SINAN ALIĆ: Mene je stid, a vas?!

Negdje prije tri godine poslao sam poruku urednici ovih novina, a zbog TV slika koje su svjedočile o odnosu Mađarske prema migrantima i pitao, ako ostaviš naslov “Fašizmu je ime Viktor Orban”, pisaću tekst. Odgovorila je kratko, piši. Ja napisao, a Oslobođenje objavilo. Tada nisam mogao ni naslutiti da će me mučnina preplaviti zbog slika koje iz moje zemlje odlaze u svijet i svjedoče o besprizornom i bezobraznom odnosu svih nivoa vlasti prema ljudima koje je nužda natjerala na pješačenja duga više hiljada kilometara i u višemjesečnu neizvjesnost.

U četvrtak, 3. oktobra, u jutarnjim satima obišao sam migrante na Autobuskoj stanici u Tuzli. Migoljili su se ispod kišom nadojenih deka. Hvata me jeza, ali ne znam šta da uradim. Stid me je države iz koje u svijet odlaze ružne slike koje svjedoče o nedostatku bilo kakve empatije za ljude u velikoj nevolji. Stid me je svih nivoa vlasti od mog grada, preko Kantona, Federacije, države. Iz protesta razmišljam šta da uradim. Da pocijepam ili demonstrativno spalim bosanski pasoš, da se odreknem državljanstva ove države, da… Što god učinio, migrantima neću pomoći, a sebe ću uvaliti u nevolje. Odlučih da pišem i pitam. I ponovo zovem Vildanu i kažem joj napisaću tekst o izbjeglicama, o našem odnosu prema njima: “Molim te, interveniši koliko god treba jer ga pišem, ljut i razočaran, ali ga objavi”. Ogovorila je kratko - “Piši”.

I evo pišem: Zar se u neposrednoj blizini Autobuske stanice u Tuzli, park uz kolosijek pruge Tuzla - Doboj, utrine odmah iza Autobuske stanice, nije mogao postaviti improvizovani šator s poljskim krevetima, pokretnim sanitarnim čvorom kako bi se nesretnim ljudima omogućio kvalitetan predah na njihovom putu ka boljem? U neposrednoj blizini, na manje od 100 metara od Autobuske stanice, zjapi prazan poslovni prostor. Idealno mjesto da ljudi jednu ili dvije noći, na putu svoje nevolje, a našeg kolektivnog srama, odmore svoje kosti, umiju se i nastave dalje. Da spavaju na suhom, ako već nije toplo, da ih gdje imaju pregledati ljekari i, koliko to uslovi dozvoljavaju, dostojanstveno posluže pripremljenim obrocima volonteri, koji jedini spašavaju obraz svima nama.

Stidim se što se niko nije sjetio da se makar povodom 2. oktobra, velikog datuma u istoriji moje Tuzle, skuhaju dva kazana vojničkog graha, a da ne bi bio solo, gotovo sam ubijeđen da bi moj prezimenjak, vlasnik Mesne industrije Menprom, donirao odgovarajuću količinu kobasica. Ne treba puno da se pomogne nesretnim ljudima. Samo treba biti Čovjek.

Ne mogu da vjerujem da se takav odnos prema migrantima dešava u zemlji čije je stanovništvo, prije dvije decenije, preživljavalo sličnu golgotu. I znam dobro da niko od onih koji su bježali pred ratnom stihijom nije spavao na otvorenom, po parkovima u Münchenu, Klagenfurtu, Salzburgu, Kölnu, Beču, Lionu, Milanu i drugim evropskim gradovima. I zato me je stid. Ne mogu mirno da spavam, u stomaku mi se prevrće. U četvrtak ujutro kupio sam dvadesetak čokolada s rižom, rezonovao sam da su hranjivije, i otišao podijeliti migrantima. Gledao sam ih u oči, jedan je rukom obrisao suze s lica, nije mogao da zahvali. Nije ni trebalo, njegov pogled mi je sve objasnio. A mene je samo bilo stid.

U čemu je problem, postavljam pitanje i sebi i drugima. Možda u činjenici da smo vođenje državnih poslova povjerili najgorim među nama. Boreći se za vlastite pozicije i kolektivne identitete u opštoj pljački društvene imovine, zaboravili su Čovjeka.

Imam utisak da su bosanske migrantske slike gore od mađarskih, ili me one više bole, kada su braneći svoj vjerski i svaki drugi identitet (muka mi je od identiteta koji ne prepoznaju Čovjeka i njegovu nevolju), državu opasali bodljikavom žicom. Stid me je što se i na moju državu može primijeniti modifikovana latinska izreka: Homo homini - Viktor Orban.

(Oslobodjenje)

Logika

Vozaci, piloti, vojnici... profesionalci u mnogim oblastima,
obavezni su da u odredjenom vremenskom periodu idu na ljekarske preglede
gdje im se provjere njihove psiho - fizicke sposobnosti.
Cak i mi vozaci - amateri moramo potvrditi svoje stanje ljekarskim pregledima!
Ako se ne prodju svi medicinski testovi - nema voziti auto, avion, nositi pusku...

Logicno! Potpuno logicno!

Sta je sa politicarima i njihovim psiho - fizickim sposobnositma?
To niko ne provjerava, ni prije pocetka politicke karijere, niti u toku nje.
I tako je u cijelom svijetu!

Nelogicno! Potpuno nelogicno!

A politicari svojim odlukama mogu ugroziti
i ugrozavaju mnogo vise ljudskih zivota nego li vozac , pilot...

Politicari koji su se zadnjih godina
docepali vlasti u nekim zemljama svijeta i Balkana
vjerovatno nikada ne bi prosli psiho test!

Logika je problem!

Nelogicna je!

Edin Subašić: AMERIČKI PLAN ZA BALKAN - Linija odbrane od Rusije nalazi se u BiH!

Imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog predstavnika američkog državnog sekretara za Balkan ozbiljno je shvaćeno u svim kabinetima, od Bruxellesa, preko Balkana do Moskve. Međutim, različito se tumače američke namjere i obim djelovanja. Za početak, treba razborito priznati da je nagli politički ofanzivni povratak SAD zapravo rezultat zakasnjelog američkog spoznavanja ozbiljnosti ruskog prisustva u ovoj regiji tek kada su ugroženi i američki interesi.

Dugogodišnje zapostavljanje Balkana i prepuštanje (kao evropski problem) na brigu neefikasnim evropskim saveznicima te činjenica da sa Daytonskim sporazumom i stvaranjem nezavisnog Kosova ova krizna žarišta nisu riješena, dovelo je do toga da Washingtonu promakne sistematično i temeljito rusko uvlačenje u regiju (ekonomsko, političko, medijsko, obavještajno i paravojno). Reakcije jesu bile pravovremene prilikom ruskih pokušaja prevrata i destabilizacije Crne Gore i Makedonije, koje su se iščupale iz zagrljaja i Rusije, i Srbije. Međutim, BiH je na istom putu ostala zaglavljena ruskom opstrukcijom putem satelitskih režima u Beogradu i Banjaluci, a Kosovo već dugo tavori na početnim rezultatima državne samostalnosti. Dakle, alarm je upaljen pošto je rusko djelovanje ugrozilo „projekat Kosovo“ i nastavak procesa širenja NATO-a na BiH.

