Luka Doncic i njegov 17ti Triple-Double!

Pogodite o kojoj zemlji se radi - cije su ovo rijeci!?

1. „U drugom kvartalu očekivali smo rast od minus 14,4 odsto, a zatim je bolja procena bila minus 9,9 odsto, tek na kraju su nam očekivanja bila rast izmedju minus šest i sedam odsto, a on je bio minus 6,5 odsto”

2. "Prema podacima EUROSTAT-a, u drugom kvartalu Evrozona nasa zemlja je bila na minus 14,4 odsto rasta, Nemačka je na minus 11,7 odsto, a Španija na minus 22,1, odsto. 

3. „Nesumnjivo je da ćemo biti bolji od svake zemlje u regionu i jedino za koga još ne možemo da kažemo su Irska i Madjarska, ali znači da smo u prvom polugodištu prvi ili drugi”, 

4. "Po rastu smo među top deset ekonomija Evrope"

5. "Privredni rast nase zemlje je u prvom kvartalu plus 5"

6. "U ponedeljak ćemo imati fleš procenu privrede za drugi kvartal, a ja očekujem da imamo jedan od najboljih rezultata, ne samo u Evropi”

7. "Plus imaćemo jednokratno 120 odsto minimalne zarade za novoosnovana preduzeća koja do sada nisu koristila mere. To je ukupno oko 560 miliona evra. Sa svim merama koje smo do sada preduzeli koje su nas koštale 3,072 milijarde evra, jer su samo garantne šeme 1,023 milijardi evra”

8. "Sa svim merama uspeli smo, i uz dobru monetarnu politiku NBS, godišnja inflacija je bolja i od uspešnijih evropskih zemalja. Rejting agencije su ogromnom broju zemljama smanjivale rejtinge i očekivanja, nasa zemlja je i kod Fiča i Standard and Poor, ubedljivo najbolja u celom regionu. Za nas je važno što je poljprivreda dobra, ima 9,8 odsto učešća u BDP-u, a ove godine očekujemo da će biti 10 odsto, imajući u vidu izvanrednu godinu i rezultate”

INTERVJU Daniela Daca Ratešić-Došen NAŠA KRIVICA JE BILO ĆUTANJE!

Mnogo se toga desavalo, a  i danas se desava, u Banjaluci. na zalost, za one koji zele napredak naseg grada medju koje i sebe ubrajam, previse je negativnih vijesti koje prekrivaju i ono malo pozitivnih o naporima pojedinaca da poprave bar ono sto popraviti mogu. Bio bih presretan kada bih mogao pisati o tim pozitivnim naporima i dogadjanjima i njihovim rezultatima, ali previse je kriminala, korupcije, ociglednog otimanja drustvenog i drzavnog, nemorala, droge, nerazjasnjenih ubistava, previse je ratnih zlocinaca i ubica raznih vrsta koji i danas nekaznjeni setaju Banjalukom... Previse se zla u Banjaluci desilo u zadnjih skoro trideset godina!  

Nakon ubistva studenta elektrotehnike Davida Dragicevica u centru Banjaluke 2018. godine, nemoralnog prikrivanja ubice ili ubojica  od najodgovornijih u policiji i vlasti, u Banjaluci se bar desilo da se nasla grupa mladih, Davidovih prijatelja, predvodjenih Davorovim roditeljima i roditeljima njegovih prijatelja, koji su hrabro ustali trazeci od vlasti da prestane sa manipulacijama, lazima i prikrivanjem dokaza i ubica. Prvi put od zadnjeg rata u Banjaluci se "desio narod" koji je trazio samo jednu stvar - istinu. Zapazio sam da su se i u tu grupu postenih i iskrenih umijesali i razni mesetari i to mi se nije svidjelo. Uocio sam igre i manipulacije i to me natjeralo da, pored podrske,  budem i rezervisan. Uocio sam tada i nekoliko, nepoznatih mi mladih ljudi, veoma sposobnih i iskrenih. Medju njima se Daca Rasetic izdvajala svojom inteligencijom, iskrenoscu, vladanjem pred masama, rekao bih i harizmom kojom je privukla u grupu mnoge druge kojima je jedini cilj bio - doznati istinu o ubistvu Davida Dragicevica i raskrinkati ocigledno korumpiranu policiju i sud. Bilo mi je ocigledno da je Daca prirodni i istinski vodja grupe Pravda za Davida. Na zalost, grupa, koja je u jednom momentu brojala hiljade onih koji su je podrzavali i dolazili na protestne mitinge, unistena je brutalnim  policijskim metodama koji su neodoljivo podsjecale na srednji vijek i Staljinove progone. Pritisnuta prijetnjama, krajem 2018. Daca sa kcerkom odlazi iz Banjaluke. Ovo je jedan od intervjua koji je dala Željku Raljiću iz Istinito.

Predlazem da ga procitate i kroz sudbinu ove Banjalucanke upoznate  i ovu stranu naseg grada !

************************************

RAZGOVARAO: Željko Raljić

Ako je Davor Dragičević bio vođa Grupe Pravda za Davida, onda je ona bila duša tog pokreta. Od nje su zazirali svi koji su makar i pomislili da zloupotrijebe ranjeno srce roditelja. Kako sama kaže, Kozarački kamen joj je odredio životni put, usadivši u njen genetski kod averziju prema nepravdi i zlu. Iskonski poriv za dobro učinio je da postane medicinski, ali i humanitarni radnik. I tako već godinama. Zato je njen angažman u Grupi Pravda za Davida bio logičan slijed. Ali, i mnogo više od toga!

 

Daniela Daca Ratešić-Došen posljednji put se pojavila u javnosti 31. decembra prošle godine, kada je po izlasku iz policije, nakon 16 sati koliko je zadržana, dala kratku izjavu za BN TV. Odmah nakon toga je napustila BiH i danas se nalazi van njenih granica. Za ISTINITO otvoreno govori o borbi koju je zajedno sa grupom Pravda za Davida i Davidovim roditeljima vodila nepunih 10 mjeseci.

 

– Ja sam se zapravo 30. decembra vratila samo da bih bila prisutna na skupu podrške Pravdi za Davida, a nakon svih onih nemilih događaja od 25. decembra koje sam sa grčom u stomaku pratila iz Njemačke, gdje sam otišla bukvalno trbuhom za kruhom. Po puštanju iz pritvora i nakon što mi je potvrđeno da sam „skinuta sa potjernice“ za koju nisam bila informisana ni zašto je uopšte raspisana, vratila sam se u Njemačku gdje sam još 21. decembra započela sa pregovorima i probnim radom kod poslodavca kod koga sam trebala raditi. Međutim, zbog zadržavanja u pritvoru, nisam uspjela ispuniti svoje radne zadatke, a zbog svega onoga što se dešavalo u tih 16 sati pritvora i „dobronamjernih savjeta“ koji su ustvari bili otvorena prijetnja koja je imala za cilj da „presvučem dres“, ili da se u potpunosti neutrališem kao podrška porodici Dragičević i narodu, shvatila sam da odluke o daljoj budućnosti moram donijeti u tom trenutku. Vremena za razmišljanje nije bilo puno. O svojoj trenutnoj lokaciji i statusu još uvijek ne mogu govoriti, ali o dešavanjima koja su dovela do svega toga mogu. Dovoljno objašnjenje za to je što „hunta“ i dalje traga zamnom i preko svojih doušnika, kako iz Banjaluke, tako i iz inostranstva, pokušava i dalje da mi zagorča život i osveti se za raskrinkavanje koje se odigravalo tokom proteklih više od godinu dana.

 

Jeste li i danas u kontaktu sa Davidovim roditeljima, Suzanom i Davorom? Sumirate li utiske nakon svega?

 

– Što se tiče odnosa mene i porodice Dragičević, oni su ostali nepromijenjeni od 31. decembra do danas. Naravno da, obzirom na veliku udaljenost u teritorijalnom smislu, nije moguće da im pružam podršku u istom obliku kako sam to radila od marta do decembra. Sama situacija u kojoj sam se našla nije mi dopuštala ni tehnički ni fizički da budem aktivna u obimu u kojem sam bila, ali i poslije mog odlaska mnoge zamke smo uspješno savladavali, upravo radi dobre koordinacije svih nas sa ljudima koji su ostali u Banjaluci. Što se tiče mojih utisaka, oni su sada sigurno mnogo bistriji, jer mnoge stvari se puno bolje mogu sagledati sa neke udaljenosti od te centrifuge u kojoj smo bili 10 mjeseci i koja nam jednostavno nije dopuštala predah i razmišljanje. Mnoge stvari smo odrađivali u momentima, jer smo na to bili primorani stalnim, svakodnevnim pritiscima. Sada, kada se ti momenti analiziraju, vrlo jasno se može vidjeti kako, zašto i zbog čega su nam se određene stvari servirale, podmetale i zbog čega je bio tako veliki strah od običnih građana o kojima su montirane priče na kojima bi im pozvidjeli i holivudski režiseri.

Vi ste bili jedna od rijetkih osoba koja se nije plašila pritisaka koji su dolazili od strane vlasti i ostali ste uz PzD i porodicu Dragičević sve dok nisu zabranjeni protesti u Banjaluci. Koliko vas je ta podrška koštala?

