Taman onoliko vremena koliko je trajala prva Jugoslavija
prošlo je od raspada druge, a u njezinom središnjem dijelu, u četirima novim
jednojezičnim državama, muke s identitetima i sporenja oko njih traju
nesmanjenom žestinom, na trenutke se čini čak da se pojačavaju. Kad se malo
bolje pogleda, najjači izvor svih tih identitarnih ratova jesu oni slojevi
tradicija koji su povezujući, kojima su isti izvor i porijeklo. Brzopleto
zaključujući, netko bi rekao da je to paradoks. No, tu školu smo dobro naučili:
kod nas je politika identiteta uvijek ekskluzivno u vlasništvu nacionaliz(a)ma,
a alfa i omega svakoga nacionalizma je to, da sadržaj i činjenice tradicije i
identiteta ne mogu biti čiste i naše, ako bi bile još nečije. Na drugi način,
Pierre Bourdieu to formulira ovako: „Društveni identitet leži u razlici, a
razlika se potvrđuje u onome što je najbliže, što predstavlja najveću
prijetnju.“
Možda se to ni na čemu iz tradicije u Bosni i Hercegovini
tako dobro, i tako nerazumno, ne manifestira kao na – ćirilici. Pojednostavljeno
rečeno: sve tri nacionalne politike upisuju je u svoju baštinu, ali svaka se
upinje da ju prisvoji ekskluzivno. O srpskom slučaju ne treba trošiti riječi:
ćirilica i pravoslavlje temelj su narodne historije, kulture i identiteta. I
tačka! Onako kako je svojeveremeno, u nekom sporu oko ljestvice vrijednosti,
izjavio predsjednik Republike Srpske Dodik: „Za mene je najveća vrijednost to
što sam Srbin.“
Od nekoga doba dosjetili su se i Hrvati, koji su prethodno
ćirilicu odbacivali, katkad baš s prijezirom, kao tuđu. Sada je prihvaćaju, ali
kao ekskluzivno hrvatsko povijesno pismo u Bosni i Hercegovini. Bizaran ali
kreativno zanimljiv primjer je velika i trajna „instalacija“ u Kočerinu kod
Širokoga Brijega, srcu hercegovačkoga hrvatstva, gdje je Grgo Mikulić, lokalni
umjetnik, u kamenu „rujanu“ isklesao impozantnu „Aleju hrvatske ćirilice“ od
stiliziranih slova širokih metar, visokih 1,4 m, debljine pola metra. To će,
kaže on, „biti jasan znak da su se Hrvati u srednjem vijeku koristili jednim jezikom
i trima pismima: glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom“. Inspiraciju je
našao u drevnom ćiriličnom epitafu Vignja Miloševića (očevidno vlaškoga
mogućnika) sa stećka iz 1404. koji je u novo doba ugrađen u zid kočerinske
crkve. Uz veliki epitaf Radojice Bilića na stećku u Starom Selu kod Jajca, to
je narativno najrazvijeniji epitaf iz srednjovjekovne Bosne i Huma. Reakcije iz
krugova srpskih lingvista bile su ogorčene:
„Hrvati su kleptomani, oni Srbima otimaju ćirilicu“, a indikativno je da
su u početku lokalci reagirali demonstrativnim rušenjem prvih Mikulićevih
slova, dok ih nije educiralo, pa se sada diče „hrvatskom ćirilicom“. (Taj poriv
za rušenjem bio je onaj isti čiji se rezultati vide na mnogim dvopisamskim
natpisima imena mjesta uz ceste što prolaze kroz hrvatska i bošnjačka naselja,
gdje ćirilična varijanta osvane premazana tmastom crnom bojom.)
U suštini ništa manje nacionalistički refleks, samo
artikuliran kao državni bosanski patriotizam, je i pomama za srednjovjekovnim
izvorima identiteta i državnosti u nekim bošnjačkim krugovima.