Nestabilan Balkan prijetnja Americi

Američku zabrinutost za interese indicira i to što je o ovim pitanjima koncem septembra raspravljao Odbor za oružane snage američkog Senata na saslušanju o stanju u oblasti sigurnosti u Jugoistočnoj Evropi. Zaključak Odbora je „da je neophodan jači angažman SAD-a u regionu, jer nestabilan i konfliktan Balkan podriva američku nacionalnu sigurnost i diplomatsko povlačenje bi bilo veliki američki poraz“. Šta će to značiti u praksi tek ćemo vidjeti, ali bitno je da je situacija na Balkanu definirana kao prijetnja Americi.

Reakcije Beograda i Moskve potvrđuju da američka inicijativa nije prazna priča. Šef ruske diplomacije Sergej Lavrov učestalo negoduje tumačeći Palmerov dolazak kao „pritisak SAD na neke zemlje zapadnog Balkana da pristupe NATO-u, iako one imaju pravo i na druge opcije“.  A zatim je i direktnije optužio Washington rekavši da “SAD i neke vodeće zapadnoevropske države zahtijevaju da odgovorne bošnjačke i pojedine hrvatske političke partije zauzmu kurs za stvaranje unitarne države u Bosni. Cilj je jednostavan - uvesti BiH u NATO. I u tu svrhu, oni pribjegavaju raznim manevrima, uključujući reviziju rezolucije Vijeća sigurnosti UN“.

Beogradski analitičar i poznavalac američke politike Milan Mišić naglašava da je u Palmerovim izjavama da će „Washington pospješivati uključivanje Zapadnog Balkana u euroatlantske institucije“ zapravo skrivena poruka za Beograd. „Iako je Palmer do sada izjavljivao da SAD prihvataju srpsku neutralnost i da ulazak neke zemlje u NATO prije nego što postane članica EU nije uvjet, s obzirom na činjenicu da je većina zemalja EU to učinila pod krinkom „euroatlantskih integracija“, to je ipak uvjet koji se prešutno podrazumijeva“, kaže Mišić. Historičar Saša Adamović predviđa rigidan američki odnos tj. „da će se od Srbije i dalje tražiti da prizna nezavisnost Kosova i Metohije.“

Osim toga, u srbijanskoj političkoj javnosti sazrijeva stav da RS postaje posebno opasan balast Srbije, jer je ponašanje Dodika i proruski karakter ovog bh. entiteta na Zapadu shvaćeno kao prepreka za ulazak BiH u NATO pa će od SAD i Zapada biti i tretiran kao ometač, a isto tako i Srbija dok god podržava Dodika. To može biti štetno za evropske ambicije Srbije.

Beogradska verzija američkog plana

Pripremajući javnost za neminovne prelomne promjene beogradski režimski mediji nedavno su objavili detalje navodnog tajnog plana SAD za Balkan pozivajući se na bivšeg ambasadora SAD u Beogradu Camerona Mantera kao izvor. Očekivano, „američki plan“ u pet tačaka je baš ono što Srbiji gotovo da odgovara!

Kao prvo, Kosovo bi se riješilo podjelom tako da sadašnja srpska enklava oko Kosovske Mitrovice pripadne Srbiji sa posebnim statusom, koji bi imali i pravoslavni manastiri. Drugom tačkom potvrđena je cjelovitost BiH bez prava RS na otcjepljenje (iako je oboje već utvrđeno Ustavom), ali uz stvaranje ekonomske i carinske unije RS i Srbije. Primjećujemo da obje tačke gotovo opisuju faktičko stanje tako da se ovdje priželjkuje još samo američki pečat. Treća tačka se odnosi na proširenje prava na autonomiju Albanaca u Sjevernoj Makedoniji čime bi se ublažila bol kosovskih Albanaca zbog gubitka mitrovičke enklave. Na ovom mjestu se može posumnjati u američko autorstvo „plana“ jer se radi o „politici kompenziranja“ gubitka na jednoj strani dobitkom na drugoj koja je tipična baš za beogradski establišment i već je demonstrirana povezivanjem rješenja za Kosovo sa BiH tj. RS. Nadalje, režimski mediji su „plan“ garnirali i projekcijom stvaranja „bescarinske balkanske unije“ sa otvorenim granicama i naznakama nekog novog „Marshalovog plana“ po kojem bi SAD i zemlje EU uložile u regiju oko 10 milijardi dolara.

Teško se oteti dojmu da se možda radi o srbijanskom spinovanju usmjerenom na domaće stanovništvo, tj. o plasiranju opcije legalizacije postojećeg stanja po diktatu izvana. Istovremeno, ovo je poruka i američkim zvaničnicima o prihvatljivim opcijama za Beograd. U svakom slučaju, na ovaj nedavni probni balon javnost još nije reagirala ne/odobravanjem, a sa američke strane izostao je demantij, što se može različito tumačiti. Međutim, sigurno je da su u SAD konačno objektivizirali rusku prijetnju u regionu.

Detekcija ruskih uticaja 

Analitičari aktuelne vanjske politike SAD tvrde kako je sada ustvari BiH američki prioritet u regiji zbog ugrožene perspektive NATO-a, a da je rješenje kosovskog pitanja drugi i lakši zadatak. Kosovo se smatra završenom stvari kojoj su ostali za riješiti samo detalji, dok je fokus na BiH zbog aktivnog ruskog podrivanja politike Saveza. Na već pomenutom Odboru za oružane snage Senata SAD čula se preporuka da bi „SAD sada trebale udvostručiti napore u BiH upravo zbog ruskog uticaja.“

Odbor je i precizno detektirao ruske uticaje. Janusz Bugajski, ekspert organizacije „Center for European Policy Analysis“, razlikuje pet vrsta djelovanja Moskve u regiji, a koje prepoznajemo u praksi političkih snaga: (1) promoviranje lokalnog nacionalizma kako bi se potkopala podrška NATO-u i raspirivale tenzije između rivalskih nacionalističkih strana; (2)  korumpiranje političara i biznismena i prodor u državne institucije preko njih: (3) iskorištavanje energetske ovisnosti BiH i ucjenjivanje na političkom planu; (4) proruska i anti-NATO propaganda putem uspostavljenih medija i (5) učvršćivanje društvenih veza Rusije i RS preko SPC, stranaka, kulturnih i humanitarnih organizacija itd.

