Tuesday, September 22, 2020

HRVOJE PRNJAK: ROĐENDANSKA ĆAKULA - RATO TVRDIĆ

Razgvor sa Ratom Tvrdicem objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji predlozio je za citanje, na svom fejzbuku, Blaz Kotarac. Razgovor je povodom 50 godisnjice od osvajanja zlatne medalje na svjetskom kosarkaskom prvenstvu u Ljubljani (1970.) 

Zanimljivo je pomenuti da je Blaz Kotarac odradio pripreme reprezentacije za to Svjetsko prvenstvo i da je, pred samo prvenstvo, otpao iz selekcije kao trinaesti igrac. Sjecam se da smo to mi tada protumacili  da je Zorga iz ljubljanske Olimpije potisnuo Blaza iz reprezentacije samo zato sto se prvenstvo igralo u Ljubljani. Zorga je inace i to prvenstvo i sva naredna takmicenja odigrao odlicno za reprezentaciju Jugoslavije i sa Blazom ostao prijatelj sve do danasnjeg dana.

****************************

Na svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1967. je bio. Smrzavao se u tamošnjim dvoranama s Krešom Ćosićem i ostalim reprezentativcima jer su uglavnom krivo procijenili da će ih tamo dočekati ugodno i toplo vrijeme.

Bio je i na prvenstvu Europe u Italiji 1969. Na oba natjecanja Rato Tvrdić i suigrači osvojili su srebrne medalje. Srebro je "palo" i na Olimpijskim igrama u Meksiku, 1968. godine, ali njih je "preskočio". Razlog je bio vrlo prozaičan.

- U reprezentaciji su, među ostalima, na bekovskim pozicijama bili Ivo Daneu i Pino Gjergja, a ja sam otvorija svoj obrt, servis za popravljanje televizija. Pita san trenera Ranka Žeravicu oću li igrat, a on mi je reka 'Nećeš puno, imam ovu dvojicu, Daneu neće da izađe'.... Onda san reka, ja bi osta. On je reka – ostani - prisjeća se šjor Rato.

Čekajte, kako je privatni biznis, i to usred ere socijalizma, mogao biti važniji od košarke?!

- Lipo, jer san se ja zagrija za to još u srednjoj, tehničkoj školi. Moj stariji brat Lovre, on je četiri godine stariji od mene, radija je u radio centru i ja san svako lito s njim nešto radio oko toga. Kasnije san redovito, kad san god moga, iša učit, gori kod njih, u Grundig, Philips i Blaupunkt. Ima san otvoreni telefon da mogu javit u Nuernberg kad nađem neku grešku, onda bi je oni zapisali i i javili kako se može riješit. A danas se televizija baci čin se pokvari...

Kažu da se to danas i ne isplati popravljati...

- Ne isplati se kad ne znaš! - ne da na sebe i svoje meštre šjor Rato.

I vi ste zbog servisa propustili Olimpijske igre?

- Zbog servisa san odbija i puste ponude da igram vani. Nije bilo potribe. A u Meksiku ionako ne bi puno igra, kažem ti...

I nije vas bilo strah da ćete možda izgubiti mjesto u reprezentaciji?

- Onda se teško ulazilo u reprezentaciju, ali ako si upa u nju, bija si stabilan... Ali bila su to druga vrimena. Ja san moj prvi auto kupija od servisa, a ne od košarke! Iako, čudili su se i ovi gori kad bi ja doša na učenje zbog posla, kako to da jedan reprezentativac i svjetski prvak dolazi kod njih učit popravljat televizije... - smješka se naš sugovornik.

E, da, svjetski prvak. To je zapravo i povod za ovaj tekst, iako smo ga počeli pričicom o privatnom biznisu.

Šjor Ratu smo nazvali kako bi dogovorili ovaj razgovor - to smo shvatili tek koji dan kasnije - točno na njegov 77. rođendan ("Nemoj pisat koliko iman godina!", rekao je u šali), e kako bi se prisjetili tog velikog jubileja. Jer se ove godine navršava točno 50 godina od osvajanja košarkaškog zlata u Ljubljani. Ravno pola stoljeća. A to, priznat ćete, nije mala stvar.
- Za ono doba smo bili veliki problem Rusima i Amerikancima, atroke za ove manje! - sjeća se šjor Rato.

