(Pescanik)

Nema se šta dodati ni oduzeti uvidu pisaca iz Hrvatske da je Vesić glup i budala. Zato ovde nećemo o Vesiću nego o jednom od pisaca – Viktoru Ivančiću. Pošto je Ivančić primetio da je Vesić budala, Vesić se zapitao – ko je Ivančić? Možda je googlao, možda se raspitao, tek uz Ivančića je verovatno čuo da zajedno ide i Split. A onda su valjda (i kod njega) počela da rade sećanja (na čuvene TV serije o malom i velikom mestu), pa je iskrsnuo i Miljenko Smoje. Verujem da bi Ivančić rekao da je bilo neminovno da se u ovdašnjoj novoradikalskoj ignorantskoj komediji zabuna pojavi i sâm Smoje, kad su se tu već našli Ivančić i Dežulović.

Pošto je demonstrirao kakvu-takvu, ali svakako naopaku obaveštenost, s novim pouzdanjem Vesić se upustio u otkrivanje Ivančićevih motiva da ga nazove budalom. „Još jedan Hrvat koji promoviše knjigu u Beogradu pa bi pljujući po našem gradu da proda koji primerak više?“, retorički se kao pita Vesić, pa odgovara: „Zarađujte pare u Beogradu prodajući knjige jer poznati možete da postanete samo u velegradu“. Je l se to lokalni šerif razmahao pred „strancima“? Deli packe i dozvole uokolo. Srećna je okolnost što ne može da dobaci preko granice. Ako Beograd i može da sravni sa zemljom, što uporno radi, napolju je on – niko i ništa.

Tek, ispravimo Vesića: Ivančić nije pljunuo Beograd, nego je za Vesića rekao da je budala. Meni to ne liči na pljuvanje po gradu, više mi izgleda kao pokušaj da se grad sačuva od budale. S druge strane, ne bi me čudilo da Vesić na sebe gleda kao na simbolično otelovljenje Beograda: reći za Vesića da je budala, isto je što i pljunuti Beograd, biće da rezonuje on. Kako bilo da bilo, kakve to veze ima sa promocijama i prodajom knjiga. Vesić izgleda veruje da baš svi kao on i njegovi novoradikali kada pljuju misle samo na promociju i prodaju? Reč je tu o svojevrsnoj novoradikalskoj kapljičnoj ekonomiji – širi se poput zaraze, a maske, nažalost, ne pomažu. Na tu ste bolest ili rezistentni ili niste. Vesić veruje da niko nije i – greši.

Evo podataka: od 2005. naovamo, Ivančić je u Beogradu objavio sledeće knjige: Robi K., u dva toma (2006); a onda i Robi K. Treći juriš! (2011); zbirke ogleda Animal Croatica (2007), Zašto ne pišem i drugi eseji (2010), Jugoslavija živi vječno (2011) i Sviranje srednjem kursu (2015); romane Vita activa (2005) i Planinski zrak (2009); te zbirku priča Radnici i seljaci (2014). Godine 2018. u pet velikih svezaka izašao je Robi K. 1984-2018. Naredne godine, u jednom tomu, ponovo su štampani Vita activa, Planinski zrak i Radnici i seljaci. Sve zajedno 16 (i slovima: šesnaest) knjiga. Od tih 16, rasprodato je devet prvih izdanja. Od tih devet, šest je imalo novo izdanje.

Sve to, pre nego što je Ivančić primetio da je Vesić budala. Od 2005. do danas, Ivančić nije uzeo doslovno ni jedan dinar ni za jednu od svojih knjiga objavljenih u Beogradu (ni za prva ni za ponovljena izdanja). Iz čega slede barem dva važna izvoda za Vesića: 1) knjige Viktora Ivančića objavljivale su se i prodavale u Beogradu i pre nego što je ovaj grad zadesila nesreća u obliku Vesića; 2) ni pre Vesića ni za vreme Vesića, Ivančića nije zanimalo da uzme – recimo to tako, pomalo patetično – ni prebijene pare od prodaje tih knjiga. Ova dva bitna podatka pred Vesića postavljaju naizgled nerešivu zagonetku: ako nije zbog para, zašto je pobogu Ivančić uopšte osetio potrebu da za Vesića kaže da je budala?

Bez namere da pomažem Vesiću, ali sa željom da svoje mišljenje podelim sa čitaocem, rekao bih da se Ivančić vodio čistim altruizmom.

Peščanik.net, 17.12.2020.

In memoriam: Đorđe Mikeš

1945. - 2020.

Jutros nam javljaju da je otisao jos jedan bivsi kosarkas Borca.

U Banjaluci je umro nas drug, saigrac, trener, prijatelj Đorđe Mikeš. 

I mi, rasuti po svijetu, smo culi kad je Đoko dobio koronu, pa smjesten u bolnicu.  Bili smo sigurni da ce to Đoko preboljeti jer uvijek je bio jak i otporan... A onda smo se zabrinuli, kad je dosla nova vijest: da je na respiratoru. Nedjelju dvije nakon toga cujemo da je bolje i da je skinut sa respiratora. Dobra vijest se zacas prosirila i optimisti, kakvi jesmo, bili smo vec sigurni da ce se Đoko, kao i uvijek do sada, izvuci... 

I onda jutros, tuzna vijest, da ga je korona, bolest koja hara zemaljskom kuglom, odnijela sa sobom; upravo u dane kada su se u svijetu pocele davati dugo cekane spasonosne vakcine. Da je izdrzao jos mjesec- dva, slijedece godine, krajem maja, Đoko bi bio medju nama. 

Na zalost, nije izdrzao!

Moja prva sjecanja na Đorđa Mikeša vezana su za Gimnazijski kosarkaski teren. Sjecam se, moji prvi dani u kosarci - 1962-63., pocetak ljubavi koja nikad nece prestati, Đoko, tada junior Borca. Pripemaju se za prvenstvo Bosne i Hercegovine. Mi mladji upijamo svaki pokret starijih. Đoko je vec tada imao svoj karakteristican mek ulazak i sut. Mi mladji smo pokusavali imitirati te pokrete, ali nije islo... Tu mekocu ne ucis - s njom se radjas. Sjecam se, nekoliko godina kasnija: ja igram za razred na prvenstvu Gimnazije, Đoko gleda utakmicu. Utakmica "bez veze", kako bismo mi to rekli, jurnjava bez smisla, mene lopta ne slusa jer osjecam i njegov pogled, sramota me... Na poluvremenu on mi pridje, zagrli me kao stariji drug i tiho, da drugi ne cuju, rece: "Igras kao da nikad nisi trenirao! Radi samo ono sto si vec naucio. Ne izmisljaj nista novo, igraj kosarku, ne jurcaj..." Savjet i njegovo bodrenje mi je pomoglo da se u drugom poluvremenu opustim... Te njegove dobronamjerne rijeci sam zapamtio, evo, citav svoj zivot. Od tada smo Đoko i ja postali nekako blizi. I kasnije mi je prilazio, ispravljao, savjetovao... 

Đorđe Mikeš je, nakon sto je prestao igrati, dugo bio i trener Borca i Mladog Krajisnika. Na slican nacin, kako je nekada prisao meni, prilazio je svim svojim igracima i igracicama - savjetovao direktno i jasno ali blago - kao stariji drug, ocinski...

Volio je kosarku i ostao uz nju do svog poslednjeg dana. 

Porodici i prijateljima iskreno saucesce!

Neka ti je laka banjalucka zemlja, druze moj!

Bosna i Hercegovina je drzava...

 ...koju vode neandertalci! 

(jel' treba prevod ili objasnjenje?!)

Vojin Mijatovic : NOCNO PISANIJE BIVSEM PREDSEDNIKU I BIVSOJ STRANCI

 Steta mogli smo mnogo, ali....

Svoju politicku karijeru sam poceo u SNSD-u, to je stranka koja je tada bila politicka alternativa ratnom SDS-u .To je bila politicka alternativa koja je zastupala stavove izgradnje buducnosti i drzave Bosne i Hercegovine!

SNSD je bila clanica i Socijalisticke internacionale, imali smo jasne stavove i prema genocidu u Srebrenici kao i drugim teskim pitanjima, bili smo jasno opredeljeni ka buducnosti BiH. Milorad Dodik je tada bio lider citave BiH i jedini je imao priliku da bude prihvacen od sva tri naroda u BiH!

Podrzali smo tada i aprilski paket, smatrali smo da ovakav Ustav nije funkcionalan, podrzali smo formiranje Oruzanih snaga BiH, clanstvo u EU I NATO-u.

Onda je sve krenulo u kontra smeru, preko noci su poceli stizati kadrovi iz SDS-a i Radikala, preko noci su postajali kretori politika, i jako brzo SNSD postaje radikalnija od SDS-a i u jos gorem kriminalu nego SDS. A to je tesko bilo nadmasiti!

Mnogi su napustili ili oterani iz SNSD-a, mnogi su poceli da cute za radi pokradenih miliona, a stranku su poceli da vode kriminalci poput Spirica i slicnih!

Dodik se odlucio da unisti sopstvenu ideju i stranku, a pravi trabant-kriminalne strancice sa kojima je lakse upravljao nego sa stavovima pravih socijaldemokrata koje je SNSD nekada imao.

Bilo bi interesantno cuti sta bi mu danas na sve rekao pokojni Nenad Bastinac, koji je bio sustinski ideolog stvaranja SNSD-a. Sta bi mu danas rekao pokojni Ante Markovic od koga je mnogo naucio o politici!

Dodik se nazalost odlucio za milione i nacionalizam, za saradnju sa kriminalcima i neiskrenima, za izolaciju i ne saradnju sa svetom. Steta Mile imao si pravu priliku da Bosna bude Svajcarska, da ovde svi dolaze, a ne da beze, da budes prvi predsednik BiH ali nazalost upropastio si sve, sad ce ti glave doci upravo ti ljigavci koje si napravio i sa kojima si upropastio sve, nazalost bolje nisi ni zasluzio nek ti je bog u pomoci!

Kao sto vidis moji stavovi su ostali isti jer tako sam naucio i od tebe, i Rajka i Branka i Milana i Srebrenke i Dusanke i mnogo vas jos koji ste promenili svoje stavove 1000%. Istina nemam milione kao vi, ali sam isti, doduse 20 godina stariji, ali spavam mirno u svojoj zemlji Bosni i Hercegovini!

Branko Perić SLUČAJ TEGELTIJA: Samoubistvo ili dolazak u orbitu važnih

 

Ne zna se šta je bilo tužnije: gledati Milorada Dodika i Željku Cvijanović kako nespretno spašavaju posrnulog Milana Tegetiju, ili Tegeltiju kako se valja u sopstvenom blatu, najavljuje  ostavku i bulazni o prijetnjama, ugroženosti  i „političkom Sarajevu“. Teško da se više gluposti može naći naći u jednom liku i na jednom mjestu! Ta tužna slika posrnulih i dezorijentisanih ljudi dobila je svoj ram potonjom izjavom Dodika da se Tegeltija nalazi „u orbiti važnih ljudi za RS…“ i Tegeltijinom oproštajnom orbitom po „političkim Sarajevu“, koja je započela  na Face TV, a završila sa Muhamedom Ajanovićem kod Fahrudina Radončića, kako je javnost odmah obavijestila Slobodna Bosna.   

