U
banjalučkim Nezavisnim novinama osvanula je vijest o njihovoj inicijativi da se
na gradskoj zelenoj površini Univerzitetskog centra kod Venecija mosta uredi
Park Mira. Prema njihovom pisanju, ideju su podržale ambasade Njemačke i Poljske
u BiH, kao i ključne institucije u gradu i sa entitetskog nivoa - Gradska
uprava Banjaluke, Univerzitet Banja Luka, Narodna skupština Republike Srpske.
Akciju je
podržala i Kompanija Tamaris koja se već dugi niz godina bavi održavanjem
zelenih površina u Banjaluci. Svi su složni da će ovaj park doprinijeti
promociji Banjaluke kao administrativnog centra u kojem su smještene gotovo sve
važne entitetske i neke od državnih institucija. Ideja je takođe da, po ugledu
na druge evropske zemlje, u ovom parku zvaničnici i važne ličnosti svake godine
sade drvo koje će biti posvećeno miru.
Milina mi je
o ovome čitati. Rodila sam se i gotovo sve svoje godine do sada sam provela u
Banjaluci. Imam dovoljno godina da pamtim poljane oko Vrbasa u Boriku, i zelene
površine po cijelom gradu, raskošne aleje lipa i kestenova, čije sam blistave i
krupne plodove kao dijete vječito skupljala sa drugaricama i kesama vukla kući.
Na poljani kraj univerzitetske zgrade, moja mati je godinama brala divlje,
krupne margarete i govorila kako su tu najbolje i najljepše. Sjećam se dobro i
Picinog parka, u kojem sam se nebrojeno puta igrala, i raskošnih aleja u
Rosuljama, naselju u kojem mi je živjela baka i odrastao otac.
Mnoge od
ovih divota su netragom nestale. Zamijenile su ih metalne pijace, blokovi
stambenih zgrada u kojima se milimetrima brižljivo mjerilo i još uvijek mjeri
zelenilo. Lipe i kestenovi su ustupili mjesto betonskim saksijama u kojima
slabo šta raste osim korova. Urbanistički planovi su se mijenjali i još uvijek
se mijenjaju ekspresnom brzinom, kako bi gradski donosioci odluka udovoljili
interesima kapitala i ulaganja, administrativnim potrebama, i ko zna još kakvim
potrebama. Umjesto pogleda na zelenilo, veliki broj građanki i građana ovog
grada su, gotovo preko noći, počeli da gledaju u frižidere, tanjire i spavaće
sobe svojih komšija, slušaju porodične diskusije i prate razvoj „situacije“,
prate smjenjivanje ljubavi i sočnih psovki. Parkinzi takođe niču shodno
potrebama voznih parkova onih velikih i onih malo manjih. Buja beton, staklo i
egzotično minimalističko drveće na sve strane. Vodoskok na kružnom toku,
blješti metalni park za djecu.
Samo moderno
Sve je drugačije i nekome vjerovatno lijepše. Nestaje mi moj rodni grad pred
očima, a raste nečiji tuđi, užareni, izobličeni. U njemu sada moram dobro
razmisliti gdje ću otići uživati u prirodi, ali bez problema mogu pronaći
mjesto gdje ću se kladiti i kockati. Getoizirani su besplatni prostori
slobodnog zraka, zelenila i prirode u kojima nema kafane i barem nekoliko kladionica.
Mir koji mi
treba, kao i svakom stanovniku i stanovnici Banja Luke, od rođenja pa do
staračkog štapa će se simbolično ograničiti na Park Mira kod banjalučkog
Univerziteta i komadić obale Vrbasa koja mu je u neposrednom komšiluku. Dobro
je to. Ali nama treba više. Preko dvjesto hiljada duša moraju imati slobodu od
prioriteta administrativne promocije mira, moraju ga moći osjetiti očima,
tijelom, umom, učestovati u njemu djelom, graditi ga zajedno sa svojim
komšijama i komšinicama, svaki dan i neprestano.
Lijepo je
što će značajne persone svake godine uslikati svoj performans mira sa lopatom u
ruci, sadnjom po jednog stabla. Vratiće se te iste persone brzinom svjetlosti
svojim kalkulacijama na koliko bespotrebnog i neprofitnog zelenila na drugom
kraju grada još može stati zgradica dvije, koja bankica, poslovni centrić,
hotelčić, pumpica, i ostale unosne građevine o kojima ni ja a ni drugi ljudi
koji žive Banju Luku nemaju pojma, sve dok ranom zorom jednoga dana ne osvane
tabla i buldožeri.
Izgradite
nam banjalučki Park Mira Ja vas, eto, javno molim, da se ne predomislite za par
godina, kao što ste onomad predomislili i uništili Picin Park, nasilno i bez
ikakvog sluha za zahtijeve žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji su od
vas mjesecima tražili da ga ostavite na miru jer nam je bio potreban. Mir nije administracija.
On je nešto
sasvim drugo i ne može se promotivno ograničiti na kocku slobode koju ste
okolčili svojom idejom.
Aleksandra Petrić
Banjaluka, 7. maj 2015.
(radiosarajevo.ba)
No comments:
Post a Comment