Monday, August 10, 2020

Akademije nauka i umjetnosti

Odavno razmisljam o nasim Akademijama nauka i umjetnosti, o akademcima, njihovom svakodnevnom radu, sastajanjima, njihovim razgovorima, njihovom doprinosu drustvu,  koristi drustva od njih, potrebi da postoje, ... Da pisem o njima, potakao me clanak na tu temu"Ukoreni  mladojakobinac", Ljubomira Zivkova,  iz Pescanika.

***********************

Nekada, u mladosti, sam obozavao romane o Divljem zapadu. Kao i vecina mojih vrsnjaka u to vrijeme, gutao romane Karla Maja, Zane Greja... U to doba, mi nismo imali problem sta pokloniti drugu za rodjendan. Za rodjendane su se pokljanjali romani sa ovom temom. Za razliku od vecine mojih drugara, moja osjecanja nisu naginjala prema kaubojima vec prema indijancima. Moj idol tada je bio Vinetu iz plemena Apaca. Valjda je jos tada neki gen u meni odlucio da treba biti na strani slabijih... I sada pamtim da su me tada poneki drugari zvali Incu Cuna, kako se u tim romanima zvao mudri Vinetuov otac, crvenokozi ratnik koji je svojim znanjem, hrabroscu i mudroscu zasluzio da ga u najtezim situacijama pitaju za savjet. Ponekad, kad su situacije bile posebno ozbiljne, kada je na primjer, trebalo odluciti da li uci u rat sa neprijateljskim plemenom Kamanci ili se silom suprotstaviti sili bjelaca, Incu Cuna bi pozvao svoje "Vijece staraca" i oni bi nakon vjecanja odlucili sta dalje raditi. Na njihovu odluku nije bilo zalbi, ona se slusala i provodila bez pogovora jer se znalo da je to najmudrija odluka za pleme.


Cini mi se da su Akademije nauka i umjetnosti kod nas odrganizovane sa istom ili slicnom namjenom kao i Vijeca staraca u indijanskim plemenima. Skup najmuidrijih ljudi plemena savjetuje u situacijama kada treba donijeti mudru i najpametniju odluku.
Ali, na zalost, izgleda da nije tako, vec zapravo suprotno od toga. Jer Akademije kod nas su skup senilnih, potrosenmih i izlapjelih staraca, sakrivenih iza svojih titula i zvanja, kojima je drzava pruzila privilegiju da jos jednom, na kraju svog vijeka, pomuzu tu drzavu dajuci im besplatno prostor, apanaze, placajuci izdavanje njihovih knjiga, placajuci naucne skupove... izdvajajuci ih iznad ostalih penzionisanih kao posebnu kastu koju placa novcima onih koji, od svojih zarada jedva sastavljaju "kraj sa krajem". Za uzvrat, od clanova Akademija nauka i umjetnosti, ne ocekuje se nista. Bas nista!  Naravno, ne bas nista. Od njih se ocekuje, da podrze trenutnu politicku elitu, da stvaraju privid drustva baziranog na nauci i umjetnosti, da pisu Memorandume kad zatreba (gluvo bilo!)...
Da u tu da podrze kad zatreba -  a u medjuvremenu da ne talasaju.

Kad god prodjem pored zgrade bivse Pedagoske akademije u Banjaluci vidim natpis na njoj koji i nesvestan sta cinim citam ga ANUS.
Cast izuzecima, ima i njih, ali samo toliko da potvrde pravilo,  Akademije nisu nista drugo do skup ljudi koji bi trebali da su svojim znanjem, radom, inovacijama, drustvu korisnim naucnim radovima zaradili dovoljno da zive lagodno od svog prethodnog rada. Mnogo lagodnije od prosjecnog covjeka u drustvu. Ne, njima to nije dovoljno - potrebno je crpiti sve sto se moze do kraja zivota;  radeci - nista ili u najboljem slucaju izmisljajuci rad koji je ponovo koristan samo njima!
I ko to placa - isti oni koji nemaju dovoljno ni za pristojan zivot: ali koji prihvataju da ih ovi paraziti i dalje gule i cute jer smatraju da su Akademije drustvu i naciji neophodne.
"Bez Akademije - nema nacije!" I u to su ih ubijedili ti isti clanovi ranih Akademija!

Pa ako je tako, a na veliku zalost, jeste, onda, narode moj, trpi i dalje, zivi u sirotinji, gledaj kako neki "mudri" zive raskosno od tvoje sirotinje i, na sve to, kad vec ti to ne mozes - uzivaj u njihovom uzivanju!

No comments:

Post a Comment