Norah Jones - Will you still love me tomorrow

Olivera MiIosavljević: Rehabilitacija saradnika okupatora ne može promeniti istoriju

(in memoriam istoričarki - antifašistkinji Oliveri Milosavljević)

Istoričarka Olivera MiIosavljević, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu, napisala je još davne 2006. godine knjigu "Potisnuta istina - kolaboracija u Srbiji 1941-1944". Knjiga je štampana u više nego skromnih 600 primeraka. Mada je od tada prošlo devet godina, ta njena knjiga je aktuelna i danas, kada i pojedini istoričari uz podršku političara na vlasti pokušavaju da izvrše rehabilitaciju saradnika okupatora i da nateraju sud da zažmuri i ignoriše istorijske činjenice. U međuvremenu, profesorka Milosavljević je napisala i knjigu "Savremenici fašizma - Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941."

* Poslednjih 25 godina od raspada SFRJ u toku je rehabilitacija poraženih snaga u Drugom svetskom ratu. Na kraju će ispasti da su nacisti i njihovi saradnici zapravo pobedili. Kako Vam se čini ta nova podela snaga u Evropi i, naravno, u Srbiji?

- U novije doba je postalo jasno da je istoriju moguće višestruko zgodno (zlo)upotrebiti, i za obračun sa stvarnim i zamišljenim političkim protivnicima, i za izgradnju novog identiteta, i posebno, za objašnjenje savremenih neuspeha... Samo u tom smislu je moguće analizirati i rehabilitaciju poraženih snaga u Drugom svetskom ratu, i satanizaciju pobednika, i nemušte pokušaje vrednosnog izvrtanja istorijskih činjenica. To nije karakteristično samo za naše društvo, to je prisutno u čitavoj Evropi, posebno u istočnoj, ali je za nas najvažnije ovo što se događa u Srbiji i okruženju, jer je vezano za prepravljanje nacionalne istorije po meri savremene vladajuće ideologije. Ta višestruka upotreba služi i za obračun te vladajuće ideologije sa imaginarnim neprijateljima, ne zato što su tu i što su opasni, već da se slučajno ne bi ponovo odnekud pojavili: nacionalizama sa jugoslovenstvom i internacionalizmom, neoliberalizma sa socijalizmom, novih oblika fašizama sa komunizmom.

* Stalno se govori o tome da fašizam ne spava. Mislite li da su strah od islama, emigranata, loša ekonomska situacija, nezaposlenost... u Evropi u poslednjih 20 godina doveli do povećanja nacionalizma, ekstremno desne političke retorike i ksenofobije i da li će to, na kraju, opet završiti nasiljem?

- Nasilje je stalno prisutno, samo što ga Evropa u svojoj evropocentričnosti primećuje samo kada se dešava na njenoj teritoriji. Od svih faktora koje ste pobrojali, za radikalizaciju nacionalizma je najvažnija ekonomska kriza i njene propratne pojave, zato što ona proizvodi zahvate u iracionalno kako se racionalni problemi ne bi prepoznali kao produkti postojećeg sistema, već pripisali delovanju iracionalnih neprijatelja, bilo "drugih" i "drugačijih" grupa, bilo drugih ideologija, bilo "krive" istorije. I nacionalizam i ksenofobija i čitav desni ideološki spektar se hrane iracionalnim objašnjenjem postojećih problema kako bi se sprečio zahvat u suštinu sistema koji je proglašen najboljim od svih svetova.

* Preti li Evropi novi fašizam prepakovan u nacionalizam, kako je to mnogo opširnije rekao Umberto Eko, ili se valja neka nova ideologija?

- Fašizam je uvek nova ideologija. Kao što se i prvi put javio kao rezultat ekonomske krize kapitalizma koji je iracionalnim nacionalnim romantizmom, vraćanjem u izmišljenu prošlost i prepoznavanjem nacionalnih "neprijatelja" odgovornih za sva zla nanesena "naciji" proglasio nužnost obračuna svim sredstvima i duhovno i fizički militarizovao "naciju" do krajnjih granica, tako se u sličnim okolnostima može uvek i svuda ponovo razbuktati, ali je sigurno da neće biti isti kao što je bio pre osamdeset godina. To je razlog što se evidentne pojave novih oblika totalitarizama danas teško prepoznaju iako su tu oko nas. I u prošlosti se fašizam javljao u različitim formama u zavisnosti od neposrednih okolnosti u svakoj zemlji, ali je svim tim formama zajedničko svojstvo bilo da su pripadale desnom, nacionalističkom, militarističkom i autoritarnom spektru. Neki novi fašizam sigurno bi se razlikovao od onog iz prošlog veka bar u meri u kojoj se i okolnosti današnjice razlikuju od onih prošlih. To ne znači da bi bio manje razoran po civilizaciju od onog prethodnog, samo ako bi mu se, kao tridesetih godina, dozvolilo da se razmaše i postane svetski proces.

* Veliki je politički pritisak na sud da se rehabilituje general Dragoljub Mihailović, a dobro je poznato da je svesrdno sarađivao sa okupatorima Srbije. Da li će istorija, ako bude rehabilitovan, onda morati iznova da se piše?

- Naravno da neće. Ideološko-političke odluke savremenih sudova koje proizvoljno tumače daleku prošlost ni na koji način ne obavezuju istoričare. Istoričari se bave analizom i saopštavanjem istorijskih činjenica u njihovom vremenskom kontekstu, a ne njihovim ideološkim "prepravljanjem" po savremenom političkom nalogu. Odluke današnjih sudova će biti zanimljive tek za istoričare u budućnosti koji će analizirati ideološku sliku ovog našeg vremena i objašnjavati kako su i zašto sudovi u današnjem kontekstu i po meri današnjih političkih potreba posle sedamdeset godina "prepravljali" istoriju, a sledbenici i inicijatori naivno verovali da je tu sliku prošlosti moguće nametnuti nauci.

* Kakve posledice to donosi?

- Posledice su višestruko problematične. Prvo, ruši se dignitet same nauke, jer se delatnost istoričara kompromituje stvaranjem utiska da je u pitanju proizvoljna ideološka priča koja je bez ikakve osnove, da njome može svako da se bavi bez ikakvog prethodnog znanja i spreme, da ne postoje nikakva pravila istoričarskog zanata, nikakav naučni metod... Drugo, i mnogo važnije, mlade generacije kojima je ova revizionistička priča primarno i namenjena, svesno se uvlače u klaustrofobični nacionalistički krug mišljenja u kome sve što je u prošlosti imalo nacionalni prefiks po definiciji postaje vrednost koju treba prigrliti i staviti u temelj sopstvenog identiteta - i kolaboraciju sa fašizmom i "vrednosti" koje je kolaboracija simbolizovala u toku Drugog svetskog rata, a to je podaništvo, konzervatizam, primitivizam...

