Po uzoru na desetljećima davane "gospodske balove" u Banjaluci, održavane za vrijeme austrougarske okupacije, po završetku Prvog svjetskog rata Banjaluku su zapljusnuli balovi - novoproizvedene gospode, skorojevića. Njima se u svojim ‘satiričnim listićima’ ponajviše bavio ugledni banjalučki apotekar Tomo Mirković. Njegovo oslikavanje balova je sociološka slika i, zacijelo, vjerni prikaz realnog, moglo bi se reći "fotografski uhvaćene slike":
“Neki dan mi je pričao Hadži Kućo (Poljokan, ugledni banjalučki trgovac - op. A. R.) - a on neće lagati - da prije petnaest godina u Banjoj Luci nije bilo ni deset domaćih familija, koje su trošile viks za cipele. Danas nema ni jedne osobe, koja diže prašinu po aleji, a da nema balsku toaletu, Prije rata kod nas su bili rijetki balovi - njih su isključivo davali stranci: oficiri i činovnici. Banjalučani su se klonuli takvih zabava, jer su smatrali da se lo protivi moralu. Koja bi 'naša' gospođa prisustvovala takvoj zabavi, ušla bi odmah u pjesmu i 'ako nije Mara rađala', niti je bila ‘udovica Alajbega Kaduna!' Zamislite decolte:
Da joj puca jelek na prsima!
Bjelje su joj ruke od rukava,
Crvenije noge od šalvara!
(po ovoj bi pjesmi izgledalo, kao da naše uzor Ijepoticc imaju crvene noge kao - majmuni!)
I u carstvu životinja poznati su plesovi. Prirodopisci pišu i pričaju, da životinje plešu, da pokažu svoje perje ili dlaku, i svoju veselu ćud, samo da se dopadnu. Mačke, vrapci, čavke, majmuni, švrake i međedi u tome su pravi virtuozi. Ženke vole da igraju pred mužjacima, mužjaci pred ženkama, ali zmešano - nikad. Tom prilikom 'šecuju' i uglavljuju – ‘zaruke’ - ako se za njih tako može kazati, jer imaju samo noge.
Tako je i u nas bilo u lijepa stara vremena, da su se momci i djevojke u igri izlagali i natjecali, da se ožene ili udaju, ili - ako su igrale udovice - da se usreće.
Kolo vodi Arsa,
Ala se talasa!
Tada mora da su kola bila vilovila, plahovita, jer: ko u kolo skače, u noge se uzda! Odatle i ona poslovica: Baba dala groš, da je puste u kolo, a pet bi dala, da je puste iz kola. To je bilo prije... davno!”
Ugledni Banjalučanin Tomo Mirković između ostalog objavio je i: “Danas svaki đavo igra. I kad god vidim naše plesove, uvijek mi dođe na pamet: 'Hrvali se ljetni dan do podne'. Marka su spopale bijele, a Musu bijele i krvave pjene. Ne vjerujem, da su Markova i Musina dolama
poslije toga hrvanja bile u lošijem slanju, nego li što su bluze i frakovi naših kavalira i kavaljerica poslije pola noći.
Nije ni čudo, jer bi naše kavalire i kavaljerice - prije nego li što počnu da uče 'francuske' igre morali prohodati po – Sali. Nije to baš tako lahko. ko je naučen da se muva po dernecima, panađurima, vašarima i zborovima, ne može se lako snaći u salonu - pa makar to bio i banjalučki!"
Nadrealizam? Ma kakvi! Godinama su se glasno u mom prisustvu, toga prisjećali postariji Banialučani, koje sam poštovao i rado ih slušao.
Aleksandar Aco Ravlić (“Banjalučke vesele anegdote”)
No comments:
Post a Comment