Damon Wilson iz organizacije Atlantic Council na Odboru je tvrdio da je „Rusija manje fokusirana na održavanje svog ograničenog uticaja u regiji, a više na narušavanje američkog uticaja ometanjem procesa integracija BiH u NATO i EU“. Dio učesnika čak se složio da se „ne može zamisliti novi konflikt na Kosovu, ali da je sukob u BiH moguć.“ Bugajski je to pojasnio izjavom na Odboru da: „Ne mislim da bi u ovom trenutku srpsko rukovodstvo u RS to željelo. Ali oni se igraju sa idejom odvajanja, igraju se sa idejom nefunkcionalne ili propale države. Banja Luka zapravo postala mjesto najvećeg ruskog upliva Rusije. Vjerovatno više i od Beograda“.

Za ilustraciju rečenog podsjetimo na formiranje obavještajnog centra pod krinkom humanitarne misije u Nišu, ozbiljan ruski obavještajni prodor u razne sfere društva, trenažnu podršku ruskih instruktora policiji RS te formiranje sasvim ilegalnih kampova za vojnu obuku srpske mladeži iz RS i Srbije. Sve su to ruske metode i instalacije sa kojima će SAD svakako doći u konflikt pri konkretnim potezima iz dijela Palmerove agende o nastavku priključenja BiH euroatlantskim savezima, a posebno kada načne vojnu neutralnost Srbije.

 „Konfliktan Balkan prijetnja sigurnosti SAD“

U tom pravcu i treba očekivati američko djelovanje koje će biti bazirano na zaključku da „nestabilan i konfliktan Balkan podriva američku nacionalnu sigurnost.“ Kakvim mjerama su SAD zaista naumile zaštiti svoj interes od ruskog djelovanja teško je otkrivati kroz otvorene izvore, koji ipak ukazuju da se nešto već događa. Upravo je u toku mediteranska turneja državnog sekretara Mikea Pompea (Italija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Grčka) kojom će se dodatno utvrditi stara i nova savezništva. Naslućujemo posebno instruiranje Grčke, tradicionalno sklone srpskoj politici, i Italije koja je nedavno neočekivano u Misiji EU u Sarajevu stala u zaštitu Dodika od discipliniranja zbog prevratničkih ideja. Dakle, Pompeova misija najvjerovatnije uključuje ograničavanje podrške Italije i Grčke Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku, ali i pojačavanje NATO savezništva sa ovim zemljama u okolnostima kad se Turska sve više okreće Rusiji.

Ova činjenica bi trebala biti putokaz i bh. političarima sklonim NATO putu BiH. Ako se zaista želi istrajati na putu ka Savezu, onda je neophodno birati snažna partnerstva sa zemljama koje strateškim interesima BiH neće suprotstavljati svoje parcijalne interese. Dakle, trenutak je za redefiniranje saveznika BiH na NATO-putu.

Novost je da u tom pravcu vidljivo sazrijeva mišljenje i među značajnim opozicionim političkim faktorima u RS. Pored ministara iz Saveza za promjene u VM BiH, koji se nisu povukli na Dodikov poziv, i Mladen Ivanić (PDP) je napravio iznenađujući otklon od ranijih tvrdih stavova. U najnovijoj izjavi u TV intervjuu rekao je: „Ako Dodik ozbiljno misli to da zaustavi, onda Predsjedništvo BiH mora donijeti novu odluku. Mislim da za to nema uvjeta i da je ovo bespotrebno iscrpljivanje. Godišnji nacionalni program (ANP) treba poslati i ući u sljedeći stepen saradnje s NATO-om, ali jasno reći da to ne znači članstvo, što su oni i rekli!“

Bez namjere da se Ivanića označi novim „američkim čovjekom“, prije ili kasnije realizatori priključenja BiH morat će imati uvjerljivog zagovornika te ideje i u RS.

(Izvor: Al Jazeera)

GORAN MARKOVIĆ: Prestonica kiča

Foto: Peščanik

Ko nije bio skoro u Skoplju, mnogo je propustio. Ja sam se tog grada sećao iz mladosti, iz Jugoslavije, i dugo nisam svraćao tamo. Za Skoplje me, kao uostalom i za mnoge gradove bivše domovine, vežu lepe uspomene koje, jednostavno, ne želim da kvarim. U Dubrovniku, na primer, nisam bio od pre rata i pretpostavljam da tamo nikada neću ni otići. Zašto bih sliku tog čarobnog mesta rušio gurajući se sa hiljadama turista koji su izmileli sa nekog kruzera ili strepeo šta će biti sa mojim automobilom beogradske registracije? Ionako više nema onih ljudi sa kojima sam proveo nezaboravno vreme. Verovatno bih se osećao kao da sam pao u potpuno nepoznati grad.

Ali u Skoplju sam, sticajem okolnosti, bio pre izvesnog vremena i – zapanjio se. To je u međuvremenu postao „antički“ grad? Svuda sve same „klasične“ građevine, zgrada vlade koja bi trebalo da predstavlja repliku atinskog Partenona, kao uostalom i manje važna zdanja koja izgledaju „još lepše i starije“ od svojih antičkih uzora. Svuda dorski, jonski i korintski stubovi, „grčki“ frizovi iznad njih, a u centru svega trijumfalna kapija (iza koje se, inače, nalazi odlična prodavnica semenki i leblebija). Na centralnom trgu ogromni spomenik Aleksandru Makedonskom (toliko monumentalan da, kad stanete ispod njega, vidite samo šta njegov konj sve ima) i preko reke isti takav, posvećen njegovom ocu Filipu. Na Vardaru novi, neshvatljivo kitnjasti most sa mnoštvom kipova koji predstavljaju znamenite makedonske ličnosti (od kojih sam prepoznao samo jednog glumca). U samoj reci, koja ne prelazi dubinu jednog metra, dve ogromne trospratne galije, zabetonirane za dno. Tu su i dve (?) statue Atine Bojadži, jedna koja predstavlja nju kako se sprema da skoči i prepliva Lamanš, a druga samo njene noge koje vire iz vode – skočila je. Na obali je, na kraju niza Partenona i partenončića, zlatom i gomilama ukrasa iskićena nova zgrada Makedonskog narodnog pozorišta u koje, koliko sam čuo, najveći makedonski reditelj Unkovski navodno nikada nije hteo da kroči.

Ipak, najveće iznenađenje predstavlja muzej VMRO, pun voštanih figura, izrađenih za naručioca u Ukrajini, kao i mnoštvo slika ogromnih formata, naslikanih od strane ruskih vojnih slikara, nastavljača tradicije socijalističkog realizma. Među voštanim figurama ima ne samo makedonskih nego i drugih ličnosti, kao što su, na primer, maršal Tito, Mao Ce Tung, Hitler, ali i Sara Bernar, koja je jednom prilikom gostovala u Bitolju. Sve te figure vezane su, izgleda, za važne trenutke formiranja makedonskog nacionalnog identiteta, ali na koji način konkretno nije baš jasno. Isto važi i za gigantska ulja; često se na tim slikama prikazuju nekakvi sastanci, narodni skupovi ili prizori iz svakodnevnog života važnih istorijskih ličnosti. Sama zgrada je neshvatljivo pompezna i, naravno, besmislena u svojoj nameni. Tamošnji prijatelj, glumac, rekao mi je kako sanja da se rashladni uređaju u muzeju pokvare i sve te besmislene voštane figure najzad istope.