Ne prođe, recimo, ni jedan 29. kolovoza, a da se u dijelu
javnosti, koja s dirljivom upornošću njeguje patriotsku iluziju
„hiljadugodišnjega kontinuiteta državnosti“
Bosne i Hercegovine, patetično ne proslavi obljetnica povelje bana
Kulina. Korisno bi i hvale vrijedno bilo kad bi to prisjećanje na banov
trgovački ugovor s Dubrovnikom datiran „na usičenje glave Ivana Krstitelja“
1189. godine iniciralo ozbiljna znanstvena kontekstualiziranja i nova
istraživanja Kulinove listine i njezina vremena. No, posljednji takav oblik
obilježavanja bila je knjižica, makar i prigodna ali ipak relevantna, koju je
Akademija nauka i umjetnosti BiH objavila još predratne 1989. godine povodom
osamstote godišnjice izdavanja povelje, s prilozima eminentnih znanstvenika
poput Sime Ćirkovića, Asima Pece, Desanke Kovačević-Kojić itd.
Sve današnje srednjovjekovne fantazije, međutim, farsična su
projekcija želja, u kojima evo u što se
sve pretvara Kulinova povelja: „rodni list bosanske državnosti“, „temeljni
dokaz historijskog i pravno-političkog postojanja i kontinuiteta državnosti
Bosne“, „dokument i izvor multikulturalnosti, ljudskih prava i sloboda“, dokaz
da je „u Bosni postojao visok stepen demokratije, poštovanje drugog i drugačijeg,
pravna i politička kultura još prije 825 godina, što se nažalost ne može reći
za današnju Bosnu i Hercegovinu“, svjedočanstvo da se u Kulinovoj državi u
Bosni „utemeljila multikulturalnost, zajedništvo, koegzistencija, širok stepen
tolerancije uz najviši stepen poštovanja drugih i drugačijih“, a da su nasrtaji
na tu državu uvijek išli „sa namjerom da unište sve što je Bošnjane i Bosnu
činilo različitim i bogatijim od brojnih susjeda“. Da, još i to, da je Kulinova
povelja „dokaz postojanja bosanskog jezika i bosanskog pisma – bosančice“. (Sve
– doslovni citati iz recentne publicističke i akademske produkcije.)
Sa stanovišta psihologije nije teško shvatiti da se o
državnosti i kontinuitetu, o identitetu i o kulturi sanja tamo gdje je sve to
upitno i nesigurno, ne samo u prošlosti, nego – što je gore i teže – u
sadašnjosti i u budućnosti. U tom smislu nije teško razumjeti potrebu da se
„temelj“ i „rodni list“ države, koja tek što se rodila i vrlo teško staje na
stabilne noge, traži u hiljadugodišnjim maglama. Zna biti i simpatično kada to
rade lokalni turistički radnici, amateri i sanjari, na vlastiti rizik i o
vlastitom trošku. Stvar je, međutim, mnogo drukčija kada to rade inženjeri
nacionalnoga identiteta – političari, novinari, ugledni znanstvenici i članovi
akademske zajednice! Kakvi „temelji“, „rodni listovi“ i kontinuiteti, koje
bajke o banovima, kraljevima, silnim državama i sjajnome srednjem vijeku! Od
toga svijeta, koji je pod osmanlijskim cunamijem potonuo kao Atlantida a na
njegovome mjestu se uspostavila nova imperijalna civilizacija i društvena
struktura kojoj je Bosna bila tek dio, granična provincija u službi golemih
zamisli o osvajanju Evrope, dijeli nas pola milenija. Pola milenija zaborava i
diskontinuiteta u svakom pogledu, kulturnom i državnom naročito. A fascinantni
svijet srednjovjekovne bosanske kulture nama samima otkriven je tek s
austrougarskom kulturtregerskom politikom, projektiranom za svoje potrebe i sa
svojom ideološkom interpretacijom toga svijeta. (Pa je i sam naziv pisma, „bosančica“,
izum te politike, odnosno njezinoga sjajnog predstavnika u kulturnom i
znanstvenom životu toga doba, Ćire Truhelke.)