'Malo smo bančili'

Uspomene su još itekako žive. Bili su tu Ivo Daneu, Ljubodrag Simonović, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Trajko Rajković, Dragan Kapičić, Nikola Plećaš, Petar Skansi, Aljoša Žorga, Dragutin Čermak, Vinko Jelovac, jasno, i izbornik Žeravica.
Prva, udarna petorka je zapravo bila iz Hrvatske: Plećaš, Tvrdić, Šolman, Ćosić, Skansi. Ali, ni to ne pomaže pred činjenicom da se u Hrvatskoj danas, valjda u paničnom strahu da pred sobom i drugima ne ispadne "neki jugonostalgičar", gotovo nitko ne prisjeća prvog svjetskog zlata ondašnje košarke! To čitavu priču čini još apsurdnijom, još tužnijom, ovisi kako gledate na stvar. Kao da se pomalo sramimo ili nam je samo neugodno što se to dogodilo "u onoj državi", pa se i ne računa ili je manje važno, što li... Društvena patologija u svakom slučaju, posao za psihologe i sociologe. Jer, jesu li ondašnji reprezentativci iz Hrvatske bili "manje Hrvati" od onih koji su za njih navijali? Ili su možda u to doba trebali igrati - za Nigeriju?!

- Normalno da smo igrali smo za Jugoslaviju u ona doba; nismo mi mogli napravit revoluciju pa se odvojit od Jugoslavije. Isto ka i ondašnji nogometni reprezentativci. A kad smo se odvojili, sitite se, uzeli smo ja ka šef struke i Pero (Skansi) ka trener KK Split u svoje ruke, i bili prvi u državi! Na koncu, nije ni Žeravici bilo baš svejedno u ono vrime poslat na parket čitavu petorku samo iz Hrvatske, pa je isto to činija...

"Luna vaša, zlata naša!", pisalo je na transparentu u dvorani Tivoli, gdje se odigravala završnica prvenstva, pred utakmicu s Amerikancima. Tako je i bilo. Amerikancima Zemljin satelit, Rati i ekipi zlato nakon silne "srebrnarije".

Istina, možda će nekog zbuniti ako se udubi u sportske almanahe, to što su zadnju utakmicu na prvenstvu Žeravičini odabranici završili - porazom. Izgubili su od Rusa, i to 72:87. Pa su ipak postali prvaci?!

- Mi smo nakon predzadnje utakmice i pobjede protiv protiv Amera (70:63) malo bančili. Ma, nismo ni spavali. A ta zadnja utakmica u ondašnjem sustavu natjecanja nije ni bila presudna - prisjeća se šjor Rato.

Pripreme u snijegu

Naime, nije se tada igralo kasnije uvriježenim kup sistemom nakon početnog odigravanja utakmica po skupinama, nego se formirala završna grupa sa šest reprezentacija, gdje je Jugoslavija s omjerom 5-0 osigurala zlato i prije posljednjeg kola. Amerikanci i Sovjetski Savez su u tom trenutku već imali po tri, odnosno, dva poraza.

- Slavili smo nakon utakmice s Amerikancima to prvo misto u svitu! Dugo smo bili u cilom tom sistemu, da ne kažem karanteni, koji smo poštivali, ali smo se na kraju, eto, i malo opustili... Bili smo složni u svemu pa i u tome. Znate, mi smo vam možda ponekad izgledali neozbiljni, ali znalo se kad se triba uprit, a kad je zafrkancija. Trećeg nije bilo! I znali smo da je reprezentacija kruna rada. Jer se tu i najviše napredovalo, više nego igrajući u klubu...

Istina, priča o svjetskom zlatu je počela pomalo neugodnim iznenađenjem na pripremama. Tek po dolasku u austrijski Bad Kleinkirchheim reprezentativci i stručni štab Jugoslavije su "shvatili" da ondje nema nikakve dvorane za trening. I da će se u tom lječilištu zapravo živjeti po recepturi priprema za velike planinske uspone. Sa snijegom do iznad koljena...

Petar Skansi zna i danas kazati da si kasnije, kao trener, "nikad nije mogao dopustiti da napravi takve organizacijske greške u pripremama".

Iz perspektive današnjeg igračkog komfora nezamislivo je i da su reprezentativci tijekom samog prvenstva odsjeli u Bledu. A po ondašnjim cestama, to je značilo i više od tri sata truckanja u autobusu za svaki trening ili utakmicu!

Krešo i Bevanda

Srećom, tu je blagodat You Tubea, pa se mogu pogledati i čitave utakmice. Prvo upada u oči je da su se obrane bile puno mekše, da je možda sve skupa izgledalo sporije, ali veliki talenti poput Krešimira Ćosića i sve genijalni potezi ondašnjih igrača i danas jednako "strše", djeluju jednako impresivno. Vic u igri je bila trajna odlika košarkaša s "ovih prostora". Može li se usporediti ondašnju i današnju košarku?