* Kažete da pobeda nad fašizmom nije više izvesna, a da je kolaboracija sa fašizmom, posebno kod nas, proglašena za patriotizam, a ne saučesništvom u zločinu. Kuda ta relativizacija zločina vodi i da li je izbrisana razlika između dobra i zla?

- Naravno da je izbrisana, u danas stvorenoj slici Drugog svetskog rata sve je relativizovano. Ako se 27. mart proglasi avanturizmom, ako se ustanak protiv fašizma proglasi greškom, ako se kolaboracija sa fašizmom nazove patriotizmom, ako se pobednici nad fašizmom proglase novim okupatorima i ubicama, onda se dobije samo jedan rezultat: da je fašizam bio pravi izbor, da je sa njim trebalo sarađivati, da je njegove protivnike trebalo ubijati... Proglašenje fašizma za jednu od legitimnih ideologija znači njegovu direktnu rehabilitaciju.

* U jednom predavanju ističete da normalizacija nacionalizma proizvodi normalizaciju kolaboracije, a normalizacija kolaboracije direktno vodi u rehabilitaciju fašizma. Da li smo opasno odmakli u tom pravcu i kako to zaustaviti?

- To se više ne može zaustaviti. Šteta je već napravljena, i to nije nikakva naša specifičnost, to je opasan trend šire prisutan. Ali to više nije tema za istoričare, već za neke druge struke. Kao što sam već rekla, to istoričare ne obavezuje, slika Drugog svetskog rata za istoriju ostaje kakva je i bila - to je bio sukob divljaštva i dostignutih civilizacijskih vrednosti, njihovih rušilaca i onih koji su ih branili, a kolaboracionisti su bili na strani prvih, onih koji su proizveli pedeset miliona mrtvih, uništenje čitavih naroda, razorenu Evropu, spaljene ljude i ugušenu decu...

* Na početku Vaše knjige "Potisnuta istina", o kolaboraciji u Srbiji od 1941. do 1945, navodite da se slika o Milanu Nediću vratila danas tamo gde je i bila 1941. godine - tada ga je propaganda predstavljala kao Oca nacije... Koliko je opasno menjati istoriju?

- Istorija se ne menja, prošlost se desila i ostavila za sobom toliko tragova da je niko ne može promeniti. Menja se samo interpretacija istih činjenica koje su istoričarima uglavnom poznate. U poslednjih dvadeset godina od kada se vrši pokušaj totalne revizije istorije Drugog svetskog rata, mi nismo saznali ni za jednu novu bitnu činjenicu, nismo dobili nijedno istraživanje koje bi nam otkrilo nešto fundamentalno novo. Dobili smo samo novu "interpretaciju", novo tumačenje, a što je ono u sukobu sa uvek istim činjenicama, izgleda da nikoga ne obavezuje. Može se sto puta ponoviti da je Nedić samo spasavao narod, kao što kažu novi udžbenici istorije, ali to ne može da promeni npr. njegove govore u kojima je od svojih sledbenika zahtevao da ubijaju Hitlerove protivnike. 

(Aleksandar Roknić razgovarao je sa istoričarkom Oliverom Milosavljević)

(Danas)

Momcine!

Mujo Dzelic na svom facebooku:

BL. 12.10.2015, 12:15h, 12*C Susret poslije 20-30 godina - Predrag Canak, Mujo Dzelic, Ilija Tufnica Pletikosa, Mario Marčić i Dževad Pašalić.

Miljenko Jergović: Svetlana Aleksijevič, glas Crvenog čovjeka

„U našim ubogim južnoslavenskim provincijama neće biti lako onima koji će sad pokušati da čitaju Svetlanu Aleksijevič, i da shvate što je to Švedskoj akademiji bilo na umu kada je danas, u jedan popodne, gradu i svijetu objavila svoju odluku.A što bi tek bilo kada bi se našao netko da im kaže kako Akademija već dugo nije donijela tako hrabru, ali sa stanovišta književnosti i tako čistu odluku.“

Ko velim,ovaj citat i link gore, za nas Parkic, paše u ovo Miholjsko Leto i malo kruškove rakije (one od divljih krušaka), sataraš sa ljutom 'Somborskom paprikom“ i mladi sir sa bilo koje naše planine (samo onaj što škripi kada se od kriške odgrize).

Puno pozdrava sretnom penzioneru!

Esad Salkanovic

*********************************

Četvrtak je, jedan sat i dvanaest minuta. Upravo sam došao iz 
Van Gogha, gdje sam u izravnom prijenosu, putem stranice Nobelprize org., pratio proglašenje dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Poslao sam čestitku mom prijatelju i prevoditelju na bjeloruski Siarhieju Šupi. Još uvijek sam uzbuđen, i pokušavam, što duže mogu, produžiti svoje uzbuđenje. To je vrlo rijetko: događa se nešto veliko i važno, što ushitom prekrije sav jad, bijedu i nevolju svakodnevice, i svu banalnost života u zemlji u kojoj su tabloidi i facebook nadomjestili javnu potrebu za književnošću, za piscima, knjigama, i za razgovorom o onome što je pročitano. Naravno, nije veliko to što je proglašena Nobelova nagrada, i što će čak i onaj nepismeniji dio svijeta, Hrvatska radiotelevizija i ina poluglasila, o jednome piscu, tačnije spisateljici, od sada govoriti s drugim tonom i naglaskom, i što se Nobelova nagrada u jednom imenu smiješta onako kako se riječ plemeniti smjestila između riječi Ivan i Zajc, nego je veliko i važno to što je Nobelovom nagradom za književnosti ovjenčana baš Svetlana Aleksijevič.

Vrlo europski, a vrlo poseban izbor. Kao onomad, kada je nagrađen veliki Bugarin, Jevrej, Austrijanac, pisac njemačkog jezika Elias Canetti, ili kada je tri godine ranije, 1978. godine, nagrađen Isaac Bashevis Singer, pisac jednoga u dim nacističkih krematorija otišlog europskog jezika, ili kada je 1961. nagrađen veliki jugoslavenski (kog po pravdi nasljeđuju Srbi i još poneki bosanski Hrvat…) pripovjedač i romanopisac Ivo Andrić, koji je stvorio književnu priču o maloj i zaturenoj europskoj zemlji Bosni, i koji je u europsku književnu svijest vratio otomansku Tursku, kao njezin sastavni dio; te na kraju, isti je takav, vrlo poseban nobelovski izbor bio i sam Orhan Pamuk, koji je europskoj književnosti vratio veliku priču o gradu i o gradskosti naše civilizacije.