 

– Ne mogu reći da se nisam plašila. To je mit koji ljudi prave, a to nije tačno i nije dobro zbog svih ostalih ljudi koji bi možda digli glas protiv stanja kakvo je u BiH, jer se stvara slika da su neki ljudi bili natprirodna bića. S toga je bilo i teško povjerovati da su ta bića sasvim obični ljudi , koji imaju svoj limit izdržljivosti. Moj strah je počeo onog dana kada smo shvatili da su u ubistvo djeteta umiješani ljudi iz institucija koji treba da se brinu o bezbjednosti naše djece. To je bilo već u maju 2018. Svako sljedeće saznanje koje je dolazilo do nas bilo je sve poraznije, jer kao obični građani nismo bili svjesni ni narko-mreže, ni prostitucije, ni svih neriješenih ubistava i da je ustvari sve to rađeno pod okriljem naših institucija. Snagu da idem dalje i da ne posustanem davalo mi je prije svega moje dijete i sva ona djeca koja su stajala na Trgu, jer shvatila sam da za njih u takvom sistemu nema života, potom Davidovi roditelji koji su izgubili dijete, ali su se neumorno borili za istinu i za kažnjavanje ubica, čime su oni zapravo više štitili svu našu djecu, jer svoje dijete više nisu mogli vratiti. Pravda za to ubistvo ne postoji, jer da je pravde, to ubistvo se ne bi ni desilo. Sve to što smo radili kao podrška porodici u njihovom nastojanju da se ubice uhapse i osude, koštalo me je možda najviše zdravstveno, što se tek sada ispoljava. O tome da sam ostala bez posla i bez ikakve mogućnosti da ga ponovo nađem u Banjaluci, već su mnogi pisali, kako dobronamjerno tako i oni drugi koji su se time naslađivali i opet režirali za javnost priče o tome da nas finansira – ne znam ni ja više ko. Najbolje znaju moji bliski prijatelji kako sam preživljavala tih mjesec i po dana bez posla. Ti isti koji su takve „vijesti“, članke, komentare i objave po društvenim mrežama pisali, moj odlazak vani da radim su opet prokomentarisali na sebi svojstven način, bez obzira što su time pobijali sami sebe i prethodno izrečeno. Ono jedino što nisam mogla da dopustim da me košta, to je život mog djeteta. A to su na kraju shvatili i „oni“ i na taj način su izvršili pritisak na mene. Poslije Davida mislim da smo svi trebali postati svjesni da oni obzira, skrupula i kodeksa nemaju i da im ništa , pa ni djeca nisu sveta.

 

Nakon odlaska iz zemlje vi ste započeli vlastitu pravnu bitku, kako biste dokazali – šta?

 

– Prije svega moja bitka se vodila oko toga da sačuvam život svog djeteta. To je ono što sam sebi stavila za prioritet, jer kako god ko mene gledao, ja sam samo samohrani roditelj i imam jedno jedino dijete za koje živim. Ono što naravno neću dopustiti da prođe nesankcionisano jeste prije svega teror i represija nad građanima, a koja se vrlo očito može vidjeti iz mog primjera, montiranja mog hapšenja, lažnih svjedoka (petorica policajaca koji su navedeni kao „dokazni materijal“), iznošenje lažnih optužbi za djela koja nisam počinila, a za šta postoje i snimci i svjedoci. Nisu samo hapšenja bila ono što je ugrozilo naša ljudska prava i slobode, postoje dokazi i o neosnovanom i nelegitmnom praćenju i prisluškivanju ljudi, te korištenju javnog servisa za targetiranje građana koji daju podršku, čime su nam svima ugrozili živote. Postoje dokazi tog montiranja vijesti, kako , ko i na koji način je to sve odrađivao. Neki su, kako čujem, za ta svoja nedjela i dobrano nagrađeni. Vjerujem da će doći i trenutak kada će za svoje „nagrade“ morati platiti debelu cijenu. Posebna priča su pojedine osobe koje su ciljano bile upletene u cijelu tu situaciju sa ciljem degradacije nas kao ljudi, građana, a koje su o nama pisale najgnusnije laži koje normalan čovjek u svojoj glavi ne može ni zamisliti. Na sve to ja nikada nisam davala komentare, niti sam se uplitala u rasprave, ali sam zato sve dokumentovala i za te ljude ću takođe pravnim putem tražiti sankionisanje. Istina o nama, o svemu što se dešavalo ugledaće svjetlo dana, možda ne tako brzo kako bismo mi to željeli, ali kako naš narod kaže, strpljen – spašen.

Tokom devet mjeseci, koliko su trajala redovna okupljanja PzD na Davidovom trgu, imali ste priliku da pratite kako se mijenja odnos javnosti prema Davidovom ubistvu. Šta je po vama najveće postignuće Grupe Pravda za Davida?

 

– Najveće postignuće za mene je i dan danas to što smo institucije natjerali da priznaju da je počinjeno ubistvo, a samim tim i da je sasvim opravdan razlog izlaska nas građana na Trg. Da nije bilo toga, sve bi ostalo na onoj prvobitnoj konstrukciji koju su vrlo nespretno konstruisali sa zadesom, burekom, LSD-ijem i pljačkom. Generalno, građani koju su ustali protiv ove nepravde podigli su masu drugih ljudi koji su sa nepravdom, korupcijom, neimaštinom , sveopštom pljačkom i uništavanjem RS, suočeni svakodnevno. To je možda za društvo u kojem živimo bio i najveći uspjeh, buđenje svijesti i savjesti. Nije David prvi kome se takav zločin desio, Davidovo ubistvo je bilo okidač za građane koji su već godinama svjedoci svega što se oko nas dešava. Opet, da funkcioneri koji su održali onaj famozni pres 26. marta prošle godine nisu bili onoliko traljavi i toliko očigledni u iznošenju neistina, možda se ništa od onoga što se desilo ne bi ni tada desilo. Zato sam više puta ponovila da su upravo oni organizatori okupljanja koja su se na ovaj ili onaj način dešavala i dešavaju u Banja Luci.

 

Osim što su pokušali da ubistvo proglase zadesom, šta je to najnečasnije što su vlast i policija učinili u slučaju ubistva Davida Dragičevića?

 

– Tragično je sve što je urađeno u slučaju ubistva Davida Dragičevića, a jednako je tragično i sve ono što nije urađeno. Sakrivanje stvarnih dokaza, podmetanje lažnih, svjedoci koji „čuju“, a ne vide, a koji su validiniji od onih što su i čuli i vidjeli i, na kraju, prema tom djetetu nije učinjen jedan, već puno više zločina. Posljednji u nizu je svakako hapšenje i progon Davidovih roditelja koji su samo tražili istinu o smrti svog djeteta. Na kraju mi smo ispali zločinci koji smo tražili da institucije rade po slovu zakona, a ne oni koji te institucije koriste u privatne svrhe i doslovno uništavaju RS u koju se kunu.

 

Šta lično smatrate uspjehom, a šta neuspjehom Grupe Pravda za Davida? Da li biste danas možda predlagali, ili insistirali da se neke stvari drugačije urade?

 

-Kao što sam već rekla, najveći uspjeh je to što smo uspjeli ne samo našem narodu , nego i cijelom svijetu da pokažemo da u našem sistemu, u našim institucijama, perzistiraju paraziti koji se doslovno hrane svojim narodom; da je David ubijen, da su ljudi iz institucija ti koji to prikrivaju, ali sigurno da bih sada mnoge stvari uradila drugačije. Mi smo kao s neba bačeni upali u jedan ciklon koji nas je vrtio, a da nismo bili svjesni mnogo toga što se oko nas zbivalo. To je sasvim normalno kada pogledate da je grupu Pravda za Davida napravila grupa djece, njihovih roditelja koji su obični radnici, građani koji mnogo čega oko sebe nisu bili svjesni da se dešava. Sada, sa ovim iskustvom i ožiljcima koje nosim, sigurno da bih dosta toga učinila drugačije. Ali jedno je sigurno, nikada ne bih razmišljala da li da stanem na stranu istine, pravde i borbe za ljudska prava i slobode.

Svjedočili ste i kako vlast trpi žestoke kritike na unutrašnjem i međunarodnom planu. Takođe, kako se vlast odnosila prema PzD i šta je sve pokušavala da učini da podrije jedinstvo i spriječi sve veću podršku grupi i porodici Dragičević. Kako iz današnje perspektive vidite sve to?

 

– Da, i mene samu je u početku šokirao taj strah režima od nas građana. Prva objava o nama kao teroristima se pojavila na RTRS-u već 19. aprila, gdje su navodno prenijeli vijesti lista „Alo“. Tada sam shvatila da nas se boje i da će sve učiniti da nas unište. Kada to nisu uspjevali sa izbacivanjem takvih „vijesti“ po svojim portalima i TV kućama, gdje su kometare i intervjue davali „eminentni“ stručnjaci koji su nas predstavljali stranim plaćenicima, obojenom revolucijom, pa kao rumnuski, makedonski, bugarski i više ne znam kakav scenario, onda su prešli na plan B, koji im je bio provjereno dobar recept, a to je ubacivanje svojih ljudi među članove grupe, koji su imali zadatak da unesu nemir, nepovjerenje, dovedu do razdora unutar same grupe. Međutim i taj njihov recept je podbacio u ovom slučaju. Problem je bila iskrenost. Kada ljude suočite i iznesete sve dezinformacije koje su poturene kao informacije, onda laž veoma brzo ispliva na površinu, a sa njom i njeni glavni akteri. Tako da smo vrlo brzo otkrivali te njihove igrače i osujetili namjere da grupu iznutra razbiju. Povjerenje je najbitnije među ljudima, ako ono ne postoji, sve ostalo je uzalud. No njihov strah je bio opravdan, nisu se oni bojali samo razotkrivanja stvarne istine o ubistvu Davida, oni su se najvećim dijelom prepali jedinstva naroda. Ljudi su se u ovoj boli ujedinili, nisu više gledali ni vjeru ni naciju, shvatili su da je za život potrebno mnogo više od toga. A to je bio veliki problem , ne samo za režim u Republici Srpskoj, već za sve one koji su na vlasti u Bosni i Hercegovini. Jer na toj poziciji perzistiraju dugo godina upravo držeći narod u stalnom strahu jednih od drugih. Peti oktobar je bio dan kada su dobili potvrdu da je njhov strah opravdan i već tada smo znali da se spremaju za konačno uništenje Pravde za Davida. Pravda za Davida je postala neprijatelj režima veći od sve opozicije zajedno, ali ne neprijatelj države, već svih onih koji tu državu drže u zatočeništvu.