Jedan ugledni britanski list je Skoplje nazvao prestonicom kiča. To je, sasvim izvesno, tačno ali jedan drugi grad velikim koracima grabi ka toj tituli. To je Beograd. Odmah treba povući paralelu između sada već bivše nacionalističke vlasti u Makedoniji i ove naše sadašnje (ne znam kako bih je nazvao). I jedna i druga svoju vladavinu obeležavaju ogromnim i, naravno, besmislenim građevinskim poduhvatima. Zašto? Da ostave fizički trag o sebi? Moguće. I jedni i drugi tvrde kako čine nešto lepo i, pri tom, ne dozvoljavaju ni najmanju sumnju u svoj ukus. Ali, kako su vlastodršci, nekada u Makedoniji a sada u Srbiji, krajnje primitivni, a u isto vreme apsolutni arbitri o pitanjima šta je lepo, rezultat njihove estetske procene mora biti – kič. Beograd na vodi, gigantski jarbol na Ušću, gondola ka Kalemegdanu, fontana na Slaviji, betonska pustolina Trg Republike, sve su to projekti koji liče na kičerozni uzor sa juga. Sa tendencijom da ga u pogledu očajnog ukusa potpuno zasene.

Tu mi na pamet pada slučaj skulptorke Vide Jocić. Ona je rođena u Skoplju 1921. Sa sestrama se 1941. priključila Valjevskom partizanskom odredu. Zarobljena je 1942. i transportovana za Aušvic, gde je pod rednim brojem 49865 polumrtva dočekala oslobođenje. Njena sestra Vera poginula je 1944. i Vida joj je, posle završenih studija na vajarskom odseku beogradske Akademije likovnih umetnosti, u Skoplju podigla spomenik. Dobila je atelje na Zvezdari i tu je, u sred šume i u apsolutnoj izdvojenosti od ljudi, počela da radi na skulpturama od drveta koje su predstavljale njeno viđenje stradanja u koncentracionom logoru. Kako je ova krhka ženica pravila sve veće i veće radove, koji su prevazilazili njene fizičke mogućnosti, angažovala je nekog fizičkog radnika da joj pomaže oko transporta drvne građe i ostalih teških poslova na izradi umetničkog dela. Taj čovek se vremenom nastanio kod nje, posmatrao šta Vida radi i, avaj, polako počeo da stiče umetničke ambicije. Počeo je da se i sam bavi skulpturom, ma šta to podrazumevalo. Vida nije imala ništa protiv, dogod joj obavlja teške poslove za koje ona, jednostavno, nije bila sposobna. Međutim, jednom prilikom, dok je Vida odsustvovala iz kuće, on je uzeo testeru i na njenim skulpturama, koje su od reda predstavljale ruke i noge vapijućih žrtava, lepo sve – izravnao. Pod konac, da ne bude asimetrično!

Spolja posmatrano, u Beogradu se, u slučaju manijakalne seče drveća i betoniranja svega postojećeg, radi o sličnoj intervenciji koju je svojevremeno preduzeo Vidin dobročinitelj. Samo u većem, makro obimu. Tu se, ipak, postavlja pitanje: ko bi normalan poverio uobličavanje nove fizionomije Beograda čoveku koji se zove Goran (dođe mi da promenim ime) Vesić? Tolika gradnja u rukama jednog bivšeg milicionara koji je, beskrupulozno se ulagujući onima koji su trenutno na vlasti, dogurao od rejona, koji mu je od strane njegovog komandira milicijske stanice bio poveren za obilaženje, do glavnog upropastitelja izgleda jednog višemilenijumskog naselja kakvo je Beograd?

Da se ne lažemo, suština svega je UGRADNJA a ne izgradnja. To je pravi razlog svojevremene neshvatljive revije neukusa u Skoplju i današnje egzibicije urbanističkih besmislica u Beogradu. U totalitarnim režimima, navodno ulepšavanje grada služi kliki na vlasti da kroz besmislene građevinske poduhvate uzme svoj procenat. Ni za šta više. Svako ko dobija takve poslove izvesan procenat prebacuje na privatne račune onih koji su smislili i odobrili radove. To je suština. Ostalo, šta je lepo a šta nije, samo su pričice. Ko zna šta će oni sve još izmisliti dok se ne zasite. Ukoliko njihova pohlepa uopšte ima granica a uništavanje Beograda svoj kraj.

Peščanik.net, 05.10.2019.

Broj stanovnika Banja Luke

Prema podacima Popisa stanovništva u BiH 2013. godine, Banjaluka sa širim područjem imala 185.059 stanovnika.

Ista ta Banjaluka, sa sirim podrucjem je prema popisu stanovnista 1991. godine imala  195.692 stanovnika.

Dakle, 2013. godine Banja Luka je imala oko 10.000 manje stanovnika nego 1991. godine!

Pisem ovo jer sam, gledajuci sve te zgrade izgradjene od rata devedesetih navamo, dogradjena potkrovlja, nove kuce, vile na brdima oko Banjaluke... imao utisak da u Banja Luci danas zivi mnogo vise stanovnika nego sto je zivjelo one 1991. 

Prema podacima iz popisa vidimo da zivi 10.000 manje! 

Mnoga mi se pitanja namecu; od onoga, ko zivi u svim tim novoizgradjenim stanovima a poznato je da u Banja Luci u zadnjih par decenija nije sruseno mnogo zgrada, znaci i svi stari stanovi su u funkciji. Da li je veliki broj stanova prazan i ceka svoje vlasnike, nekadasnje stanovnike Banjaluke?
  
Moze li se vjerovati ovim statistickim podacima?

Ne znam odgovor. Znate li ga vi?

Zija Dizdarević: Osvježenje iz Banjaluke

Osvježavajući dašak stigao je iz Banja Luke na zagušljivu bh. političku scenu. Tamošnja gradska organizacija Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine donijela je šest zaključaka višeznačne važnosti.

Povod je bio slučaj "Zornić", ali je ovaj dokument od šireg i većeg značaja ne samo za SDP već i za politički život u BiH. Posebnu težinu ovo obraćanje ima i za odnose u Republici Srpskoj.
Vanredna sjednica GO SDP BiH Banja Luka održana je na inicijativu potpredsjednika SDP BiH Vojina Mijatovića, potpredsjednika GO SDP BiH Dositeja Perića, člana predsjedništva SDP BiH Saše Grbića i predsjednika regionalnog odbora SDP BiH Banja Luka Bojana Kostića. Impresivan skup funkcija.

