Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice "Korčula after Party" (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je stota obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.
Uvodno predavanje na temu "Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ" održala je ugledna splitsko - beogradska povjesničarka dr. Branka Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen, piše Slobodna Dalmacija.
Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici u tom trenutku najnoviju naslovnicu britanskog lista Financial Times, s "vrućim" naslovom: "Kapitalizam se mora resetirati".
No razgovor s dr. Prpom nismo započeli ni s bivšom slavom komunizma ni s aktualnom agonijom kapitalizma, već s njezinim odrastanjem u Splitu pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Iako već pola stoljeća živi u Beogradu, sjeća se starog Splita do u detalje. Što se kaže: jednom Splićanka, uvijek Splićanka.
U ciloj ulici – jedno auto
Što pamtite iz splitskog djetinjstva?
– Išla sam u školu "Vlado Bagat" na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete... Mitska butiga Bonačić, pašte u Bobisa. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.
Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?
– Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.
Tada u Splitu nije bilo puno automobila?
– U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedini auto koji je prolazio Bjankinijevom bila je "crna marica".
Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: "Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto". Pa bi mi pitali: "A koje auto?" Onda bi milicajac pokaza na "crnu maricu", sav ponosan: "A, šta je ovo?" To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.
A izvan kvarta?
– Postoja je u Zoološkom vrtu lav zvani Sultan. I mi bi čuli njegovu riku s Marjana i rekli: "A, to je Sultan." I ta se lavlja rika miješala s njakanjem magaraca u Radunici i zvonima Svete Klare, šta bi počinjala zvonit u pet i pol, šest ujutro.
U stanici milicije bi nas primali u svečanu salu di je bio TV i gledali bi crtane filmove u sedam uri jer još nije bilo TV-a po kućama. To je bila narodna milicija, narodna dica i narodna država, i to je sve lipo funkcioniralo.
Zar niste bili goli i bosi?
– Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale "trike-trake" iz Jugoplastike. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.
Propali jer nije bilo demokracije
Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po "švedskom modelu"?
– Je. Ta država se modernizirala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva europskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.
Valjda je to bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?
– Da, ali to nije značilo raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste.
Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920. kaže u parlamentu: "Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti." To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.
Je li Kardeljev koncept "pluralizma samoupravnih interesa" bio nekakav pokušaj izgradnje socijalističke demokracije?
– Mora se priznati da su jugoslavenski komunisti smislili nekoliko teorijski zanimljivih stvari.
Prvo, kategorija društvenog vlasništva, gdje su građani dioničari društvenog vlasništva, a ne država. To danas imate u Norveškoj – bušotine nafte su društveno vlasništvo. U postjugoslavenskim državama je to nezakonito pretvoreno prvo u državno, a onda u privatno vlasništvo.
Drugo zanimljivo rješenje je samoupravni model koji se i danas izučava u teoriji, a ponegdje i u praksi, jer se u kapitalističkim zemljama pokazalo da je participacija radnika u kompanijama dobra za biznis. To su dvije stvari koje su posve originalne u jugoslavenskoj komunističkoj praksi.
Mrak verbalnog delikta
U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?
– Tu praksu je kompromitirao fenomen "verbalnog delikta" zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja.
To je minus tog modela, koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.
Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?
– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje.
To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo nekoliko desetljeća.
I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.
Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?
– Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom sedamdesetih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i prijeći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima.
I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni "demokratski centralizam".
Što s njim?
– To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve.
Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke centralne komitete, a imate federaliziranu državu.
I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.
Tito se morao ranije povući s vlasti
Vaša studentska generacija je bila dosta politična?
– Sve to je moja "baby-boom" generacija počela krajem šezdesetih problematizirati, a pritom smo bili vrlo obrazovani jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova.
Bila je to velika investicija države u mlade ljude koja se događala od početka šezdesetih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.
Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom sedamdesetih?