 

Bilo je mnogo kontroverzi oko političke zloupotrebe Grupe Pravda za Davida. Opozicija je načelno podržavala PzD i roditelje i kritikovala vlast, a vlast je opet optuživala opoziciju za zloupotrebu PzD. Kako ste vi to vidjeli?

 

– Opozicija ili pozicija za mene tu nema razlike. Svi su oni spremni iskoristiti sve za šta god im se ukaže prilika kako bi prikupljali poene. Ja sam neko ko je naprosto alergičan na politiku, političare i uopšte političku scenu u BiH. Svi su oni to vrlo dobro znali i da ja nikada neću pristati da budem u kolu sa bilo kim od njih. Zato sam im i smetala svima, zato su upravo o tome najviše i govorili kako sam ja politički motivisana, kako ću se kandidovati za ne znam šta itd. Prvo, ti ljudi ne mogu da shvate onaj ljudski poriv u nama običnim građanima da branimo svoje potomstvo i uvijek polaze od pretpostavke da je tuđi motiv jednak njihovom. Zato su se uvijek u njihovim „vijestima“ o nama preplitale samo pare i politika, jer oni samo za to i znaju. Logično, ako smo ustali protiv ljudi koji uništavaju i nas i naše institucije, a znamo da svi ti ljudi pripadaju određenoj političkoj opciji, onda se to svodi na to da smo ustali protiv te političke opcije. Ali niko nikada nije rekao da je opoziciona strana nešto bolja ili kvalitetnija. Nakon izbora to se i pokazalo, jer je opozicija doslovno nestala. Ono što smo mi tražili od svih tih koji su nam navodno pružali podršku u našoj borbi jeste da kroz svoje funkcije koje rade u Narodnoj skupštini, Parlamentu BiH i drugim institucijama, učine sve što je u njihovoj moći i ovlaštenjima da se narod izbori za ono što traži. Nikome ne dajem posebnu prednost u svemu tome, ali je činjenica da mi nemamo niti jednu partiju koja bi naš narod vodila iskreno i bez ličnog koristoljublja, ali u svakoj od partija ja znam bar dvoje troje ljudi koji ne bi trebali biti tu i koji bi sami uz podršku građana mogli mnogo toga učiniti, jer imaju znanje, snagu, želju i osjećaj za pravičnost. Ali koristiti građane koji su se okupili radi ubistva jednog djeteta za svoje poene, za mene je bilo identično kao i samo prikrivanje ubistva. Voljela bih da me svojim djelima u budućnosti demantuju, bila bih sretna zbog svih naših građana da sam bila u krivu. Vrijeme će pokazati.

Kako gledate na najnovija dešavanja u vezi sa PzD i na pokušaj potpune zabrane okupljanja pred crkvom u centru Banjaluke?

 

– Trenutna dešavanja u Banjaluci su nastavak progona građana koji je započet u decembru. Sve što vidim, čitam i čujem je strašno. Došli smo do te granice da ljudi apsolutno ne smiju imati svoje mišljenje, a kamo li ga otvoreno izraziti. Slučaj ubistva Slaviše Krunića za mene je bila direktna prijetnja svakom slobodoumnom građaninu, otvorena poruka da tako završavaju oni koji se usude suprostaviti ili protivriječiti vlasti. Slaviša je bio jedan divan čovjek koji je pomogao veliki broj humanitarnih akcija i koji je ljude dijelio kao i ja samo na ljude i neljude. To je očito u našoj zemlji potpis za smrtnu kaznu. Slučaj „potkivanja“ i nereagovanje institucija na ovako očit primjer korupcije, potvrdio je statističke podatke da smo zemlja sa najvišim stepenom korupcije, na bukvalno svim nivoima vlasti i da je običan građanin spram toga nemoćan, pogotovo ako je usamljen u tom ukazivanju na korupciju. Vidim da su ljudi posebno pogođeni zabranom od strane SPC da se svako veče u miru okupe u dvorištu hrama Hrista Spasitelja, ali mene to iskreno ni malo nije iznenadilo. Iznenađena sam jedino da su to tek sada uradili, jer vrlo je jasno da visoko sveštenstvo kod nas u direktnoj uvezanosti sa režimom. Znam iz pouzdanih izvora da se oni jednako odnose prema svojim sveštenicima koji se ne slažu sa režimom, kako su se ponijeli i prema narodu ispred hrama. Sve skupa to je jadno i tragično, jer upravo je Crkva prva trebala ustati da zaštiti ljude, ali oni ćute od marta prošle godine, ćutali su i u decembru, a sad kad su progovorili, shvatam da je bolje bilo da su do kraja ćutali.

 

Da li biste ponovo postupili na isti način kada je riječ o podršci roditeljima Davida Dragičevića i njihovoj borbi za pravdu i istinu?

 

– Uvijek bih ustala kao podrška bilo kojem roditelju i za bilo koje dijete, jer djeca su jedina vrijednost koja je još ostala u našoj zemlji. Ali, kako je krenulo masovno iseljavanje mladih, pa i onih starijih, mislim da ćemo i tu jedinu vrijednost vrlo brzo izgubiti. Nepravda je nešto za šta mi je mržnja usađena u genskom kodu Kozaračkog kamena i mnogo puta kroz život i jesam nastradala baš zbog te svoje nemoći da oćutim na nepravdu. Iskreno, kada je u pitanju ubistvo Davida Dragičevića, mislim da se nikada ne bi ni desilo, da smo mi kao građani ustali poslije ubistva Vukelića, ili malog Nikole Đurovića, ili bilo koje anomalije i nepravde u našem društvu, a bilo ih je nemali broj. Naša krivica je bilo ćutanje. Ja bar više namam taj teret griže savjesti radi ćutanja, ali se pitam imaju li ga mnogi drugi koji nikada nisu glasa pustili da se pobune protiv nepravde, a pogotovo ako imaju svoju djecu.

 

(Istinito)