Banjalučki GO SDP BiH, pod predsjedanjem Aleksandra Došenovića, podržao je stavove svojih drugova na sjednici Predsjedništva SDP BiH održanoj u Gradačcu (1. 10. 2019.). (…)
Data je puna podrška predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću. (…)
Ova podrška prvom čovjeku SDP-a je i ukazivanje na njegovu odgovornost za djelovanje Partije.
O tome svjedoči i poziv članovima Predsjedništva SDP-a da dođu u Republiku Srpsku i Banja Luku: "Pozivamo vas sve, a pogotovo one kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, a nisu više od 10 godina kročili u ovaj dio BiH". Opa! Ovo je baš dobro, a ima još: "Gradska organizacija SDP BiH Banja Luka iskazuje svoju punu opredjeljenost da SDP BiH raste u svakom dijelu naše države (...) ali isto tako otvoreno želimo poručiti da ćemo se javno usprotiviti onima koji se kriju iza ove ideje (socijaldemokratije - op.a.), a imaju drugačije aspiracije i unutar i izvan SDP-a. Bosna i Hercegovina nije niti će biti ni srpska, ni bošnjačka, ni hrvatska, već zemlja svih građana koji u njoj žive bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost".

Upozorenja iz Banjaluke trebalo bi da razdrmaju esdepeovske kabinetlije u Sarajevu a rukovodstvo potakne da raskrsti sa oportunističkim i komformističkim vođenjem partije, sa foteljašima, sebeljupcima i srebroljupcima. Ovo je zahtjev za radikalnom promjenom u djelovanju vođstava SDP-a, okretanjem BiH kao cjelini, svakom njenom dijelu i svim njenim građanima. Treba dnevno biti među ljudima i iz tih susreta izvlačiti smjernice za djelovanje SDP-a, bilo u vlasti bilo iz položaja opozicije. Nije odgovornost za vršenje vlasti samo na vladajućim koalicijama.

Nije nimalo lako biti opozicija u Republici Srpskoj, posebice ako vam (veliko)srpstvo nije odlučujuća odrednica. Otuda posebnu vrijednost imaju poruke hrabrih Banjalučana. U Sarajevu
i drugdje esdepeovce mora natjerati na razmišljanje i akciju to što je banjalučka organizacija, kako navode, "najbrže rastuća organizacija u okviru SDP BiH". Nije originalno, ali nije ni zanemarivo, što je GO SDP BiH u Banjoj Luci saopštenje završio sa: Smrt fašizmu - sloboda narodu!

(Radio Sarajevo)
-Tekst neznatno skracen (tackice)-

Angel T.: Susreti u Banjaluci 2019.

Dragi moji,

u junu mjesecu ove godine sam imao mnogo lijepih susreta sa meni dragim ljudima,mojim dugodisnjim prijateljima:

1.Sladjana Golic,najbolja BL kosarkasica svih vremena,sigurno i nauspjesnija sportasica iz nase BL, je divna osoba sa kojoj sam se nekada davno skoro svakodnevno sretao na kosarkaskim terenima:

Igrala je 11 god. za reprezentaciju Juge i rekorder je po broju odigranih utakmica za YU reprezentaciju.Igrala je za "Mladi Krajisnik","Sentakler","Hemofarm","Pamplona"...Vlasnik je srebrnih medalja sa OI Seul 1988. i Svjet.prvenstva 1990. u Kualu Lumpuru.Takodje ima 2 srebra sa Evrop.preventava 1987. i 1991.,kao i zlatne medalje na Univerzijadi 1987. u ZGB-u.

Ljubazna,gostoprimljiva,spremna da pomogne,radi u Turist birou u centru BL.Nas susret je bio srdacan,emotivan,divan...sjecanja na nas sport su bila glavna tema...

2.Bojan Vujic,novoimenovani ambasador BiH u USA,prije mjesec dana je preuzeo tu duznost u Vasingtonu, imao zvanicnu posjetu kod Presjednika USA 16.sept. i rekao mi je da izuzetno zadovoljan svojim pocetkom u novom i veoma odgovornom poslu.Mi svi Vuju znamo kao odlicnog tenisera i teniskog trenera,bio je i ostao najbolji prijatelj moje kcerke Barbare,jer su zajedno poceli s tenisom kod pokojnog Pere Trikica.Bio je pionirski i juniorski prvak BiH,a 16.septembra 1996 g. je bio 275 na Svjetskoj ATP listi tenisera.Poslednjih godina je vodio TK "Borac" BL zajedno sa Vladom Jovicicem.Pozelimo mu uspjeh u njegovom novom diplomatskom radu.

3.Zoran Tubic,moj divni prijatelj,ni ogromna udaljenost  ne moze uticati na nase na neraskidivo i cvrsto prijateljstvo.Svakodnevni susreti u odlicnom Restoranu "Plazma",su mi uljepsali boravak u nasem gradu.

4.Borislav Pandzic-Suzi i Milan Rakic...Suzi nije mogao biti na nasem Tradicionalnom susretu kosarkaskih veterana "Poslednji petak maja",ali smo nasli vrijeme da popricamo o mnogim lijepim dogadjajima iz nase kosarke,posebno o njegovoj izvanrednoj generaciji kosarkasa "Borca". S nama je bio Milan Rakic,dugogodisnji voditelj poljoprivredne emisije na TV, poklonio mi svoju knjigu "Mala kuca pod brijegom" koju je izdao 2017.Takodje,dobio sam u video "Banjalucki cevap",koji kada sam ga donio u moj Boise, morao sam ga umnoziti i prosto je bio razgrabljen.

5.Ibrahim Hadzidedic,dugo,dugo ga nisam video,a bili smo stvarno dobri prijatelji. Sada zivi u Malmeu(Svedska) i silno me obradovao slucajan susret s njim i njegovom suprugom,a u tome nam je pomogao Velid Maglajlic...

Pozdrav Vasim prodicama,pozdrav Vama ! Vas Angel

Ante Tomić: Komšić je iznio činjenicu koju svatko od nas može posvjedočiti

Strahovita je uznemirenost ovdje zavladala nakon što je Željko Komšić, predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u Ujedinjenim narodima kazao kako se u Hrvatskoj "kroz javno i političko djelovanje pojedinaca niječe genocid nad Srbima, Romima i Židovima u Drugom svjetskom ratu".

Na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman se tresao od gnjeva, a i na Pantovčaku je tajnica trčala s cukrom i vodom predsjednici koja je vrišteći bacala stilske stolce o zidove. Kasnije, kad se nešto umirila, Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila kako Komšić "svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman nego nije ni relevantan sugovornik", a ministar vanjskih poslova je ogorčeno dodao poznati refren kako je "Hrvatska osudila sve totalitarne sustave".

Pozornijem promatraču neće ipak promaknuti kako ni predsjednica ni ministar ustvari nisu rekli ništa što bi demantiralo Željka Komšića. To da se ovdje otvoreno niječe genocid nad Srbima, Romima i Židovima jasno je čak i površnom čitatelju Hrvatskog tjednika u kojemu se redovito, kao nesumnjiva povijesna činjenica, gotovo kao nekakva otrcana, dosadna istina, navodi da u NDH nije bilo masovnih likvidacija rasno nečistih ili politički nepodobnih.
Grabar-Kitarović, kao punoljetna osoba odgovorna za svoje postupke, svakako je morala to vidjeti prije nego je u upravo Hrvatskom tjedniku objavila namjeru da se natječe za drugi predsjednički mandat.