– Tada se obračunalo s trima glavnim republičkim partijama – hrvatskom, srpskom i slovenskom, te su došli konzervativni nasljednici.
Postajalo je sve gore i gore da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ.
Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je povijesni presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.
Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice Financial Timesa, s tim velikim naslovom "Kapitalizam se mora resetirati"?
– Zato što se teško uopće moglo očekivati da netko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi.
Financial Times nije Piketty, pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati.
Ideološka rigidnost kapitalističkog sustava je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.
Što kaže 'Financial Times'
No kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagodbe nego što su to komunisti mislili?
– Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u povijesti, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva.
To se u povijesti ljudskog roda nikad nije dogodilo, ni u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.
Rekli ste na predavanju da nas je neoliberalizam vratio u 19. vijek?
– Da, u doba kraljice Viktorije, a stanje je gore nego u romanima Charlesa Dickensa, koji je opisivao stvarnost zbog koje je nastao komunizam. Kao da gledamo pad Rimskog Carstva.
Ne možete u 21. stoljeću ponavljati matricu iz 19. stoljeća, i to je suštinski ugrozilo kapitalizam. Oni su zaboravili da je kapitalizam bio najmoćniji kad je stvorio socijalnu državu. Prvi ustav socijalne države je onaj Weimarski iz 1919., i oni su zaboravili zašto je to napravljeno.
Zašto?
– Iz straha od socijalizma. To je bio jedini način da spriječe komunističke revolucije, i oni su to zaboravili. Pauperizirali su radničku klasu. Ako 50.000 radnika General Motorsa idu u štrajk, znači da si od njih napravio proletere. Ukinuo si radničko zakonodavstvo i stvorio golemo nezadovoljstvo.
Usvojen je koncept liberalne države, a radnike si uveo u egzistencijalnu strepnju jer mogu završiti na ulici.
Uništio si balans kapitala i rada iz 20. vijeka, dakle srednju klasu, koja je sada proleterizirana. Neoliberalizam je proizveo 90 posto proletera i vrlo mali broj ekstremno bogatih. To je neodrživo i zato je Financial Times objavio tu naslovnicu.
Vratimo se na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?
– I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne.
Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: "Ne može, bit će puno krvi". I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete.
I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba događalo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.
Srbija je zapela
Spomenuli ste da su mnogi srpski seljaci glasali za Stjepana Radića i njegov HSS?
– Naravno. Radić se borio za bolji položaj seljaka, a Srbija je bila i više seljačka zemlja od Hrvatske. Radić je prvi u Hrvatskoj izveo seljake na političku scenu i to je njegov apsolutni doprinos hrvatskoj politici.
Tada još nije bila razvijena radnička klasa, više od 80 posto populacije činili su seljaci, pa je jasno da su oni bili ključni društveni stratum. Zato su srpski seljaci glasali za Radića. Mnogi su glasali za Pašićeve radikale, ali mnogi i za Radića, nije im smetalo što je Hrvat.
Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?
– Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si predstavnik njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od "pete kolone", dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od "vanjskih neprijatelja", a to su pripadnici drugih naroda, susjedi.
Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosijek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana jer si zauzet fiktivnom ugrozom. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcionira i u Hrvatskoj i u Srbiji.
Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?
– One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio nepodnošljivo stanje za Srbiju. Nakon nekoliko mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj.
Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: "On je uzurpirao sve medije". To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.
Na predavanju ste Srbiju nazvali "zemljom diletanata i korupcije"?
– U Srbiji se živi od danas do sutra jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije.
Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna.
Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otud ono što zovu jugonostalgijom.
Kulturne veze će ostati
Ali ustvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?
– Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmjerima.
Ona je u sebi imala tolike nejednakosti – različite religije, konfesije, različiti stupanj razvijenosti...
U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945., počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.
Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?
– Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkoga govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt.
Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi.
I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.
(Jutarnji List)