Ante Tomić: Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi u Hrvatskoj

"Evo juhice", kazao je Radojica sjedajući s plastičnom zdjelicom na rub postelje na kojoj je ležao njegov teško bolesni otac Stojan.
"Neću juhu", kaže stari.
"Jedi, ovo sam zbog tebe skuhao. Prava domaća kokoš."
"Otkud ti kokoš?"
"Komšija Milan pobio cijeli kokošinjac..." Rade zagrabi žlicom, cijedi je uz rub zdjelice. "Prije nego je otišao", priča sin smiješeći se, "komšija Milan uzeo kalašnjikov pa rafalom po kokošinjcu... Kaže: 'Neće, bogami, ustaše moje kokoši jest!'"
"Majmun", reče Stojan, umirovljeni profesor fizike i matematike, generacijama kninskih srednjoškolaca poznat i kao Crni Stojko. "Uvijek je bio majmun... A i otac mu je bio majmun."
"Jedi juhu", kaže Rade.
"Ti si lud", kaže otac zlovoljno. "Potpuno si lud."
Rade pogne glavu i zašuti.
"Pogledaj kako se oblačiš", nastavi Stojan. "Pogledaj se, izgledaš k'o budala."
"Jedi juhu", šapne Radojica još jednom. Otac zabaci glavu i uvrijeđeno se zagleda u strop.
Vani upekao zvizdan, negdje iz daljine čuju se plotuni. Posve besmisleni, jer je narod pobjegao. Potrpali su, koliko su stigli u svojemu bezumnom strahu, stvari u kamione i traktore i otišli. Još od sinoć u selu je još samo njih nekolicina, uglavnom staraca. Tako da nema osobitog smisla ni to da se Mladen (23) iz 47. domobranske pukovnije, KV kuhar, nezaposlen, prikrada uz zidove i pretrčava do plasta sijena. Kotrljajući se po tlu, Mladen se leđima nabije na nekakvu zahrđalu motiku koja je ležala skrivena u visokoj suhoj travi.
"O, jebem ti mater četničku, da ti jebem", zaječi Mladen tiho.
Tata nije htio bježati.
"Jok!" rekao je rezolutno. "Ja ostajem, a ti, moj sinko, kako hoćeš."
Rade je znao da ga poslije toga više nema što moliti. Crni Stojko je bio takav čovjek: kad taj nešto zatuvi u glavu, nema toga što će ga odvratiti od njegova nauma. Baš kao što je sada odlučio da neće juhu. Radojica sjedi spuštenih ramena zagledan preda se, a otac zuri u strop na
kojemu se od detonacija povremeno zaljulja teški kristalni luster. Na trenutak je sve zamuklo, ni cvrčci se više ne čuju. Mladen tresne nogom u vrata i silovito upadne u sobu, Rade se uplašeno prene, a otac sasvim polako, kao umorno spušta glavu. Mračno pogleda momka namrčenog lica kao što bi pogledao nekakvog mamlaza koji ne zna prvi zakon termodinamike. Rade je zastao sa zdjelicom u ruci, Mladen je malo zbunjen.
"Ti!" kaže on napokon pokazujući s puščanom cijevi na Radu. "Makni se tamo na drugu stranu."
Rade se ukipio.
"Makni se tamo na drugu stranu, kad sam rekao", ponovi vojnik živčano.
Rade ustane i raširenih ruku, kao da hoće pokazati da nema nikakvog oružja, još uvijek držeći onu zdjelicu, prijeđe na drugu stranu sobe i stane pokraj ormara. Mladen hitro priđe postelji i smakne plahtu, otkrivajući blijedo, mršavo tijelo starca, samo u pamučnim gaćama. Poniženom se profesoru fizike i matematike lice iskrivi od gnjeva. Mladen se, malo kao i posramljen, okreće prema sinu i gleda ga.
"Koji si ti, jebote?" kaže.
Rade ništa.
"Kako si to obučen?"
Rade se ogleda.
"To je frak", kaže.
"Frak!?"
"Ja sam mađioničar", objasni Radojica.
"Ti si luđak", upadne otac.
"Ja sam mađioničar!" ponovi Rade prkosno.
"Mađioničar?" kaže Mladen. "Ej, vi Srbi, šta sve nećete izmislit. Do jučer si bio u uniformi, a sad si se na brzinu presvukao pa si kao mađioničar, a?"
"Ja sam mađioničar!" reče Rade još jednom. "Nikad nisam bio u vojsci."
"Nisi, moj kurac", reče Mladen sumnjičavo.
"Svi ste vi isti!"
Ponovno svi šute. Samo se, uznemirivši načas Mladena, Stoja pridigao da se ponovno pokrije.
"Mogu li ti nešto pokazat", reče Rade u neko doba.
"Šta?!"
"Nešto da ti pokažem", kaže Rade odlažući zdjelicu na noćni ormarić.
"Nemoj mi se zajebavat!" reče Mladen podižući pušku.
"Ne boj se", kaže Radojica prilazeći, ispruživši preda se ruke s raširenim prstima. "Ne boj se, vidiš da nemam ništa", kaže. Sada je sasvim blizu vojnika, krenuo je rukom prema njegovoj glavi. Ovaj ustukne. "Ne boj se", kaže Rade. Mladen se umiri. Rade oprezno podiže ruku i nježno ga dotakne iza uha.
"Vidi", reče on tobože iznenađeno, pokazujući KV kuharu prsten od plavog stakla. "Vidi šta sam ovdje našao."
Mladen se ozari.
"Kruno!" vikne. "Kruno, jebalo majku, vidi ovdje mađioničara!"
Kamion pred kućom vidio se još izdaleka. Dvoje, jedan mladi i jedna debela srednjovječna žena u ispranoj ružičastoj majici na kojoj je pisalo "Kiss me", gore su u prikolici slagali pokućstvo i bijelu tehniku, televizore, sagove, odjeću, čak su i nekakvi jelenski rogovi tu stajali.
Rade, koji se vraćao iz grada s nešto riže i ulja, stigao je baš da vidi kako jedan iznosi njihov usisivač marke "Ei Niš". Onda je izašao drugi s vješalicom od tamnog drva što ju je tata donio kada su u zbornici mijenjali namještaj. Treći je nosio ormarić iz kupaonice. Onda je opet onaj prvi dovukao golemi Weihlerov goblen što ga je izvezla Radina pokojna mater Rosa. Sustavno i bez riječi izvlačili su iz kuće sve što se moglo izvući. Debela se strašno znojila. Na Radojicu nisu obraćali pozornost. Iznenada tamo u kući netko kriknu.
"Šta je bilo?!" pita žena.
"Luster ne mogu skinuti: struja me trese... Trebao bi netko odviti osigurače!?"
"Gdje je ploča s osiguračima?" pita žena Radojicu.
"Iznad ulaznih vrata", kaže Rade.
"Osigurači su ti iznad ulaznih vrata!" poviče žena.
"Dobro!"
"Skini odmah cijelu ploču pa je daj ovamo!"
"Dobro!"
U to se prvi i treći sada pojaviše na vratima noseći između sebe duguljast ormar oslikan sjajnim petokrakama. Kroz njegove obje bočne stijenke izviruju četiri sablje.
"To ne može!" pobuni se Radojica. "To vratite tamo gdje ste i našli!"
Ova se dvojica ne obaziru, nego nastavljaju prema kamionu.
"Jeste li me čuli, to ne može", vikne mađioničar gnjevno pa dohvati stražnjeg nosača za ruku. Ovome ispada ormar, sablje se rasipaju zvečeći po betonu. Rade se hitro sagne i zgrabi jednu.
"Taj ormar ne ide s vama!" kaže on prijeteći, a ona dvojica gledaju malo njega, malo sablju u njegovoj ruci...
"Dobro je", presudi napokon debela, "možemo i bez toga... Marko! Marko, jesi li gotov više!?"
Marko istrčava iz kuće s kristalnim lusterom u jednoj ruci, ploču s osiguračima drži pod drugom. Dodaje ženi predmete, a onda se i on penje na prikolicu, ona dvojica uskaču u kabinu. Radojica ulazi u kuću. Sve je prazno i golo, baš kao i prijašnjih godina kada bi u ovo doba bijelili kuću. On odlazi u očevu sobu. Stojan leži na postelji, jedinom komadu pokućstva što je ostao u cijeloj sobi. Tu je još samo retuširana slika njega i mame na vjenčanju.
"Tata", kaže Rade. Stari ne odgovara.
"Tata", zovne ga Radojica još jednom sjedajući na postelju. Od Stojana ni glasa.
"Tata", reče Rade, ali više ga i ne zove - jer što ćeš ga zvati kada je Crni Stojko naumio umrijeti - nego to kaže tek tako, od dragosti, milujući starca po prorijeđenoj kosi. Onda se ispruži pokraj blijedog i hladnog očeva tijela i trenutno zaspe.
Probudio ga je dim i vrućina. Trebalo mu je nekoliko časaka da se pribere i shvati da kuća gori. Uhvatio je oca za pazuha i stao ga potezati s postelje. Stari je bio težak i ukočen i sve što mu je uspjelo je da ga sruši na pod. Dalje ga nije mogao ni pomaknuti, dim ga je gušio. Napokon odustane i uhvati bježati. Bio je već na vratima sobe kada su se pred njim srušile stropne grede u hodniku. Vratio se u sobu i krenuo da će otvoriti prozor. No, prozorske su kvake bile već užarene pa je dohvatio jednu plahtu s postelje, omotao je oko ruke i razbio staklo. Iskočio je van, odteturao nekoliko koraka i pao u travu kašljući.
"Jebo te ja blesava", rekao je netko, "što nisi pogledao ima li ikoga unutra."
"Ma, ko mu jebe mater!" kazao je drugi.
Radojica podigne glavu i vidi trojicu njih gdje su se raskoračili pa gledaju kako plamen proždire kuću i puše. On ustane i otrese odjeću.
"Vidi, kako je obučen, u pizdu materinu!" primijeti jedan.
"Ej, čedo, šta to imaš na sebi?" pita tip.
Radojica se nakašlje.
"Ja sam mađioničar", kaže.
"Sereš!" kaže ovaj.
"Ne serem", reče Rade jednostavno.
"Baš mađioničar?" umiješa se drugi.
"Baš mađioničar", potvrdi Radojica. "Pravi pravcati."
"Stvarno", vikne sada treći, "vidi ono tamo!"
Momak je ugledao ormar sa sjajnim petokrakama i razbacanim sabljama. Pritrči mu gotovo djetinje znatiželjan i uspravlja ga. "Je li ovo tvoje?" pita.
Radojica se uozbiljio i popravio prsluk, dlanom zagladio frizuru.
"Gospodo", kaže, "dopustite!"
Odlazi do ormara, otvara ga i jednom raskošnom gestom pokazuje kako je prazan.
"Ja ću sada ući u ovaj ormar", reče onom istreniranom, uglađenom mađioničarskom dikcijom, "a vi ćete me probosti ovim sabljama ovdje."
"Hi, hi, hi, hi!" zacereka se onaj treći, čini se, najmlađi medu njima, veselo.
Mjesec je izašao iza oblaka, ali svjetla ionako ne nedostaje. Na plamenu od požara ljudska se lica doimaju sablasno i luđački.
"Gospodo, izvolite", reče smireno Radojica pa uđe u ormar i zatvori vrata za sobom.
Klinac skuplja sablje s tla.
"Čekaj", kaže jedan od one dvojice što su do sada stajali po strani. "Podijelit ćemo se: meni dvije, tebi dvije!"
Mali mu dodaje pola sablji.
"Hoćemo li skupa?" pita.
"Šta skupa?"
"Da ga skupa probodemo", objasni tip razdragano. "Ti sa svoje strane, ja sa svoje." "Može", reče ovaj namještajući vrh oštrice na rupicu na ormaru. "Ajmo, jedan, dva..."
Pras! - odjekne tada hitac. Pras! - još jedan. Pa još jedan. I još jedan!
"Odmaknite se malo od ormara da ošinem rafalom!" kaže onaj što je stajao malo dalje s kalašnjikovom u ruci.
"Glupane, čovjeka si ubio", govori mu najmlađi.
"Ajde, jebi mater", kaže onaj s puškom, "neću se valjda s četnikom zajebavat... Odmakni se malo", reče i prospe rafal po ormaru.
Frcaju čahure i komadići iverice, pun okvir je luđak ispraznio. Napokon stane, a vrata od ormara se pomalo otvaraju. Ali, unutra nema nikoga. Ormar je prazan. Radojica je nestao, što bi rekao pokojni Predsjednik, kao da ga tu nikad nije ni bilo.