Nema toga ko se nije zapitao šta će Dodik i Cvijanovićka u priči o ostavci Milana Tegeltije!? Niti je Tegeltija član SNSD (etički kodeks mu to ne dozvoljava), niti je njegova pravosudna pozicija u Sarajevu u nadležnosti entitetskih politika, niti su se funkcioneri u vlasti Republike Srpske nekada zanimali za nezavisno pravosuđe poslednjih 25 godina. 

Odgovor na to pitanje dali su Dodik i Cvijanovićka, pozivajući Tegeltiju na razgovor i konsultacije. Ko ne zna da čita znakove pored puta, nema mu koristi  ostalo objašnjavati. Elem, Dodik je u toj predpremijeri sapunice o ostavci obavijestio javnost da Milana Tegeltiju u Sarajevu „ugrožavaju na razne načine („hoće da ga istjeraju“!), a „Republika Srpska ne može da mu garantuje brzbijednost“, praveći se da ne zna da Milan Tegeltija nikada nije ni boravio u Sarajevu, nego je na posao dolazio po jedan dan (maksimalno dva) nedjeljno, obično na sjednice, ili na važne sastanke sa međunarodnim zvaničnicima. I da je neko u Sarajevu imao namjeru da Tegeltiju uznemirava i ugrožava, ne bi mu pošlo za rukom jer ga u Sarajevu ne bi mogao pronaći. Tegeltija je  bio toliko osion i samouvjeren  da se ponašaso kao faraon: svoj funkcionerski posao obavljao je  telefonom iz svoje spavaće sobe i banjalučkih kafana. Niko ni u Sarajevu, ni u Banjaluci, nije prigovorio Tegeltiji na drskoj zloupotrebi  i nesavjesnom radu u najvažnijoj pravosudnoj džavne institucije. Toliko je „političko Sarajevo“ interesovao Tegeltija. 

Nije Dodik znao, ili se pravio da ne zna, da je i u te dane kada je bio u Sarajevu Tegeltija više vremena provodio sa „političkim Sarajevom“ (Muhamedom Ajanovićem, Radončićem, npr.) nego sa članovima Savjeta i zaposlenim u instituciji. Nije Tegeltija skrivao ni da su mu prijatelji ljudi iz vrha obavještajnih struktura iz oba entiteta. Bila mu je čast da bude viđen u njihovom društvu i da s njima ruča i večera po sarajevskim avlijama i dunjicama. Trebao je da zna da ti ljudi, ma gdje da su, samo obavljaju svoj posao! Kao što su i njegove  obavještajne ekspoziture trebale da ga obavijeste o tome kakve kontakte Tegeltija održava u „političkom Sarajevu“ i kome je bezbjednosno interesantan.

Kakav god bio, Milan Tegeltija je u Sarajevu obavio kolosalan posao. Za šest godina pravosudne vladavine u VSTS uništio je pravdu i vladavinu prava, legalizovao je korupciju i organizovani državni kriminal i srušio tri državne pravosudne institucije – VSTS, Sud BiH i Tužilaštvo BiH! Ako mu je to bio politički zadatak, zaslužio je da mu se 9.januara dodijeli visoko državno odlikovanje. Ako nije, i Dodik i Cvijanovićka su ga trebali pozvati da zbog toga što je učinio podnese ostavku i napusti pravosuđe. Bilo bi to logično i očekivano reagovanje državne vlasti na rad čovjeka koji upravlja nezavisnom državnom institucijom. To što ga nisu pozvali na odgovornost, ima svoje značenje, koje treba tražiti u kontekstu događaja koji se odvijaju.

Podugačka je lista teških posljedica Tegeltijine šestogodišnje pravosudne despotije. Zahvaljujući Tegeltiji, naše pravosuđe je postalo crna rupa vladavine prava i predmet interesovanja svih međunarodnih institucija. Zaslugom Tegeltije naše pravosuđe je dospjelo pred Ujedinjene nacije. O Tegeltijinim „potkivanjima“ pisali su bečki Standard i američki Njujork Tajms. Tegeltija je u vratio strance u naše pravosudne instititucije. Oni danas prisustvuju sjednicama VSTS i pažljivo zapisuju kako se i u kom pravcu razvija političkopravni udruženi zločinački poduhvat, a njihove informacije završavaju na stolovima ljudi koji odlučuju budućnosti BiH. Evropska komisija je, zahvaljujući njihovom monitoringu, više puta morala da zaustavlja imenovanja i profesionalna napredovanja nepodobnih sudija i tužilaca da bi spasila čast i dostojanstvi pravosuđa. Zahvaljujući Tegeltiji, izvještaje o stanju u pravosuđu nije pravio VSTS, nego EK, OSCE i USAID. Cio svijet se bavio našim pravosuđem, a mi smo se bavili skandalima Tegeltije i njegove upravljačke većine u Savjetu. Na kraju, zahvaljujući Tegeltiji, Milorad Dodik je postao glavni sponzor uništavanja pravosuđa i predmet međunarodnog interesovanja. Za političku budućnost Milorada Dodika Tegeltija bi mogao bi biti važan čovjek. 

Da Milorad Dodik razumije važnost pravosudnog sistema za državu i njene građane i da ima više političke mudrosti, a manje arogancije, već davno bi zatražio od Milana Tegeltije analizu rada pravosuđa i strategiju njegove reforme. Bila bi to politička i državnička mudrost prvog reda. Da je to učinio, možda bi danas imao pravne i političke razloge da brani Milana Tegeltiju. Bez zalaganja za vladavinu prava i reformu pravosuđa, svaka Dodikova priča je dosadan politikantski narativ koji ga kao političara umanjuje i čini beznačajnijim. 

Braniti Milana Tegeltiju od paraobavještajnih i obavještajnih službi je besmislica. Ako Dodikova koaliciona vlast nema kontrolu nad obavještajnim službama, onda nije problem u Tegeltiji nego u Dodiku i koalicionim politikama koje (ne)vrše vlast. Tvrditi da Tegeltiju ruši SDA je isto kao i tvrditi da je Tegeltija zavrbovan i da radi za SDA. Dodikova odbrana Tegeltije je pucanj u vlastitu nogu! Uvaljujući se u Tegeltijin mutljag, Dodik je sebe teško diskreditovao. I bez Tegeltije, oko sebe je okupio toliko grobara de je njegova politička smrt pitanje dana. Pravo je čudo da jedan političar sa toliko talenta i iskustva zaboravi da su mangupi u vlastitim redovima najveći neprijatelji.

Milan Tegeltija je morao pasti! Profesionalna samoubistva su prirodna posljedica neznanja i nesposobnosti. Kada se neočekivano i nezasluženo uspeo na vrh pravosudne piramide, Milan Tegeltija je povjerovao da je „otac svih stvari“ (demijurg). Prihvatio se političkog posla i zatražio od predsjednika sudova i glavnih tužilaca, a bogami i od ostalih, da mu za članove VSTV šalju „vojnike, a ne pametne“. Znao je mali spletkaroš ono što zna svaki konjički general brzih mamuza i katke pameti – da se vladati može samo uz pomoć malih, bezvrijednih i poslušnih. Tako su stizali u VSTV “vojnici”, spremni  da za male počasti žrtvuju posljednje ostatke časti i dostojanstva. Tako je nekako počeo uspon nepoznatog Tegeltije i raspad nezavisne institucije. Sunovrat pravosuđa bio je logična posljedica truleži koja se razvijala u pravosudnom vrhu.  

Čovjek koji se divio svom majstorstvu manipulacije pao je kao posljednji diletant. Neočekivana profesionalna smrt natjerala ga je da se spašava na najgluplji i najnedostojniji način. Prebacio se na rezervne položaje i krenuo sa otrcanom političkom pričom o vlastitoj ugroženosti od „političkog Sarajeva“ i obavještajnom praćenju koje mu onemogućava rad u instituciji. I naravno, za krunskog svjedoka pozvao one koji su ga uveli u prostor političkog nihilizma – Milorada Dodika i Željku Cvijanović! To što ih je na kraju svog pada uvukao u vlastito blato, skupo će ih koštati jednog dana.

Tegeltija se ovih dana oprašta od „političkog Sarajeva“ medijskim gostovanjima, uvjeravajući javnost u svoju čestitost. Obilazi prijatelje i priprema se za novu političku poziciju. Bezočno laže i ponavlja kako je ponosan na to kako je radio.  Samouvjereno najavljuje katastrofu poslije svog odlaska. Kao da niko od nas u pravosuđu ne zna kako je primao i unapređivao, kako je birao i dovodio članove VSTS, kako je obnavljao mandate, kako korumpirao i nagrađivao, kako trgovao uticajem… 

Sve što nakon svega zaslužuje je poruka jednog od Brehtovih likova: Propao si, propadni ponovo, propadni bolje!

(Buka)

Miljenko Jergović: Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi

 

Hrvatska je danas epidemijski najgore područje Europe. Razlozi su ovi: domoljubne manifestacije na kojima je, često i bez maski, sudjelovalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, marševi navijačkih skupina, svadbe i masovni crkveni događaji, ali ponajviše to što Nacionalni stožer Civilne zaštite od protuepidemijskih pravila izuzima Crkvu i politički kurentne dijelove društva. Kalendar se prilagođava naciji, a ne epidemiji. U tom duboko neljudskom i opasnom poslu sudjeluju, na žalost, i pojedini liječnici i liječnice. Slijedi tekst koji sam objavio u Expressu, koji dijelom govori o njima. Ali oni koji tekst pročitaju do kraja - ali ne i od kraja! - vidjet će o kome ovaj tekst još govori.

Nije prošlo ni pola sata od stupanja na snagu odluke o zabrani rada ugostiteljskih objekata, kada je u kafić ušla policijska patrola, kojoj se suprotstavio visoko pozicionirani dužnosnik, državni tajnik u Ministarstvu branitelja. Kako je objavio Sindikat policije, psovao im je mater četničku, pa je razbijao policijsku stanicu. I sve se to, naravno, zbivalo u Vukovaru. Kako je ovo bio jedan od onih događaja u kojima stvarnost kao da je nastajala u loše napisanom romanu kakvog diletanta, i nastavak je morao biti u istom duhu: iste noći premijer se povlači u samoizolaciju, jer mu je žena zaražena koronom. To je izvanredno dobro po njega, jer će o slučaju gospodina državnog tajnika moći šutjeti taman koliko bi želio, jer je zaštićen misterijem covida-19, osluškivanjem svoga tijela i iščekivanjem bolesničkih tegoba.

Dan ili dva ranije, nakon što je Vlada već donijela mjere, katolički politički vođa, povratnik iz emigracije John Vice Batarelo slavodobitno je, nad zabranom cjelokupnog društvenog života, uz iznimku crkvenih svečanosti i rasprodaja u velikim trgovačkim centrima, objavio elektronsku poslanicu s ovim riječima: “Nadam se da će jednostavno biti (puno) više Svetih Misa u svakoj župi svaki dan, kao i mogućnost za ispovijed. Isus Krist je odgovor za sve, On je jedini spasitelj svakog čovjeka i Hrvatske.”