Da, bilo je prije Svetlane Aleksijevič nobelovaca iz Istočne Europe, ali ne iz tako skrajnute, ponižene i marginalizirane zemlje kakva je Bjelorusija, i ne u vrijeme u kojem Istočna Europa najednom više nije tema europskih demokratskih i književnih rasprava, nakon što su joj na prevaru umjesto žuđene slobode podvalili McDonald’sove banalne žderaonice. Bilo je i ranije istočnoeuropskih nobelovaca, ali nakon Aleksandra Solženjicina 1970. nije bilo onoga, niti one, koji bi riječju svjedočili o užasnome stanju svoga svijeta. Dok je Solženjicin sjedočio o zemlji gulaga, logora i krajnjeg poniženja kojem se izlaže prvo lice jednine, Svetlana Aleksijevič svjedoči o nečemu što je još gore i strašnije: svjedoči o porazu slobode i o gubitku posljednjih iluzija da je sloboda moguća. Možda za neku buduću generaciju, onu koja se još nije počela rađati, ali za nas žive, toga neće biti, mi živi svjedoci komunizma i zatočenici postkomunističkog svijeta, slobodu nećemo vidjeti. Je li pretjerano i ovo prvo lice množine, i uglavljivanje nas ovdašnjih u Aleksijevičkinu postsovjetsku i postbrežnjevljevsku paradigmu? Na žalost nije. Iako naša svakodnevica nije nekad bila usporediva sa svakodnevicom radnih ljudi i građana u zemljama realnog socijalizma, naše se postkomunističke nevolje nimalo ne razlikuju. Između Hrvatske i Bjelorusije, ili Hrvatske i Rusije, razlika je u nijansama, i, naravno, u veličinama.

Izbor Svetlane Aleksijevič još po nečemu pripada izuzecima: ona ne piše pjesme, romane ni pripovijetke. Ne bavi se fabuliranjem ni izmišljanjem, i jedno i drugo u suprotnosti je ne samo s njenim spisateljskim strategijama, nego i s njenim moralom. Zabranila je samoj sebi da bilo što izmišlja. Svetlana Aleksijevič je, zapravo, novinarka, ali nema ničega skandaloznog ni neobičnog – iako bi se među Hrvatima moglo naći začuđenih, pa i razgnjevljenih – u tome što joj je dodijeljena Nobelova nagrada. Ne radi se tu o notornoj činjenici, koju su i ovdašnji skloni prigodno opjevati, da novinarstvo zna zadobiti vrijednost književnog djela, niti da ne mora biti razlike između dobrog stila u novinarstvu i dobrog beletrističkog stila; Svetlana Aleksijevič je sama po sebi književna veličina, jer njezino cjelokupno životno djelo svjedoči o našoj epohi na način na koji to čini samo književnost.

Zahvaljujući Edicijama Božičević i u nas je, skoro nenadano, prije dvije godine objavljena njena knjiga “Rabljeno doba”, podnaslova “kraj crvenog čovjeka” (prijevod Fikret Cacan), s dvadesetak svjedočanstava o raspadu Sovjetskog Saveza. Kako to biva kada se najveće carstvo svijeta, gdje sunce nikad ne zalazi, a čiji gospodari skoro pola stoljeća vladaju većim dijelom planeta, svojim podanicima sruči na glavu? Aleksijevičkine su priče uvijek, bez ijednog izuzetka, intimne i privatne. Ona intervjuira obične, poražene ljude, pušta ih da govore, navodi ih da kažu i ono što čovjek sve do Sudnjega dana ne bi priznao ni sebi ni drugima, i njihove ispovijesti reproducira kao dramatične dramske monologe, iz kojih na neki čudan način izbija višemilenijsko književno iskustvo, u rasponu od Antigone do Shakespearea i do Dostojevskog, tako da čitatelj na trenutke i ne zna što, zapravo, čita, i kakva je tu uopće uloga Svetlane Aleksijevič. Ona ne zaključuje, ne govori, šuti, njenog glasa u ovoj knjizi nema.

“Rabljeno doba” dio je jedne vrlo žive i važne istočnoeuropske književne tradicije, koja je naročito prisutna u Poljskoj, gdje se nefikcionalne knjige, književne reportaže i putopisi objavljuju naročito pomnjivo i s poštovanjem, a kod dobro odgojene književne publike često su čitanije od beletrizirane proze i od romana. Ovakva tradicija poziva se na velikane poput Gombrowicza i Herling-Grudzińskiog, te na velikog klasika poljskog reportažnog novinarstva Ryszarda Kapuścińskog, čije su knjige i na naše jezike vrlo prevođene. Kada je 2011. Svetlana Aleksijevič u Wroclawu dobila Angelusa, nagradu koja se dodjeljuje najboljoj knjizi srednjoeuropskog pisca, za knjigu o ženama, Bjeloruskinjama, Ukrajinkama i Ruskinjama, s fronti Drugoga svjetskog rata, ispred takvog pripovjedača i romanopisca, genijalnog fikcionalista kakav je Ismail Kadare, nije bilo iznenađenih, niti se na stranicama ozbiljnih novina i književnih časopisa u Poljskoj našlo onih koji bi mudrovali o razlici između novinarstva i visoke književnosti.

Pisci poput Svetlane Aleksijevič mogući su samo u zemljama i u kulturama s tradicijom nefikcionalne proze, gdje postoji svijest da priča postoji samo ako je ispričana i da svjedočanstva o vremenu nema izvan riječi i jezika. Uzalud su film i fotografija, uzalud je televizija: čovjek je biće priče, i nema povijesti izvan teksta. U našim ubogim južnoslavenskim provincijama neće biti lako onima koji će sad pokušati da čitaju Svetlanu Aleksijevič, i da shvate što je to Švedskoj akademiji bilo na umu kada je danas, u jedan popodne, gradu i svijetu objavila svoju odluku. A što bi tek bilo kada bi se našao netko da im kaže kako Akademija već dugo nije donijela tako hrabru, ali sa stanovišta književnosti i tako čistu odluku. Zaplješćimo Svetlani Aleksijevič i njenoj veličini, zaplješćimo švedskim akademicima jer su nam pružili priliku danas da govorimo o ovoj ženi, koja ni jučer nije nije bila ništa manja. Nagrađena je Nobelom, ali je i Nobel pomalo nagrađen Svetlanom Aleksijevič.

Rođena 31. svibnja 1948. u Stanislavivu, koji se danas zove Ivano-Frankivsk, gradu u jugozapadnoj Ukrajini, od oca Bjelorusa i majke Ukrajinke. Novinarstvo je studirala u Minsku, i u sovjetska vremena radila u više lokalnih novina i književnih časopisa. Postala je slavna po knjigama svjedočanstava o Drugome svjetskom ratu, černobilskoj katastrofi, sovjetsko-afganistanskom ratu. Progonjena od režima Aleksandra Lukašenka 2000. emigrira iz zemlje, i godinama živi u Parizu, Göteborgu, Berlinu, da bi se 2011. vratila u Minsk. Režim se u međuvremenu nije promijenio, ali su, pretpostavljamo, režimski psi u međuvremenu shvatili tko je Svetlana Aleksijevič. Tokom devedesetih i dvijetisućitih nagrađivana je širom Europe, najvažnijim književnim i mirovnim nagradama – uključujući, recimo, i 2011. novoustanovljenu nagradu Ryszarda Kapuścińskog, koja nipošto nije najvažnija, ali je vrlo znakovita – ali na engleski jedva da je prevođena. Ovo vrijedi napomenuti, pošto će pojedini američki književni kritičari i novinari, ne nalazeći problem u vlastitoj kulturi, s nipodaštavanjem ustvrditi kako je Nobelovu nagradu opet dobio netko za koga oni nisu čuli.

