Ivana Matijević: Intervju - Lana Bastašić

Odrastanje u Banjaluci mi je pomoglo da vidim ono najgore i najbolje u ljudima

                                       Foto: Radmila Vankoska

Oko ovih motiva odigrava se prijateljstvo dveju drugarica, oni ga pokreću, ponovo ih sastavljaju ili rastavljaju, a sve to u zemlji čuda zvanoj „Bosna“ u kojoj, baš poput kakve rupe u koju za belim zecom upada Alisa, vlada večiti sumrak. U tom sumraku junakinje romana odrastaju, jedna ostaje tu, a druga mu se vraća ne bi li nekako razrešile svoj odnos, ponovo ga uspostavile ili prevazišle definišući tako i same sebe. Slojevitost romana podložna brojnim iščitavanjima i tumačenjima nadovezuje se na njegovu uzbudljivost poput kakvog road movie-a. Prepoznao je to i Ninov žiri koji ga je uvrstio u najuži izbor, a jedan od članova u konačnom ishodu dao mu je i jedan glas.

* Počeću sa „neknjiževnim“ pitanjima. Vas i ovogodišnjeg dobitnika Ninove nagrade, osim pisanja i ulaska u uži izbor za ovo priznanje, povezuju još dve stvari – iskustvo rata u Bosni i to iz perspektive deteta. Da li je i u vašem slučaju, kao kod Tabaševića, to iskustvo i lično, a ne samo iskustvo vaših junakinja i, s tim u vezi, imate li odgovor na pitanje koliko će još generacija sa ovih prostora baštiniti posledice tog iskustva?

– Mogla bih da govorim o odlasku iz Hrvatske, o nedostatku struje i nekih osnovnih potrepština, o odlascima u sklonište, itd. Ali moje iskustvo je prvenstveno iskustvo privilegije budući da sam odrasla u gradu u kojem moja porodica i ja nismo morali da se plašimo samo zato što imamo „pogrešno“ prezime. Progovaranje iz pozicije žrtve jeste važno, ali za književnost problematično. Ono što je lično u mom romanu jeste jedan specifičan osjećaj Bosne ne kao stvarne geografske odrednice (koja može da ima svoje pozitivne i negativne strane) nego kao stanja duha. To je određeno stanje paralize i klaustrofobije, stoga i moja pripovjedačica kada govori o Bosni nije sposobna da je sagleda u cjelini. Suviše je emotivno upletena u taj mrak. Isto kao što nismo sposobni da objektivno sagledamo svoje roditelje. Još uvijek u njoj ima dosta bijesa prema istoriji koja je njenoj generaciji oduzela identitet, logiku, pa i prijatelje. Zato Bosna u mom romanu nije stvarna, ona je tek neki eho u Sarinom sjećanju. Svi mi baštinimo posljedice tog iskustva, ali ono što bitno jeste da li ćemo o tome govoriti i na koji način. Hoćemo li biti sposobni pobrojati sopstvene privilegije. Nije me interesovalo da pišem realistične priče, jer sam rat nije i ne smije da se shvati kao realnost. Nije me interesovalo da ga objasnim, da mu tražim poentu, da moja naratorka bude „vjerodostojna“, jer bi to bilo etički nedopustivo.

* U romanu nedvosmisleno imenujete mesto zbivanja u kome se junakinjama za vreme rata u Bosni sve dešava. Jedna od njih zbog svog etničkog porekla trpi verbalno nasilje i iživljavanja suseda, nestaje joj brat, a njena majka u pokušaju prilagođavanja i spasavanja menja im imena i prezime. Mesto je Banjaluka. Je li i ona deo vašeg ličnog iskustva i kako danas vidite taj grad?

– Oduvijek sam prema Banjaluci, kao i mom rodnom Zagrebu, imala nekakav ambivalentan odnos. S jedne strane, osjećala sam da su to na neki način „moji“ gradovi. Bukvalno i figurativno, u njima sam napravljena. Moj jezik, neka ideja mog identiteta, neodvojiva je od njih. S druge strane, oduvijek sam se u oba ta grada osjećala kao strankinja. Ne zato što sam ja sad nešto bolja ili gora od drugih, već prosto zato što nisam uspjela da izgradim to osjećanje pripadnosti, odnosno doma. Kada smo se doselili u Banjaluku, imala sam jak zagrebački akcenat, stoga sam nekako od početka bila tuđa. Kasnije je akcenta nestalo, pa sam sad tuđa u Zagrebu. Ono što ja smatram lijepim u Banjaluci su prije svega neki ljudi koji su uspjeli da ostanu budni usred sveopšteg ludila i ne prihvate logiku straha i podjele kao normalnu. Takvi ljudi su rijetki. Odrastanje u Banjaluci mi je stoga pomoglo da vidim ono najgore i najbolje u ljudima, odnosno u Čovjeku. Kao, uostalom, i u sebi samoj.

