Fotografija
je masovno prihvaćen hobi i danas onako demokratski više nego ikada pripada
narodu, nekome je postala čak profesija mada je s njom mnogo češća veza - ljubav.
A djela nastala iz ljubavi kao iskrenija lakše uspostavljaju kontakt s
publikom. To se osjetilo i na promociji Arminovih fotografija u banjalučkom
Klubu nacionalnih manjina. Neki dan se dogodila, a Armin Đumišić je svoju svoju
prvu samostalnu izložbu nazvao 'fotografske priče'.
Sestra Adrijana, rijec na otvaranju
Rođeni Banjalučanin, sada
Zagrepčanin, predstavio se promišljenim izborom odabranih motiva (pejsaž,
priroda, gradovi, noć, meteografika) na kojima se osjeti i dašak slikarstva. Očigledno
Armin se ne odvaja od fotoaparata i kad prisustvuješ tim pričama fotografskim u
nedoumici si jer ne znaš da li Armin fotografiše kad putuje ili ga možda potencijalni
foto motivi tjeraju na putovanja. Ali lako je zaključiti da je autor kreativna
ličnost. Osjeti se da posjeduje viziju, sposobnost uočavanja i vlastiti pogled.
Jer kad
kamera postane produženo oko ona mnogo vidi. Ali kada Arminovo oko vidi ono što
će i kamera vidjeti tada igra sa svjetlom postaje ozbiljna. Autor smiruje svoje
oko da bi kontrolirano ukrotilo kameru. I nakon onog 'klik', 'svjetlopis' daljom
obradom inžinjera računarstva dobija konačni izgled. I nastavlja da živi u
oku... i posmatrača svojom ljepotom nastoji uvući u virtuelni prostor.
Nakon otvaranja publici se obratio autor. Pored određenih napomena,
skoromni Armin (a skromnost je naslijedio iz kuće, od majke Mirjane i oca
Saliha) je najavio mogućnost sljedeće izložbe. Volio bih da se ona dogodi u
nekom reprezentativnijem prostoru. Arminove fotografije to zaslužuju. Do tada ih
možemo potražiti na www.djumisic.com.
Mario M.
No comments:
Post a Comment