Svetlana Aleksijevič je, rekli smo, bastardnog nacionalnog podrijetla – barem iz ovdašnjih perspektiva – a da nevolja bude veća, ne piše na bjeloruskom nego na ruskom jeziku. Bjeloruski pisci to su joj, katkad, skloni zamjeriti, što i nije tako čudno ako se zna da je njihov jezik, kao i ukrajinski, sve do osamostaljenja bio skrajnut, a oni koji bi njime govorili smatrani su nacionalistima i provincijalcima. Ali vjerojatno nikome ni sutra neće na um pasti da kaže kako Svetlana Aleksijevič nije bjeloruska, nego je ruska književnica. Bjelorusija je, kao i Ukrajina, u toj mjeri dvojezična da jezik funkcionira inkluzivno, a ne ekskluzivno i isključujuće.

Kažu da ima nezgodnu narav i da je u ponašanju drugih sklona osjetiti atak na sebe, čak i kada za takvo što nema osnove. Ne znam zašto, ali čuvši ovo učinilo mi se da je ona u pravu. U svakom slučaju, sutra će Svetlana Aleksijevič biti voljenija i cjenjenija nego što je bila jučer. Iako će, istina ne u njenoj zemlji, biti i takvih, jer se blesana, budala, paranoika, književnih analitičara i geostratega uvijek nađe, koji će u nagrađivanju Svetlane Aleksijevič pronaći kojekakve izvanknjiževne razloga i pobude. Evo, već ih čujem, ne treba ni zato imati naročitu maštu, kako važno rogobore o tome da je ovogodišnji Nobel dodijeljen s odjecima rata u Ukrajini. Ali zašto onda nije nagrađena Oksana Zabuško, zašto nije Jurij Andruhovič, oni su ukrajinski pisci, ili zašto nije neki oporbeni ruski književnik, a ni takve ne bi bio problem naći? Svetlanu Aleksijevič će s ratom u Ukrajini povezati samo netko tko o tom ratu ništa ne zna, a Svetlanu Aleksijevič nije čitao. Ali ne sekirajmo se, bit će takvih, a njihove će budalaštine prenositi hrvatski tabloidi i tabloidni portali.

Ovako govori Margarita Pogrebicka, pedesetsedmogodišnja liječnica: “Ja na tatinim ramenima, a za ruku mi privezan crveni balon. Na nebu iznad stupova golemi portreti Lenjina i Staljina… Marxa… Vijenci i buketi od crvenih, plavih i žutih balona. Crvena boja. Voljena, najvoljenija. Boja revolucije, boja krvi prolivene u njeno ime. Velika listopadska revolucija! A to je danas: vojni prevrat… Boljševička urota… Ruska katastrofa… Lenjin je njemački agent, a revoluciju su podigli dezerteri i pijani mornari (…) Cijeli život sam proživjela u vjeri: da smo sretni, da sam se rodila u neviđenoj i predivnoj zemlji (…) I baka… ‘Sedmi studenog je najcrveniji dan kalendara…’ Uoči tog dana dugo nismo išli spavati, cijela obitelj je izrađivala cvijeće od krep-papira, rezala srce od kartona. (…) Ujutro su mama i baka ostajale doma spremajući blagdanski ručak. Obavezno su nam na taj dan dolazili gosti. Donosili su u vrećici kutiju s tortom i vino… Tada još nije bilo celofanskih vrećica… Baka je pekla svoju slavnu pitu s kupusom i gljivama, a mama je vračala nad salatom ‘Olivier’ i kuhala neusporedivu hladetinu. A ja sam išla s tatom!” (Uzgred, teško mi je prešutjeti “veliku listopadsku revoluciju”, koju su do neki dan i govornici hrvatskog jezika isključivo zvali oktobarskom revolucijom. Ne bih se nipošto petljao u prevoditeljske posle, ali svako hiperkroatiziranje ne samo što tekstu oduzima od autentičnosti, i što hrvatski pretvara u strani jezik, nego i riječi i sintagme čini nerazumljivim. Tako mi svega, trebalo mi je sekundu-dvije da shvatim što je to listopadska revolucija, iako za listopad znam već skoro i pola stoljeća.)

Svetlana Aleksijevič u svome književnom djelu svjedoči o porazu i o gubitku. O čemu god da piše, s kim god razgovara, to su dvije njezine opsesije. Kada se sljedeće godine bude obilježavala okrugla, trideseta godišnjica katastrofe u Černobilu, možda se nađe netko da prevede i tu njezinu knjigu. Nekad je u Hrvatskoj bilo izdavača koji su se utrkivali tko će prije da otkupi prava i objavi knjigu aktualnog dobitnika Nobelove nagrade. Ali to su bili drukčiji izdavači i drugi urednici.

I da, bilo bi nepravedno, upravo sad, u dvadeset do četiri, onoga dana kada je Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu, zaboraviti čestitku Nataši Medved, koja je za Edicije Božičević besprijekorno uredila ovu knjigu – istina, ne miješajući se kolegi prevoditelju u nijanse. Da nije bilo nje, Svetlana Aleksijevič bila bi našem čitateljstvu tako savršeno anonimna. Važno je što nije tako, i što smo barem još zeru Europa.