U isto vrijeme raspadao se zdravstveni sistem, čemu su svjedočili oni nevoljnici koji su u ambulantu ili u bolnicu trebali zbog nečega drugog osim zbog covida-19, pa se zbog hitne operacije kuka ili kralježnice, ili zbog jednostavnog ultrazvuka srca moglo čekati dok epidemija prođe, ili se, baš kao da smo u Sjedinjenim Američkim Državama, plaćalo privatnog liječnika…

Kako je do svega ovoga došlo? Uglavnom tako što se manja skupina muškaraca i žena, dobrih i marljivih đaka, s dobrom memorijom i s ponešto elementarnih rasudbenih talenata i vještina, koji su im omogućili da svrše ne baš sasvim jednostavan studij na Medicinskom fakultetu, odvažila da vladajućim političarima podari snagu i sadržinu svojih autoriteta u njihovoj političko-zdravstvenoj borbi protiv epidemije covida-19. Ili, jasnije rečeno, svoje medicinske diplome i specijalizacije priložili su ostvarenju tuđih, a onda i svojih vlastitih političkih ambicija, kojih prethodno, možda, nisu bili ni svjesni. Nije to ni naročito nova stvar kod diplomiranih medicinara: istom su se rabotom, također u ime nacije, vjere i države, bavili u nesrazmjerno velikom broju neki do tada ugledni liječnici, profesori na medicinskim fakultetima, stomatolozi, tako da se na kraju te njihove doktorske petljavine s nacijom, vjerom i državom robijašnica u Scheveningenu mogao od optuženika za ratne zločine formirati jedan vrlo pristojan liječnički konzilij. Zaista – što reče Isukrst, frekvencija svršenih medicinara je među ratnim zločincima devedesetih bila daleko najveća među svom visokoobrazovanom ratnozločinačkom čeljadi. Bilo ih je skoro koliko i zločinaca s diplomama jugoslavenskih vojnih akademija. Naravno da to ništa ne govori o samim liječnicima, ali zato govori o načinu na koji ih zajednica tretira. A onda govori i o još nečemu: među njima je mnogo onih koji su se za svoj poziv i odlučili upravo zbog moći i utjecaja na zajednicu. Onog što je zapravo blisko političkoj moći i utjecaju. Liječnik je u očima mnogog bolesnika, i mnogih bolesničkih familija, gospodar života i smrti, kao što je i političar u nedemokratskom društvu i u nedemokratskoj vladavini, gospodar života i smrti.

Između rata i epidemije, barem s političkog i državnog stanovišta, velike razlike nema. Epidemija se, kao i rat, vodi s idejom o žrtvama, o ljudskim glavama koje je nužno žrtvovati da bi se došlo do pobjede. Ali rat se, kao ni epidemija, u nas ne vodi s jasnim i jednoznačnim ciljem. Jedno se kazalo građanima, a za drugim se zapravo teži.

Građanima se, recimo, reklo da će biti poduzete one mjere koje će najefikasnije zaustaviti širenje virusa. A premijer Plenković je u svom ekspozeu s prijekorom svojstvenim Aleksandru Vučiću pridometnuo i to da je mjere nužno uvesti jer se nismo držali onih prethodnih. Da bi cijela stvar djelovala uvjerljivo, potrebni su liječnici. Kao što su u ratu potrebni oficiri. Liječnici će u ovom slučaju političkoj odluci pružiti stručni i znanstveni smisao. Ti liječnici su, da više ne generaliziramo, Vili Beroš, ministar zdravlja, Krunoslav Capak, stožernik, Alemka Markotić, stožernica, te niz muškaraca i žena, nacionalnih i lokalnih stožernika, članova kojekakvih savjeta, epidemiologa, virusologa, liječnika raznih specijalizacija, koji u pravom trenutku nastupaju s podrškom političkim odlukama koje se donose u uvjetima epidemije. (Inače, nije sasvim bezopasno ni pisati o tom svijetu: oni su ovog trenutka zaštićeni elementima nacionalnog zanosa, strahom od bolesti, žudnjom za izlječenjem, upravo kao što su naši generali i časnici zaštićeni u ratu.)

Ono za što su oni zaduženi nije, međutim, baš toliko nedohvatljivo umu i razumu obična čovjeka. Na njima je da utvrde odakle se epidemija širi i kako ju najefikasnije zaustavljati. Brojevi kojima se u svojim nastupima služe su javni, tako da javnost može pratiti i njihov rast, kao i događaje koji koincidiraju s njihovim naglim skokovima. Također, oni znaju, čak i kada se prave da ne znaju, znaju, čak i kada ne govore istinu, ili kada, narodski rečeno, lažu, gdje su svih ovih mjeseci nezaustavljiva vrela epidemije. Kao što znaju i ono drugo: s kojih se mjesta epidemija ne širi. Međutim, ono što gospoda Beroš i Capak kao liječnici, te kao odrasli ljudi sposobni da se posluže razumom, dobro znaju, kao i ono što kao liječnica zna gospođa Markotić, u najvećoj je mogućoj mjeri u suprotnosti s onim što gospoda Beroš i Capak, te gospođa Markotić, žele znati kao promotori i branitelji jedne politike, i njezinoga idealnog svijeta. Problem nastaje zato što se ta politika nije u stanju boriti protiv epidemije, jer bi se borbom protiv epidemije ugrozio njezin idealni svijet. Koji je, na neki način, i svijet rečene gospode doktora. A to je, opet, paradoksalno, jer u tom idealnom svijetu pobjeđuje bolest, a ne zdravlje. I u tom idealnom svijetu ne liječi medicina, nego Isus Krist, koji je odgovor na sve.

To da se ova gospoda i gospođe bave politikom, i to onom najbrutalnijom, politikom koja kalkulira s brojem mrtvih, koji su potrebni za ostvarenje njezinih ciljeva, bilo je više nego jasno krajem listopada i početkom studenog, kada su se brojevi novozaraženih u Hrvatskoj već mjerili tisućama, a brojevi mrtvih desetinama. Primjerice, u subotu 31. listopada, jednoga sasvim običnog i neincidentnog dana, objavljeno je 2769 novozaraženih i 15 mrtvih. Ali gospodin ministar i gospoda i gospođe stožernici kao da su tog dana, i svih tih dana, bili u stanju nirvane. Kao da su imali potrebu da ove brojeve učine što beznačajnijim. Ili, tačnije rečeno, da ih učine – normalnim. Sedam dana kasnije, opet je bila subota, Ivan Đikić je na Radio Sljemenu udario po Capaku i društvu, te je najavio da će do kraja mjeseca biti 1500 mrtvih. Capak mu se tad narugao, osporio je njegove stručne kvalifikacije za situaciju epidemije, a oko broja mrtvih je s visine konstatirao da Đikić – pretjeruje. Ali kada je došao kraj mjeseca, bilo je skoro 1800 mrtvih. Capak se, međutim, nije uznemiravao, jer je on, za razliku od Ivana Đikića, obavio svoju političku, nacionalnu i državnu misiju. U čemu se ta misija sastojala?

Misija se sastojala u tome da se u praktično nemogućim, nestvarnim i suludim uvjetima, kako epidemiološkim, tako i društveno-političkim, sve do obilježavanja vukovarskog memorijala, 18. studenog, odgađa bilo kakvo postrožavanje protuepidemijskih mjera, da bi se odmah zatim, munjevito, išlo na zaključavanje, ali opet samo onog što neće narušiti nedodirljivost nacionalnih i nacionalističkih ceremonijala, Crkve i krupnih kapitalističkih sustava. Capak i družina nastoje uvjeriti građane da se virus ne dobiva na misi, nego isključivo u kafiću, u restoranu, pa i u kazalištu.

Na dan memorijala, 18. studenog, bilo je 3251 novozaraženi i 38 mrtvih. Međutim, gospoda stožernici su stali iza izvanrednog ublažavanja mjera, pa su dopustili da se u Koloni sjećanja nađe 500 ljudi. Na kraju ih neće biti 500, nego ne manje od 5000. Na televizijskom smo prijenosu gledali čitave patriotske skupine, recimo splitsku Torcidu, koje su demonstrativno marširale Vukovarom bez maski. Kada deset dana kasnije u Vukovaru dođe do značajnog skoka broja novozaraženih, ali i skokovitog pomaka nacionalne krivulje, vukovarska će epidemiologinja, u duhu nacionalnostožeraške politike, aforistično zaključiti kako to nije od Kolone sjećanja, nego od svinjokolje. Zaraženi će biti i policajci koji su osiguravali kolonu. Bit će da su i oni klali svinje.

Otpočetka, epidemija covida-19 u Hrvatskoj teče kao velika kampanja opravdavanja ovakvih događaja i opravdavanja politike u epidemiologiji. Virus se doživljava kao nacionalno svjesna politička jedinka, koja djeluje, ili ne djeluje u skladu s državnim interesima, te vjerskim i nacionalnim osjećajima. A kako je duhovni prostor vjerskih i nacionalnih osjećaja nepregledno širok, što smo vidjeli kada je gospođa Markotić obrazlagala mjeru totalne liberalizacije Kolone sjećanja riječima – “Svi znamo što je Vukovar!”, pridodavši kako ona “vjeruje” da će sve biti u redu, tako se virus slobodno i nesmetano širi Hrvatskom. Onoga u što “vjeruju” gospođa Markotić i gospoda Capak i Beroš, a što se, eto, do posljednje riječi slaže s vjerom vladajuće stranke i Crkve, toliko je mnogo da ne postoji baš nikakva šansa da se epidemija zaustavi. Ali zato se uspijeva u nečemu drugom: uništavaju se ljudske egzistencije, ljudima se zabranjuje rad, uništava se nacionalna kultura, tojest onaj njezin pretežiti dio koji ne proizlazi iz Crkve i crkvenih ceremonijala… I sve to se čini, a da se ljudima ne ostavlja baš nimalo nade da će se stvari popraviti, da će epidemija minuti. Neće minuti, jer će uvijek biti Torcide, Kolone sjećanja, Velike Gospe, važnih nogometnih utakmica, domoljubnih okupljanja, svadbi i sahrana, nakon kojih će virus živnuti i povratiti se. Lako je gospodinu Plenkoviću zatvarati kafiće i restorane, lako mu je uništavati nacionalnu kulturu, kada zna da ga to neće koštati vlasti. Lako je gospođi Markotić uzvikivati kako svi znamo što je Vukovar, kada se nitko, osim Ivana Đikića, neće odvažiti da ustvrdi da gospođa upravo krši Hipokratovu zakletvu. Ona ima tu generalsku moć da ukalkulira broj mrtvih u ostvarenje velike državne, političke i nacionalne ideje. Ali hoćemo li se usuditi to reći? Možda, ipak, bolje ne! Nemamo baš nimalo straha da bi se Isus Krist mogao naći na njezinoj strani, ali odistinski strepimo od toga što bi se dogodilo kad bi nas gospođa tužila sudu. Ona, ili netko od hipokratovaca i inženjera ljudskih duša u bijelim mantilima, koji fabuliraju protuepidemijske mjere.