A Kulinova povelja? Trgovački ugovor između poluvazalne
državice Bosne i Dubrovnika, sastavljen na latinskom jeziku uz dodanu vernakularnu
verziju za lokalnu upotrebu, koji je srećom i slučajem sačuvan, za razliku od
mnogih drugih koji nisu. Značaj mu je neosporan – historijski, politički,
ekonomski, diplomatički, paleografski, filološki, to je u znanosti ustanovljeno
davno. Treba samo pogledati popis znanstvene literature – od prvoga opisa
povelje ruskoga konzula u Dubrovniku Jeremije Grgića 1817. nižu se do novijih
vremena autori kakvi su I. I. Sreznjevski, P. J. Šafařik, V. Jagić, E. E.
Karski, S. Novaković, A. Solovjev, Lj. Stojanović, B. Bogišić, T. Smičiklas, F.
Miklošič, M. Rešetar, M. Kos, G. A. Iljinski, A. Belić, G. Čremošnik, J. Vrana
i drugi. No, oni koji ga danas proglašavaju „rodnim listom bosanske
državnosti“, kad bi malo hladnije glave poslušali vlastitu egzaltiranu frazu,
valjda bi i sami otkrili koliko je ironije u njoj sadržano. Skoro da se kaže:
kakav efemeran papir, iz jedne davno propale feudalne državice, takva i
državnost.
U jezičnome i alfabetskom smislu Kulinova povelja također
jest prvorazredan historijski spomenik, i to je davno utvrđeno. No,
esencijalistički je i ahistorično tvrditi kako je ona „dokaz postojanja
bosanskoga jezika i bosanskoga pisma“. Ta stvar s jezikom i pismom u Kulinovome
12. stoljeću na slavenskome jugu stoji mnogo složenije i procesualnije. Poslije
epohalne ćirilometodske jezično-alfabetske standardizacije u 9. stoljeću, u
cijelome slavenskom svijetu funkcioniraju dva pisma, glagoljica i ćirilica, i
jedan jezik, u znanosti nazvan staroslavenski. Baš nekako s Kulinovim dobom,
ili malo prije njega, i jedno i drugo počelo je na cijelome tom ogromnom
prostoru podlijegati polaganom diferenciranju, prilagođavanju pisanoga jezika i
pisma osobitostima lokalnoga razvoja u govornome jeziku; pojavi koja je u
znanosti nazvana redakcijama. Tek tako i tek u tom smislu možemo, primijenjeno
na to doba, govoriti o različitim jezičnim redakcijama i alfabetskim
varijantama, pa i bosanskoj. Što ovoj posljednjoj nimalo ne oduzima na važnosti
i na bosanskosti, osim u nacionalistički vrućim glavama, koje se ne zadovoljavaju
ničim manjim od toga da je njihov jezik, njihovo pismo, njihova država, njihov
narod postojao takav kakav je, čvrst, nepromjenljiv, ukrućen, a „različit i
bogatiji od brojnih susjeda“ – sve tamo od Velikoga Praska pa do danas, i
zauvijek.
Jezik Kulinove povelje, dakle, jest bosanski, i pismo te
povelje jest bosansko, ali ne kao nešto endemično i samoniklo, nego kao jedan
od brojnih varijeteta ogromne, civilizacijski neprocjenjive ćirilometodske
revolucije kojom se slavenski jezik pridružio dotadašnjim trima privilegiranim
„svetim jezicima“ hebrejskom, grčkom i latinskom, a tadašnja razina
općeslavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi
biblijskih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od
Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. Dan Ćirila i Metoda, 24. svibnja,
slavi se odavno u slavenskim zemljama, bez obzira na sisteme i režime kroz koje
su prolazile, a u Bugarskoj je glavni državni praznik.
Što se aktualnih pitanja izgradnje stabilne državnosti Bosne
i Hercegovine tiče, ozbiljnu politiku u današnjoj Bosni i Hercegovini prepoznat
ćete po tome je li spremna prihvatiti tegobnu ali i izazovnu činjenicu da iza
sebe nema ništa, nikakvih „temelja“, ni „rodnih listova“, ni kontinuiteta, da
se sve mora graditi iznova. A da je
svako utjecanje fantomima prošlosti samo izraz slabosti, zavaravanja,
nedostatka odgovorne političke koncepcije i vizije za budućnost, te, u krajnjoj
liniji, besplodne a opasne populističke i nacionalističke demagogije.
Ivan Lovrenović
No comments:
Post a Comment