Rajko PUŠIĆ: Šetnja Banjalukom

Ivan Lovrenović: Sve bosanske ćirilice

Taman onoliko vremena koliko je trajala prva Jugoslavija prošlo je od raspada druge, a u njezinom središnjem dijelu, u četirima novim jednojezičnim državama, muke s identitetima i sporenja oko njih traju nesmanjenom žestinom, na trenutke se čini čak da se pojačavaju. Kad se malo bolje pogleda, najjači izvor svih tih identitarnih ratova jesu oni slojevi tradicija koji su povezujući, kojima su isti izvor i porijeklo. Brzopleto zaključujući, netko bi rekao da je to paradoks. No, tu školu smo dobro naučili: kod nas je politika identiteta uvijek ekskluzivno u vlasništvu nacionaliz(a)ma, a alfa i omega svakoga nacionalizma je to, da sadržaj i činjenice tradicije i identiteta ne mogu biti čiste i naše, ako bi bile još nečije. Na drugi način, Pierre Bourdieu to formulira ovako: „Društveni identitet leži u razlici, a razlika se potvrđuje u onome što je najbliže, što predstavlja najveću prijetnju.“

Možda se to ni na čemu iz tradicije u Bosni i Hercegovini tako dobro, i tako nerazumno, ne manifestira kao na – ćirilici. Pojednostavljeno rečeno: sve tri nacionalne politike upisuju je u svoju baštinu, ali svaka se upinje da ju prisvoji ekskluzivno. O srpskom slučaju ne treba trošiti riječi: ćirilica i pravoslavlje temelj su narodne historije, kulture i identiteta. I tačka! Onako kako je svojeveremeno, u nekom sporu oko ljestvice vrijednosti, izjavio predsjednik Republike Srpske Dodik: „Za mene je najveća vrijednost to što sam Srbin.“

Od nekoga doba dosjetili su se i Hrvati, koji su prethodno ćirilicu odbacivali, katkad baš s prijezirom, kao tuđu. Sada je prihvaćaju, ali kao ekskluzivno hrvatsko povijesno pismo u Bosni i Hercegovini. Bizaran ali kreativno zanimljiv primjer je velika i trajna „instalacija“ u Kočerinu kod Širokoga Brijega, srcu hercegovačkoga hrvatstva, gdje je Grgo Mikulić, lokalni umjetnik, u kamenu „rujanu“ isklesao impozantnu „Aleju hrvatske ćirilice“ od stiliziranih slova širokih metar, visokih 1,4 m, debljine pola metra. To će, kaže on, „biti jasan znak da su se Hrvati u srednjem vijeku koristili jednim jezikom i trima pismima: glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom“. Inspiraciju je našao u drevnom ćiriličnom epitafu Vignja Miloševića (očevidno vlaškoga mogućnika) sa stećka iz 1404. koji je u novo doba ugrađen u zid kočerinske crkve. Uz veliki epitaf Radojice Bilića na stećku u Starom Selu kod Jajca, to je narativno najrazvijeniji epitaf iz srednjovjekovne Bosne i Huma. Reakcije iz krugova srpskih lingvista bile su ogorčene:  „Hrvati su kleptomani, oni Srbima otimaju ćirilicu“, a indikativno je da su u početku lokalci reagirali demonstrativnim rušenjem prvih Mikulićevih slova, dok ih nije educiralo, pa se sada diče „hrvatskom ćirilicom“. (Taj poriv za rušenjem bio je onaj isti čiji se rezultati vide na mnogim dvopisamskim natpisima imena mjesta uz ceste što prolaze kroz hrvatska i bošnjačka naselja, gdje ćirilična varijanta osvane premazana tmastom crnom bojom.)

U suštini ništa manje nacionalistički refleks, samo artikuliran kao državni bosanski patriotizam, je i pomama za srednjovjekovnim izvorima identiteta i državnosti u nekim bošnjačkim krugovima.

Ne prođe, recimo, ni jedan 29. kolovoza, a da se u dijelu javnosti, koja s dirljivom upornošću njeguje patriotsku iluziju „hiljadugodišnjega kontinuiteta državnosti“  Bosne i Hercegovine, patetično ne proslavi obljetnica povelje bana Kulina. Korisno bi i hvale vrijedno bilo kad bi to prisjećanje na banov trgovački ugovor s Dubrovnikom datiran „na usičenje glave Ivana Krstitelja“ 1189. godine iniciralo ozbiljna znanstvena kontekstualiziranja i nova istraživanja Kulinove listine i njezina vremena. No, posljednji takav oblik obilježavanja bila je knjižica, makar i prigodna ali ipak relevantna, koju je Akademija nauka i umjetnosti BiH objavila još predratne 1989. godine povodom osamstote godišnjice izdavanja povelje, s prilozima eminentnih znanstvenika poput Sime Ćirkovića, Asima Pece, Desanke Kovačević-Kojić itd.

Sve današnje srednjovjekovne fantazije, međutim, farsična su projekcija želja, u  kojima evo u što se sve pretvara Kulinova povelja: „rodni list bosanske državnosti“, „temeljni dokaz historijskog i pravno-političkog postojanja i kontinuiteta državnosti Bosne“, „dokument i izvor multikulturalnosti, ljudskih prava i sloboda“, dokaz da je „u Bosni postojao visok stepen demokratije, poštovanje drugog i drugačijeg, pravna i politička kultura još prije 825 godina, što se nažalost ne može reći za današnju Bosnu i Hercegovinu“, svjedočanstvo da se u Kulinovoj državi u Bosni „utemeljila multikulturalnost, zajedništvo, koegzistencija, širok stepen tolerancije uz najviši stepen poštovanja drugih i drugačijih“, a da su nasrtaji na tu državu uvijek išli „sa namjerom da unište sve što je Bošnjane i Bosnu činilo različitim i bogatijim od brojnih susjeda“. Da, još i to, da je Kulinova povelja „dokaz postojanja bosanskog jezika i bosanskog pisma – bosančice“. (Sve – doslovni citati iz recentne publicističke i akademske produkcije.)

Sa stanovišta psihologije nije teško shvatiti da se o državnosti i kontinuitetu, o identitetu i o kulturi sanja tamo gdje je sve to upitno i nesigurno, ne samo u prošlosti, nego – što je gore i teže – u sadašnjosti i u budućnosti. U tom smislu nije teško razumjeti potrebu da se „temelj“ i „rodni list“ države, koja tek što se rodila i vrlo teško staje na stabilne noge, traži u hiljadugodišnjim maglama. Zna biti i simpatično kada to rade lokalni turistički radnici, amateri i sanjari, na vlastiti rizik i o vlastitom trošku. Stvar je, međutim, mnogo drukčija kada to rade inženjeri nacionalnoga identiteta – političari, novinari, ugledni znanstvenici i članovi akademske zajednice! Kakvi „temelji“, „rodni listovi“ i kontinuiteti, koje bajke o banovima, kraljevima, silnim državama i sjajnome srednjem vijeku! Od toga svijeta, koji je pod osmanlijskim cunamijem potonuo kao Atlantida a na njegovome mjestu se uspostavila nova imperijalna civilizacija i društvena struktura kojoj je Bosna bila tek dio, granična provincija u službi golemih zamisli o osvajanju Evrope, dijeli nas pola milenija. Pola milenija zaborava i diskontinuiteta u svakom pogledu, kulturnom i državnom naročito. A fascinantni svijet srednjovjekovne bosanske kulture nama samima otkriven je tek s austrougarskom kulturtregerskom politikom, projektiranom za svoje potrebe i sa svojom ideološkom interpretacijom toga svijeta. (Pa je i sam naziv pisma, „bosančica“, izum te politike, odnosno njezinoga sjajnog predstavnika u kulturnom i znanstvenom životu toga doba, Ćire Truhelke.)