Evo što je Hrvatska u prvim danima prosinca 2020: ljudi se po kućama nalaze s prijateljima i poznanicima, sjede na svojim trosjedima, s gropom u želucu i smrtnim strahom u grudima, čekaju da im njihova hiperaktivna djeca iz škole donesu virus. Radi se od kuće, ili se bizarnim javnim prijevozom probija do posla. Ili se ne radi nikako. Stižu računi koje nitko ne može platiti, stižu prijetnje ovrhama. Crkve rade punom parom, nitko ne kontrolira brojeve nazočnih, pjevaju se predbožićne mise, slavi se Božjega sina, i u tom slavlju putuju virusi, uglavnom po zapadnome, rimokatoličkom obredu. Oni koji, pak, nemaju djece i ne idu u crkvu mogu računati na to da će prije ili kasnije virus pokupiti slučajno i usput, u liftu, u prolazu, na ulici.

Lako je predvidljiva i budućnost protuepidemijskih mjera: one će, ovakve kakve jesu, trajati do pred Božić. Tada će doći do nagle liberalizacije, pri čemu će se, kao i svaki put dosad, ignorirati brojevi, ali i elementarna logika kretanja virusa, pa će se za Božić virus slobodno širiti uz melodiju zvončića, zvončića, što zvone cijelu noć, a kada se dobro proširi, i kada se sve lijepo proslavi, negdje prvoga siječnja popodne, bit će donesene nove mjere o zatvaranju svega što je dotad bilo otvoreno – naravno, uz izuzetak crkava, dok će veliki trgovački centri poći na jednomjesečni kolektivni godišnji odmor, nakon solidnog prometa u prosincu – i Hrvatska će ući u savršeno korizmeno razdoblje, kada će se, napokon, protuepidemijske mjere sastati sa samom biti crkveno propisanog odricanja. I doista, tad će Isus Krist biti odgovor na sve, i jedini spasitelj svakoga čovjeka i Hrvatske. Samo što to neće biti Isus Krist, ali tko bi to mogao objasniti gospodinu Johnu Vici i gospođi Alemki…

Strašno doba nastupi kad god se liječnici prestaju baviti medicinom, i prelaze na bavljenje vjerom i nacijom. Strašno doba nastupi kad liječnici s liječenja ljudi prelaze na liječenje zajednice, na stvaranje i rastvaranje države. Naravno, ne govorimo o svim liječnicima, nego o onima koji su ovog časa najčuveniji i u koje su uložene najveće narodne nade. Oni drugi, pak, o kojima nije riječ, i o kojima zapravo nikad nije riječ, liječe ljude, nad ponorima ništavila love njihove živote, hvataju ih šakama kao klizave ribe, i žive svoje nemoguće i svete iscjeliteljske živote, na jedini način na koji je i moguće čestito se baviti njihovim zvanjem. Liječništvo nije profesija, liječništvo je oblik redovništva. Postoje redovnici duše, a liječnici su redovnici tijela. Njihova logika duboko je protivna logici svake politike, protivna je naciji i vjerskoj instituciji. Liječnici su mistici, oni su u izravnoj vezi s Bogom, njihov posao ne podnosi posrednike. Liječnici nemaju vremena za njih, jer bolest ne čeka, bolesnici nemaju vremena i ništa za liječnika nije važnije ni preče od njih. Nema te politike ni tog Vukovarskog ceremonijala, nema te Kolone sjećanja ni te slavne ni bolne prošlosti zbog koje će liječnik, ako je stvarno liječnik, činiti štetu svojim pacijentima. Iz njegove perspektive, naime, prošlost je bezvrijedna, besadržajna, prošlost postoji samo kroz povijest bolesti. Iz perspektive liječnika prošlost se ne slavi, jer se sva vjera i nada ulaže u budućnost. Iz perspektive liječnika sve što je zaista važno tek će se dogoditi. Ta perspektiva duboko je suprotstavljena svakoj nacionalnoj politici, kao što je u biti suprotstavljena i vjeri. Redovnici duše u život vječni vode nas kroz našu prošlost. Redovnici tijela produžavaju nam život u budućnosti. 

 

miljenko jergović

Sead Bahtijarević: Banjalučki teniseri u svijetu (2)

Jos od prvih pocetaka tenisa u B. Luci treneri su obavljali dobar posao. Prvo Huso Arslanagic a onda Riza Pasic ( u dva navrata – 1959 kao instruktor TS BiH a poslije nekoliko godina kao vojnik u BL , na sluzbi u Sportskom centru JNA u Boriku ) dali su nam solidnu osnovu da mozemo prenositi znanje a posebno tenisku tehniku na solidnom nivou .

Vec Teniska skola 1964 godine bila je vrlo uspjesna a nakon seminara za trenere 1972 godine , nivo treninga je bio jos visi a pojavili su se i novi treneri .

Prije svih , pokraj Fahre i mene , koji smo prvi , zajedno sa Antom Grubisicem , poceli da treniramo druge clanove kluba , prijatelje i poznanike , bili su tu Ante-Sjor Friganovic , Zoran Obrovski , Denis Galijas , Trikic Pero , Dule Crnogorac . Poslije su se prikljucili Sukalo Vojo , Arnautovic Husref – Talijan , Simeunovic Sinisa ,Maglajlic Dzabir, Knezevic Sonja , Milan Zivkovic- Zika , Simeunovic Zagorka , Trivic Nenad - Penda , Hrga , i jos mnogi drugi .

Pokraj Ivana Ljubicica , treceg igraca svijeta i sadasnjeg trenera Federera , Bojana Vujica , Igora Radjenovica , Merida Zahirovica , Gorana Jankovica i mnogih drugih odlicnih igraca , Banja Luka je dala veliki broj trenera , sudija i rekreativaca , koji su razbacani po cijeloj zemaljskoj kugli.

Ivan Ljubicic iz vremena kada je, pred rat, igrao za Žokin Klub iz Coburga

Tradicionalno , prva zemlja za „ tenisku pecalbu „ je bila i ostala Njemacka .

Najsvestraniji sportas Banja Luke svih vremena , Ante – Sjor Friganovic , u vrijeme kada je poceo tenis u B. Luci zivio je i radio u Zagrebu . Prilikom posjeta familiji u B. Luci , navracao je na teniske terene i mi smo postali veliki prijatelji . Odlaskom na rad u Njemacku gdje je , u Hamburgu , radio kao profesor fiskulture na skoli i trener za rukomet i stoni tenis , poceo je davati i casove tenisa.

Brat Zorana Obrovskog je takodje zivio i radio u Hamburgu i kada je Zoran 1976 godine isao da ga posjeti , predlozio sam mu da posjeti i Sjora i da kaze da sam ga ja poslao , posto se oni nisu poznavali. Sjor mu je predlozio da vrati avionsku kartu za povratak i da odmah ostane u Hamburgu i pocne raditi kao trener .

Sljedece godine sam ja otisao u Stuttgart i tu sam proveo 5 teniskih sezona . Imao sam profesionalni ugovor za igranje za ekipu Heidenheima i za to sam dobijao 400 DM po mecu i putne troskove za putovanje od Stuttgarta do Heidenheima. Igrao sam na prvoj ploci uspjesno i upali smo u vrlo jaku Verbands – Ligu . Sljedece 4 godine sam igrao za „Blau-Weiß“ , Stuttgart-Zuffenhausen i za to sam od kluba imao placen stan za citavo vrijeme mog boravka u Stuttgartu.

Prvu godinu sam radio kao trener u Stuttgartu- Feuerbach a sljedece , 1978. sam radio paralelno i u St.-Zuffenhausenu.

Kasnije sam , na molbu Novaka Sukala , oca Voje Sukala , doveo Voju u Stuttgart i prepustio mu klub St.-Feuerbach. Stanovao je kod mene prvu sezonu a drugu godinu je stanovao u klubu gdje je radio. Pored Feuerbacha , nasao sam mu jos jedan klub u okolini Stuttgarta.

1977 godine je i Fahro isao na 2 mjeseca u Hamburg i radio kao trener.

Nakon Voje Sukala , doveo sam Arnautovic Husrefa-Talijana na mjesto trenera u isti klub. Sljedecih godina su u Feuerbachu radili i Obrovski Zoran i Dimitrijevic Zoran.

Na Mastersu u Londonu prosle godine: Kevin i Zoka

Poslije sam se ja vratio u Banja Luku i nisam imao vise namjeru raditi kao teniski trener . Fahro je radio u svojoj struci a Zoran Obrovski je svoj poziv autoelektricara zamjenio pozivom teniskog trenera , sve do danasnjih dana .

A onda su dosla ratna vremena i sve se promijenilo . Mnogi nasi ucenici su otisli u svijet i mnogi od njih zive i rade kao teniski treneri ili su to radili jedno vrijeme dok nisu nasli neki drugi posao.

Naravno, u Njemackoj nas je najvise. Na jugu Njemacke su Radjenovic Igor, visestruki Prvak Bosne i Hercegovine, i Robert Simbera , oba u okolini Münchena . Na Bodenskom jezeru je Merid Zahirovic .Radi „preko grane „, u Svicarskoj a bio je i prvak Njemacke u kategoriji preko 30 godina i igrao za reprezentaciju BiH. U Gaildorfu su Dzabir Maglajlic i sin Zlatan . Zlatan se oprobao kao trener prvo u Austriji a onda u Njemackoj. Zapadnije su braca Gerdijan .

U Bonnu su treneri Denis Galijas , kci Dina a radio je i sin Deni , koji se sada nalazi u Barceloni i zeli se posvetiti psihologiji sporta . Denis je glavni trener u velikom klubu koji ima dvije sekcije , za tenis i hokej ( ili skijanje ? )

Na Bodenskom jezeru je i nas stari ucenik Beganovic- Begin , radi na univerzitetu i igra samo rekreativno. . U blizini Salzburga je nekadasnji igrac „Mladosti“ Selak Emir . On radi u struci kao vrstan lijecnik, hirurg . U Coburgu su Obrovski Zoran , kci Ivana i sin Igor .Zoran i Ivana su licencirani treneri a i Igor je radio kao trener za manju djecu .Sada ima privatnu praksu za fizikalnu terapiju a trenira i razne klubove kao kondicioni trener . Bio je aktivni kosarkas kada je bio mladji . Zoranovi najmladji ucenici su nosioci brojnih prvih mjesta u Bayernu . Kevin Krawietz, kog je trenirao do njegovih juniorskih dana , danas igra za Davis-cup reprezentaciju Njemacke u parovima .

U Coburgu je i Amir Mujakic , odlican trener i igrac. Amirov sin je jedan od najboljih mladih igraca u Njemackoj i nalazi se trening-centru Njem. Teniskog saveza u Münchenu.

Amirov brat Samir je priznati trener u Bayreutu.

U Coburgu su trening drzali i moj brat Fahro , Karanfilovic Ognjen (kao Zokin gost) i Simeunovic Sinisa ( kao Fahrin gost) .

U Frankfurtu je moj sin Vedran . Sljedece godine igra Reionalnu ligu H30 ( preko 30 godina ) .To je druga savezna liga , podijeljena u regije. Zimi je igrao do ove godine za Göttingen Verbands ligu ( Herren- nasi seniori) . Vedran je, kao Fahro i ja , B-Trainer DTB .Bio je Bezirkstrainer (pokrajinski trener ). Sada radi u struci ( posredovanje personala ).