(jutarnji.hr)

Angel Trajkovski: Borislav Raicevic-Kiki (1)

Dragi moji,

prije nekoliko dana kada sam objavio na FB sliku KK"Borac" iz 1963 g. na kojoj je i nas Borislav Raicevic-Kiki,koji nazalost nije vise medju nama od 2003., obecao sam da cu nesto vise napisati o Bori,o njegovoj ljudskoj velicini,plemenitosti,pomoci koju je pruzao mnogima u najtezim ratnim vremenima,posebno B.Luci,Banjalucanima,pomoci za koju B.Luka i danas ne zna.

Za pocetak za one koji ne znaju, evo nesto o Bori...Po odlasku iz B.Luke u BGD Boro je diplomirao na Saobracajnom fakultetu(Avio smjer),radio je poslije u aviokompanijama i dostigao nivo jednog od najcenjenijih strucnjaka iz tog domena.Zatim je bio Direktor Avioservisa Saveznog Izvrsnog Vijeca kada je Milka Planinc bila Predsjednik SIV-a...Dobijao je razna visoka priznanja,da bi zatim otvorio privatnu aviokompaniju "Montavija" u BGD-u ul.Admirala Geprata 16...

"Montavija je imala nevjerovatno uspjesan uspon u avio saobracaju,a glavne destinacije su bile na Istoku Evrope,pretezno gradovi u Rusiji(Moskva,Rostov,Soci,Krasnodar,S.Petersburg...)

Poslije mnogo ruznih dogadjaja koje sam dozivio u nasoj BL,dosao 

sam u BGD u oktobru 1994. sa namjerom da letim prema USA,gdje je vec bila moja kcerka od 1992. i supruga od 1993.Medjutim, tu su nastali problemi,ambasada USA je odlagala moj zahtjev da bi ubrzo shvatio da prolaz dobija samo jedan dio nasih ljudi...Pokusao sam naci posao,bilo je nekih izgleda,obecanja,ali dani su prolazili... Nazovem Boru...Boro, kratko: "I sada trazis posao...Dodji sutra u 8:00 ujutro u "Montaviju" radis kod mene!" Poslije neprospavane noci sutradan kod Bore i Ljilje,emotivan susret...Upoznaju me sa svojom radnom ekipom,medju njima moj dobri prijatelj nekadasnji kosarkaski juniorski YU repr. u generaciji s Borom,Ivan Djordjevic-Cane iz Valjeva,gdje smo se druzili (dok sam bio u vojsci u Valjevu) na kosarkaskom igralistu"Metalca"...Kada mi je Boro rekao za moju platu nisam vjerovao,zamantalo mi se u glavi...Morao sam da sjednem...

Ponovicu: B.Luka ne zna koliko je Boro pomagao i zelio da pomogne B.Luci i Banjalucanima,navescu samo nekoliko primjera:

a)Boro je zaposljavao mnoge Banjalucane koji su mu se obratili za pomoc,slao je pomoci za koje mi nismo ni znali...napr. tek kasnije sam saznao je da Boro platio avio kartu za let prema Australiji Kuharu(Orhan) BL legendi malog fudbala

b)Boro:"Gele,idem do BL,ako hoces hajde s mnom...Idem da razgovaram sa rukovodiocima B.Luke da podignemo Banjalucki aerodrom na visi nivo.B.Luka ima odlicnu lokaciju i ima velike sanse da se izdigne u avio saobracaju..." Po povratku iz BL bio je vidno razocaran,jer u BL nisu shvatili da im se obratio sa prijedlogom za pomoc u poslu jedan od najcenjenijih strucnjaka u avio saobracu na nasim prostorima...A danas BL zavidi uspjesima aerodroma u Tuzli.

c)U ljetnom periodu 1995. Boro je organizovao,uz pomoc ruskih vlasti,odlazak na Krim Banjalucke djece ciji su roditelji poginuli u ratu..Sjecam se tog dogadja i uvijek cu ga se sjecati...Na poslu sam obavljao uobicajene tel.razgovore sa firmama koje su slale svoje radnike u inostranstvo,Ljilja mi pridje i kaze:"Angele,stigao je autobus iz BL sa djecom za Krim.Idem da vidim djecu..." (Tada su beogradski avioni letjeli iz Temisvara-Rumunija).Poslije desetak minuta,vraca se Ljilja,nasloni se ledjima na vrata,posrce...Vidim da nije dobro,dotrcim do nje,zaglim je...ona se sva trese,place,rida...Cujem nerazgovetne rijeci:"To je strasno...Muk u autobusu..Djeca me gledaju razgoracenih ociju,sva isprepadana...Ne znaju sta ih ceka...Boze,sta su ta djeca dozivljavala..." 

Sa Krima smo poslije dobijali vijesti da se djeca odlicno oporavljaju da se vracaju u normalan zivot. Po njihovom povratku,kada je autobus stigao iz Temisvara otisao sam da vidim djecu...U autobusu pjesma,smjeh,radost...Djeca kao preporodjena...Tada pomislim na naseg Boru:"Kiki,hvala ti sto si ovo ucinio za ovu divnu djecicu..." Suze su pocele da klize niz moje obraze,bio sam sretan sto imam tako divnog prijatelja...

Mogao bih mnogo toga lijepog da kazem o nasem Bori,mozda nekom drugom prilikom.Pocivaj u miru, dragi nas Boro...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama.Vas Angel

PS.Prilozene slike iz "Montavije:

Kiki,Gele i Kljaja (U to sam siguran:Kljaja nikog u zivotu nije tako respektovao kao Kikija)

Ljilja sa damama iz "Montavije"

Angel na svom radnom mjestu

Neposredno prije mog poletanja prema USA ,Boro mi je priredio divan ispracaj,iznenadio me kada je u jednom momentu uzeo harmoniku i svirao sa orkestrom.Nisam prije znao da tako dobro barata sa harmonikom 

Akademije nauka i umjetnosti

Odavno razmisljam o nasim Akademijama nauka i umjetnosti, o akademcima, njihovom svakodnevnom radu, sastajanjima, njihovim razgovorima, njihovom doprinosu drustvu,  koristi drustva od njih, potrebi da postoje, ... Da pisem o njima, potakao me clanak na tu temu"Ukoreni  mladojakobinac", Ljubomira Zivkova,  iz Pescanika.

***********************

Nekada, u mladosti, sam obozavao romane o Divljem zapadu. Kao i vecina mojih vrsnjaka u to vrijeme, gutao romane Karla Maja, Zane Greja... U to doba, mi nismo imali problem sta pokloniti drugu za rodjendan. Za rodjendane su se pokljanjali romani sa ovom temom. Za razliku od vecine mojih drugara, moja osjecanja nisu naginjala prema kaubojima vec prema indijancima. Moj idol tada je bio Vinetu iz plemena Apaca. Valjda je jos tada neki gen u meni odlucio da treba biti na strani slabijih... I sada pamtim da su me tada poneki drugari zvali Incu Cuna, kako se u tim romanima zvao mudri Vinetuov otac, crvenokozi ratnik koji je svojim znanjem, hrabroscu i mudroscu zasluzio da ga u najtezim situacijama pitaju za savjet. Ponekad, kad su situacije bile posebno ozbiljne, kada je na primjer, trebalo odluciti da li uci u rat sa neprijateljskim plemenom Kamanci ili se silom suprotstaviti sili bjelaca, Incu Cuna bi pozvao svoje "Vijece staraca" i oni bi nakon vjecanja odlucili sta dalje raditi. Na njihovu odluku nije bilo zalbi, ona se slusala i provodila bez pogovora jer se znalo da je to najmudrija odluka za pleme.

Cini mi se da su Akademije nauka i umjetnosti kod nas odrganizovane sa istom ili slicnom namjenom kao i Vijeca staraca u indijanskim plemenima. Skup najmuidrijih ljudi plemena savjetuje u situacijama kada treba donijeti mudru i najpametniju odluku.
Ali, na zalost, izgleda da nije tako, vec zapravo suprotno od toga. Jer Akademije kod nas su skup senilnih, potrosenmih i izlapjelih staraca, sakrivenih iza svojih titula i zvanja, kojima je drzava pruzila privilegiju da jos jednom, na kraju svog vijeka, pomuzu tu drzavu dajuci im besplatno prostor, apanaze, placajuci izdavanje njihovih knjiga, placajuci naucne skupove... izdvajajuci ih iznad ostalih penzionisanih kao posebnu kastu koju placa novcima onih koji, od svojih zarada jedva sastavljaju "kraj sa krajem". Za uzvrat, od clanova Akademija nauka i umjetnosti, ne ocekuje se nista. Bas nista!  Naravno, ne bas nista. Od njih se ocekuje, da podrze trenutnu politicku elitu, da stvaraju privid drustva baziranog na nauci i umjetnosti, da pisu Memorandume kad zatreba (gluvo bilo!)...
Da u tu da podrze kad zatreba -  a u medjuvremenu da ne talasaju.