A Kulinova povelja? Trgovački ugovor između poluvazalne državice Bosne i Dubrovnika, sastavljen na latinskom jeziku uz dodanu vernakularnu verziju za lokalnu upotrebu, koji je srećom i slučajem sačuvan, za razliku od mnogih drugih koji nisu. Značaj mu je neosporan – historijski, politički, ekonomski, diplomatički, paleografski, filološki, to je u znanosti ustanovljeno davno. Treba samo pogledati popis znanstvene literature – od prvoga opisa povelje ruskoga konzula u Dubrovniku Jeremije Grgića 1817. nižu se do novijih vremena autori kakvi su I. I. Sreznjevski, P. J. Šafařik, V. Jagić, E. E. Karski, S. Novaković, A. Solovjev, Lj. Stojanović, B. Bogišić, T. Smičiklas, F. Miklošič, M. Rešetar, M. Kos, G. A. Iljinski, A. Belić, G. Čremošnik, J. Vrana i drugi. No, oni koji ga danas proglašavaju „rodnim listom bosanske državnosti“, kad bi malo hladnije glave poslušali vlastitu egzaltiranu frazu, valjda bi i sami otkrili koliko je ironije u njoj sadržano. Skoro da se kaže: kakav efemeran papir, iz jedne davno propale feudalne državice, takva i državnost.

U jezičnome i alfabetskom smislu Kulinova povelja također jest prvorazredan historijski spomenik, i to je davno utvrđeno. No, esencijalistički je i ahistorično tvrditi kako je ona „dokaz postojanja bosanskoga jezika i bosanskoga pisma“. Ta stvar s jezikom i pismom u Kulinovome 12. stoljeću na slavenskome jugu stoji mnogo složenije i procesualnije. Poslije epohalne ćirilometodske jezično-alfabetske standardizacije u 9. stoljeću, u cijelome slavenskom svijetu funkcioniraju dva pisma, glagoljica i ćirilica, i jedan jezik, u znanosti nazvan staroslavenski. Baš nekako s Kulinovim dobom, ili malo prije njega, i jedno i drugo počelo je na cijelome tom ogromnom prostoru podlijegati polaganom diferenciranju, prilagođavanju pisanoga jezika i pisma osobitostima lokalnoga razvoja u govornome jeziku; pojavi koja je u znanosti nazvana redakcijama. Tek tako i tek u tom smislu možemo, primijenjeno na to doba, govoriti o različitim jezičnim redakcijama i alfabetskim varijantama, pa i bosanskoj. Što ovoj posljednjoj nimalo ne oduzima na važnosti i na bosanskosti, osim u nacionalistički vrućim glavama, koje se ne zadovoljavaju ničim manjim od toga da je njihov jezik, njihovo pismo, njihova država, njihov narod postojao takav kakav je, čvrst, nepromjenljiv, ukrućen, a „različit i bogatiji od brojnih susjeda“ – sve tamo od Velikoga Praska pa do danas, i zauvijek.

Jezik Kulinove povelje, dakle, jest bosanski, i pismo te povelje jest bosansko, ali ne kao nešto endemično i samoniklo, nego kao jedan od brojnih varijeteta ogromne, civilizacijski neprocjenjive ćirilometodske revolucije kojom se slavenski jezik pridružio dotadašnjim trima privilegiranim „svetim jezicima“ hebrejskom, grčkom i latinskom, a tadašnja razina općeslavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi biblijskih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. Dan Ćirila i Metoda, 24. svibnja, slavi se odavno u slavenskim zemljama, bez obzira na sisteme i režime kroz koje su prolazile, a u Bugarskoj je glavni državni praznik.

Što se aktualnih pitanja izgradnje stabilne državnosti Bosne i Hercegovine tiče, ozbiljnu politiku u današnjoj Bosni i Hercegovini prepoznat ćete po tome je li spremna prihvatiti tegobnu ali i izazovnu činjenicu da iza sebe nema ništa, nikakvih „temelja“, ni „rodnih listova“, ni kontinuiteta, da se sve mora  graditi iznova. A da je svako utjecanje fantomima prošlosti samo izraz slabosti, zavaravanja, nedostatka odgovorne političke koncepcije i vizije za budućnost, te, u krajnjoj liniji, besplodne a opasne populističke i nacionalističke demagogije.

Ivan Lovrenović

Mario M.: ARMINOVE FOTOGRAFSKE PRIČE

Fotografija je masovno prihvaćen hobi i danas onako demokratski više nego ikada pripada narodu, nekome je postala čak profesija mada je s njom mnogo češća veza - ljubav. A djela nastala iz ljubavi kao iskrenija lakše uspostavljaju kontakt s publikom. To se osjetilo i na promociji Arminovih fotografija u banjalučkom Klubu nacionalnih manjina. Neki dan se dogodila, a Armin Đumišić je svoju svoju prvu samostalnu izložbu nazvao 'fotografske priče'. 

Sestra Adrijana, rijec na otvaranju

Rođeni Banjalučanin, sada Zagrepčanin, predstavio se promišljenim izborom odabranih motiva (pejsaž, priroda, gradovi, noć, meteografika) na kojima se osjeti i dašak slikarstva. Očigledno Armin se ne odvaja od fotoaparata i kad prisustvuješ tim pričama fotografskim u nedoumici si jer ne znaš da li Armin fotografiše kad putuje ili ga možda potencijalni foto motivi tjeraju na putovanja. Ali lako je zaključiti da je autor kreativna ličnost. Osjeti se da posjeduje viziju, sposobnost uočavanja i vlastiti pogled.

Jer kad kamera postane produženo oko ona mnogo vidi. Ali kada Arminovo oko vidi ono što će i kamera vidjeti tada igra sa svjetlom postaje ozbiljna. Autor smiruje svoje oko da bi kontrolirano ukrotilo kameru. I nakon onog 'klik', 'svjetlopis' daljom obradom inžinjera računarstva dobija konačni izgled. I nastavlja da živi u oku... i posmatrača svojom ljepotom nastoji uvući u virtuelni prostor.

Nakon otvaranja publici se obratio autor. Pored određenih napomena, skoromni Armin (a skromnost je naslijedio iz kuće, od majke Mirjane i oca Saliha) je najavio mogućnost sljedeće izložbe. Volio bih da se ona dogodi u nekom reprezentativnijem prostoru. Arminove fotografije to zaslužuju. Do tada ih možemo potražiti na www.djumisic.com.

Mario M.

