Parni valjak u Torontu

Sinocni koncert Parnog valjka u Torontu ostace nam svakako u lijepom sjecanju, iz vise razloga.
Prvi, drustvo koje je islo na koncert bile su tri djevojcice: Billjana, Tanja i Tonka i naravno ja kao jedini muski, vozac i zastitnik. Ostali muski "ne vole Parni valjak"?!. Zamislite, ne vole Parni valjak pa ne idu na koncert i prepuste "izabranice srca svoga" meni da ih vozim, zabavljam i cuvam...I time mi daju lijep razlog da ih zezam bar slijedecu godinu ili dvije. Pa ne volim ni ja nesto posebno taj Pani valjak, ali volim svoju zenu i njoj za ljubav... Zamilite samo koliko cu im to puta jos ponoviti!
Drugi razlog je putovanje do koncerta koje je trajalo oko dva i po sata,  jer su genijalci iz uprave grada zatvorili jedan od autoputeva u Torontu da ga popravljaju, pa su izazvali, ne samo saobracajni vec i svaki drugi, haos u gradu. Za ta dva i po sata imao sam dovoljno vremena da se zezam na racun nasih dzentlmena Ede i Bore, koji "ne vole Parni valjak" i koji su ostali kod kuce da uzivaju svoju samocu radije nego bili u drustvu svojih izabranica. Pitao sam se, naravno na glas, i ne samo jedanput u toku te voznje, da  li su oni bas uzivali svoju samocu i nesto drugo, ne bih li izazvao sumnju, ali izgleda da mi je za taj pokusaj ipak malo prekasno. Mozda bi palio prije tridesetak godina, ali sada ne vrijedi...
Ustvari, prije tridesetak godina ne bih se ni smio saliti na taj nacin. Svaka sala u svoje vijeme!
Kakave sve slobode covjeku pruzaju malo odraslije godine!
Mozes lupati koliko hoces i sta hoces, niko te vise ozbiljno ne shvata, niti prihvata.
Pocetak koncerta je, na srecu, kasnio oko dva i po sata, taman onoliko koliko smo mi putovali, sto nam je omogucili da se zagrijemo u prijatnoj atmosferi obliznjeg puba i probamo njihov vatreni specijalitet "Texas limunadu". Da li zbog tecnog specijaliteta ili vec same od same djevojcice povjerene mi na pratnju i cuvanje bile su veoma raspolozene. Nije im smetalo ni cekanje u dugom redu da bi se uslo u "The opera house" gdje se koncert odrzavao, ni prilicna guzva. Koncert je bio unaprijed rasprodan.
Na koncertu smo sreli vecinu onih sa kojima se druzimo,  koje smo nekada, u prvim danima u novoj domovini sretali u liftovima zgrada gradjenih za novodosle ili sa kojima smo nekada radili u firmama osnovanim da zaposljavaju i razvijaju svoj posao na racun skolovanih, sposobnih i vrijednih izbjeglih iz jednog od ratova na svijetu.
A koncert?
Balade Parnog valjka su uvijek dirale dubinu duse.
Ostace u trajnom sjecanju "Neda" koju je kompletnu otpjevala cijela dvorana. Generacije nas u zrelijim godinama i nase djece djuskali su zajedno, pjevali i plakali u isto vrijeme.
Lijepo! Vrijedilo je...
I Edo, da bi se iskupio i smanjio moje zaoke, spremio mezu i pice i docekao nas nakon koncerta.
A tako, mi u zrelijim godinama, vratismo se kuci  napunjenih dusevnih akumulatora u rano jutro - nesto prije tri ujutro!
Vrijedilo je...
A na koncertu je bilo otprilike ovako!