Pa i Gordan Grlić Radman vjerojatno je u izlozima rijetkih hrvatskih knjižara opazio knjigu Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", ili je prolazio pored kina Europa, u Varšavskoj ulici, u centru glavnog grada, dok se u njemu prikazivao dokumentarni film Jakova Sedlara "Jasenovac – istina".
Ili je možda ministar vanjskih poslova prije nekoliko dana na Gornjem gradu, dolazeći u Vladu, iz obližnje crkve svetog Marka čuo kako svećenik gorko jadikuje za nedužnim hrvatskim vitezovima na misi zadušnici za visoke ustaške časnike strijeljane 1945. godine.
Pretpostavljam da gospođa predsjednica i gospodin ministar znaju da se u njemačkim i austrijskim crkvama ne služe mise za naciste i da na njemačkim i austrijskim kioscima nema novina koje tvrde da se u Auschwitzu i Treblinki nisu istrebljivali Židovi.

Tako nešto u Austriji i Njemačkoj postoji samo u mračnom političkom podzemlju, među maskiranim sociopatima koji bacaju molotovljeve koktele na džamije. Knjige poput Vukićeve
"Radni logor Jasenovac" i filmovi poput Sedlarova "Jasenovac – istina" u civiliziranoj se Europi prodaju samo u velikoj diskreciji, anonimnom uplatom u bitcoinima, na dark webu, na sajtovima koji inače nude amfetamine, vatreno oružje i dječju pornografiju.

Željko Komšić, sviđao se on vama ili ne, bez obzira držite li ga legitimnim ili nelegitimnim predstavnikom Hrvata u BiH, nije u Ujedinjenim narodima iznio nikakav vrijednosni sud. Nije to bilo nekakvo maliciozno protuhrvatsko mišljenje s kojim se možete slagati ili ne slagati, već je čovjek naprosto iznio jednu činjenicu, nešto što svatko od nas može posvjedočiti odlaskom na misu u župnu crkvu, ili na predavanje u pastoralni centar, ili klikom na link nekog braniteljskog portala, ili okretanjem na program javne televizije, na mozaičnu popodnevnu emisiju u kojoj se opušteno i nasmijano najavljuju prilozi o sobnom bilju, prednostima dojenja, brodomodelarima iz Lovrana, rekordno velikoj bundevi u Đakovu i samoprijegornom domoljublju Maksa Luburića.

Nevjerojatno je da ni hrvatska predsjednica ni ministar vanjskih poslova ništa od toga nisu vidjeli, da im je Komšićev nastup na East Riveru prvi glas o nijekanju ustaških zločina nad Srbima, Židovima i Romima. Reakcije predsjednice i ministra Grlića Radmana na Komšićeve tvrdnje tako su slaboumne da pomislite kako je to možda prije toksikološki nego politički problem.

Upitate se zaista, šta su to njih dvoje pušili?

(Slobodna Dalmacija)

Damir Miljević: Greta, revolucija i mi

Prošle sedmice smo se naslušali svega oko klimatskih promjena i nastupa Grete Tunberg na samitu UN u New York-u. Nažalost, kao i kod većine ozbiljnih stvari tzv. javno mijenje (kako domaće, tako i međunarodno) uglavnom se zabavljalo likom same Grete, njenim ponašanjem, motivima njenog nastupa i pitanjima da li i ko stoji iza nje. Najmanje je bilo komentara o suštini onoga što je Greta rekla, a rekla je samo jednu stvar: Slušajte naučnike a ne političare, jer klimatske promjene prijete da unište našu civilizaciju i naš način života.

Ja se u ovom tekstu neću baviti Gretom i njenim nastupom nego ću se pokušati baviti onim što je Greta rekla.

Naučnici kažu da smo zbog svog načina života zasnovanog na upotrebi fosilnih goriva i ispuštanju ogromnih količina C02 (ugljen dioksida) značajno poremetili prirodnu ravnotežu i doveli do ubrzanog zagrijavanja atmosfere. Ubrzano zagrijavanje, ukoliko se ne stavi pod kontrolu, dovešće do nesagledivih posljedica u pogledu naglog rasta temperature, promjene klime, topljenja leda i posljedično ubrzanog podizanja nivoa mora, sve većih suša i poplava, te pojava ekstremnih oluja. Sve ovo uticaće naravno negativno na biljni i životinjski svijet i njegovo izumiranje, proizvodnju hrane, dostupnost pitke vode, smanjenje obradivih površina i u krajnjem dovesti do ogromne štete i devastacije na postojećeoj infrastrukturi i objektima što će opet rezultirati masovnim migracijama stanovništva. [1]

Da je nastupilo globalno zatopljavanje to valjda nikome više ne treba dokazivati. Neuobičajeno visoke temperature, topljenje leda na polovima i sve žešće nepogode dokaz su da se klima mijenja. Čak i protivnici naučno dokazane i u praksi provjerljive teze o globalnom zagrijavanju odustali su od osporavanja, pa sad prelaze na tezu da je globalno zatopljavanje dobro, da će pozitivno uticati na porast prinosa nekih nama važnih žitarica i u krajnjoj liniji da će dovesti do smanjenja troškova grijanja, a time i emisije CO2. Pri tome su zaboravili spomenuti nedostatak površinskih voda, smanjenje obradivih površina i rast potrebe za rashlađivanjem prostora.

Bilo kako bilo, naučnici kažu da bi smo zaustavili ili bar usporili ubrzano zagrijavanje moramo ograničiti i smanjiti emisiju CO2, početi voditi računa o prirodi i biodiverzitetu, te zaštiti šuma, voda i biljnog i životinjskog svijeta. U navedenom kontekstu oni predlažu da se odustane od proizvodnje i upotrebe fosilnih goriva i time smanji i ograniči ispuštanje C02 u atmosferu odnosno da se do 2050. godine završi proces dekarbonizacije civilizacije kako bi se globalni porast temperature ograničio na 2 stepena u odnosu na predindustrijsko doba.

Kako bi se navedeni ciljevi postigli potrebno je, pored ostalog, odustati od upotrebe nafte, plina i uglja koji predstavljaju glavni izvor energije i okrenuti se proizvodnji energije iz tzv. obnovljivih izvora i to prvenstveno sunca i vjetra koji su besplatni i gotovo svugdje dostupni.

Za civilizaciju čiji krvotok i glavni pokretač predstavlja energija bazirana na upotrebi fosilnih goriva ovo predstavlja šok, odnosno revoluciju. Svaka revolucija, pa tako i ova, ima svoje zagovornike i protivnike, kao i svoje dobitnike i gubitnike, pa onda ne treba da čudi što su otpori enormni jer oni znače preraspodjelu moći i uticaja i što je još važnije promjenu načina života i navika.