* Iz te rupe u koju je propala rođenjem i u pokušaju da dostigne belog zeca, jedna od junakinja, ona koja priču pripoveda, spas i „normalnost“ u „stvarnosti“ potražila je u egzilu. Ipak, i zec i „doživljaji“ i odrastanje, ostali su u toj rupi i postali materijal za priču. Da li ste i sami iz sličnih pobuda kao vaša junakinja izabrali apatridsku poziciju i da li ono što je ostalo iza vas proživljavate pre svega procesom transformacije u literaturu?

– U jednom trenutku odlazak iz Banjaluke za mene nije bio izbor, nego potreba. Poznajem ljude koji mogu da podnesu dosta toga, koji mogu da izgrade živote unutar tog bezumlja, ljude koji bi možda otišli ali nemaju tu mogućnost, a poznajem i heroje koji su dovoljno jaki da se s tim bore i koji se svakodnevno trude da vrate ljepotu, unutrašnju i vanjsku, tom gradu koji sam napustila. Ali ja nisam heroj. Na mene je sve to previše uticalo, osjećala sam zaista da mi je ta zemlja čuda prešla u krvotok i da neću biti dobro ako tamo ostanem. Bilo je u meni previše bijesa, i tuge, i nekakve nemoći da bih mogla da sjednem i pišem o tome što me okružuje. Zato mi je bilo jasno da moram da odem, bilo gdje, i ne samo da pišem o tom gradu nego i o manama i slabostima takve, pristrasne i ljute, pripovjedačice. U to vrijeme sam se dosta bavila životom i stvaralaštvom DŽejmsa DŽojsa i on me naučio da ponekad najmanje možeš da pomogneš svom gradu ako ostaneš u njemu. Ako zaista želiš da mu budeš od neke trajne koristi kao pisac, onda je možda bolje izmjestiti se i izdaleka mu, hladne glave, staviti ogledalo u lice, koliko god mu se to u ovom trenutku možda ne sviđa.

* Iz te pozicije – ne samo života u Španiji, već i života u španskom jeziku jer na tom jeziku uređujete jedan književni časopis, kako vam izgleda pisanje i „boravak“ u tzv. našim jezicima? Može li se on – jezik ikada potpuno napustiti, pa tako najzad i prostor koji nastanjuje?

– Odlazak iz jezika, naročito onog svakodnevnog jezika ulice, mi je s jedne strane pomogao da taj jezik sagledam izvana. Pisati na maternjem jeziku je zapravo najteže jer mogu da vam promaknu klišei, ustaljene fraze, riječi uzete zdravo za gotovo. (Kao npr. fraza „zdravo za gotovo“.) Maternji jezik je kao voda, teče suviše lako i u svim pravcima. Strani jezik vas tjera da stanete i zapitate se šta neka riječ zapravo znači, koja je najbolja za to što želite da kažete, a to je ono što svaki pisac mora da radi. U tom smislu mi je dobro došlo izmjestiti se iz svog jezika i preispitati neke njegove „istine“. S druge strane, nedostaje mi živ jezik, kolokvijalizmi, dijalekti, jezičke igre, jer samo u njemu možete da izgradite vjerodostojne i žive likove. Ali srećom imam auditivno pamćenje, pa se najbolje sjećam stvari koje sam u životu čula. Ne sjećam se lica seljana koji su dolazili da igraju karte sa dedom, ali se sjećam kako su govorili. „Zatvori oči i vidi“, kako napisa DŽojs. Taj moj jezik, koji više nema ni ime ni državu, je uvijek u meni gdje god da odem. U njemu se ogleda istorija moje zemlje, književnost cijelog regiona, ali i vrlo lična istorija pojedinca, svega što smo pročitali, vidjeli, iskusili. Kao otisak prsta.

* Ne samo da je ovo vaš prvi roman, u stručnoj javnosti naglašava se i da je ovo prvi roman o ženskom prijateljstvu (ne, dakle, o lezbijskoj ljubavi, takvih romana već imamo). I, zaista, priču dveju junakinja pratimo baš kao bilo koji muški pandan u domaćoj, ali i svetskoj literaturi. Znate li možda i šta mislite – da li se i muškarci čitaoci poistovećuju sa vašim junakinjama, kao što to čine žene (u slučaju vašeg romana, ali i svih onih vekovima pisanih iz muške perspektive)?

