Pratim blog “Žene
protiv feminizma“ koji se u posljednje vrijeme intenzivno promoviše na
društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i Hercegovini i regiji, većina
neutralno, na izvolite čitateljicama i čitateljima.
Žene širom svijeta
postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog čega ne trebaju feminizam i
zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on savremenom svijetu donosi.
Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava koja niko ne ugrožava,
seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno i majčinstva koje nema
alternative.
Tu su i kratke priče u
kojima žene žive vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu,
poštuju ih i uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost
i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama. Daleko bilo.
Poruke takođe govore o potrebi žena da zaštite budućnost vlastite djece, kako
bi ona živjela u svijetu u kome polne i rodne odrednice neće upravljati
njihovim životima i učiniti ih diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim
ljudima.
U nekim od ovih poruka
žene govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile
feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. Ima tu i poruka u kojima
jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje
da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne
postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su
žene slabe, nezaštićene i neravnopravne.
Ima tu još mnogo toga,
ali ovo je suština. Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored toga
što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o
samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti,
međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i
feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže. Feminizam koji
poznajem ne odriče ničija prava, niti ‘jede’ muškarce.
U njemu nema straha od
jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim mogućnostima i
potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i djevojčicama koje
je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje, prekoračenje brzine
ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si ti muško kad ne možeš
vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto lupati, ili kakvo si ti
žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo i možeš sama u kafani
sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’
Jesi muško, nisi
žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto
treće i onda te moram zabetonirati i sakriti da te niti ja niti drugi ne
gledamo, susrećemo, volimo.
Moj feminizam ne dijeli
pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za njom i njoj
teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih slobodan od bilo
kakve mržnje. Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije žene, jedne
male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i muškarcima, o
njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci žive u našoj
zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga dana čuje da ne
postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje vrijedna i imati manja
prava samo zbog toga što je žena.
I pored toga, svaki dan
iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge stvari,
jer se tako priča. Prije par dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u
kojoj žene već dugo žive slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija
se riječ sluša jer vodi zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju
smijati u javnosti.
I još je rekao da su
žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene životne
stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer satima na
njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala nekoliko minuta
i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe i u njima žene samo
hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je
bljutavo.
Za telefone si i sama
rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer ima
siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali
smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem
besplatan i koristan.
Da li je tom političaru
neko rekao šta je smijeh i kako se može opasno razboljeti osoba koje se ne može
smijati?” Rekla sam joj da slično misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i
da su mu to otvoreno i pokazale slikajući se nasmijane i šaljući svoje
fotografije internetom u svijet. Ona je rekla da je to super i da će sigurno
upaliti. Mala žena još mora da uči, a moram i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi
i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji je pokušao zabraniti smijeh
ženama na ulici, shvatio da mora učiti, kao i mnoge žene koje su ustale protiv
feminizma. Jer nema apsolutnih istina, kao što nema ni pravde tamo gdje vladaju
zabrane koje važe samo za jedne. Jer su muško, jer su žensko. Ili nisu muško
ili nisu žensko. Ili su nešto sasvim različito.
I sasvim svoje.
Aleksandra
Petrić
(Banja Luka, 6. avgust 2014.
godine)
Manjine.ba
No comments:
Post a Comment