Monday, August 24, 2020

Tako se pripremao raspad Jugoslavije...

LATINKA PEROVIĆ: Svedok istorije pred istoričarem, istoričar sa svedokom istorije

Izvodi iz autorkinog Pogovora nove knjige Tvrtka Jakovine, profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, o poslednjem ministru inostranih poslova Jugoslavije: „Budimir Lončar. Stoljeće pregovaranja“, koja ovih dana izlazi u izdanju Frakture. Predlazem vam da svakako procitate Pogovor knjige autorke Latinke Perovic i clanak u Pescanikuhttps://pescanik.net/svedok-istorije-pred-istoricarem-istoricar-sa-svedokom-istorije/. Da bih vas zainteresovao nudim vam nekoliko izvoda iz clanka. Obzirom da se radi o svjedocima i direktnim ucesnicima vaznih politickih dogadjaja u Jugoslaviji za vrijeme i poslije Tita, smatram  knigu vjerodostojnom istorijom dogadjaja koji su odredili sudbinu Jugoslavije i nas zajedno s njom.

**********

 "....Tokom leta avionom iz Malezije, 6. juna 1990. godine, mladom makedonskom diplomati Srđanu Kerimu, na njegov komentar „Bit će rata, ako ovako nastavimo“, Borisav Jović (od 15. maja 1990. godine predsednik Predsedništva SFRJ) je rekao: „Pa što? Ako treba i bit će“. „Sloveniju ćemo izbaciti, Hrvate ćemo zajebati i podijeliti, a vi ostali se ne brojite“ Jugoslaviju treba urediti prema željama Srba, jer ne može najveći narod imati najmanje vlasti, govorio je Jović. „Malo ćemo ratovati, malo pregovarati. Nađemo li s Hrvatima rješenje, Bosna će pasti“ (autentičnost razgovora potvrđuje sam Jović u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Beograd 1995)..."

******

Svet je na kraju Hladnog rata bio zainteresovan za mirno rešenje jugoslovenske krize i njenu stabilnost. U Jugoslaviju su dolazile delegacije Evropske zajednice. Međunarodne finansijske institucije podržale su reformsku vladu Ante Markovića. Smanjena je bila i napetost između velikih sila. Na čelu SAD-a (od 1988) bio je Džordž Buš, na čelu SSSR-a Mihail Gorbačov. Došlo je do pregovora.

Na globalni odnos Istoka i Zapada, raspad istočnog bloka i uspostavljanje novog svetskog poretka reagovale su sve socijalističke federacije. U SSSR-u i Čehoslovačkoj kao stvarno priznato je do tada samo deklarativno pravo naroda na samoopredeljenje. U jugoslovenskoj federaciji nije više bilo jednog prioriteta: republike su uspostavile svoje prioritete.

U Srbiji je kao prioritet postavljeno rešenje srpskog pitanja: centralizacija Republike, srbizacija Jugoslavije ili stvaranje etničke države srpskog naroda. Donet je novi Ustav Republike Srbije kojim su ukinute autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina. Počelo je političko organizovanje, a zatim i naoružavanje Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: „Sad ili nikad“. Srbija hoće u Evropu, govorio je Slobodan Milošević, ali na „belom konju“.

U Sloveniji su predlagane reforme: ekonomska (tržišna privreda), politička (pluralizam i parlamentarna demokratija) i partijska (napuštanje demokratskog centralizma). Sve kao preduslov za evropske integracije. Drugim rečima: „Europa zdaj“. Reakcija na to bilo je najavljeno izbacivanje Slovenije iz Jugoslavije. Ono je počelo mnogo pre oružanog sukoba: odlazak beogradskih intelektualaca, na čelu sa Dobricom Ćosićem, u Ljubljanu na razgovore sa slovenačkim intelektualcima; pokušaj državnog udara u Sloveniji; suđenje Janši, Borštneru i Tasiću u Ljubljani na srpskom jeziku; pritisci na predstavnike Slovenije u Predsedništvu SFRJ (koji su dobro istraženi u savremenoj slovenačkoj istoriografiji); skup u Cankarjevom domu povodom štrajka rudara u Trepči i kao odgovor – bojkot slovenačke robe u Srbiji.

Da li je u takvom razvoju događaja SSIP mogao ostati alternativa i zastupati politiku integriteta i jedinstva zemlje kao racionalnog okvira za unutrašnje reforme? Naročito posle proglašenja državne nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, kad je i sam počeo iznutra da se raspada. U razgovoru sa nemačkim ministrom inostranih poslova Ditrihom Genšerom (2. decembra 1990) Budimir Lončar je rekao: „Buduća Jugoslavija bit će još elastičnija Federacija, s jakom samoupravom“. Bio je to i za uvek analitičnog Lončara više izraz želje nego mogućnosti.

********

Ostavku je podneo 12. decembra 1991. godine: „Užasnut sam i potresen žrtvama i razaranjima u Hrvatskoj i u mojem užem zavičaju, koji sam nosio sobom svuda po svijetu i bez kojeg ne bih bio to što jesam. Moja je ostavka, zato, i protest protiv rata u Hrvatskoj i izraz moje osobne odgovornosti i gorčine što savezna vlada, član koje sam bio, nije uspjela i mogla spriječiti tragediju.“

Rešenje jugoslovenske krize ratom imalo je alternativu koja je odbačena: „Bili smo na vratima ulaska u Vijeće Europe, u punopravno članstvo OECD-a, najperspektivniji kandidat za asocijaciju sa Europskom zajednicom i za dobijanje velike finansijske pomoći. Sva ta vrata su zatvorena“.

Pre podnošenja ostavke, Lončar se savetovao sa prijateljima. Od Koče Popovića stigla mu je poruka: „Neka onda ovo bude trenutak istine, neka svako od nas ispita svoju savjest“. „Mada se previše držao svojih prerogativa i rijetko išao cestom koja više nikamo nije vodila“, kaže Jakovina, Lončar je odstupio kada je bio uveren da ništa više ne može da uradi a nije hteo da preuzme odgovornost za sve ono što će doći (podeljena Hrvatska, totalni rat u Bosni i Hercegovini, međunarodne sankcije Srbiji, rat na Kosovu i intervencija NATO-a). Sa svim sastavnicama svog složenog identiteta, a možda upravo zbog njih – „Hrvat sam po nacionalnosti, demokrata i Jugoslaven po vokaciji, Beograđanin po mjestu boravka. Sve je to moj izbor i neću ga se odreći“ – Budimir Lončar je, u promenljivim ulogama države, ostao pojedinac sa nepromenjenom ulogom.

(iz nove knjige Tvrtka Jakovine, profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, o poslednjem ministru inostranih poslova Jugoslavije: „Budimir Lončar. Stoljeće pregovaranja“ )

Budimir Lončar, foto: Stevan Kragujevic

(Pescanik)


No comments:

Post a Comment