Omer Karabeg: Vučić-Dodik-Ivanić

Most Radija Slobodna Evropa

Koliko vlast u Banjaluci zavisi od Beograda s Omerom Karabegom razgovarali su Ivan Šijaković, sociolog i profesor Banjalučkog univerziteta, i Mladen Mirosavljević, stručnjak za javno mnjenje i profesor Banjaluka College-a.

Ivan Šijaković: Politika Republike Srpske se u priličnoj meri oslanja na politiku Srbije i u njoj nalazi uporište. Njoj Beograd dođe kao jedini politički ventil, pošto ona ima vrlo malo komunikacija sa svetom. Lideri Republike Srpske svaki čas trče u Beograd i pozivaju Beograd u pomoć.

Mladen Mirosavljević: Srbija se prema Republici Srpskoj često ponaša kao prema mlađem bratu. Tog mlađeg brata ona povremeno tretira sa uvažavanjem, a često zna da mu dijeli lekcije uz poneku ćušku. Dolaskom Milorada Dodika na vlast ta situacija se bitno promijenila, a pogotovo u vreme kada su u Srbiji bili na vlasti Demokratska stranka i Boris Tadić. Nakon pobjede Srpske napredne stranke Dodikovi odnosi sa Beogradom su postali hladniji, ali - kako je odmicao Vučićev mandat - Dodikova pozicija se popravljala i mislim da je danas skoro isto toliko jaka kao u vrijeme Borisa Tadića.

Šijaković: Dodikovi odnosi sa Vučićem nisu tako iskreni kao sa Tadićem, ali su zaista veoma napredovali, čak iznenađujuće dobro, kada imamo u vidu da je Dodik učestvovao u Tadićevoj izbornoj kampanji protiv Vučića i Nikolića. Mora se priznati da je Dodik tu pokazao neverovatnu veštinu. Imao je i dobre posrednike, počevši od Kusturice, pa sve do samog patrijarha. Mnogo je bilo posrednika koji su se trudili da izgleda te odnose, odnosno nagovore Vučića da popusti.

Mirosavljević: Vučićevi i Dodikovi interesi su se poklopili, jer je Vučić svjestan da je Dodik još uvijek neprikosnoveni lider Srba s ove strane Drine, bar formalno. Činjenica je da je Republika Srpska postajala politički nezavisnija od Beograda, što se je više ekonomski osamostaljivala. To je uticalo da se lideri Srba u BiH danas osjećaju kao ravnopravni partneri ključnim srbijanskim političarima - toliko ravnopravnim da je Mladen Ivanić održao lekciju predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću i poručio mu da ne dijeli Srbe s ove strane Drine.

Šijaković: Meni je malo diskutabilno ovo što je gospodin Mirosavljević rekao - da su političari iz Republike Srpske toliko ojačali da mogu biti ravnopravni sa političarima iz Srbije. Ja u to ne verujem. Ja i dalje mislim da je njima jedini izlaz u svijet preko Srbije, a posebno Miloradu Dodiku.

Mirosavljević: Vučić vjerovatno računa na to da se situacija u Republici Srpskoj može i promijeniti. S druge strane, Mladen Ivanić je možda najzreliji srpski političar u BiH - s ogromnim iskustvom i veoma dobrim međunarodnim kontaktima. To je političar koji je po svojim uvjerenjima i toleranciji dosta drugačiji od Dodika. Osim toga, Mladenu Ivaniću niko od Srba u BiH ne može prigovoriti bilo šta, kada je riječ o zastupanju nacionalnih interesa. U tom kontekstu ja bih gledao i susret Vučića sa Ivanićem.

Šijaković: Vučić je sigurno protiv referenduma, pogotovo ovakvog kakvog je najavio Dodik, koji nema ni glavu ni rep, ne zna se ni za šta je, ni protiv čega je i - koji može nanijeti samo štetu.

Mirosavljević: Ponašanje Milorada Dodika nakon Vučićeve molbe govori o tome da se on osjeća dovoljno jak, dovoljno moćan i dovoljno nezavisan od premijera Vučića da može i dalje da gura svoju priču o referendumu.

Šijaković: Dodik će poslušati Vučića, jer njemu je odnos sa Vučićem izuzetno važan ne samo zbog vlastite političke sudbine, nego i sudbine cele grupe bogatih ljudi u Republici Srpskoj. Naći će on način kako da odustane od referenduma.

(Radio Slobodna Evropa)

Goran Borković: U gradu fino odgojenog svijeta

– Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom posrnulom gradu.