U sredini Njemacke smo moj brat Fahro i ja. Ja sam sef-trener u velikom klubu sa oko 400 clanova. Fahro i ja „pokrivamo“ Bad Hersfeld , Bebru , Sontru i Eschwege.Moj ucenik Marek Flinner je bio u prvoligaskoj ekipi Gerry Webera iz Halle-a, Westfalen a nekoliko godina sam brinuo o Konstantinu Kravchuku , koji igra u reprezentaciji Rusije a nastupao je i za moj klub „TC51 Eschwege „( Eschwege je velicine Prijedora ). Amir Sufi , koga je trenirao Fahro u Bad Sooden-Allendorfu , igrao je poslije za „Ifitos „ München ( Bundes Liga) .

Na sjeveru , u Nienburgu je Igor Balic . Sin Sergej i kci Arijana su takodzer dobri igaci , a Igor odlican trener. . Jedno vrijeme je kod mene , u Eschwegeu bio i radio kao trener i Ensar-Ensi Bakalbasic koji je u Zagrebu , zajedno sa Petrom-Perom Bubalom , zavrsio fakultet za tenis na DIF-u.

U Kielu , na krajnjem sjeveru Njemacke su Maja Bahtijarevic i Zlatko Pletilic i oboje su takodje radili kao ten. treneri ( Maja) ili pomocnici trenera ( Zlatko) i igrali za svoje klubove .

U Danskoj je Vicic Darko, a jegova kci je jedna od najboljih teniserki u zemlji . Za sestru Snjezanu , koja je u B.Luci igrala jako dobro , nazalost , nemam informacija.

U Svedskoj , u Stokholmu je nas Jasmin-Japa Galijasevic. U Svedskoj je i nas igrac Zeljo Sejdinovic- Ceker , poznatiji kao kosarkaski sudija.

2 najbolja "proizvoda" banjalucke skole tenisa : Kevin ( sada jedan od najboljih na svijetu u parovima i clan Njemacke reprezentacije) i Ivan ( nekada treci na svijetu a sada veliki menadzer i trener  Rodjera Federera)  Javili se sa Roland Garossa prosle godine

Na Kanarskim Otocima , u Maspalomasu , je Dragan Ilic i radi kao teniski trener i muzicar . Njegov ucenik tamo je i unuk nekadasnjeg direktora pozorista Bos. Krajine Sandorova. U Engleskoj je Davor Baretic, koji je igrao Future turnire po svijetu . Kod mene je proveo oko 2 mjeseca pa sam ga vodio na par turnira u Njemackoj. Dok je zivio u Australiji , radio je kao trener u Sidneju i tamo ucestvovao u organizaciji velikog svjetskog turnira , pred Australien Open . Sada radi kao trener u Londonu , zajedno sa svojom zenom iz Slovacke , koja je isto tako teniski trener.Slucajno sam ga prije par godina sreo u Opatiji kod Nikole Pilica (sada tamo zivi i radi). Raspitivao se za mogucnosti otvaranja vlastite teniske akademije u Hrvatskoj i gdje bi se , eventualno moglo preuzeti neki teniski centar. Niko mu rece . „Bolje pitaj Seju , on to sigurno bolje zna ! „

U Londonu je Saud Muhsinovic ,sin Prof. fiskulture Ibrage Muhsinovica i zet mog bratica Kemala Hota ; nekad odlican igrac , sada radi u struci kao inzenjer.

U Londonu je radio i Plavetic Darko koji je sada trener u Beogradu u Akademiji Janka Tipsarevica .

U Beogradu je priznat trener a u Londonu je jedno vrijeme trenirao Bogdanovica koji je poslije bio jedan od najboljih igraca u Engleskoj.

U Francuskoj je jedan od nasih najvecih talenata koji je promijenio sport i kao rukometas igrao u prvoj ligi za „Mladu Bosnu“ iz Sarajeva a poslije u Francuskoj prvoj ligi . To je Borisa Majstorovic , jedan od mojih najboljih ucenika koga je poslije mene, do odlaska iz B. Luke trenirao Dule Crnogorac.

U Fracuskoj su igrala u prvoj rukometnoj ligi i djeca poznatih banjaluckih rukometasa brace Golic . Oni su pred rat takodje trenirali kod nas u Parku .

U Americi su Ana i Zana Friganovic ,kcerke Ante Friganovica , koji je bio izvanredan teniski trener. On je mogao s uspjehom trenirati svoje ucenike u bilo kom sportu. . Mile Mijuca ,priznati trener i igrac u Stuttgartu , nekad jedan od najboljih Jugoslavenskih igraca a poslije i Prvak Evrope H30 u tenisu , rekao mi je da takvog trenera u zivotu nije sreo . Njega je u djetinjstvu trenirao stoni tenis . Sjor je svoje kcerke doveo u vrh Hrvatskog tenisa . Ana je bila Prvakinja Hrvatske a poslije su bile medju najboljim igracicama prvenstva koledja u Americi .

U Americi je i jedan od najboljih igraca nase „ Mladosti“ Damir Seferovic . Prije je bio i brat Aris , koji je poslije odselio u Sarajevo . Oba su igrala tenis , prvo u Njemackoj a poslije u Americi i tenis im je mnogo pomogao za vrijeme studiranja .

U Americi je radio kao trener i Bojan Vujic , nakon Ivana Ljubicica najbolji banjalucki teniser .

Tu je , kroz tenis, upoznao i Donalda Trampa , naseg dobrog poznanika!

Poslije je dugo radio kao trener u okolini Franfurta , bio vise puta prvak Hessena a onda se vratio u B.Luku gdje je takodje radio kao trener . Sada je ponovo u Americi , na duznosti Ambasadora BiH.

U Americi su teniski treneri Djano i Denis Arnautovic , sinovi naseg Talijana . Svi zajedno su dugo zivili i igrali u Dietzenbachu kod Frankfurta , a onda su prvo djeca a potom i roditelji presli u Ameriku . Svi troje Arnautovica su odlicni treneri . Talijan i zena Nada sada ponovo zive u B.Luci.

U San Francisku je i Senad-Zuco Kulenovic , polaznik nase prve skole tenisa, poznati disk-djokej.

U Americi su i braca Kreso a mladji , Zlatko-Kreja je bio odlican igrac. Brat

Dzevad je poznati fudbaler „Borca“ i uspjesan ugostitelj.

Od tenisa je jedno vrijeme zivio i moj nestasni ucenik Goran Pecanac („ G-Dog“- na „Cafekajak-u“ ) . Veci dio godine u Americi a dobar dio po svijetu , najvise u Indiji.

Jedan od najuspjesnijih banjalucana-tenisera u Americi je bio Sven Lalic . Njegov otac Gordan je bio moj komsija, mnogo mladji , i cesto je samnom isao na tenis . Njegov sin Sven se razvio u jednog od najboljih mladih tenisera u BiH. Nakon izvjesnog vremena u Internatu Gerry-Webera u Halleu otisao je na koledz u Ameriku i bio pobjednik Prvenstva koledza Amerike . Sven i dalje igra F-turnire i trener je na Indiana Univerzitetu u USA .

U Americi je i Goran Jankovic koji je , u vrijeme kada je trenirao u nasem klubu , bio jedan od najboljih mladih tenisera u Jugoslaviji .Prije rata sam vodio jednu jugoslavensku selekciju u Schwatz kod Insbruka u Austriji. Pored Gorana u ekipi je bio dugogodisnji sparing-partner Borisa Beckera i trener sestara Vilijams Jovan Savic , Tonka Doric iz Splita i Brana Ivanovic iz Novog Sada. Pred pocetak rata Goran je otisao u Ameriku i zasigurno mu je tenis mnogo pomogao u studiranju ali mislim da se posvetio struci za koju se spremao i nemam informacija o njegovom daljnjem zivotnom putu.

Preko „velike bare „ su se isprobala i braca Mulaomerovici, sinovi Besima Mulaomerovica.

U Americi je i jedan od nekad najboljih kosarkasa B.Luke i kapiten „ Borca „ Angel Trajkovski – Gele . On se jos u B.Luci „zarazio“ tenisom i cesto se sastaje sa Majkic Branislavom-Majkom , takodjer BL-kosarkasem i oni se cesto srecu sa pozamasnom kolonijom banjalucana u Torontu – Kanada i tada se naveliko igra tenis . U Torontu igraju tenis Dujsici, Mladjo Bjelajac , Gugan Bajric, Predrag Canak - kad mu "teniski lakat" dozvoli da drzi reket. Tu negdje je bio i Kopanja Drago – Kopi , poznati kosarkaski sudija iz nasih banjaluckih vremena. Sada zivi u Istri i cujem da je redovan na teniskom terenu. 

Porodica Dujsic je posebno aktivna u tenisu . Svi su poceli igrati u B.Luci a nastavili su u Torontu . Otac Muris je dobar, supruga Ljilja igra redovno i uzima casove tenisa , kci Anela je kao juniorka bila jedna od boljih u Kanadi a njen brat Zlatan je solidan igrac.

U Sloveniji je nekoliko istaknutih predstavnika BL-tenisa . Najbolji igrac i odlican trener je Borut Granic a i njegov brat Slaven je jako dobar i bio se posvetio trenerskom poslu. Tu su i braca Stader a Terens je imao solidnih uspjeha kao igrac . Borut radi kao inzenjer a braca Stader su veoma aktivni u oblasti marketinga i medija.Terensa sam prije par godina povezao sa Ivanom Ljubicicem u zelji da Federeru predstavi zanimljiv markentiski koncept . Terens je razvio taktiku marketinga ,odgovarajucu modu i sve pratece a na poredjenju sa Federerovom teniskom taktikom , filozofijom tenisa , modom ,itd. Kada se ne bi znalo , moglo bi se predpostaviti da su mu roditelji Lelica i Josip Stader!

U Austriji je bio mozda najveci talenat potekao iz B.Luke . Trenirao sam ga zajedno sa Igorom Radjenovicem i mnogo drugih do mog odlaska na odsluzenje vojnog roka . Poslije ih je dugi niz godina vodio Denis Galijas .

Dario je mogao biti cak i prvak drzave ali njegova psiha i „ nervni kostim „ nisu bili na nivou talenta i fizickih sposobnosti . Dario je blizak saradnik jednog od najpoznatijih svjetskih trenera Güntera Breznika u Becu a njegova kcerka igra odlicno tenis. Sada je u Offenbachu i radi kao trener za „Team Dunlop „ pri klubu TC„Bieber“ .

Kada sam trenirao Dariovu grupu , brzo sam prepoznao talenat i potencijal nekoliko njih. Za sarajevske „ Sportske Novine „ i „ Oslobodjenje „ tada sam izjavio da su medju polaznicima moje skole tenisa najperspektivniji : Zoran Dimitrijevic , Dario Bitorajac , Ranko Djurovic , Igor Radjenovic , Prostran Sasa i Sonja Knezevic. Nisam se prevario ni u jednom od njih.

Nazalost , dok sam bio u vojsci , Ranko Djurovic je prestao da se bavi tenisom a Prostran se posvetio medicini.

Dometi dosad nabrojanih su mogli biti daleko veci . Nazalost , prerano su , kao i vecina nas poceli trenirati druge.

Uz Darija Bitorajca , medju prvima je u Austriji , u oblasti tenisa radila Zagorka-Zaga Simeunovic. Bila je trener u Becu i , nazalost , u saobracajnoj nesreci izgubila zivot .