Sve glavne ekonomske i društvene transformacije u istoriji imale su tri zajednička sadržaoca koji su u međusobnoj interakciji. Prvi je izvor energije, drugi način komunikacije i treći sistem transporta[2]. Bez sredstva komunikacije nemoguće je upravljati ekonomskim i društvenim životom, bez energije nemoguće je održavati ekonomski i društveni rast i razvijati se, a bez transporta nemoguće ih je razmjenjivati. Zajedno ova tri operativna sistema (ekonomski, energetski i transportni) čine tehnološku i društvenu platformu našeg društva odnosno civilizacije.

U 19.vijeku parna mašina, štamparski stroj, telegraf i željeznica činili su tehnološku i društvenu platformu Prve industrijske revolucije. U 20. vijeku centralizovana proizvodnja i distribucija električne energije, telefon,radio i TV, jeftina nafta, motor sa unutrašnjim sagorijevanjem i mreža puteva činili su osnovu za Drugu industrijsku revoluciju. Rezultat ove industrijske revolucije je odnos snaga koji trenutno u svijetu imamo kao rezultat raspodjeljenje ekonomske, a time i društvene moći, zasnovane na prethodno uspostavljenoj tehnološkoj i društvenoj platformi.

Žestoki otpori koji se javljaju borbi sa klimatskim promjenama, a koji idu od negiranja da one uopšte postoje do lične i moralne diskvalifikacije svakoga ko globalno digne glas (slučaj Grete Tunberg), su posljedica u prvom redu činjenice da se nalazimo u sred Treće (neki je zovu i četvrta) industrijske revolucije koja će opet dovesti do preraspodjele društvenog bogatstva i moći i do korijenitih promjena u društvu.

Naravno da dobitnici iz Druge industrijske revolucije pružaju otpor promjenama i trude se da ih zaustave ili ako ništa drugo da ih bar uspore.

Treća industrijska revolucija, koja je upravo u toku, bazirana je na digitalizovanom internetu kao osnovi komunikacije oslonjenom na energiju sunca i vjetra i digitalizovanoj mobilnosti autonomnih električnih i vozila pokretanih na vodonik.

Za razliku od prve i druge industrijske revolucije ova počiva na gotovo sveprisutnom, decentralizovanom i teško upravljivom globalnom sistemu komunikacija (internet) i neograničenim, sveprisutnim i gotovo besplatnim resursima za proizvodnju energije uz, već drugom industrijskom revolucijom demokratizovani, transport ali ovaj put zasnovan na čistoj i jeftinoj energiji.

Internet i digitalizacija su već odavno promijenili naš način života i komuniciranja i doprinijeli demokratizaciji društva (neki će reći i kretenizaciji, ali to nije tema za ovaj put). Prelazak sa centralizovane proizvodnje i distribucije energije na decentralizovanu i proizvodnja energije za vlastite potrebe demokratizovaće i energetski sektor koji centralizovan i vertikalno hijerahijski organizovan pruža najveći otpor. Digitalizacija, internet,dostupna čista i jeftina energija i briga za okolinu u kojoj živimo na kraju će uticati i na naše transportne navike. Sve ovo kreira jednu novu ekonomsku i društvenu platformu za drugačiji (nadajmo se i pravedniji) razvoj civilizacije.

Stoga su otpori borbi protiv klimatskih promjena žestoki i nemilosrdni, jer se u pozadini te borbe, u stvari, vodi tehnološki rat i borba za zadržavanje društvenog i ekonomskog statusa quo u svijetu.

U tim otporima prednjače najbogatiji i najmoćniji, odnosno kompanije vezane za fosilna goriva i njihovi politički eksponenti. Stoga nije ni čudo što je američki predsjednik Trump povukao SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma.

No, kao i uvijek do sada u ljudskoj istoriji tehnološki razvoj i progres je nemoguće zaustaviti. Kina i Njemačka stoje na čelu borbe protiv klimatskih promjena i prednjače u razvoju i komercijalizaciji novih tehnologija vezanih za obnovljive izvore energije i mobilnost. Na samitu u New Yorku prošle sedmice i Rusija se obavezala na smanjenje emisija C02, a mnoge druge manje zemlje čak prednjače u ispunjavanju zadanih ciljeva borbe protiv klimatskih promjena.

Čak osam zemalja (Škotska, Island, Kenija, Tadžekistan, Norveška, Kostarika, Albanija i Paragvaj) proizvode između 95 i 100 % električne energije iz obnovljivih izvora, dok se još 61 zemlja zakonski obavezala da će taj cilj dostići. Da stvari nisu tako crne ni u SAD govori i podatak da se 11 američkih saveznih država i 12 okruga zakonski obavezalo za dostizanje 100 % proizvodnje el.energije iz obnovljivih izvora (među njima je Washington D.C.), a to je uradilo i 128 gradova među kojima su i najveći kao što su Denver, Los Angeles, San Francisco, St. Louis, Salt Lake City, San Diego, Portland i drugi.

Sve u svemu čini se da protivnici borbe protiv klimatskih promjena biju sad već izgubljenu bitku bar kad je u pitanju proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora. Nije ni čudo s obzirom da je proizvodna cijena 1 MWh električne energije iz solara i vjetra drastično pala u zadnjih nekoliko godina i krajem prošle godine iznosila za solarne elektrane 33 EUR/MWh, a za vjetroelektrane svega 26 EUR/MWh. Ovim je ova proizvodnja postala jeftinija nego bilo koja proizvodnja iz efikasnih termoelektrana, elektrana na gas ili nuklearnih elektrana. Poređenja radi, TE Gacko, koja je ujedno jedan od najvećih zagađivača i nije opterećena troškovima ugradnje filtera, proizvodi MWh električne energije po proizvodnoj cijeni od 45 EUR, dok bilo koja nova TE sa modernom tehnologijom ne može poslovati bez proizvodne cijene od 50 EUR/MWh koja ne obuhvata takse za emisiju CO2.

S obzirom da su prvi i drugi stub tehnološkei društvene platforme Treće industrijske revolucije (digitalizovani internet i obnovljivi izvori energije) već dobili bitku, ostalo je da se bitka vodi oko transporta. Istjerivanje automobila sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem iz centara najvećih gradova je već počelo, električni automobili, autobusi i kamioni su već u komercijalnoj upotrebi,bicikli i dvotočkaši na električni pogon osvajaju ulice gradova, a autonomna vozila (vozila bez vozača) su već u upotrebi u Kini i nekim evropskim gradovima. Kao i svaka revolucija i ova će imati svoje žrtve i svoje heroje. Svako kašnjenje u učestvovanju u ovoj revoluciji debelo će koštati, a mnogo kašnjenja može da dovede do toga da za sviju bude kasno. Stoga je Greta u pravu kad pomalo grubo ali jasno i glasno traži da se reaguje odmah. Svi smo u igri i ovaj put posljedice ćemo osjećati svi, bez obzira gdje se nalazili, koliko imali i kako se ponašali.

