa kluba izjavi: ''Mi uopšte nemamo rasni problem u klubu. Samo ne primamo obojene'' ne zvuče ekskluzivno američki. A kad US Army veteran iz Decatura, Alabama ubije drugog veterana Marinca u žestokoj svađi i naduravanju koji rod je važniji u američkoj vojsci ili kada se senator u državi North Caroline dajući intervju ne može sjetiti kojoj stranci pripada jer ga nakon imenovanja politika više mnogo ne interesuje, e, pa to zvuči sasvim poznato, baš balkanski, čini mi se. Pitam se, ko od koga prepisuje? Ili i glupost postaje globalno unificirana?

Zašto je onda Kiga pravio izbor američkih primjera, a ne recimo naših? Pa, Amerika je velika zemlja, a Amerikanci su prvaci svijeta… Pravu istinu ustvari zna samo Kiga. Ali, ne treba ga to pitati, jer on se u Banjaluku i vratio sa američkim pasošem.

(Slušao sam još neke Banjalučane koji se isčuđavaju neskladu stepena razvoja te velike zemlje i intelekta prosječnog građanina. Sjećam se i jedne Sašine priče kad je navratio iz Kentucky-ja).

Priču ‘Lov na medvjeda’ iz navedene knjige sam odabrao jer Kiga nije samo Amerikanac nego i (rođeni) Bosanac.

Mario

****************************

LOV NA MEDVJEDA

Rat u Bosni. Kao i u svakom ratu, prisutan je tu i američki vojni bataljon. A u bataljonu kapetan William Strok, strastveni lovac. Čuje on da u bosanskim plani­nama ima medvjeda i odmah proradi njegova lovačka strast. Hoće čovjek da ide u lov na medvjeda. Razmišljao on tako kraće vrijeme (jedno 7 dana), odluči i ode u Bosansko lovačko društvo. Ispriča im kako je on strastveni lovac, kako bi rado išao u lov na medvjeda i sve tako. Saslušaju ga bosanski lovci, malo se konsultuju između sebe i rekoše:

"Razumijemo mi tebe i tvoju lovačku strast i spremni smo da ti odobrimo dozvolu za lov na medvjeda. Daćemo ti pušku, metke, lovačkog psa i lovačko odi­jelo. Ali, da bi pomogli i tebi, a i sebi, daćemo ti jednog našeg boljeg lovca koji dobro poznaje teren da ti pomogne u lovu. Jedini naš uslov je da sam ništa ne radiš, nego da se konsultuješ s njim i da postupiš onako kako ti on kaže."

Prihvati Amerikanac odmah, dogovore se i već sutradan krene on u lov zajedno sa bosanskim lovcem. Odu duboko u šumu i nađu ogromnog medvjeda.

"Da pucam?" upita Amerikanac.

"Nipošto! Samo se okreni i bježi", reče mu bosanski lovac.

Nije Amerikancu jasno, ali obećao je pa mora poslušati. Okrene se i poče da bježi. Bježe oni, medvjed za njima. Nakon pola kilometra ponovo se Amerikanac obrati bosanskom lovcu:

"Ma čovječe imam pušku. Da stanem i ubijem životinju?"

"Ne! Nipošto. Okreni se i bježi", reče mu bosanski lovac.

Bježe oni tako, medvjed stalno u stopu za njima. Još dva, tri puta Amerikanac upita šta da rade i dobi uvijek isti odgovor. Nezadovoljan, razmišlja on zašto da sluša tog glupaka, stane, okrene se, nanišani i jednim metkom ubije medvjeda.

Pa se onda isprsi, podiže nos i ponosno reče:

"Eto što smo ti mi Amerikanci pametni. I dobri lovci. Jedan metak i medvjed gotov. Što da ja slušam tebe, glupog Bosanca."

"Istina! Pametan si ti. Ali sada ti vuci ovu međedinu tri kilometra do auta, maj­mune jedan", objasni mu svoju mudrost "glupi" Bosanac.

Sule: WONDERFUL TONIGHT

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih vrlo često sam putovao u Sarajevo. Bar jednom u petnaest dana.

Kako se uglavnom radilo o nenapornim poslovima u Republičkom zavodu za statistiku i korištenju nekih zakonskih pogodnosti vezanih za transformaciju preduzeća, meni su ta putovanja u potpunosti odgovarala. U to vrijeme veza sa Sarajevom je bila izvanredna i zvala se „Olimpik“ ili „Bosna express“.

Vremenom su ta putovanja postala rutinska, ali jedno nikad neću zaboraviti.

To je bilo negdje 1990. godine, Vanja je tad već bila navršila četiri godine i žarko željela pravu Barbiku. Kako sam taj mjesec dobio neku neplaniranu lovu koju nisam prijavio Reli, odlučih da Vanji ispunim i tu želju. Odmah nakon obavljenog posla u Zavodu uputih se u prvi prodajni centar i kupih tu Barbiku. Htio sam kupiti i Kena, ali za to nisam imao petlju. Ubila bi me Rela.

Kada sam došao u Banju Luku, nisam čekao autobus, već odmah uzeh taksi da Vanju zateknem budnu.

Kada sam došao pred zgradu, zatekoh Vanju kako se dovikuje sa Relom: „Još samo malo, čekam tatu“.

Čim sam izašao iz taksija slijedilo je pitanje: „Šta si mi donio“. Ja joj odgovorih da je to tajna koju ću joj otkriti tek kada dođemo u kuću. Naravno, čim smo ušli u stan ja otpakovah torbu i pokazah joj šta je dobila. Jedino što je uspjela izgovoriti bilo je: „Joj, mama, vidi, prava je“.

Kad je Rela vidjela i to čudo, iz momenta odgovori u svom stilu: „Krasno sine, a otkud tebi pare?“. Sada baš i ne znam šta sam joj pokušao slagati, kažem pokušao, jer Reli cijeli život ništa i nikad nisam uspio slagati, a da ona tako nije htjela.

Moje prve, posljednje i jedine

Vanja i Rela-„Bašta sljezove boje“ 1990. godine

Da situacija bude skroz „gruvi“ pobrinula se televizija, koja je tu noć prenosila koncert za Mendelu iz Londona i baš u tom Vanjinom čarobnom momentu Eric Clapton je u kombinaciji sa „Strejtsima“ svirao onu prelijepu baladu „Wonderful Tonight“.

Tu noć nam je bilo stvarno „wondwerful“, kao da nam je i sam Bog davao znak da je to posljednja normalna godina za sve nas koji živimo u ovoj „Prokletoj avliji“.

Little Sule