– Svaki čitalac, odnosno čitateljka, je drugačiji. Javile su mi se neke čitateljke kojima se Lejla uvukla pod kožu, kao i neke koje ne mogu da podnesu. Isto je i sa muškarcima. Knjiga zapravo čita njih, a ne obrnuto. Drago mi je zbog toga. Ono što sam primijetila jeste da većina muških čitalaca, među onima s kojima sam imala priliku da razgovaram, preferira moju pripovjedačicu Saru, a Lejla im je ili neuhvatljiva, ili previše neobuzdana. Mislim da to ima smisla budući da je Sara odrasla na muškim narativima i gotovo i sama ponavlja taj način muškog gledanja i opisivanja druge žene. Srećna sam što danas imamo ozbiljne čitaoce koji mogu da se zainteresuju i za one priče koje ne govore isključivo o njima, odnosno njihovoj demografskoj grupi. Ako će neki muškarac preskočiti moju knjigu jer vidi da su u njoj dvije prijateljice glavni likovi, to više govori o njemu i neozbiljnosti njegovih čitalačkih kriterijuma.

* Kakav je vaš stav u vezi sa ženskim pismom i šta biste vi pod tim podrazumevali – je li to tema, ženska perspektiva pripovedanja, način, stil, poetika…?

– Moj stav je jasan: želim jednoga dana dati intervju u kojem se to ne pominje. To će značiti da smo zaista postale dijelom mejnstrima i da se više ne markiramo kao različite, ili drugačije, u odnosu na dominantno „muško“ pismo. Ne vidim po čemu je Prustovo djelo više „muško“ od npr. romana Agote Kristof. Za mene je svrstavanje po vanknjiževnom kriterijumu problematično jer sam se često našla u istoj grupi sa ženama s kojima se ne slažem na političkoj, društvenoj, pa ni umjetničkoj osnovi. To ne znači da nema diskriminacije i da su žene i dalje manje prisutne u čitankama, nazivima ulica, itd. Ali ja ne želim da radim i postojim unutar getoiziranog prostora. Mene zanima veliko igralište jer smatram da ima više smisla obraćati se neistomišljenicima, ostvariti male pobjede u velikoj areni, a ne samo uživati u aplauzu onih koje već dijele tvoje mišljenje. S druge strane, od nas spisateljica se očekuje da budemo nekakve šampionke koje jednim potezom ispravljaju sve nepravde i progovaraju o svemu tome na najbolji mogući način, po mogućnosti u jednom romanu koji onda ili mora da bude remek-djelo, ili je razočarao i nas i naš „pokret“. Moj roman nije ženski roman, nego roman. Moja književnost nije ženska književnost, nego književnost. Ja sam žena, feministkinja, i kao takva smatram da imam apsolutno pravo da učestvujem u dominantnom, mejnstrim dijalogu.

* Najzad, kako vidite poziciju spisateljica u našim društvima i našem jeziku? Zanimljivo je da se u pomenutom užem izboru za Nin po prvi put našlo više žena – četiri naspram dva muška autora, ali je u konačnoj odluci ipak i opet prevagnulo jedno muško ime?

– Svako od šest finalista imao/la je apsolutno jednako pravo da dobije tu nagradu bez obzira na rodnu pripadnost. Isto tako bismo mogli reći kako se među finalistima našlo troje starijih pisaca, a pobijedio je mlađi. Naprosto ne vidim tu vrstu logike. Treba da pozdravimo raznovrsnost, i rodnu i dobnu i poetsku, kojoj smo posvjedočili ove godine u užem i najužem izboru za NIN-ovu nagradu i da se borimo za to da razlozi te nagrade uvijek budu isključivo književni, a ne politički, ideološki, ili bilo koji drugi. Ne želim dobiti nijednu nagradu samo zato što sam žena, upravo iz razloga što su mnogi dobili brojne nagrade, poslove, privilegije, samo zato što su muškarci. Na taj način bih učestvovala u toj istoj logici podjele i isključivanja. Ali želim da ja i druge spisateljice budemo uzete u obzir na isti način, pročitane sa istom znatiželjom i pažnjom ne samo od strane žirija, nego i izdavača i urednika, preporučene od strane knjižara, itd. Na kraju svega, velike knjige govore više o nagradama, nego nagrade o knjigama. Činjenica da Marse Rudureda nije nagrađena za „Dijamantski trg“ je i dan danas velika sramota u istoriji nagrade San Đordi u Kataloniji. Niko se ni ne sjeća pisca koji je te godine pobijedio samo zato što je muškarac. Dakle, važno je pružiti svima istu priliku, a na nama je da je iskoristimo najbolje što možemo i da se ovim poslom bavimo predano, ozbiljno i najbolje što znamo.

Biografska beleška

Lana Bastašić rođena je 1986. godine u Zagrebu. Pre svog prvog romana „Uhvati zeca“, objavila je zbirku poezije i dve zbirke priča i knjigu priča za decu. I priče i poezija su joj nagrađivane, a za neobjavljenu dramu dobila je nagradu Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Živi u Španiji, gde uređuje književni časopis Carn de Cap i vodi školu književnosti Bloom.

(Danas.rs)