– To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući ruku dječaka.

– Pa šta ih toliko ima? – nastavila se čuditi gospođa.

– A vidiš da ima! – pomalo je rezignirao zaključio sudružnik.

I bilo ih je, toliko da su morali stajati jer ni na jednoj od dvadesetak tribina, okruglih stolova, predavanja i promocija, nije bilo dovoljno mjesta. Na ”komunističkom festivalu“, odnosno trećem Fališu, Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku, sve od srijede do subote tražio se stolac više. Stotine ljudi zainteresirano je slušalo govornike i aktivno sudjelovalo u raspravama. Toliko ih je bilo da su i organizatori ostali začuđeni. Mediteran sa svojim trgovima i žustrim razgovorima – baš onakav kakav je nekad bio.

Bilo je, naravno, i onih drugih, kojima svaki dijalog, a posebno ovakav, smeta, pa su pozivali na nasilno prekidanje programa i rastjerivanje ”partizana“, ali samo toliko da ih je u ovom tekstu pogrešno i spominjati.

Šibenik i Fališ u trećem izdanju očito su ušli u simbiozu. Nešto poput raka samca i moruzgve. U razgovoru s gostima iz Splita zaključili smo da bi se ovakvo što u najvećem dalmatinskom gradu teško moglo dogoditi bez incidenta. Možda pretjerujemo, ali dojam je da Šibenik nema problema s Fališom. Ili ima, ali se ovih dana bavi puno važnijim stvarima, poput najave stečaja TLM-a, nakon čega će još 600 ljudi u nekadašnjem tvorničkom ponosu ostati bez posla, a u lijes industrije ovog dijela Dalmacije biti zabodena i posljednja ‘brokva’.

Stoga ne čudi da je glavna tema razgovora s domaćim ljudima – turizam. Koliko je turista došlo, za koliko se iznajmljuju apartmani, isplati li se još rentati, kad će kraj sezone i sve tako. Riječ je o onim sretnicima koji imaju uvjete za ”afitavanje”, posebno u gradskoj jezgri, koja sve više nalikuje na onu dubrovačku. Ljudi odlaze na periferiju da bi, divno je to svojedobno formulirao Radimir Čačić, ”objekte stavili u funkciju“, pa ako ti je 30 eura dan, evo ti već za mjesec dana gotovo tisuću eura, a te pare u Šibeniku nije lako zaraditi…

Ali, nije Fališ bio posvećen turizmu. Treće izdanje organizatori su posvetili sedamdesetogodišnjici kraja Drugog svjetskog rata, ali i buđenju neprijatelja s kojim se – zvao se on danas ISIL, Jobbik ili Zlatna zora, imao srpski ili hrvatski atribut, rehabilitirao Dražu Mihailovića ili pjevao o Jasenovcu i Gradiški Staroj – baš kao i s teroristima, ne pregovara.

Ključna festivalska brojka otisnuta na crvenoj zvijezdi na plakatima, majicama i bedževima bila je – 1316. Toliko je, naime, Šibenčana sudjelovalo u jednoj od ključnih bitaka Drugoga svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, čime su prednjačili po broju boraca među svim gradovima.

Onoj na Sutjesci, kada se Josip Broz Tito zajedno s Vrhovnim štabom jedva izvukao iz okruženja višestruko nadmoćnijih njemačkih i kolaboracionističkih snaga koje su sudjelovale u Petoj neprijateljskoj ofenzivi što su je Nijemci još nazvali i ”Operacija Schwarz“. U borbama ih je poginulo 535. Od 18 tisuća partizana, koliko ih je ukupno sudjelovalo u borbama, svaki treći je poginuo.

Na crnoj pozadini ovogodišnjeg Fališa je crvena zvijezda. Ne samo kao simbol partizana, nego kao znak borbe za slobodu, jer je Narodnooslobodilačka borba bila baš takva. Jedno od najboljih dizajnerskih rješenja zadnjih godina kreirao je sinjski Šibenčanin Ante Filipović-Grčić, i to ne u Photoshopu ili nekom drugom sličnom programu. Kako nam je rekao, prilično se namučio dok je pronašao prigodnu čoju i sukno, i to u Kistanjama. Tek kada je ženi detaljno objasnio što želi napraviti, dala mu je sukno, i to polovicu zadnjega komada koji je naslijedila od svoje babe.

Festival je otvoren izložbom ”(I)lustracija Hrvatske“ sjajnog splitskog ilustratora i strip-crtača Alema Ćurina čiji su se radovi svojedobno objavljivali u Nedjeljnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu, a danas ih možete pronaći na naslovnicama tjednika Novosti.