Koliko znam , u Austriji se okusao i Igor Racic , jedan od najboljih takmicara koji su stvoreni kod nas u Parku..

U Austriji je aktivan i Didi Galijas , sin Edina , brata Emira i Denisa Galijasa . On je saradnik firme „ Zischka Sport Reisen „ ,preko koje i ja tridesetak godina organiziram teniske kampove u Istri .

Didi je inace profesionalni teniski trener u Daruvaru.

U Austriji je i nas Seid Maglajlic ali se bavi tenisom samo rekreativno .

U hrvatskoj su uz spomenutog Didija ,povremeno aktivni kao teniski treneri Papic Srdjan-Papara i Ensi Bakalbasic, Marko Despot a vjerovatno i Palikuca …

Ipak , najznacajniji je Bubalo Petar , koji je u B. Luci bio najveci konkurent Meridu Zahirovicu , dok se nije razbolio od mononukleoze i izgubio sanse za veliku karijeru . Zbog rata je kao dijete napustio B.Luku i stanovao u Teniskom Klubu „Metalac“ na Tresnjevci u Zagrebu gdje je radio i

kao trener.Poslije je zavrsio fakultet za teniskog trenera i otisao u Njemacku u Hünfeld , gdje je proveo nekoliko godina kao trener . Tamo je , izmedju ostalih , trenirao i prvaka Njemacke za juniore Andija Webera . Nakon toga se vraca u Hrvatsku, u Split , zeni Dansku teniserku hrvatskog porijekla , s kojom ima aktualno , cini mi se 5 djece . Kci je jedna od najboljih u Hrvatskoj .

Petar je nekoliko godina bio glavni trener bivseg kluba Gorana Ivanisevica , Nikole Pilica , Zeljka Franulovica i mnogih drugih velikana naseg tenisa na Firulama , u Splitu Radio je i u privatnom teniskom kampu Deana Vulete u Stobrecu ( Split ).

Bio je nekoliko godina i izbornik zenske juniorske reprezentacije Hrvatske .

U Zagrebu je bio Marko Despot . Odrastao u Parku , kao dijete , zbog rata sa majkom i sestrom presao u Zagreb , kao junior jedan od najboljih u Evropi ali bez potrebne podrske svake vrste , obreo se kao student u Americi i igrao za koledz na prvoj poziciji . Nakon zavrsenog fakulteta , vratio se u Zagreb gdje povremeno radi kao trener . Prosle godine je bio Fahrin i moj gost u Njemackoj a nakon toga je nekoliko mjeseci radio za ekipu Roberta Simbere u Unterschleisheimu pokraj Münchena.Sada je sa Rokom Karanusicem , jednim od najboljih hrvatskih tenisera u Baden-Badenu kod Stuttgarta. Nedavno je umro njegov otac u B.Luci , divan covjek , Dr Despot.

U Zagrebu je i Martinovic Marko , sin naseg istaknutog clana kluba „Mladost“ i prijatelja ,pokojnog Miroslava-Cine. Marko je kao trener radio u vise klubova pa i kampu kod Vulete . U Bosni , van Banja Luke je malo nasih izdanaka . Na Kosevu , u Sarajevu , je teniski trener Damir Jusufbegovic-Jusko . Jedan od prvih trenera naseg poznatog igraca Mirze Basica bio je poznati banjalucki profesor fiskulture , gimnasticar i sportas , Husedzinovic Salih - Ciba.

Aktivni u tenisu u Sarajevu su i poznati banjalucki arhitekt Besko Seferovic i njegov sin Aris. U Banjaluci su mnogi nasi bivsi ucenici i ucenici nasih ucenika . Nazalost , mnogi su „ zaboravili „ sta je bilo prije rata ili se sjecaju „jako selektivno „ ...

U Australiji je, u Melburnu , nas Granolic Miroslav . Njegov sin je , kao junior , bio medju 8 najboljih u Australiji.

U Perth-u je Zlatan Ibrahimbegovic , nas poznati kajakas i skijas . Radi kao trener Kajakaske reprezentacije Australije i aktivan je u tenisu , kojim se „ inficirao „ jos u B.Luci.

U Bangkoku ima svoju skolu tenisa Demiraca, teniser iz Parka.

Ucenici nasih ranijih ucenika cesto su dolazili i sada dolaze u Njemacku da treniraju sa nasim kolegama iz B.Luke i drugih dijelova Bosne i Jugoslavije ili da igraju za njihove klubove ( Maric, Antonijevic, ...)

Vjerovatno nas ima jos na mnogim tackama zemaljske kugle . Mnogo je onih koji su u B.Luci samo okusili tenis pa se poslije negdje aktivirali a da mi to i ne znamo.

Na turniru u Halle-u sam upoznao Radmana iz B.Luke (Trna ) koji je prije radio na fizickoj spremi fudbalera Dinama a onda je otisao u Bec da radi doktorat . Bio je u ekipi jednog od najboljih svjetskih igraca u parovima , Mate Pavica , zajedno sa nekada poznatim austrijskim igracem , sada trenerom Salerom ( Schaller ).

Proslog ljeta sam slucajno na brodu upoznao zubara iz B.Luke koji je studirao u Grazu , u Austriji, a sada zivi u Becu. Internacionalni je teniski sudija a ima ih jos ali ih ne poznajem.

Znam da je jedno vrijeme i brat Ivana Ljubicica bio u toj „ bransi „ .

Bilo bi mi drago da se jave i ostali koji su clanovi teniske familije , bilo gdje na svijetu.

A ima nas svugdje ! Jedan rece da zivi pokraj onog gore sarafa na globusu.....

Vladislav Bodnaruk - Toba: 23. dio Pripreme za Marsala

Sare halise one tresnje sa tezge. Samo pljune peteljku!

"Jesul' dobre?"... punim ustima , me upita.

"Dooobreee!" rekoh.

Sto ti mene ne uzmes za svoje? Nemerem... imam vec Ovna!

"A sto ti jedes kospice"...pitam naivno.

"Eto, jedem...ma ne jedem, gutam, gutaj i ti ovaj ... jedi i ti! Ama ko ce to guliti u ustima, jarane!

Ujutro ces vidjeti u canifi...sve se samo odvoji! Djaba ti patnja, gulenje i sta ja znam!"

Prvu sto sam probao pojesti sa kospicom...zastade mi u grlu. Sare me opuca rukom po ledjima! Izleti rafal samljevenih tresanja i kospica iz mene i to pravo na nogavicu onog jednoobrvana Mandica. Normalno, ja sam ostao bez daha, pa mi u tom momentu nije bilo do toga da zalim Mandiceve nogavice.

Mandara zadig'o nogu i samo pendrekom otresa ispljuvke. Na oko, mrtav ladan...ko nije mu nista, ubio bi me znam...samo nije smio mrdnuti od Mitra! Cek'o komandu!

A ja cek'o da dodjem do daha!

I dodjoh...nekako . Od tada sam udlucio, nikad vise necu jesti tresnje sa kospicama , narocito ne u Sarinoj blizini.

A jest' to jebenooo Raja!

Onaj jadni seljak sto je prodavao tresnje, ukocio se k'o kakva vostana figura. Ne mrda ni mrdac, samo mu usta otvorena... ko biva nesto je htio reci, pa zapeo.Tako i ostao!

"Daklem , Havo...papire na sunce"- prostenja Medovic.

"Kak'e papire, bolan...budalo ... ja ti radim sa kokosima a ne sa papirima. To je, jadan ne bio, muski pos'o!"- mrtva 'ladna rece Hava.

Pa i jest tako, pomislih.Vidjo sam svakodnevno kako Cigani ispred granapa skupljaju kartonsku ambalazu i stari papir. Poslije ga nosili u Park kod naseg bazena, tu ga dobro prali vodom. Nisu htjeli valjda da na Otpad nose prljav

papir. Meni ih onda zao bilo, jer je papir bio dvostruko tezi. Izgleda

mi...bilo je tako ljudi koji su drzali do svog ponosa! U Banjaluci!

"Havo ne podjebavaj, davaj licnu!" i dalje stenje Mitar.

"Pa sto tako odmah ne kases drug!" veselo Hava odgovori.

"Pa daj onda!" i Mitar se po malo smiri.

"Pa nemam, onda!" istim tonom odgovori Hava.

"Pa kako nemas?!" usitni Mitar svoj glas, oci iskolacio...malo fali da eksplodira.

"Pa, jebajiga...otkud mi ... izgubila nedje!"... smijulji se Hava i sve

pogledom luta po vec razdraganoj raji. Dobro osjeca da su simpatije na njenoj strani!

U masi se cuje po neki tihi jecaj, prigusen osmjeh, zlurad kikot.

Mitar shvati da mu je autoritet bespovratno poljuljan, skupi one svoje rasirene noge, mahinalno rukom zabaci kapu titovku na tjeme, razvali usta ko biva u neki osmjeh , zakaci pendrek za kajis, i lagano se okrenu trazeci Mandica iz svojih ledja.

Istog momenta vrisnu ko oparen, ponovo iscupa zakaceni pendrek!

"Mandicu, sto su ti to noge krvave, rani li te neko od ove bande junace, sunce im jebem?!"

Mandic, blago spusti pogled prema svojim nogavicama ljetne uniforme, a onda, sekundicu iza toga okrenu se prema meni u polozaju King Konga.

Dva pendreka u zraku...odjednom.

Ide Mandara jednoobrvan, ta mu jednoobrva postala jos gusca...skupio je...valjda, i k'o u usporenom filmu...lijeno, rasirenih nogu i savijen u trupu ide prema meni. Me moze biti sretniji!

Oko nas pola Banjaluke, iza mene Sare, iza Sare tezga, na tezgi tresnje, iza tresanja onaj mrtvi seljak otvorenih usta sto stoji.

Iz daljine cujem glas Majke, ali je ne vidim od silne raje.

Samo glas..."dje kaput, dje plata, dje regres, dje K-15, dje su bonovi za topli obrok...dje...dje...?"

Tek kad se Mandic priblizi metar do mene, provali nerazgovjetni kasljuci glas iza mene.

"Staniiii!...dje si navro?!" nisam prepoznao Sarin glas usta ponih neispucenih tresanja. Znaci zajedno sa kospama!

Sare me skloni iza sebe.

"Nije ti ovo dijete krivo sto si usr'o 'lace!"

Za trenutak svi stadose, niko se ne pomjeri.

Mitar samo vrti onom svojim malom glavom lijevo - desno.

Spade mu titovka sa glave. Postade jos jebenije!

"Ovaj seljak je kriv"... rece Sare pokazujuci lijevom rukom u mrtvog stojeceg covjeka otvorenih usta, a onda u desnu ruku ispljunu jedno pola kile zgnjecenih tresanja. Usta mu i brada strahovito zakrvarise . Ruka takodjer..."krvava". Tek tada progovori normalno!

"Ovaj seljak je kriv! Prebaci Sare "krvave" tresnje iz desne ruke u lijevu ruku.

I lijeva ruka "prokrvari".

Izabra zatim najvecu tresnju iz svoje sake i zafrljaci je seljaku ravno u celo.Puce tresnja, a na celu seljaka pojavi se crveni curak. Seljak samo klecnu nogama i pade k'o snajperom pogodjen. Utonu ispod tezge preko nekakvih vreca krompira.