Kad god prodjem pored zgrade bivse Pedagoske akademije u Banjaluci vidim natpis na njoj koji i nesvestan sta cinim citam ga ANUS.
Cast izuzecima, ima i njih, ali samo toliko da potvrde pravilo,  Akademije nisu nista drugo do skup ljudi koji bi trebali da su svojim znanjem, radom, inovacijama, drustvu korisnim naucnim radovima zaradili dovoljno da zive lagodno od svog prethodnog rada. Mnogo lagodnije od prosjecnog covjeka u drustvu. Ne, njima to nije dovoljno - potrebno je crpiti sve sto se moze do kraja zivota;  radeci - nista ili u najboljem slucaju izmisljajuci rad koji je ponovo koristan samo njima!
I ko to placa - isti oni koji nemaju dovoljno ni za pristojan zivot: ali koji prihvataju da ih ovi paraziti i dalje gule i cute jer smatraju da su Akademije drustvu i naciji neophodne.
"Bez Akademije - nema nacije!" I u to su ih ubijedili ti isti clanovi ranih Akademija!

Pa ako je tako, a na veliku zalost, jeste, onda, narode moj, trpi i dalje, zivi u sirotinji, gledaj kako neki "mudri" zive raskosno od tvoje sirotinje i, na sve to, kad vec ti to ne mozes - uzivaj u njihovom uzivanju!

Sinan Gudžević: Ardern umjesto Vučića

Dobio sam u dva dana nekoliko poziva da potpišem peticiju za oduzimanjem titule počasnog građanina Novog Pazara predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Neću da potpišem! Molim buduće pozivače, ako ih bude, da mi poziv ne šalju. Kad se radi o peticijama, potpisao bih jednu, odmah, lakoruko i slasno, ako bi se pojavila. Potpisao bih peticiju za oduzimanje zvanja počasne građanke Novog Pazara premijerki Novog Zelanda Jacindi Ardern. Ona je za one koji ne znaju, isto počasna građanka Novog Pazara, evo se danas na njen 40. rođendan navršilo 15 mjeseci od njenog proglašenja. Potpisao bih da joj se zvanje oduzme, jer nema ona šta da biva u društvu sa Vučićem. Kad je Ardern postala počasnom građankom, gradonačelnik Pazara Nihat Biševac kazao je kako je ona ‘šireći toleranciju i razumevanje mnogim liderima dala primer kako se u jednoj zemlji poštuju građanska prava i kako se u nemilim događajima pokazuje saosećajnost i zaštita žrtava’. Znam, Nihate, da su tvoje riječi iskrene, znam i tebe, Nihate, od djetinjstva te znam, i znam tvoju plemenitost, ali Jacindi nije mjesto uz Vučića.
Nije nikako, ne ide. Znam, ona je stavila mahramu na glavu kad je otišla da iskaže saučešće muslimanima grada Christchurcha, nakon što je onaj zločinac ubio njih pedeset za vrijeme namaza džume. Ta mahrama je njoj donijela i zlatni ključ grada Pazara. Ta mahrama joj je donijela i ključeve mnogih kuća i srca po šarenom svijetu. No znaš i sam da nisu baš svi po svijetu odobrili tu mahramu na njenoj mormonskoj glavi. Feministice nisu nikako. Te potlačenost žene, te simbol neravnopravnosti, to pa to i sve to. Osjetljiv sam na šamije i mahrame ženske, rastao sam u zajednici koja ih je nosila. Potlačenost žene je zahtjevnija tema, mahramom na glavi premijerke Novog Zelanda ona se nije ni povećala ni gurnula pod ćilim.
Premijerka Novog Zelanda, a počasna građanka Novog Pazara načinila je jedan video snimak u kojem je u dva minuta uspjela nabrojati sve što je kao predsjednica vlade postigla za dvije godine. Taj je video dostupan na internetu. Premijerka u tome snimku govori brzo, kao najbolji južnoamerički reporteri, ne baš egzaltirano kao Víctor Hugo Morales, kad ono opisuje drugi Maradonin gol Engleskoj u Meksiku, ali joj je količina riječi u jedinici vremena velika, kao u kakva opuštenog rappera, no ono što kazuje jasno je, a tečno. I tačno. Vodeći računa o tome da ne uzima vrijeme slušaocu i gledaocu, ona, specijalista za umijeće komunikacije, u ta je dva minuta uglavila kolosalan katalog mjera, akcija, boljitaka, izdvajanja za zdravstvo, za školstvo i sve ono što se može zvati društvenim napretkom. Pri tome govorenju iz njena lica izbija odgovornost za ono što kazuje. I radost pri kazivanju istine zrači iz njenoga lica. Svijete, ovo je učinila moja vlada za dvije godine pod mojim rukovođenjem, učinila je za ovu našu zemlju na Pacifiku. Sve je to provjerljivo, ni u jedan podatak nema sumnje. Njena vlada je suzbila i ovu virusnu epidemiju. I niko na širokom svijetu ne vrti sumnjičavo glavom na riječi laburističke
političarke, koja je, neka bude i to rečeno, istupila iz mormonske crkve zbog homofobije koju ova zagovara.
Jacinda Ardern je otišla na sljedeću džumu poslije zločina u kojem je ubijeno, agencije su javile, najmanje pedeset muslimana u džamiji u gradu Christchurch. Tada je imala 38 godina. Glavu je pokrila mahramom, e da bude sa vjernicima za vrijeme njihove molitve u parku. Kao predsjednica vlade, tih dana je otvorila jednu sjednicu riječima na arapskom: es-selamu alejkum. Nije ona time prešla na islam, ali su muslimani Novog Zelanda dobili poruku da imaju njenu podršku i saučešće. Oni koji se širom svijeta nazivaju ljudi dobre volje primili su ovakav postupak premijerke s velikim odobravanjem.
Aleksandar Vučić je imao 25 godina kada je u svojstvu poslanika u Skupštini Savezne Republike Jugoslavije, za govornicom izjavio da će Srbi za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu muslimana. Pri tome, taj jedan hipotetički ubijeni Srbin, ne mora ni biti ubijen muslimanskom rukom, ne, već ta kazna čeka stotinu muslimana, ako i jedan Srbin pogine od nekog metka ili bombe ispaljenih rukom pripadnika tzv. međunarodne zajednice. Prijetnju je tadašnji član Srpske radikalne stranke Vučić uputio međunarodnoj zajednici. Valjalo bi reći da je današnji počasni građanin Novog Pazara to izrekao 20. jula 1995, devetog dana nakon sablasnog zločina koji je na muslimanskim zarobljenicima počinila srpska vojska u Srebrenici.
Dvadeset godina kasnije on će, sada već na funkciji predsjednika vlade Srbije, dobiti povelju počasnog građanina Novog Pazara. Valja se držati istine: Aleksandar Vučić nije tražio da bude počasni građanin Pazara, grada u kojem muslimanska zajednica čini možda i tri četvrtine stanovništva. Vučić se nije prijavio na konkurs za počasnog građanina, nije aplicirao, ništa od toga ni ne postoji, njemu je počasno građanstvo dodijeljeno. Oni koji su mu ga dali i danas su na vlasti u Pazaru. Onda su tvrdili da mu to zvanje daju za njegove zasluge što je za ‘kratko vreme urađeno mnogo konkretnih stvari u infrastrukturi’.
Malo je prostora da se navede šta je sve ovih godina izlazilo iz ograde zubne premijera pa predsjednika Srbije Vučića. Srbija, lider u regionu, Srbija pobijedila virus corona, Srbija, zemlja s najvećim privrednim rastom u Evropi, samo je mali katalog megalomanije kojoj je pogonsko gorivo narcistička poremećenost ličnosti. Najnoviji prilog za tu pobrkanost došao je prije nekoliko dana, kad je predsjednik Srbije izjavio kako je u junu i julu ove godine u Novom Pazaru umrlo manje ljudi nego u istim mjesecima prošle godine, i to za cijelih 16 posto. Objasnio je predsjednik i zašto je tome tako: ljudi se ove godine više paze! I ne samo u Pazaru, kaže da je u cijeloj Srbiji smrtnost ove godine manja nego prošle godine. Pri tome, počasnom građaninu Pazara nije ni u petu došlo da spomene brojke, da spomene izvor za te brojke. I da rekne, čega se to ljudi paze, pa manje umiru? Da nije možda smrti, prečasni počasni građanine Pazara? Njegovo lakonsko objašnjenje je posao za par malo žešćih instituta. Dok je govorio o procentima za juli ove godine, činio je to kao da se svijet nalazi barem na pola avgusta, a jula je trebalo da
prođe još cijela četvrtina mjeseca. Pazarci koji podatke o smrtnosti pouzdano znaju, preneraženi su. Objava smrti i molitva za preminulog muslimana sa džamijskog minareta, objava po imenu tendžik ne može se ne čuti, a tendžik po tendžik se lako broji i lako ih je sabrati. I smrti pravoslavnih žitelja se znaju. Treći dan po Vučićevoj izjavi, javilo se Javno komunalno preduzeće Gradska čistoća Novi Pazar i objavilo da je od 1. januara do 27. jula 2020. godine u Pazaru bilo 501sahrana. Pa je ista Gradska čistoća objavila da je u cijeloj prošloj godini sahrana u Pazaru bilo ukupno 569. Dakle, nedostaje 68 sahrana da se u pet preostalih mjeseci stigne do prošlogodišnjeg broja. Komunalno preduzeće Gradska čistoća objavilo je i podatke o sahranama u Pazaru i za mjesece juni i juli ove i prošle godine. Prošle godine je u junu i julu u Novom Pazaru bilo ukupno 119 sahrana (60 u junu, 59 u julu), a ove, 2020. godine, bilo je 272 sahrane (104 u junu, a 168 u julu, i to zaključno sa 27. julom!). Tako se, prostim računanjem, dobiva da je broj umrlih u Pazaru od 1. juna do 27. jula ove godine bio veći za 128% nego prošle godine za cijeli juni plus cijeli juli! Same tice bi mogle znati koji nered iz Vučićeve glave je došao do 16% manje umrlih za ta dva mjeseca ove godine u odnosu na prošlu. Jedan ljekar mi je u Pazaru rekao da se Vučiću ne može vjerovati ni kad ti kaže koliko je sati dok sam na sat ne pogledaš. Ali javno, nijedan političar niti ljekar ne diže glas. Jedan, koga sam pitao, rekao mi je da je ovo vrijeme kao ono iz pitanja i odgovora Radio Jerevana. I dao mi primjer: Pitanje za Radio Jerevan: ‘Čuo sam da se kod nas više ne proizvode kreveti u onim količinama kakve su bile ranije. Je ti to istina?’ Radio Jerevan odgovara: ‘U principu da. A zašto bi se proizvodilo? Inteligencija spava na ružama, aktivisti se odmaraju na svojim lovorikama, radnici, seljaci i vojnici budni čuvaju mir, klasni neprijatelj ne spava, a ostali svi sjede.’
Čini se da ne spava ni Vučić, počasni građanin Novog Pazara. On je neprekidno, toliko neprekidno da se to može zaokružiti na vazda, to jest stalno, na televiziji, svaki čas krene u katalogiziranje svojih državnodruštvenih poduhvata, zasluga i uspjeha. Ali njegovi katalozi se ne provjeravaju, oni se uzimaju aksiomski, te najbolji u regiji, te bolji od Njemačke, te bolnica u Pazaru takva da joj ravne nema u vascijeloj ujedinjenoj Njemačkoj, te nikoga majka nije rodila da umije tako efikasno otvarati autoputeve, pogone itd., riječju nikad niko nigdje kao on. Još da ga samo, on ih tako zove, dahije sandžačke i dahije beogradske ostave na miru.
Eto, uz njega takvog, samog na svijetu, nije mjesto Jacindi Ardern.