Svečano otvorenje na Trgu Ivana Pavla II., odnosno Maloj loži, pred četiristotinjak ljudi iskorišteno je za predstavljanje prijedloga spomenika antifašizmu Borka Čelara, koji se već istaknuo radovima poput instalacije ”Nada Dimić“, posvećene propaloj zagrebačkoj tvornici i tekstilnoj industriji, kao i radu ”Revija“, u kojem je podsjetio na nestalu šibensku. Publici se tim povodom obratio 91-godišnji Mladen Bjažić prepričavajući svoja iskustva iz vremena fašizma: ”Mi smo ka dica od slame napravili Mussolinija i oko njega smo plesali. Dok je on gorija. To je bija nas otpor protiv fašizma”.

I sve tako redom, iz dana u dan, izmjenjivali su se govornici. Najprije novinarski trojac Davorka Blažević, Nikola Urukalo i Jurica Pavičić u raspravi ”Ja, hrvatski branitelj – antifašist“ u kojoj je upozoreno na to da danas, umjesto procesa pacifizacije, pratimo proces reustašizacije, kako je to kazala Davorka Blažević, na što se nadovezao Pavičić, ustvrdivši kako takav smjer zagovara institucionalni dio braniteljske populacije, oni umirovljeni, s viškom slobodnog vremena, koje na sektaškoj osnovi kanaliziraju kroz parapolitičko i paraideološko djelovanje.

Frontmen Zabranjenog pušenja Sejo Sexon ugostio je svog profesora i mentora na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoja Klasića, koji je publiku upozorio na falsifikate vezane uz pozdrav ”Za dom spremni“ ponovivši da je pozdrav star tek 80 godina, dakle od vremena kada ga je počeo koristiti Ante Pavelić. Klasić je najavio da će se iseliti iz Hrvatske ako netko u operi ”Nikola Šubić Zrinski“ pronađe ”Za dom spremni“. Ne postoji ni poklič ”U boj, u boj, za narod svoj“, osim u pjesmi Jove Jovanovića Zmaja o oslobađanju Srba od Turaka.

Drugi dan govorio je crnogorski publicist i književnik Andrej Nikolaidis, koji je trebao gostovati i na protekla dva Fališa (”Ja sam kao U2, dugo me se čeka, a ne valjam ništa“, objasnio je samoironično). Nikolaidis se u predavanju bavio problemom izbjeglica koji, kako je kazao, itekako ima veze s fašizmom, i to ne samo s njegovim eksplicitnim oblicima, kao što je ono što čini Mađarska, na što se nadovezao i Forumov suradnik, sarajevski novinar i diplomat Zlatko Dizdarević upozorivši na to da su u Siriji 2009. otkrivene goleme količine nafte i plina te da je ta država valjda jedina zemlja koja nije imala nijedan dolar duga prema Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnoj fondu, a u svijetu koji se gradi po principima i filozofiji MMF-a, nije dopustivo da ijedna zemlja može biti primjer dobrog života.

Novu knjigu “Pobuna u pustinji postsocijalizma”, čiji je predgovor Forum objavio, predstavili su autori Srećko Horvat i Igor Štiks, kazavši da njome žele ”demistificirati tranziciju kao put ka nekom uređenom i boljem svijetu“ te opaliti šamar međunarodnoj ljevici koja se dobrim dijelom sramotno ponašala u devedesetim godinama i nikako nije uspjela izići iz svojih mitova o ratovima koji su se dogodili na našem području.

Još je bilo puno toga. Idući dan kiša je otjerala Festival pod krov, a gošća je bila zvijezda ovogodišnjeg Fališa Angela Richter, koja se proslavila predstavama ”Assasinate Assange“ i ”Super Nerds“ o problemu nadzora i moderne špijunaže. Potom su misli o pitanju vjeronauku u školi razmijenili svećenici Drago Bojić i Nikodim Kosović, pa je nastupao i Dragan Markovina predstavljajući novu knjigu, pa je održana hrvatska premijera filma ”Fašizam Inc“, grčkog redatelja i aktivista Arisa Chatzistefanoua…

Puno toga i sve odlično posjećeno, a Fališ – ovo valja reći – sve zajedno organizira petero ljudi!

Ako je, kako je kazao direktor Festivala Emir Imamović Pirke, antifašizam pitanje kućnog odgoja, onda su Šibenčani neki prilično fino odgojen svijet!