Vesna Pešić: Pitaj moga brata poligrafa

Poslednjih dana javnost potresa „srpski Votergejt“, afera o prisluškivanju predsednika Demokratske stanke Bojana Pajtića. Ali to je samo na prvi pogled afera o prisluškivanju. Transkript prisluškivanog razgovora Bojana Pajtića i Lidije Udovički, bivše direktorke američke kompanije Continental Wind Partners (CWP) objavio je portal Telepromter. Iz transkripta saznajemo da postoje ozbiljne indicije da je Nikola Petrović, direktor Elektromreže Srbije (EMS), inače najbliži saradnik i kum Aleksandra Vučića, tražio reket od ove američke kompanije u iznosu od 2 miliona evra.

Kako se može videti, afera je dvostruka. Jedan njen aspekt je nazvan „srpskim Votergejtom“, po američkoj aferi zbog koje je tadašnji predsednik SAD Ričard Nikson morao da podnese ostavku. Nakon velike istrage je bilo dokazano da su republikanci sa njegovim znanjem prisluškivali Demokratsku partiju, i tako je pao predsednik države, što se, koliko se sećam, u istoriji SAD desilo samo jednom pre ovog slučaja. Iako naša afera ima sličnosti sa američkom, razlike su mnogo veće i značajnije. Američka afera prisluškivanja rivalske stranke dovela je do opsežne istrage koja se odvijala pred očima javnosti kroz institucionalne procedure, a ishod je bio ostavka šefa države. Kod nas nikakve istrage nije bilo. Čim je „pukla bruka“, ministar policije Nebojša Stefanović se hitro pojavio na RTS-u u pratnji šefa BIA Aleksandra Đorđevića i vehementno negirao da je uopšte bilo prisluškivanja Bojana Pajtića. Rečeno je da Pajtić nije pružio nijedan dokaz da je prisluškivan, da su to obične izmišljotine, jer ko bi prisluškivao „te bednike“. Iako je ministar pomenuo da će se slučaj istražiti, to je zvučalo komično posle izjave da se radi o izmišljotinama čiji je cilj rušenje predsednika vlade Aleksandra Vučića, uz implikaciju da je uzrok cele afere ona famozna mržnja i zavist koje pojedinci gaje prema velikim uspesima premijera Vučića, koji je pokrenuo Srbiju i vodi je u svetlu budućnost. Svakom ko poznaje ono šaljivo „sve će biti istraženo“ i „radiće institucije sistema“, bilo je jasno da je na delu moja reč protiv tvoje i da se tu stvar završava. Aleksandar Đorđević, inače školski drug premijera Vučića koga je na mesto direktora BIA postavio Vučić lično, otpevao je pesmicu da BIA nije prisluškivala Pajtića, jer je za tako nešto potreban sudski nalog i da je nemoguće da se u BIA desi protivzakoniti akt prisluškivanja bez sudskog naloga. Pomenut je i famozni poligraf, koji će valjda istrebiti sve laži koje se ovde svakodnevno kotrljaju. Javnosti je neuverljivo prepucavanje „on kaže, a ja kažem“, pa se onda kao jedino rešenje vidi – poligraf i „ajmo svi na poligraf“. Tako je ispalo da kod nas poligraf mora da radi 24 sata, gotovo non-stop, da ne bi izgledalo da se sve svodi na „pitaj moga brata lažova“.

Mediji su se primili na „prisluškivanje“, pa su prikazivali istorijat svih naših prisluškivanja. Ali je najzanimljivije bilo to što se ispostavilo da u stvari nije prisluškivan Pajtić nego – Aleksandar Vučić. Kako to sad, Vučić se prisluškuje? Pa lepo, evo šta kaže sam Vučić. On kaže da je on stalno „na merama“. Objasnio je novinarima da su njega prisluškivali tako što bi tobože pratili nekog drugog, za koga su znali da s njim može imati telefonski razgovor, pa onda kad im se on ’pojavi’, stave i njega na mere: “Oni to uvežu tako što kažu da je, recimo, Vlada Đukanović ekstremista i onda sud zbog borbe protiv ekstremizma da nalog da se prisluškuje Vlada Đukanović. Onda ukače da ja jednom u sedam dana razgovaram sa Đukanovićem i onda je to razlog da i mene prikače na mere. Tako se jedna od operacija zvala po nazivu neke biljke čudnovate. I tako sam više puta ’kačen’ za razne druge ljude, za koje je sud davao naloge“.

I Vučić nije samo sada prisluškivan na ovaj zaista neobičan način za jednog predsednika vlade, toliko neobičan da nam se čini da nas predsednik onako šešeljevski pravi na budale – nego je bio prisluškivan i ranije, od tog istog Pajtića, odnosno od Demokrastke stranke kada je bio u opoziciji. Ne prisluškuje opoziciju njegova vlast, ne, to je radila prokleta bivša vlast, koja ga je besumučno prisluškivala. Sve u svemu, obične su neistine da je prisluškivan Pajtić – prisluškivan je Vučić. On i njegovi iz SNS-a su podsetili na aferu Bodrum i samoispisivanje grafita „Smrt Pajtiću“. Prisluškivanje je fabrikovao sam Pajtić, baš kao što je fabrikovao aferu „Smrt Pajtiću“, a to je i dokazano tako što je uhvaćen član DS-a koji je te grafite ispisavao (na stranu što je taj član poricao da je ispisivao te grafite i što su morali da ga puste na slobodu). Ali nema veze, teraj dalje, muti vodu, laži kako usta otvaraš, samo budi dovoljno agresivan i ponavljaj da će sve razrešiti poligraf.

Na isti način je tretiran i drugi aspekt ove afere, koji je daleko ozbiljniji. Pumpanje o prisluškivanju je bilo dimna zavesa za ono što je pisalo u transkriptu razgovora između Pajtića i direktorke Lidije Udovički. Pošto ih je jako zabolelo što je to izbilo u javnost, a zabolelo je i Vučića zato što mu je potpredsednik SAD Džozef Bajden lično predočio 5 pisama koje mu je dostavio Kongres na istu temu – da Vučićevi ljudi (Nikola Petrović, brat Andrej Vučić i Zoran Korać) reketiraju američke firme. Odbrana od ovih optužbi je izgledala u dlaku isto kao odbrana od prisluškivanja i zato sam se time tako opširno bavila. Nikola Petrović je izjavio da je glavni dokaz da je reketiranje čista izmišljotina to što on ne poznaje Lidiju Udovički, nikada je u životu nije sreo, e, pa kada je nije lično sreo da joj lično traži reket, onda gospodo pardon, reketiranja nije moglo biti. Tu se našla i sadašnja direktorka u ostavci iste one CWP firme, nekakva gospođa Ana Brnabić, koja je odjednom postala i direktorka Delivery Unit u Vučićevoj vladi. Kao onaj brat lažov iz poslovice, ona je rekla da je razgovarala sa Lidijom Udovički pre neki dan, ali je ništa nije pitala o onom transkiptu i Pajtiću. Kao, pa šta da je pitam! Kako šta da je pita direktorka naše Delivery Unit, desna ruka samog Aleksandra Vučića o lažima o reketiranju. Pri tome je i ta gospođa već uhvaćena u laži tvrdeći da Lidija Udovički u to vreme nije bila direktorka firme za Srbiju. Tek, stvar se opet završila na poligrafu. Nikola Petrović, čije smo lice prvi put videli u javnosti, rekao je da on traži zajednički i javni poligraf za sve – sebe, Nikolu, Lidiju Udovički i Bojana Pajtića. Zamislila sam te ljude na poligrafu Dr Stefanovića i zapitala se gde će im svima duša.