(novosti.hr)

Biljana Srbljanović: Zašto je Beogradu potrebna Sarajevska ulica?

Jedna sam od onih što "Maršala Tita" još uvek zovu "Maršala Tita" (ponekad i "Srpskih vladara", ali to samo zato što mi je toliko dugo trebalo da se naviknem na novo ime, da, kad sam ga konačno usvojila, već su ga ponovo bili promenili).
Lole Ribara je Lole Ribara, 29. novembra i 27. marta isto tako (mada potonja možda čak i nije prekštena, ne znam, ne bi uticalo). Delom zbog toga što celi život uz svoju babu rastem, koja je do smrti govorila “Grobljanska” za Ruzveltovu i računala u starim dinarima iz šezdesetih, pre bilo kakve zvanične inflacije. To me je uvek nerviralo, ali to kod nje nije bila poza, nisam od onih što će da se hvališu praznim pričama o pet generacija rođenih Beograđana, moja baba, krojačica u Beku (koji i sad zovem “Beko”, a ne “Ka Distrikt”), rođena je u selu Ljubava, od majke odbegle zagrebačke gospođice iz bogate porodice i oca srpskog vojnika u Prvom svetskom ratu. Zbog tog braka se moje prababe njena porodica odrekla, jer je pošla za Srbina, koji je, da celu priču baš onako srpski tragično začini – vrlo brzo umro. Moju prababu, mladu udovicu, njeni nisu hteli nazad, nego je pokupila svoje dvoje male dece i došla za Beograd, gde se mučila da preživi, ali se srpskog mrtvog muža odrekla nije, mada bi za zauzvrat dobila svoju hrvatsku porodicu nazad. Jer je bila žena koja drži do čoveka, a ne do nacije, iako se nije se pokrstila, nije se ni imena odrekla, ništa u svom identitetu, složenom, baš kao što je i Jugoslavija bila složena, nije htela da promeni, da prepravi svoju ličnu istoriju u ime neke podobne, što donosi korist, mnogo se napatila. Tako je moja baba, radnička klasa do smrti, ceo život provela u Beogradu, i ulice zvala onako kako ih je i njena mama nazivala.

Da skratim: kako ko najaše na vlast, tako najaše i na table sa ulicama i to iz više razloga. Jedan je čisto populistički, raja se loži na taj uličarski nacionalizam kojim više ne možemo da imamo adrese koje podsećaju da smo nekad bili drugačiji. Drugi razlog je pravljenje dimne zavese – obično kad se pokoljemo oko nečeg tako besmislenog kao što je nedopustiva ideja da Sarajevska više ne bude Sarajevska, promiču nam druge, mnogo bitnije stvari. A ne postoji način kojim se može opravdati sumanuta ideja menjanja imena ulica i tu ne mislim samo na ovaj slučaj.
I dolaskom “mojih” na vlast, posle 2000. počelo je ono preimenovanje istorije koje sam spomenula na početku. I tu je uvek bilo nekog “naučnog” opravdanja – Knjeginje Zorke se prvo zvala tako, dok je komunisti nisu nazvali Ivana Milutinovića, govorili su tada članovi komisija za preimenovanje ulica, mnogi medju njima vredni i pametni ljudi. Ali, baš na primeru dotične Zorke, ćerke kneza, žene kneza i majke budućeg kralja, vidi se sva nakaradnost tog principa: ta žena Beograd nije zadužila ničim i nije zaslužila ulicu.

Možda jeste Bar, jer je tamo izgradila sebi velelepnu vilu. Možda jeste Pariz, gde je na svom medenom mesecu potrošila čitavo bogatstvo. Za istoriju je ostala značajna samo po tome što je imala nezadrživu ambiciju da, po cenu zdravlja, mrtvorođenih beba i umiranja male dece, pa na kraju i svoje sopstvene smrti na porođaju, po svaku cenu rodi kralja. To je sebi zacrtala i to je i uradila, osim što je živela ugodan život sa guvernantama, školama sa ruskom aristokratijom i ćutala na nasilje i položaj žene i u svome braku.

S druge strane, Ivan Milutinović, radnik, siromah, prvoborac, predratni komunista iz ubeđenja, osnivač Crvene pomoći za progonjene i otpuštane radnike u istoj onoj kraljevini u koju se Zorka ugradila, osam i po godina krv pišao u zatvoru zbog tih svojih ubeđenja kojih se nije odricao, predvodnik dve Ofanzive, u prvim redovima najtežih borbi na Sutjesci i Zelengori, ratovao protiv ustaša svuda na teritoriji NDH. Onda je učestvovao u oslobođenju Beograda, pa kad je taj posao završio, tek onda poginuo i to tako što se udavio u Dunavu, kada je šleper, kojim je prebacivao zalihe za Beograđane, naleteo na nemačku minu, negde nadomak Karaburme. Njemu je ulica uzeta, da bi bila vraćena onoj što je rodila vladara, a za Beograd i Beograđane nikad ništa nije uradila.
Sarajevo, verni prijatelj Beograda, grad heroj i žrtva opsade dirigovane iz istog tog Beograda, čini čast nama da i dalje ima svoju ulicu u sred grada. U ovoj komplikovanoj zemlji, sa komplikovanom i krvavom istorijom, može zato biti samo jedan princip, onaj kog se držala moja prababa: ne prekrajaj svoju istoriju i svoj identitet u ime “nacije”.

A Sarajevska ulica može da promeni ime samo ako je nazovu ulicom Izvinjenja sarajevskim žrtvama, drugačije ne.

(Blic)

NIKOLA ZDRAVKOVIĆ: Ne može se samo naukom

Foto: Slavica Miletić

Bezuba nam je ova borba protiv teorija zavere. Svako malo se, pretpostavljam iz čiste frustracije, jave naučnici, stručnjaci i upućeniji novinari, pa i poneka javna ličnost da raskrinkaju besmislice i objasne činjenice; to prenese dnevna štampa, često punim arsenalom velikih slova (naučnik RASKRINKAO teorije zavere i OBJASNIO činjenice), a onda po ustaljenom šablonu sutradan opet objave dr Nestorovića, dr Stojković i druge dežurne dezinformatore, sa jednakim „novinarskim žarom“ i rečnikom, samo što se ovaj put RASKRINKAVAJU tajne i prevare vakcino-5G-migranata. I to bude to.

Lekcija o tabloidima je jasna i poznata: ne zanima njih šta se zapravo piše, važno je da se nešto, bilo šta raskrinkava i da imaju gde da se stave velika slova. Ali lekcija o teorijama zavere je po svemu sudeći teža ili makar manje razumljiva: ne može se protiv njih ići samo činjenicama. Odnosno – ne žive teorije zavere samo od neznanja, pa da ih puka istina otera na smetlište istorije. Posredi je nešto dublje.

U cilju boljeg naoružavanja, ponudiću jednu analizu na primeru Covida-19. Naime, teorije zavere o korona virusu svoju snagu, između ostalog, crpe iz naširoko prihvaćene, uglavnom „zapadne“ propagande.