Goran Borković

(Forum.tm)

Rajko PUŠIĆ: VREMEPLOV U SLIKAMA

Kavac Dzo - Jeb'o vas nacionalizam (rap session)

Kavaz Dzo je Prijedorcanin Milan Damjanovic

Rajko PUŠIĆ: Šetam, skitam i slikam 27.08.2015.

Vladimir Jurišić: Sinko moj, to su bili konji

Prošlo je od rata mnogo godina, prežalio sam mnogo toga, moje sretno djetinjstvo, mladenaštvo, kasniji sretan i bezbrižan život, neke drage ljude i prijatelje kojih više nema, pjesme po prelima i seoske zabave, ali nisam prežalio i nikada neću – moje konje. Ovako s puno mirnoće i sigurnosti u ono što govori, kaže devedesetogodišnji Milan Kovačević iz Perne, čovjek na čijem zidu spavaće sobe ne vise slike djedova i baba, djece i kumova, već njega i njegovih konja.
”Znam da je to mnogima teško shvatiti, ali, sinko moj, to su bili konji! K’o čeljad. Sve su razumjeli i sve su znali. A znao sam, bogme i ja s njima. Pazio sam ih i mazio, a oni su to znali vratiti, Uvijek su me slušali, radili najteže poslove i bili važni članovi obitelji. Pratili su me od mog rođenja. Već kao trogodišnjaka, otac i djed stavljali su me u sedlo, pa u krug po dvorištu. Kasnije sam jurio po banijskim poljima, sve do Petrove gore, natjecao se s vršnjacima i prikrajkom oka pogledavao okreću li se djevojke za mnom. Ako se koja ne okrene, ja nazad oko nje u punom galopu, zaspem je prašinom.
Vidiš, ostali su u ovim krajevima ljudi, ostale su kuće, njive, staze i proplanci. Ali nestali su konji. Jedini par konja u mom selu ovog trenutka je ovaj što visi na zidu moje sobe. Zato ih čuvam i svaki dan pogledavam. Dok su obavljali teške radove, orali, vukli balvane iz šume i zaprege, bili su dobri. Danas to rade motorne pile, traktori, ljudi se voze u automobilima i konji su odbačeni k’o stari opanci. Nepošteno”, s puno žara govori vremešni Milan.
”Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, sve mu vise oko pojasa bombe i pištolji poput Nikoletine Bursaća, sjedi i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi”, kaže Milan o susretu iz Oluje
Kovačević nije povratnik poput većine svojih sunarodnjaka i to zato što nikada nije napustio svoj dom. Jednostavno je, početkom svibnja 1995. s onemoćalom majkom ostao na pragu svoje kuće, pa što bude.
”Svi su govorili: ‘Bježi Milane, ubit će te’. Nisam ih htio poslušati. Nek’ me ubiju, ali bolesnu majku neću potucati od nemila do nedraga. Kuda da idem? Pa ovo je sve što imam, a ako trebamo umrijeti, hoću da to bude ovdje, a ne u nekom jarku. A tu su bili i konji”, objašnjava Milan. Drugog dana Oluje, kada su hrvatski vojnici prolazili kroz selo, dogodilo se nešto što se samo događa u filmovima i što je ostavilo duboki trag u kasnijem Milanovom životu.
”Vojska je ušla u pusto selo. Prolazili su cestom, ulazili su u dvorišta, pregledavali ima li koga, a kad su došli do moje kuće, u čudu su zastali. Majka i ja na pragu stojimo k’o dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne stariji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu. On prihvati. Upita
me za zdravlje, a ja polako ispričam ukratko svoj život i svoje nedaće, objasnim kako nisam pobjegao jer imam staru majku, a i konje. Najednom, čovjek se rasplaka’.
Suza suzu stiže. Brzo zatvorim vrata da to ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici. Nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno i sve je ličilo na san. Kad se malo smirio, on reče da i on ima majku kod kuće, da često razmišlja o njoj i kada je vidio moju ljubav prema majci, da je srce jednostavno popustilo. Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, sve vise oko pojasa bombe i pištolji, poput Nikoletine Bursaća, sjedi snužden i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi.
Smiri se on nekako, obrisa suze, potegne one moje rakijetine dobar gutljaj, izvadi odnekud 200 dinara ili kuna, ne znam što je već bilo, prozbori samo: Ostaj sa srećom!
Potom on i njegova vojska nestadoše. Mati i ja ostadosmo dugo gledati niz cestu. Nismo ubijeni, novac u ruci, ništa nije zapaljeno, ništa pokradeno, pa smo tako zurili ćutke niz cestu više od pola sata. Te večeri sam dugo razmišljao što bi da sve moje komšije onako pobjegoše glavom bez obzira, ja jedini ostao, a ni dlaka s glave mi ne fali. Ni meni ni majci, ni konjima.
Vidiš, sinko, od toga dana poštujem ovu svoju državu”, govori Milan Kovačević i dodaje kako je zbog geste mladog zapovjednika odlučio da ništa više ne traži od države, jer se sa onim suzama i sa onih 200 dinara, ništa se ne može mjeriti.
Nedugo zatim Milanu je umrla majka, pa je naslijedio njenih 1200 kuna mirovine. Imao je on prije toga opskrbninu za učešće u NOR-u jer je kao šesnaestogodišnjak otišao u partizane, a nije imao nikakvog drugog staža.
1. siječnja 2014. opskrbnine takve vrste su ukinute i sve je prešlo u nadležnost Službe za socijalnu skrb. Od tada Milanu je ponuđena socijalna pomoć, a ne naknada za učešće u NOB-u, kao i tisućama drugih sudionika NOB-a koji nisu imali nikakvog drugog staža. Ali, u ovoj službi vrijede druga pravila. Želiš li socijalnu naknadu, eventualni višak zemlje i kuću predaj državi!
”Mislim da to nije u redu. Kao da nikada nisam bio antifašista i partizan. Nije mi jasno zašto se sada moram odreći kuće i zemlje, pogotovo stoga što je antifašizam u temeljima današnje Hrvatske. No, što je, tu je! Valjda su takvi propisi, ali kuće i zemlje ne dam. To je jedino što imam, otac je umro, majka je isto otišla, konji su davno prodani. Neću živjeti još dugo, ali i to malo što je ostalo želim proživjeti u svojoj kući i na svojoj zemlji.


