Irfan Horozović: ŽIVOT SVAKODNEVNO CITIRA FILM

Filmske fraze

Sudbinske riječi za neke ljude i prostore, koje u određenom trenutku zrače snagom ili očajanjem, čudnom igrom, mnogo kasnije postaju fraze koje često znače nešto posve drugo od onog što su u trenutku svog nastanka i izricanja bili. Uzaludno bi ih bilo nabrajati, jer ih je previše.

Podsjetimo se ipak nekih riječi (i fraza čije su one sastavni dio), a koje su nekad bile ljudi, mjesta ili događaji. Naravno, po gramatičkim pravilima, pišu se malim slovom, ali su njihova značenja zapravo bezmjerna.

Počnimo, naprimjer, sjećanje slovom A:

Ahil.

Armagedon.

Alien...

Ili H:

Herkul.

Had.

Holokaust...

Upravo su tako riječi ulazile u naš svakodnevni život: u početku iz antičkih priča, potom iz svetih knjiga i, na kraju, iz filmske mitologije koja ima veze sa svim prethodnim vremenima.

I šta je u svemu tome naš obični svakodnevni život? Otkud nam, u suštini, te riječi? One uključuju naš život u mnogo veći, ispričani (ili najavljeni) život i čine nas njegovim sudionikom.

Za primjer možemo uzeti film Rašomon, koji je snimio Kurosava po pričama Akutagave Rionosukea. Rašomon, i iz te riječi izvedena druga riječ rašomonijada, znači danas splet različitih svjedočenja koji neki slučaj, iako prividno razriješen, ostavljaju nejasnim i tajanstvenim do neprepoznatljivosti. To i jeste tema priče U čestaru koja dominira ovim filmom. Međutim, okvirna priča Rašomon događa se na drvenoj kapiji Rašomon (početak i kraj filma), čije ime znači zapravo Vrata pakla.

Film je zaslužan za mnoge riječi koje koristimo u svakodnevnom životu i o tome ne razmišljamo. Naprimjer, rolovke koje smo vidjeli u filmu La dolce vita (Slatki život) nosimo i zovemo ih dolčevitama.

Postoji jedan lik u tom filmu čije ime svi poznajete, iako ste imena ostalih vjerovatno zaboravili. To je legendarni fotograf svakodnevice - Paparazzo!

Život citira film. Svakodnevno. Ponekad smo toga svjesni, ali se zna dogoditi da se izgubimo u filmskim argumentima i ne možemo nikako dokučiti da je ono što nam prijeti, ismijava nas i prisiljava da se zamislimo izrečeno u nekom manje-više pamtljivom filmskom prizoru.

Koračao sam ka starom mjestu pod drvećem i mislio kako ću ta svoja razmišljanja polahko, riječ na riječ, ispričati Sadiku. To će biti značajna novost u njegovim novijim razmišljanjima. Primijetih, međutim, još iz daljine, da nešto sa Sadikom nije u redu. Bio je bijesan. Toliko da je stiskao svoje goleme ručerde i sav se potresao kad bi čuo neku beznačajnu primjedbu.

Sadik je nekad zaista bio jak čovjek. Dizao je tegove, vježbao neke tajanstvene vještine i nastojao osloboditi svoje tijelo običnih opterećenja, odnosno, okrenuti ga ka mislima i spokoju. Nije to bilo jednostavno jer je bio prijeke naravi. Utoliko je više pokušavao uvjeriti u to druge, i posebno sebe. A to je bilo najteže.

Svi su gosti šutjeli i pažljivo gledali gdje ću sjesti. Odmah potom obnovio se uobičajeni žagor s tim što je sad u njemu bilo nešto zagonetno, gotovo bi se moglo reći navijačko i opasno.

Sadik je odmah počeo govoriti i nehotice mi objasnio čitavu situaciju. Shvatio sam da se očekuje sukob, gotovo klasični dvoboj, ali, naravno, na balkanski način. Riječ je bila o njegovom najboljem prijatelju s kojim je gotovo uvijek sjedio i s kojim je dijelio mnogo tajni iz svoga života. To što mi je pričao, međutim, činilo se posve beznačajno. Sadik se grozio da će ga zadaviti, razbiti i utabati. Upravo tim redom.

Osjećao sam se zaista neugodno. Nisam znao šta bih mu kazao. Kako tučnjave nisu za starce, naprimjer. To bi ga dodatno razbjesnilo, znao sam. Utom se pojavi njegov prijatelj. Izgledao je nekako veselo kao da je primio lijepu vijest. Sadika je pogledao ovlaš, onako, gotovo s nipodaštanjem. Čim ga je vidio, Sadik je ustao i krenuo ručerdama da ga zgrabi kao što je najavio. Prijatelj nije bježao. Smiješio se.

A onda se iznenada izmaknuo (gdje li je to samo naučio?!), tako da je Sadik uhvatio prazan prostor i potom ljosnuo u prašinu svom žestinom svoje želje. I to je bilo sve od velikog dvoboja.

- Astalavista, bejbi! - reče suviše glasno njegov prijatelj.

I ode kao da se sve i dogodilo zbog te fraze. Jedino Paparazza nije bilo da sve to uslika ili čitav prizor, jer su današnji paparaci naoružani toliko pametnim telefonima da im aparati više i ne trebaju, osim onih istinskih umjetnika među njima, u koje se Paparazzo ne bi baš mogao ubrojiti. Čovjek je skupio određen broj tih telefona i s njima snimio igrani film. Doduše, i to je već stara stvar.

Danas se tome više niko ne čudi. Čak ni Sadik kojem se nije trčalo za bivšim prijateljem, iako mu se ni na ovom mjestu, gdje je pretrpio tako žestoku uvredu, nije ostajalo.

Irfan Horozović

(Stav 29.)