***

Pre više od 50 godina, francuski teolog i teoretičar Žak Elul je u knjizi Propaganda: Formiranje ljudskih stavova napravio distinkciju između propagande agitacije i propagande integracije. U pitanju su dva sasvim različita postupka – prvi usmerava ka (najčešće spoljnom) neprijatelju, igrajući na kartu mržnje, dok je potonji daleko perfidnija pojava.

„U pitanju je dugotrajna propaganda“, piše Elul o propagandi integracije, „samoreprodukujuća propaganda koja nastoji da izazove stabilno ponašanje, da prilagodi pojedinca njegovom svakodnevnom životu, da preoblikuje njegove misli i ponašanje u okvire stalnog društvenog okruženja… U većini slučajeva, takva propaganda sastoji se iz racionalizacije postojećeg stanja.“

Propagandu agitacije značajno je lakše prepoznati: kao klasičan primer iz regiona mogu poslužiti nastupi Vojislava Šešelja. Ali propaganda integracije je glavni krivac za činjenicu što, kada bismo slučajnog prolaznika u Srbiji zapitali o zločinima devedesetih, ne bismo bili iznenađeni objašnjenjem da ih je bilo samo četiri: sankcije, NATO bombardovanje, Oluja i Naser Orić. Nevidljivost srpskih zločina u ratovima devedesetih u srpskoj javnosti nije stvorila agitacija, već pažljiva, svakodnevna i gotovo nenametljiva kontrola ponuđenog sadržaja – propaganda integracije koju već decenijama sprovode vlasti, mediji i obrazovni sistem.

Otišao bih jedan korak dalje od Žaka Elula: propaganda integracije nije tek samoreprodukujuća, u smislu da se ciljano stanovništvo i samo uključuje u njeno širenje; ona istovremeno definiše i sameokvire željenog društvenog okruženja. U SAD, sve popularniji termin u političkom rečniku je tzv. Overtonov prozor, srodna pojava koja označava granice prihvatljivog političkog delovanja (u Srbiji se ne može tek tako pričati o nezavisnosti Kosova, kao što se u SAD ne može tek tako zagovarati zabrana nošenja oružja: to su Overtonovi prozori).

Samim tim što propaganda integracije nastoji da odredi šta je svakodnevica – šta je, uostalom, realnost – a da zatim u tu svoju kreaciju uklopi stanovništvo koje u toj svakodnevici živi, ona zapravo definiše i sve što je izvan nje. Najčešće se izvan propagande nalaze opozicione politike i različiti primeri „ekstremizma“ (što je opet propagandni pojam čija sadržina zavisi od kreirane svakodnevice).

Sličan prostor, naravno, zauzimaju i teorije zavere. One su takođe neprihvatljive, često ekstremne anomalije u javnoj svesti o svetu oko nas. Ali za razliku od istinski opozicionih politika, teorije zavere zapravo najčešće nisu suprotstavljene propagandi integracije, već predstavljaju njeno naličje, uz zdravu dozu neznanja i nepoverenja prema političkom „mejnstrimu“ (koje je, kao što sam već pisao, donekle opravdano).

Drugim rečima, teorije zavere su mahom akteri koji rade u tandemu sa propagandom: ono što propaganda ustoliči, one pomeraju dalje, preko granice prihvatljivosti ali u istom smeru. Retko je gde ovaj odnos jasniji nego na primeru teorija zavere o Covidu-19.

***

Prošlo je dovoljno vremena (6 meseci) i umrlo je nažalost dovoljno ljudi (potvrđeno preko 650.000) da se teorije zavere o Covidu-19 uveliko ustale, ujednače i razviju. Kao najotpornija pokazala su se tri zaverenička pravca, koja se drastično razlikuju po prihvatljivosti.

Prva, najprihvatljivija ili najmekša teorija zavere o Covid-19 kaže da je ovaj virus zapravo bezopasan: da se dešava prevara oko broja umrlih i nekakva dirigovana medijska hajka (valjda zbog prodaje vakcine ili leka).  Druga, nešto tvrđa teorija zavere kaže da je virus napravljen: iako je SARS-Cov-2 genetički mapiran još početkom januara, iako su mnogobrojne studije pokazale da se po svemu sudeći radi o prirodnom virusu, svejedno se vrlo popularnom pokazala ideja da su ga osmislili ovaj put ne ljudi iz senke, već oni drugi dežurni zaverenički krivci – mantili u nekoj tajnoj laboratoriji. Najzad, treća i najtvrđa teorija kaže da je virus zapravo izmišljen: da jednostavno ne postoji i da umesto od Covida-19 ljudi umiru od 5G mreže ili HAARP-a, usled hormona u hrani, GMO-a ili prosto božjom voljom.

Ove teorije nisu uskladive, odnosno, svaki konzument teorija zavera prihvatiće najviše jednu od njih (tehnički, moguće je verovati da je virus i napravljen i bezopasan, ali ta ideja ne deluje baš inspirativno). Svaka od njih, drugim rečima, ima sopstvenu publiku i zagovornike – ali i sopstvene narative, „dokaze“, argumente i, posebno indikativno, svaka ima sopstvene antagoniste. Upravo se kroz njihove antagoniste najlakše mogu pročitati njihovi koreni u uvreženim i prihvaćenim propagandnim narativima o Covidu-19.

Mada se antagonisti ovih teorija zavera donekle preklapaju – ipak su u pitanju difuzni narativi koji su teški za mapiranje – teorija zavere o veštačkom poreklu SARS-Cov-2 prevashodno cilja na Kinu, tamošnje naučnike i kineski državni vrh (mada postoji ekstremnija struja ove teorije koja krivicu svaljuje na Bila Gejtsa). Prvobitna verzija teorije zavere nastala je u vrlo specifičnom političkom miljeu: onda kada su mnoge pre svega američke institucije, na čelu sa Donaldom Trampom, otpočele široku propagandu integracije po kojoj je Kina u svom odgovoru na Covid-19 podbacila ili čak prevarila svetsku javnost – tvrdnje koje, evo mesecima nakon početka pandemije, još uvek nisu naišle ni na kakvu materijalnu potporu, ali su poslužile svojoj političkoj svrsi.

Kao što je teorija zavere o veštačkom virusu naličje propagande o Kini, tako je teorija o izmišljenom, nepostojećem virusu samo ekstremniji izraz animoziteta prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji i drugim „globalističkim“ institucijama. Kao najtvrđa teorija zavere o Covidu-19, uverenje da je virus potpuna fikcija spada u široku kategoriju duboko konzervativnih, desničarskih teorija zavere o novom svetskom poretku u kojima se globalne vlasti iz senke, oličene i u SZO, trude da pre svega američkim državljanima oduzmu privatnost i slobodu. Propagandna svakodnevica u kojem je ova teorija zavere nastala je jasna: koliko god bila neosnovana, sumnja u SZO može se čitati bezmalo na svakom koraku, a njen koren, koji se pažljivo i iz političkih razloga neguje, seže unazad do kabineta aktuelnog američkog predsednika i propagandne kampanje čiji je cilj, po svemu sudeći, bio da se pronađe eksterni krivac za katastrofalni bilans Covida-19 u SAD.

Najzad, teorija zavere o bezopasnom virusu zasniva se na ranije vrlo rasprostranjenoj propagandi o preuveličanoj opasnosti od Covida-19, koju je svojevremeno bio prihvatio čitav zapadni svet, na čelu sa državnim vrhovima SAD i gotovo celokupne EU. Za sumnju u opasnost od Covida-19 nije bilo gotovo nikakvog naučnog ili medicinskog povoda, već su u tome, po svemu sudeći, jak uticaj imali privatni interesi posebno krupnog kapitala, kao i spremnost mnogih zapadnih država da radije rizikuju ljudske živote nego ekonomski rast, uključujući i Nemačku. U međuvremenu, neki od najvećih privatnih protivnika mera zaštite, kao što su američke firme Amazon i Tesla, zabeležili su ogroman tržišni uspeh, a njihovi skeptični CEO Džef Bezos i Ilon Mask za sada su najveći profiteri od pandemije. Ova teorija zavere je jedino podrazumevala da se u priču uključi prevara o broju umrlih i bolesnih: propagandni temelji bili su već iskopani.

Mi nismo bili izuzeti iz ovih procesa. Mada je anti-kineski sentiment Srbiju dobrim delom zaobišao, bili smo primorani da prisustvujemo nizu cirkuskih tačaka na temu opasnosti od Covida-19, a domaći narativ o SZO gotovo doslovce je pratio već napisani scenario: propagandu protiv ovog međunarodnog tela mogli ste čitati i u tabloidima i u opozicionim medijima, a sada imamo prilike da vidimo da i aktuelna vlast, koja je kriminalno krila istinite brojke o zaraženima i umrlima, a oslanjajući se na izgrađeno nepoverenje, brani svoje postupke time što je „i SZO grešila“.

Besmisleno je, drugim rečima, boriti se protiv opasnog nadriznanja i teorija zavere samo uz pomoć činjenica i naučnog znanja, kada smo suočeni sa široko prihvaćenim propagandama integracije o SZO, Kini i presudnoj važnosti ekonomskog rasta. To samo može zamagliti pravu sliku: kao što teorije zavere nisu samo posledica neznanja, već i aktuelne politike, tako se u ovom sukobu treba naoružati, pored naučnog, i političkim i ekonomskim znanjem o našoj materijalnoj realnosti. Za početak, treba da prestanemo da podržavamo i širimo ove očigledno propagandne poruke.

Autor je urednik časopisa o nauci u društvu Odiseja.

Peščanik.net, 31.07.2020.