Vladimir Jurišić
(Novosti)

Rajko Pušić: ŽUTA ŠTAMPA O RAJI IZ ,,PARKIĆA“

(Ono što niste znali, saznaćete u Parkiću u stilu izreke SE NON E VERO, E BEN TROVATO)

   Prije koncerta u Banjaluci, Željko Joksimović je napravio selfi (?) o podršci svojih obožavateljki, a naročito onih sredovječnih, na njegovim turnejama. Gledajući (čitajući) taj selfi, inženjer Mila Milašinović je među tim sredovječnim obožavateljkama prepoznao barem 45-46 obožavateljki koje su i njemu pružale ,,podršku“ dok je bio popularni studen(a)t elektrotehnike. Eh, šta će Jasna Milašinović (Knežević) reći na ovo?

   Pjevačica Goga Sekulić je zbog nagomilanih kilograma provela dva mjeseca na posebnom tretmanu kako bi svoju liniju dovela na nivo top modela, pa su sada njeni fanovi napokon odahnulu. Fanovi su odahnuli, ali je zbog Goginog mršavljenja duboko, iz najdubljih dubina duše, gorko uzdahnuo Đoko Mikeš. Naime, Đoko je potajni ljubitelj izraženijih ženskih oblina(voli Rubensa) pa mu je teško palo Gogino mršavljenje, jer se još uvijek s čežnjom sjeća trenutaka provedenih sa ravnomjerno popunjenom Gogom u specijalnom VIP apartmanu na Šibovima.

   Goran Bregović je tužio Karlovačku pivovaru zbog neovlaštenog korištenja muzičkog inserta u reklami, tražeći odštetu od 80 000 evra. Sličnu tužbu podnio je i Pega protiv Rajka Crnobrnje, svog drugara iz ,,Čajaveca“ i sa košarke, jer Rajken, iako već u diskrecionim (zrelim) godinama, ovih dana, udvarajući se svojim vršnjakinjama, koristi 100% fazone i fore koje je Pega birvaktile koristio bareći cure na igrankama i korzu (brat-bratu najmanje 1 234 osvojenih cura). Umjesto 80.000 evra, Pega će tražiti od Rajka veliku ćevapa sa bijelim lukom i hladno pivo u novootvorenoj ćevabdžinici ,,Kod Muje“.