U zaključku, da razjasnim stvar. Dakle, prisluškivanje nema veze, ne znamo ko je prisluškivao, ne znamo odakle Pajtiću transkript (mada slutimo). Ali u celoj priči je najvažnije to da je američka vlada namerno pustila ovu informaciju u našu javnost, kao veliku opomenu, da ne kažem šamarčinu. A zašto? Kada američke firme posluju u inostranstvu, one traže osiguranje od svoje države, pa kada dođe do ovakvih zapleta ili ako se desi da te firme izgube novac, američka država to mora da im nadoknadi.

I tako smo se mi izgleda našli na udaru ni manje ni više američke vlade zbog korupcije. A i naši, našli su s kim će da se igraju ovakvih igara. To biva kad ne znaš u kom svetu živiš, a misliš da je ceo svet tvoj.

Peščanik.net, 05.10.2015.

Prakticno

Most Radija Slobodna Evropa: Građanska BiH

Novinar Omer Karabeg, Dragana Dardić, izvršna direktorka Helsinškog parlamenta građana Banjaluke i Adis Arapović, politikolog i program menadžer sarajevske nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa razgovarali su na temu:

Da li u BiH ima elemenata građanskog društva?

ADIS ARAPOVIĆ: Ako građanski duh razumijemo u političkom smislu kao suprotstavljanje građanskog identiteta etničkom, nacionalnom i religijskom, onda ne vidim da ima.

KARABEG: Kako je uspeh mladih košarkaša doživljen u Banjaluci?

DRAGANA DARDIĆ: Uspjeh košarkaša je ovdje, u Banjaluci prošao nezapaženo. U vješto skrojenoj čestitki. Predsjednik Dodik je pokušao spomenuti talente koji dolaze samo iz jednog entiteta, a da se ne čestita cijeloj reprezentaciji.

ARAPOVIĆ: Velika se knedla morala progutati u kabinetu predsjednika Republike Srpske da bi se bilo kakva čestitka uputila mladim košarkašima. Vrlo dobro znamo da se ta ekipa takmičila i pobjeđivala pod zastavom BiH i da su u njoj vladali timski duh i međusobno poštovanje. Ti momci su bili rasterećeni entitetskih, etničkih i drugih podjela kojima su učeni tokom odrastanja. Oni su, u stvari, anomalija, oni su ogroman ideološki incident i izazov vladajućoj ideološkoj matrici.

DARDIĆ: U vrijeme građanskih protesta u Federaciji BiH dio građana Republike Srpske želio je da se solidariše sa ljudima iz Federacije i time pokaže da je situacija u ovom entitetu ista kao i u Federaciji, kada su u pitanju privatizacija, radnička prava, neisplaćivanje zaostalih plata, itd. Međutim, oni su optuženi za, citiram, „urušavanje ustavnog poretka Republike Srpske". To je bila prva reakcija vlasti, a zatim je uslijedio pokušaj da se donesu tri krajnje sporna zakona kojima se suštinski dovodi u pitanje pravo ljudi na slobodu izražavanja i okupljanja.

ARAPOVIĆ: Onog momenta kada su plenumi građana formirani u vrijeme protesta prestali da se fokusiraju na konkretne zahtjeve, koje treba uputiti vlasti, otvorio se prostor da ih se izmanipulira - i to se i desilo. Možda su bila i prevelika očekivanja od plenuma koja su bila pumpana našom željom za pravednošću i boljom vlašću. I građani i mediji su bili žedni drugačije političke kulture i prakse nadajući se da će plenumi preuzeti dio funkcija političkog aparata. To je bilo naivno očekivanje.

DARDIĆ: Koliko znam, postoji jedna grupa u kojoj su ljudi iz Federacije, koji su imali iskustva sa plenumima, kao i ljudi iz Republike Srpske koji nisu imali to iskustvo. Njih ujedinjuje ideja socijalne pravde i oni su okupljeni u jedan neformalni pokret za socijalnu pravdu. Ta ideja danas zvuči utopistički, ali mislim da takvim grupama i inicijativama treba posvetiti pažnju, jer bez takvih ideja mi se nećemo odmaći ni korak od ovoga u čemu danas živimo.

ARAPOVIĆ: Socijalni protesti ne prelaze granice zato što se u takvim slučajevima uvijek pojavi kočnica i proradi sumnja, pa se krene sa pitanjima da li je neki protest spontan, ko stoji iza njega, da li je tu politika umiješala prste. Socijalnom nepravdom se može politički manipulirati. Već dvije decenije političke elite u BiH nam govore da možemo biti solidarni samo sa onim ko je iz našeg entiteta, našeg naroda, našeg kulturnog miljea. Prošlogodišnje poplave su dekonstruirale tu etnonacionalističku paradigmu. Pokazalo se da prirodna katastrofa i slike napaćenih ljudi mogu probuditi ono najljudskije u nama i da istinska solidarnost ne poznaje nacionalne granice.

ARAPOVIĆ: Onog momenta kada shvatimo da je u jednom čovjeku moguće integrirati i građanski, i etnički, i vjerski identitet - taj princip možemo implementirati na nivo cjelokupnog društva. Živimo u ideološkom sljepilu misleći da se ne može biti istovremeno i građanin, i Bošnjak, i Srbin ili Hrvat, i stanovnik Sarajeva, Širokog Brijega ili Prijedora, i navijač Borca, Zrinjskog ili Sarajeva. Sve se to može biti u isto vrijeme, a da ne bude međusobno suprotstavljeno.

DARDIĆ: Nedavno smo bili svjedoci uspjeha inicijative da se spriječi izgradnja mini hidroelektrana na rijeci Uni i tako zaštiti ta rijeka, jer je gradsko vijeće Bihaća povuklo odluku o davanju saglasnosti za izgradnju tih hidroelektrana na Uni. Druga inicijativa okupila je građane oko vrlo slične stvari, a to je zaštita Nacionalnog parka Sutjeska u okviru kojeg postoji jedna od najočuvanijih prašuma u Evropi - Perućica. Sudbina te inicijative još je neizvjesna, ali postoje naznake da će vlast odustati od nakane da da koncesiju da se na Sutjesci grade mini hidroelektrane. Dakle, ekološka pitanja okupila su ljude iz oba entiteta.

(Radio Slobodna Evropa)