A i to jos nije bio njegov krompir, nego od nekakvog Petka iz oko okoline Slatine, sto je tu isto prodav'o!

Mitar nikad nije bio u vecem cudu! "Sta ovo bi , narode?! Sto ruke okrvariste?"

"Sta sto...pa zbog ovih hrusteva sto ovaj prodaje...eto!"...rece Sare pobjedonosno.

"Nije ovo Mitre vidjelo tresnje... dos'o narod ovdje trovati. Vidi ga samo kako se izvalio... ko mrtav!", glasom pravednika i moga spasioca rece Sare.

"Pa jel mrtav, covjece!?" izusti Mitar.

"Pa nije!", rece Sare.

"Pa sto je onda pao?" opet ce Mitar sumljicavo.

"Pa usr'o se od straha!"

A kasno ljeto svuda...banjalucko ljetno jutro na pijaci, il' kak' bi rekli komsije Hrvati, ljeto na banjaluckom placu.

Jebote, ja sam uvijek Majku pitao zasto mi idemo na pijacu a gospodja Ibrahimbegovicka na "plac". (Ibrahimbegovicka - Zlaje Cacinoga majka). Gospodja znala shopovati.Imala one plasticne prozirne cegere, pa kad ona prodje kroz dvoriste...vidis sve.

Praziluk se presavio preko glavice zelene salate. U dnu torbe crveni se paradaiz .U drugom cegeru (ili cekeru - mi smo govorili ceker...al' sad jebajiga...to je izgleda taj pravopis ... ni sad ne znam sta je pravilno! a to ti se

stalno mijenja!) pa ... dinja ... i po neka breskva .. .prosarana, crveno zuto! Kont'o sam to je zato sto oni kupuju na placu a mi na pijaci.

Moja Majka je uvijek vukarila ...kupus, a u kasniju jesen grah i krumpir , taj krumpir nam je donosio onaj navedeni Petko !

Sta ces spontano se upoznali - a poslije i zivotno vezali. Petko se uvalio u nasu kucu kao i svi oni gore spomenuti!

Moji Starci nisu imali nikakvog kriterija!?

Uostalom kao i sa Havom!

"Razidji se bando razuzdana!"... dreknu Mitar.

Ide polako prema mjestu sa koga su se culi oni krikovi. I on bi sam da tamo nikad ne stigne. Raja se rasirila...napravio se sirok prolaz. Sad i ja vidim

Havu kao kleci i kupi one hrke sto je moja Majka porazbacala.

"Znas sta Gospodja...jebem ti ja po malo mater onu tvoju. Sta uradi od ove moje sirotinje?" - rece Hava.

Havine hrke Majka razbacala na sve strane. Na nedoraslom drvecu vise necije duge gace, tamo opet nekakav zimski dzemper, svuda okolo razne robe.

Bruka!

"Ma dje sako!?"... ne zbuni se Majka.

"Ma nema sakoa, jebo te on, eno ti ga dole u Crkvenoj!" - dreknu Hava sva u ocaju, jadna prebiruci po ostacima njenog kapitala.

"Slusaj , Zoro javi se glas Chebe, debele postarije lijepe Ciganke...bacila Hava kaputic, jer niko nije htio da kupi dronjak!"

"Eno ga dole, u Crkveni, kod onih kutija i trulog kupusa... kako bona ne vidis?"

"Koji dronjak, Chebo, ...sio to Ibro Karabegovic...zadnja moda!" - veli Majka uspuhano!

"Sio, sio, Zoro , ali prije dvaest godina...i hajd' ne budi na kraj srca, evo ti ja dam kaputic po mjeri i kakav 'oces...dzabe."- stalozeno rece mudra Cheba.

"Dje si sine Bato, zapomaze Majka?" "Odi Majci, magare moje bosansko!"

Sare me samo malo pogurnu..."idi zovu te na intervenciju!"

"Molim Majo"...rekoh umilno k'o da cu dobiri od nje rum plocicu, al' se zajebo! Nije dala nista, samo rece:

"Pusti tog Horoza, rode moj i Majci dohvato kaputic iz vode."

Osman predlozi da to uradi neko od seljaka, rece:" Malac je malen, odnjece ga voda!" Aksman se takodjer zestoko usprotivi: "Mozda ge nece odnijeti voda ali ljudi ... prljavo je!"

"Znate' kaj, tu bu mo mogli pozvati vatrogasce!"

"Aksmane, e ovo je prilika da tebe gurnem u "ponor" od dva metra, i rijesim se svih svojih belaja! Usutiiii, vise konju, onaj .. .onaj... jedan!"- zestoko naredi Medovic."Nek ide mali, sta mu fali?"

Ja se sav zacrvenio, toliko ociju u mene gleda...moj prvi javni nastup.Uh jest' to jebeno Raja.Uhvatila me, sto bi rekli pjevaci, ...trema pred izlazak na scenu .Isprsio sam se iz sve snage...al' jebajiga bio malen...pa takav ostao i kad se isprsim.

Malen!

"Ne mere on skakat!"...groknu poznat glas,..."vide stakla, vide piva razbijenih!"

Ja se samo okrenem, i Sari dadnem Horoza.

"Joj, nemoj meni Horoza, kuriru moj, more me neko vidjet od vidjenije raje sa kokoskom! Urinirat cu pos'o!"

"Daj vamo, reci Mitar, (bas onako kako normalni ljudi govore,... tako da mu vjerujes - tak'a boja glasa)...ja znam sa zivinom!"

Sare mu dade Horoza, a On ga (Mater mu jebem), uhvati za noge i okrenu naopako!

Horoz zatalaha krilima, cu se tu i nekakav urlik...kokodak , sta li...a to je uostalom isto - kad si mali!

Kokodakkkk!

Sletim ja u opasne vode rijeke Crkvene. Nista se nisam bojao, osim stakora, posto su bili duplo veci od nasih domacih iz podruma, al' nekako taj dan ih nije bilo.

Uhvatim poznati i dragi sako moga Oca, za rukav, normalno, jer je sve ostalo bilo natopljeno smradom Crkvene...hitnem ga na obalu.

Sako poleti, i pade pravo u prve redove posmatraca, Mitru Medovicu na glavu. Ovaj od velikog straha i soka, ispusti Horoza.

Cu se jeziv vrisak, pomalo potmuo...a i kakav bi bio kad si ispod mokrog sakoa?! Mislim taj vrisak! A sako ... smrdi i dalje!

Horoz odleti!

Ja sam u Crkveni...predstava gotova...niko u mene vise ne gleda.

"Daj 'vamo , sta si spopo sako!?"...cujem Majcin glas.

Vrti sako , prevrce...kapa prljava Crkvena po njenim nogama.

"Nema,nemaaaa, nema nista,...Havoooo!"

Debela ruka se spusta prema mojim rukama. Poletih u zrak ko pilot, a slijedeci moment...trehnuh ponovo na banjalucki asvalt.

Eh, tu se vec lakse snalazim!

"Svaka ti dala, kuriru moj... ne bi ja to smio, ni p'jan!"...rece ljudeskara.

"Dje Horoz?"

"Eno ga sjeo na onog seljaka sa krumpirom."

"Uh, dobro je!"

"Samo malo mjesta narode"... promuca neko.

Vidjeo sam tada , po prvi puta covjeka sa jednom nogom, kako copa prema

centru situacije.

Bio je povisok, rijetke plave kose, zalizane unazad.Ona mu jedna prazna nogavica pedantno zasnjirana sa pojas. Druga nogavica, sa valjda nogom unutra...popeglana...da se posijeces na nju.

Dvije drvene stake rasirio da bude stabilniji.

"Havo...prazno...Havo...gangisteru banjalucki...onaj najgori...dje su pare"-vristi Mjaka.

"Joj, gospoja ... nek me trehne grom iz vedra neba... ibreti se Hava...evo sada odma' ... ako sam ja kopala po dzepovima i nesto uzela! Ne daj bozzzzeee!"

Tek sto to Hava izgovori, nesto zestoku sjevnu... zaslijepi banjalucku jaliju okupljenu na mjestu dogadjaja...i jos se cu nesto kao potmulo...buuum.

Sad, mozda se culo i kao blllap... stvar je svjedoka, ali je samo ostalo zabiljezeno da je sva raja polegala na zemlju. Moj Horoz samo kukuriknu...ko biva svanulo!

Hava podigla ruke u zrak, moli Alaha za oprost, vristi : "Evo sve cu vratiti, sve cu vratiti, Alahu dragi ... jeble ih pare ...samo im je do para!"

Ljudi stisli sake i trljaju oci. Sto vise trljaju, manje vide.

"Jebote, sta bi ovo?!"...upita Osman.

"Ja znam, ja znam...trljajuci oci vriska Aksman"

"To vam je najnovija rijec americke tehnologije...blic!"

"Gospon gdje ste nabavili tak jak blic, on bi mogel slikati i vu mraku, a?"

"Sta nabavio, progovori covjek sa tri noge... zarobio od mrskog nam okupatora...etoooo!"

" Uh da sam ja znal da ima takvih stvari vu ratu, isel bih i ja!"... rece Aksman sjetno.

Pred nama stoji covjek bez noge u ruci mu nekakav aparat, masina , sta li, a na njemu far k'o u FAP-a. Ogroman i sjaji, tj sija na suncu, dakako banjaluckom!

"Ajmo drugovi sada jos jednom... vi policajac stanite tu, vi drugar'ce tu, ti mali u gacama tu, ti drug tu.. .e tako... a sad vucite svi taj kaput...takooo, takooo, ti vuci jace, e takooo!! Pa vuci ... povuci konju jedan, jaceee!"

"Stani , bolan , slikar, rece Mitar, reci kad ces da osines da oci zatvorimo!"

"Evo, sa'cu osiniti... zatvaraj oci! Ali vucite...takooo!" I opet ...tres!!!

Osinu slikar ponovo. Horoz kukuriknu! Ponovo!

"Kol'ko puta more svanut' u jednom danu?"

"More u Banjaluci svanut' hiljadu puta u jednom danu.. .sve dotle dok ti ne smrkne.

A kad smrkne... onda vise ne svice... barem ne nama banjalucanima!

Kad smrkne - ne svice!"

"Ja vala...kad smrkne...onda smrkne!"

Niz padinu Bezistana zacu se buka. Spusta se bijeli Taunus M-17, sa sivim krovom i onim krivim farovima.Tresti limuzina k'o tenk da ide.

Stade auto pred nasom gomilom. Motor se ugasi ali auto jos jednom poskoci k'o konj kad mu suknes ljutu papriku u prkno!

Vec je postalo poprilicno vruce.

Izlazi lijepi Mile sofer, ko narodni heroj, u kuznoj jakni, zakopcan do vrata!

Jakna mu je pripadala po pravilu sluzbe, k'o da se sofer ne prehladi ... ali niko nije zamisljao da se kozna jakna zakopcana do grla nosi ljeti!

"Joj Mile, sta sam ti ja rekao za voznju... izusti moj Otac."Kojom to brzinom ceras auto, os razjebat i kuplung i diferencijal i bobine...i...i...i..