   Glumac Petar Božović je ljekarima uoči operacije koljena u Zavodu ,,Dr. Zotović“ rekao: ,, Ako poslije operacije budem hodao i izgledao kao jakostrujaš Brane Trišić-Triša(Elektroprenos), tužiću vas i sudu u Hagu, i sudu u Nirnbergu i sudu u Strazburu.“

   Nešo Vojnović, ex bek KK Rade Ličina i ex samoupravljač u ,,Čajavecu“, priča društvu u kafani kako je na ovogodišnjem EXITU u N.Sadu bilo 300.000 posjetitelja, a od toga tačno 100.000 djevojaka. I još kaže da ga je od tih 100.000 barem 28.343,6 dočekalo na ulazu u N. Sad, histerično skandirajući ( kao nekada Bitlsima): ,, Nešo, ljubavi, Nešo ljubavi moja jedina i neostvarena!!!“ . I znate šta još priča Nešo? Priča Nešo kako su one djevojke, koje su ga čekale na Petrovaradinu, a vidjevši njegove Donžuanovske brkove, histerično(Vudstokovski) razrušile najmanje 250 m³ petrovaradinskih zidina.

     

   Šaban Šaulić priča kako je htjeo da istuče pijanog gosta koji je vrijeđao pjevačicu Indiru Aradinović. E, moj Šabane, poručuju e-mailom njemu Mišo Vuković i njegov pajtos Koba, mi smo umalo istukli pet ,,veselih“ profesora Industrijske škole koji su u kafani ,,Dijalog“ vrijeđali konobara.

   Poznati porečki ,,bizmismen“ pozvao je pjevačicu Anu Bekutu i ex minstra Milutina Mrkonjića da ovog ljeta provedu mjesec dana na njegovoj jahti. Milutin je objeručke prihvatio poziv, ali se Ana izvinila zbog zauzetosti oko snimanja novog albuma. Ustvari, Ana ne snima nikakav album, već je na jedvite jade nagovorila Milu Zrnića da s njim provede, za nju će biti nezaboravna, dva-tri dana na njegovoj jahti ukotvljenoj u marini na Širokoj rijeci, dva kilometra niže od MZ Motike.

   Frano Lasić, glumac i dubrovački galeb, na pitanje Milomira Marića, u emisiji na ,,Happy TV“, koliko je osvojio ženskih srdašaca, odgovara da je to otprilike 1.589 srdašaca. Gledajući to, Sejo F. Bahtijarević onako, poluglasno, komentariše:,, E, moj Frano, da ti znaš koliko sam ja, birvaktile, po Banjaluci srdašaca osvoijo, ne bi se javljao.“ A Dubravka Bahtijarević, da Sejo ne čuje, onako, u sebi, dok Seji kuva kafu, u njedra reče: ,, ŠTO SE BABI SNILO, TO JOJ JE I BILO“.

   Kada je Jelena Karleuša izjavila da će kosu obojiti u zeleno, Veljo Milaković-Ćelo, ex stanovnik ,, oficirskih zgrada“, nije tri noći spavao dok nije, samo njemu i Jeleni poznatim komunikacionim linijama a la ,,Enigma“, nazvao Karleušu i transkribovanim riječnikom rekao:,, Jelena, u ime naše nekadašnje i, nadam se, BUDUĆE idile nemoj da te farbaju beogradski frizeri, dođi u Banjaluku da te u zeleno ofarba moj brico Sakib iz Bojića hana i da ti kovač Jorgić iskuje željezni pojas ,,Custos virginis“.

   Pjevačica Anabela Atijas putem Opštinskog suda traži od svog bivšeg supruga Đoganija da joj vrati stan koji mu je kupila u elitnom beogradskom naselju. Anabela je obavijestila banjalučkog pjesnika Slobodana M. Bajića-Bocu da apartman, koji mu je kupila u elitnom naselju MZ Stratinska, ne mora vraćati, jer je s njim tu provela nezaboravne noći dok joj je iza ponoći, uz ,,dvoguzu“ jeftinog ,,Babić“ vina, čitao Jesenjina na Svahili jeziku.

      Pjevačica Zorana Pavić, sestra glumca Draga Bjelogrlića, poslije emotivno- kardioloških( ove dijagnoze niđe nema u medicini) problema, a za koje je optužila sjedokosog, ali još uvijek šarmantnog BL Podgoričanina Zorana Tanovića, na konferenciji za štampu izjavila je kako njen brat Dragan, poznat po ulozi žestokog momka u filmu ,,Rane“, neće napraviti ništa nažao Zoranu, jer Zorani niko iz srca neće ,,delete“ izbrisati sjećanja na noći koje je provela sa Zoranom na Paskulinoj ciglani i kišnih noći ispod krošnji stoljetnih kestenova u ,,Aleji uzdisaja“.