Sad se već pitate a gdje smo mi tu? Naravno nigdje. Stoga kad Greta Tunberg slijedeći put bude na medijima, upitajte naše vlasti zašto gradimo nove termoelektrane umjesto solarnih i vjetroelektrana, zašto subvencioniramo izgradnju malih hidroelektrana i time potkopavamo vlastitu budućnost, kad će omogućiti građanima da sami proizvode električnu energiju iz solara, zašto ne istjeraju automobile iz centra grada, zašto ne podstiču nabavku električnih vozila bar u gradskom javnom prevozu,zašto nam se kanalizacije izlijevaju u rijeke ili zašto ne recikliramo otpad?

Da samo djelić vremena i energije koji je uložen u osporavanje svega onoga što Greta Tunberg jeste ili nije uložimo da posadimo bar jedno drvo, očistimo smeće oko sebe ili da dobijemo odgovore na gornja pitanja i mi bi vjerovatno bili dio Treće industrijske revolucije. Ovako do novog kredita, nove deklaracije ili novog istupa Grete ostajte mi zdravo. 

[1] U 2017. godini prirodne nepogode povezane sa klimatskim promjenama izazvale su ukupnu štetu koja se procjenjuje na 320 milijardi USD, https://www.un.org/en/climatechange/science.shtml

[2] Jeremy Rifkin: The Green New Deal, St. Martin’s Press, New York, 2019

(IMPULS)

Most Radija Slobodna Evropa: Kako je biti Srbin u Hrvatskoj i Hrvat u Srbiji

O položaju Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Boris Milošević (predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj) i Tomislav Žigmanov (predsjednik Demokratske zajednice Hrvata u Vojvodini).

Omer KARABEG: Koliko danas ima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i koliko ih je bilo u bivšoj Jugoslaviji?

Boris MILOŠEVIĆ: Koliko točno danas ima Srba u Hrvatskoj jako je teško reći s obzirom da je zadnji, službeni popis stanovništva bio 2011. i s obzirom da otkad je Hrvatska ušla u EU imamo veliki val iseljavanja. Ali službena brojka je negdje oko 196.000 što je za nekih 400.000 manje nego što ih je bilo 1991, kad je u Hrvatskoj bilo 600.000 Srba.

Tomislav ŽIGMANOV: Prema podacima popisa pučanstva iz 2011. u Srbiji ima 57.900 građana koji su se izjasnili kao Hrvati, a prije 50 godina, 1961, bilo ih je 186.000. Više od dvije trećine Hrvata nestalo je iz Srbije u posljednjih 50 godina pri čemu Srbija nije bila izravno uključena u rat, niti su se na njenom teritoriju odvijale ratne operacije. To je posljedica asimilatorske politike i činjenice da su Hrvati u Srbiji 1990-ih godina bili izloženi etnički motiviranom nasilju s elementima etničkog čišćenja.

KARABEG: Da li su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji ravnopravni građani?

MILOŠEVIĆ: Prema ustavu i zakonima Srbi imaju zagarantirana prava kao i Hrvati, ali u praksi vrlo često osjete da su predmet ili diskriminacije ili stigmatizacije. Uzmimo primjerice zapošljavanje u državnoj službi. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje proporcionalnu zastupljenost. To znači da bi 4,36 posto Srba trebalo biti zaposleno u državnoj službi, a zaposleno ih je duplo manje - svega 2,1 posto.

ŽIGMANOV: Hrvati u Srbiji su isključeni iz svih procesa donošenja odluka. Nismo zastupljeni ni u jednom dijelu odlučivanja na nacionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini vlasti. U Hrvatskoj je to sretnije riješeno kroz institut zajamčenih mandata, pa predstavnici manjina imaju pravo da po principu pozitivne diskriminacije sudjeluju u vlasti. Hrvati u Srbiji to nemaju. U Subotici, gdje je naše političko i svako drugo sjedište, od 203 imenovane i izabrane osobe u lokalnim strukturama vlasti samo tri su predstavnici hrvatske političke stranke.

KARABEG: Da Ii su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji izloženi pritiscima. Da li se osećaju nesigurno?

MILOŠEVIĆ : Definitivno. Imamo periode kad se stvori atmosfera u društvu da je govor mržnje dozvoljen, kad postaje normalno uzvikivanje Ubij Srbina, kad na takve grafite više nitko ne reagira, pa se onda ide stepenicu više i dolazi do fizičkog nasilja. Naravno, na položaj manjina najviše utječe stav vlasti prema manjinama. U jednom trenutku se činilo da će pristupanje Hrvatske EU učiniti društvo demokratski zrelijim, da će institucije ojačati - međutim, nakon ulaska u EU institucije su nam počele slabiti, ojačala je desnica i sve je glasniji govor protiv srpske zajednice.

KARABEG: Kako Hrvati reaguju na grafite poput onog "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" koji se nedavno pojavio u Novom Sadu, a kako reaguje vlast?

ŽIGMANOV: I Hrvati u Srbiji osjećaju nesigurnost. Marketinška agencija Faktor plus proljetos je objavila rezultate istraživanja o omraženosti pojedinih naroda Srbiji. Hrvati su, nažalost, po toj anketi ispali najomraženiji. Više od 50 posto građana Srbije misli o Hrvatima izuzetno negativno. U takvom društvenom ambijentu, u takvoj atmosferi Hrvati se boje očitovati svoj identitet i nisu spremni sudjelovati u borbi za manjinska prava. Što reći kad se pojave grafiti Ubij Hrvata da Šiptar nema brata, kad na nogometnim utakmicama to isto u horu uzvikuje nekoliko desetina tisuća ljudi, kad se na društvenim mrežama na taj način govori o Hrvatima, kad predsjednik jedne političke partije i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj kaže da će intenzivirati činjenje ratnih zločina i počeće od mene i gospodina Nenada Čanka. A vlast sve to prešućuje.

KARABEG Koliko teške reči i uvrede koje razmenjuju Beograd i Zagreb utiču na položaj Srba u Hrvatskoj? Da li one još više pogoršavaju njihov položaj?

MILOŠEVIĆ: Naravno da poruke koje nimalo nisu prijateljske dižu tenziju u javnosti. Ti loši odnosi prelamaju se preko leđa manjina. Gledano iz ovdašnje perspektive nevjerojatno je kako se lako u hrvatskoj javnosti stvara mobilizacija oko bilo čega što dolazi iz Srbije. Ne mogu, međutim, reći da nije bilo i dobrih stvari.

KARABEG: Čini se da se razmena teških reči između Beograda i Zagreba pre svega vodi zbog domaće javnosti - da bi se u predizbornim vremenima dobili glasovi. Pri tome ni rukovodstvo Srbije, ni rukovodstvo Hrvatske ne vode računa koliko to ugrožava njihove manjine u susednoj državi?

ŽIGMANOV : Sigurno je, i tu ste u pravu, da unutarnjepolitički motivi generiraju jače i diplomatski problematičnije poruke. Pri čemu treba reći da se predstavnici vlasti u Beogradu neuporedivo češće i radikalnije tim služe. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj rjeđe posežu za tumačenjem događaja, procesa i stavova u Srbiji. Takve poruke uglavnom dolaze sa margine političke scene i sa desnog medijskoga prostora.

(Radio Slobodna Evropa)