"Vrata!" - dreknu Osman!

"Nemreju se vrata razjebavat kad nisi u propisnom giru!" rece Aksman.

"Aj mene sto nisam u partizanima ... da streljam ovu dvojicu...samo tako...takatakatakatak!"- sapuce Medovic.

A onda vrisnu..."ubit cu jednom ...matere mi!!!"

"Pa ti si mi rek'o sefe Franci kojom brzinom ides uz brdo, tom ides i niz brdo. Jel tako!?"... cereknu se Mile.

"Tako je Mile, ali gdje ti je brdo od "Cajaveca" pa dovde.

"Pa nema , al' ja kako sam ubacio pred firmom u drugu, kontam ima ova nizbrdica kod Bezistana...pa to ti je to. Ko rekoh, da se pripremim! A i da ne mjenjam brzine svaki cas...k'o kakav supak, mogu nesto razjebat!

Maluzina ti je to!"

"I sta je sad ovo, Havo... prazni svi dzepovi?!"...ocajna je moja Majka.

"Ama , nisu zenska glavo - vidi u gornjem zadzepku... imal' sta?" I Hava ko biva dize radoznalo svoju glavu. Mitar otrgnu sako od moje Majke!

"Dje, velis...Havo?"

"U gornjem... dje ide maramica", hladno ce ti Hava.

"Ima , ima , ima ...pun je, pun je i suh, samo se na kraju malo pokvasio!

vristi Mitar.

"Jel' ovo druze Bnbrunbrandbrunke taj belaborat?", upita Mitar Medovic sav zasijao k'o brigadir kad prima znacku udarnika.

"Vala , jest'... smireno ci ti moj Otac! To je taj nazovimo, belaborat!"

"To je to!"

"Pa onda idemo pred Marsala, narode!!"... zaurla Medovic.

"Boli nas kurac ... nemamo se cega bojat' - zadatak je izvrsen, narode,i jos Franci...sad samo ti da ne zaseres... osramotis Banja Luku, samo to citaj , sto si napis'o! Nemoj srat' nesto sam od sebe!"

"Do tebe je , Jarane, da nam Banjaluku osvjetlas!"

"Ljudi pozurite, vapi Mile sofer, poslao me direktno Generalni Franjo Kalodzera po cika Franca i taj govor... i dobro dje vas nadjoh...sretna mi bila moja majka!!".. zakljuci Mile sofer. "Eno , Tita i Jovanke na samim vratima Vabrike ... jebo te!" "Letite Raja!'

"Letimo,Mile!"... rece Osman.

Djes ti letit' , Osmo, Majke ti?"...zlurado upita Medovic! I baci smijuljak na raju... bas umiljato!

"Os ti bit' na galvanizaciji kad Stari naidje, kad nesto ... ko recimo -pukne...os ti bit' tamo... reci! More , Osmo ostat' spavat', al' dje ce tebi glava krkane jedan, onaj, bosanski! Ne mere inspekcija u Cajavecu, brez mene!

Sta ako nesto pukne!"... smireno zavrsi Osman.

"Sto da puca, dragi Osmane ... idi ti , pa ne daj!" diplomatski zakljuci Mitar.

Moja Majka, sa Havom se zustrto prepire, Povlace se za kosulje, tj. bluze...

Sare samo nesto prisapnu Havi i nesta graje. I jos namignu Havi...i jos joj rece...sutra stara... i jos rece, kod fijakera...i jos rece , idemo moj mali kuriru...i jos rece , Zoro ne brigaj, i jos rece meni: "Svega ce biti smo nas vise nikad nece biti!".

"Kolk'o ti siceva , Mile imas u tom autu?" - upita Mitar.

"Ima dva naprijed, i dva nazad!" - referira Mile.

"Onda'k cemo, 'vako...Ti Mile vozi, do tebe cemo Mandic i ja, njemu u krilo Franci.. .a ozad mozemo nagurat' Zoru , onog pokvarenog Osmana, i onog supka Aksmana...jel ova dobra?"- razdragan je Medovic.

"Ja bi i Petka"...veli Majka.

"Kojog Petka, Zoro , luda glavo?"- Mitar ce ti zabrinuto a i otsutno.

"Pa naseg Petka!"

"Kako naseg Petka, luda zeno, od kad' ga znas?" radoznalo upita Mitar.

"Pa od maloprije od kad sam kupila krompir od njega!"... ne da se moja Majka.

"Dje cemo njega, blentava zeno?!"

"Joj , tebe , Mitre, konja... pa u peta vrata!"

"Otkud maluzini peta vrata luda zenska glavo?"... cereka se Medovic ...nadmocno!

"Mile .. .pritisni peta vrata!" zapovijedi Majka.

Mile pritisnu...otvori se gepek!

Mitar i Mandic...usrali se od straha! Trebalo je to vidjeti...jebo te, opis nista ne bi vrijedio.

"Dobro onda, neka udje Petko u peta vrata"... rece Mitar!

Udje, udje al' sa krumpirom, isusti moja Mjaka!

"Pa koliko krumpira, Zorooo?"

"Pa to sto ima - dvije tri vrece...i gotovoooo!"

Jadni Petko strp'o krumpir u gepek, dvije vrece sa strane, jedna u sredini i na njoj sjedi, rasirio svoje duge noge kao zabac, a onaj mu poklopac stao taman na sred glave.

"Jel' 'vako dobro?"... kroz prozor Taunusa upita Medovic.

"Dobro!"... prolomi se hor seljaka .. samo da se rijese budala... bas dobro!

"Sare, vodi tog malog u dom sirocadi ... i oduzmi mu horoza...a onda plaho leti u hapsanu.. tamo razduzi horoza!"

"Jasno!"

"Ma jel' jasno?"... hoce Mitar potvrdu svoje naredbe.

Sari se nije dalo naredjivati!

"U kak'i dom...Mitre, budalino!?"

"Ma u dom "Radu Vranjesevic...konju!"

"A , tamo da bacim malog... evo me letim!" "Jasno, jasno, ko dan!"

"Ti, Mile pali i vozi samo prvom brzinom!"... naredi Mitar.

Mile krenu, Taunus poskoci, k'o oparen konj...zastenja i autombil, vrhunac njemacke tehnologije poveze banjalucke trudbenike u bolju buducnost.

Sare i ja smo stajali u banjaluckoj sadasnjosti...nije bilo nade da nas neko pokrene u bolju buducnost!

Samo onaj Taunus, uz ogromnu buku penjao se padinom Bezistana...auto poskakuje, kako poskakuje tako onaj poklopac od gepeka, Petka lupa po glavi, a Petko noge rasirio, k'o zabac, drzi onu svoju koznu kapu.. .i ne sluti

kao je najeb'o.

Najeb'o a i koji mu ju je kurac trebalo da dolazi u Banjaluku i prodaje krompir. Mog'o je sam sa svojom porodicom pojesti sve tri vrece krompira tokom zime ...polako, ovako, cini se ostat ce gladni!

"'Ajmo i mi polako, kuriru moj...dug je dan."...rece Sare i uhvati me za ruku.

"Jel' tebi nesto tukne?"...upita.

"Tukne govno...ovaj ...konjsko... razlika je "- rekoh.

Sare se nasmija!

"E, onda smo blizu nase kuce .. .Fijakerske stanice - Banjaluka!"

"Ne bil' ti bilo tesko skoknut do Milutna u "Zupski podrum" i uzeti za mene po litre rakije brlje,a sebi mozes uzet ...pivu! Veliku!

"Ne bilo mi tesko, ako ces mi cuvat Horoza!"

"Al', ja bi' vise volio ... sladoled!"... rekoh blesavo.!

"Jebo te sladoled, nisi treba, o's nesto da navuces i na pluca?!"...

"A i cujes ovaj smrad od garevine! To Mujo u "Lovcu" raspalio rostilje. Ode ja po dvije velike ... pa ko ce prije!"

"O's ti' Mali, s lukom?"

"Cega s lukom?"

Jebiga, ja nisam znao sta da odgovorim... do tada sam jeo smo cevape, bez cevapa, i kad Cika Mujo umoci... a za dvije banke.

Mi smo to zvali mocha!

Stariji su govorili..."prazna sirotinjska lepinja"!.

Jebajiga ... bila dobraaaa! ... ako imas dvije banke...!

Stade Taunus 17 M, pred broj 9 u ulici Brace Lastrica. Da je trebalo voziti jos dva metra - ne bi moglo. Pusilo se sa svih strana. Putnicima u autu to nije bilo nista neobicno ... pusi i lokomotiva , pa ide.To je to valjda!?

Jedino, Mile sofer rece: "Ja pametna auta... sam stade dje treba... jebote!"

"Ma , prokuh'o ti je Mile, some jedan, bosanski!"... prosapta kroz zube moj Otac, rijetko nervozan.

"Prokuh'o! cujete li ovo ljudi ... auto, a kuha! Jebes brak, ne treba zenidba, auto nam kuha!" valja se sofer Mile od smijeha.

"Prokuh'o, jakako, blentovino bosanska!"... bio je zadnji komentar moga Oca.

"Dje si ga to MIle ukljucio, da prokuha?"...zaprepasten i radoznao je Medovic.

"Nidje, sve je sam uradio!'- rece Mile, i samo slegnu ramenima i sam u cu

kako se to moglo desiti ... a i najgore, sta to znaci kad ti "maluzina" prokuha? Da li je to dobro ili lose za auto? Jebeno pitanje, tada u Banjaluci.

Onaj Giovani a ni Heler se jos nisu bavili automobilima, samo sastavljali kradene bicikle u nove ... pa se nije imalo obratiti kome za savijet.

Osmo kliznu svojim guzovima pravo prema haustoru.Tako i treba, pravi majstor zna kad treba zbrisati.

Aksman stao ispred haube. Niko ni ne pomislja da se to moze otvoriti...i samo rece :"treba kanta vode autu!"

"Cegaaaaa, Aksmane ... budalino... vode autu ?!!! Joj, raja, sto vi u Cajavecu zaposljavate budale ...vode autu, mozda je trebalo i pivu da mu platimo kad se ver'o uz Bezistan ... pa nije ti ovo konj, da ga napojis...sa's i zobi traziti da ga nahranis, jeldeeee!"... Bio je Mitrov ljuti komentar.

Mandic se nije pomjerao. Drzao se za pendrek i samo ocima zvrljao po okolnim prozorima. Ovo u vezi vode i piva za auto nije skont'o!

"Jebo ovo, leti Franci po onaj novi sako pa cemo do Fabrike" - naredi Mitar.

Moj Stari se nije bojao nikoga i nicega...osim samog sebe...jebajiga...takav slucaj!

Zato nista nikad nismo ni imali, ni videndicu na Vrbanji, ma ni bicikl i jos stosta sto je normalna raja imala.

Udjose svi u boravak (trpezariju). Ceka se moj Otac iz spavace sobe sa novim sakoom.

"Joj, Zoro u tebe nereda...eto ti i luster razbijen!"...ko za sebe rece Mitar.

Majka ga samo presjece...dakako ocima! A zaskiljila!

Njemu to nista nije znacilo! Otac izadje iz spavace sobe u onom nakaradnom saku.

"E, Franci , sad se samo nakrivi...i eto te k'o normalan!" rece Medovic.