   Janja, Ismeta i Biljana radile su u banjalučkoj bolnici. Radile su uz Hipokratovu zakletvu ,, Kunem se Apolonom ljekarom, Asklepijem, Higejom i Panakejom da ću se držati ove zakletve.“ Eh, da su se njih tri držale te zakletve ne bi preko veze Draganu Nikoliću, Voji Brajoviću i Aleksandru Berčeku (Otpisani) jednog dana, hiljadu i neke godine (znam, ali neću da kažem) obezbijedile hitne laboratorijske preglede na jednoj od klinika. Koja je klinika u pitanju ni Janja, ni Ismeta, a, bogme, ni Biljana, ne bi ni dan danas otkrile jer su pod zakletvom. Svaka čast!

   Starleta Stanija Dobrojević kaže da je odlučila da napokon, to jest nakon nekoliko noćnih pokušaja, a koji su se završili manevarskom ,,municijom“, testira svog dečka Filipa ,,može li ili ne može“. Rezultat tog testa ne znamo, ali Boco, Mario i Predrag, članovi redakcije ,,Parkića“, samouvjereno kažu da bi na tom testu svojom bojevom ,,municijom“ 105 % prošli. Žuta štampa moli sve koji se javljaju u ovom blogu da iskreno kažu šta misle o ovoj trojici ,,zagondžija“.

   Stilistkinja Kristina Bekvalac  je bez puno bontonovskih obzira izjavila da je karatista Ivan Ivanović, voditelj popularne TV emisije, obični seronja jer je uvredljivo govorio o njoj i njenoj sestri Nataši. Kada je za ovo čuo DJ Ratko Rale Vikić, donedavno intimus i Natašin i Kristinin, upisao je kod dvojice preostalih Rosuljanaca i Laušanera kurs ulične tuče kako bi tog Ivana naučio pameti. P.S. Nije Rale to ,,ona“ tuča, to se danas drugačije radi.

   

Most Radija Slobodna Evropa Srbija i BiH

U razgovoru sa novinarem Omerom Karabegom dvojica inostranih stručnjaka za Balkan – Eric Gordy, profesor Univerzitetskog koledža u Londonu, i Florian Bieber, profesor južnoevropskih studija na Univerzitetu u Gracu - iznose svoje viđenje odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine.

FLORIAN BIEBER: Srbija ima velike oscilacije ne samo u odnosima sa BiH nego i sa drugim susedima - sa Hrvatskom i Albanijom. Nekada vuče poteze koji su provokativni i koji otežavaju odnose sa susedima - ti potezi su obično u funkciji domaćih nacionalističkih igara - a nekada ide na smirivanje situacije i to pokušava da proda kao svoj veliki uspeh. Čini se da je Vladi Srbije najvažnije da ostavi dobar utisak na Zapadu, dok joj Je manje stalo do dobrosusedskih odnosa.

ERIC GORDY: Vučić je posle ruskog veta rekao da će ići u Potočare da predstavlja Srbiju i to bez reči objašnjenja, bez reči isprike. Njegova poseta Potočarima je ispala kao kompromis, nešto što će on simbolično uraditi u zamenu za ruski veto. Mislim da je to bilo jako uvredljivo i da je zato njegova poseta i izazvala takvu reakciju kakvu je izazvala. Inače, mislim da će ruski veto dosta da košta Srbiju.

KARABEG: Kako tumačite Vučićevu izjavu da bi Srbija teško postojala bez Republike Srpske, a Republika Srpska ništa manje teško bez Srbije?
GORDY: Mislim da je ta izjava uglavnom simboličke prirode. Jasno je da bi Srbija mogla da postoji bez Republike Srpske i jasno je da Republika Srpska ne bi mogla da postoji bez Srbije.

BIEBER: To je prilično smešna izjava, jer Srbija može da postoji bez Republike Srpske, a i Republika Srpska bez Srbije. Ta izjava je patetična fraza koja ništa ne znači. To su reči koje bi trebalo da imaju nekakav nacionalni naboj, ali u stvari nemaju nikakav sadržaj. Niko ne traži da se Republika Srpska ukine. Ne postoji nijedna međunarodna relevantna snaga, ne postoji nikakav mehanizam kojim bi se mogla ukinuti Republika Srpska. Priča o ukidanju Republike Srpske služi samo da bi se podgrejavao nacionalizam. Dodik tu priču koristi za svoju promociju - da bi se prikazao kao veliki branitelj Republike Srpske.
GORDY: Hronološki gledano Republika Srpska ne može da bude kompenzacija za Kosovo, jer je ona ustanovljena Dejtonskim sporazumom 1995. godine, a Kosovo je postalo nezavisna država više od deset godina kasnije.

KARABEG: Zašto je Dodik toliko važan svim srpskim vladama, pa i ovoj Vučićevoj?

BIEBER: Mislim da Dodik nije toliko bitan, bitna je njegova nacionalistička retorika koja je potrebna sadašnjoj vlasti Srbije - kao i onoj prošloj - da bi dobila podršku u Srbiji.
GORDY: Dodik je važan zato što nema konkurencije. Mislim da ljudi u Republici Srpskoj ne vide nikoga ko bi mogao preuzeti njegovu poziciju. Dejtonski sporazum predviđa da Srbija i Hrvatska mogu da grade specijalne odnose sa pripadnicima svoga naroda u BiH. Tako je, nažalost, predviđeno Dejtonskim sporazumnom kojim je BiH uspostavljena kao država koja ne može da se konsoliduje.
BIEBER: Mislim da Evropska unija nije spremna da uloži previše energije u rešavanje problema BiH. Nedavna britansko-nemačka inicijativa bila je poslednja šansa posle deset godina raznih neuspešnih inicijativa - od reforme policije, preko butmirskog paketa, do uslovljavanja evropskih integracija implementacijom presude Sejdić-Finci.
GORDY: Mislim da je odnos Srbije i Kosova prioritet Evropske unije, ali što se tiče odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine, kao i Srbije i Hrvatske, pa i odnosa unutar same Bosne i Hercegovine, čini mi se da Evropska unija nema pojma šta treba da radi.


(radio slobodna evropa)

Rajko PUŠIĆ Šetam, skitam i slikam 23.08.2015.‏

Dok se ja odmaram od zasluzenog odmora, Rajko Pusic vrijedno ustaje rano, vozi bicikl, nosi kameru, skljoca i komentarise.

Zato cete ovih dana gledati i citati njegove komentare, onda kad mi spori inernet dozvoli prenos slika koje Rajko vijedno salje. Poneke od njih su sa malo starijim datumom ali sta se moze. Ljeto je..

***********************

Banjalucki sustreti (1)

 Sreli smo u Banjaluci dosta poznanika i prijatelja. Na zalost ne nosim uvijek kameru ili telefon, ili se desi da jednostavno zaboravim snimiti neke susrete. Nisam ja, niti zelim biti profesionalni snimatelj a i ne zelim se opteretiti neprestanim podsjecanjem na fotografisanje. Zato ce neki od susreta sa dragim ljudima ostati nezabiljezeni kamerom. Evo, juce je bio dan kada smo slucajno sreli mnoge poznate i drage ljude.
Dogovorili se naci u Manji  sa Numanovicima, Azrom i Ismetom, i onda se to pretvorilo u neprestano prepoznavanje, susretanje i pozdravljanje. Azra i Ismet su nasi prijatelji sa kojima drugujemo i u Torontu. Dok sjedimo u basti Manje, ugledah Muhameda Ibrahimbegovica - Paladu, naseg kosarkaskog druga, prvog banjaluckog kosarkaskog sudiju, koji danas bistra uma odlicno nosi svojih 86 godina. Tri mjeseca godisnje zivi u Banjaluci ostale mjesece - u Svedskoj. Kaze, dobro je, mogu hodati, ne boli...

Za susjednim stolom zensko drustvo uglavnom iz Toronta: Bozana Pasalic, Azra, Rajka (ne poznajem je, kazu, zivi u Njemackoj), Jasna Dujsic i Biljana.

Zao mi je sto nisam i kamerom zabiljezio jucerasnje susrete sa dragim ljudima Jordankom Ibrahimbegovic, Duskom Jaksic, Mirjanom Novakovic, Mimom Stanivukovicem, Antom Sasicem...

*****************************

Kao zamjenu nudim nekoliko julskih sureta zabiljezih kamerom:

U hladovini dvorista ispred kuce Drazica sa Suletom, Bucom, Borisom i njegovom Jane.

Sa Ankicom i Jonom Babesku pocetkom jula, Sa Jonom sam nekada studirao, pa onda radio u Cajavecu , pa smo se zatim nasli i u Torontu. Danas, oni zive u Phenixu u USA ali svake godine dodju u nase krajeve. 

Obilazeci Jadran svratili smo u Trogir kod mog bratica Radenka Basica. Susret koji odavno dogovaramo ovjekovjecen selfijem, sa Radenkom i njegovom Nikicom.
(Ne volim selfije, niti ih znam uspjesno praviti, ali ponekad i oni pomognu da se susret i slikom zabiljezi)