 Svaku godinu košarka ide naprid, ka i sve u životu. Ali u ono doba, mi smo bili van svih normi, jedna mala Jugoslavija je bila u samom vrhu. Ka šta je i ona prva reprezentacija Hrvatske, u kojoj sam bija tehniko, bila druga u Barceloni 1992.... To su velike stvari, koje mnogi shvate tek kad više nema medalja, jer kad navikneš ljude na vrhunske rezultate, to je svima kao normalno. A tek kad toga više nema, ka u nas već godinama, ljudi shvate da sve to i nije bilo "normalno" – kazat će šjor Rato.

- Šta se tiče same igre, važno je da protivnika izbaciš iz takta i prođeš ga, to je uvik isto! Nama je Ćosa, ili Žila kako smo ga još zvali, zna viknut kad bi nas neki igrač proša: "Bez faula, pusti ga meni!" A zna se šta bi ga onda čekalo pod košem...

Inače, Rato Tvrdić je bio redoviti Krešin cimer u reprezentaciji. Pa ih, logično, veže puno toga, od dokonog hotelskog glupiranja, međusobnih zadirkivanja i tradicionalnih polijevanja vodom do sati i sati ozbiljnih razgovora o košarci i životu. Nije zato čudno da je upravo za svog cimera Ćosić u svojim autobiografskim zapisima (objavljenim u knjizi "Igraj, vjeruj, živi!") zabilježio sljedeće:

"On je najbolje znao kako me naoštriti i pripremiti za važnu utakmicu. Psihička priprema najboljih igrača često ovisi o ljudskim vrlinama njihovih najbližih prijatelja ili cimera".

- U reprezentaciji se uvik znalo tko je tko. Mi stariji smo vodili i učili mlađe. Ka šta su i nas prije, kad nas je Žeravica ubacija u reprezentaciju i i sve nas diga na jedan viši nivo – sjeća se naš sugovornik.

Njega je pak Krešo Ćosić pamtio i po crticama poput ove: "Stigli smo u Esplanadu. Rato nije mogao doći k sebi što nema nikakvog alkohola za stolovima pa je cijelu večer lovio našeg prijatelja koji se prezivao Bevanda i govorio: - Ajmo barem Bevandu staviti na stol kad drugog pića nema!"

Najveći talent

Nakon svjetskog prvenstva, Ćosić je – tada već američki student - prilično neugodno iznenadio svoje splitske prijatelje nastupom za Zadar, što se na koncu pokazalo fatalnim za ambicije Jugoplastike u tadašnjem domaćem kupu, zbog čega se poslije utakmice ispričavao majci Rate, Lovre i Dražena Tvrdića riječima: "Izbio sam vam tri premije iz kuće!".

Inače, Ćosić je upravo Tvrdiću među prvima kazao za svoj plan odlaska na studij u SAD.

- Je, sidili smo u zadarskom restoranu "Dva ribara", i on meni da mi ima nešto reć, da se premišlja... Da bi iša u Ameriku. Šta san mu reka? A samo nemoj ić na noge!, šta bi mu drugo moga reć jer sam zna da će ga već neki koledž vrbovat... Jer on je bija najveći talent šta sam ga ikad vidija! Sve je vidija u igri i moga je igrat na svih pet pozicija. Kukoč mu je tu vrlo blizu...

I dok anegdote iz tog doba šjor Rati izvijaju brk u lagani osmijeh, svaka priča o današnjem stanju u domaćoj košarci čini ga pomalo mrkim. Šjor Rato ne krije da je ogorčen današnjim stanjem u reprezentaciji, ali i svom matičnom klubu.

- Znate, kad vam je loša reprezentacija, pati i sport. Odma je i manji interes kod dice. Ali to tako mora bit kad o košarci odlučuju ljudi koji ne znaju košarku. Da me sad pitaš 'ko je izbornik, ja ti ne bi zna reć! Pa vidi koliko je trenera vodilo reprezentaciju zadnjih godina... Takav trener ne može imat "leđa". A to smo Žeravici i Mirku Novoselu u reprezentaciji, ili velikom Branku Radoviću u Jugoplastici, bili mi, igrači. Treneri su sve držali u svojim rukama, ali su bili pametni i oslanjali se na nas, puno razgovarali s nama. Ali, prominilo se puno toga... Evo, tu na Gripama, u upravnim strukturama kluba nema nijednog košarkaša! Sve skupa, pari ti se da ljudi koji nemaju veze s košarkom vode košarku! Pa di su danas Zadar i Split u europskoj košarci? Sad se svi, čujem, pribojavaju Gorice... Kažu, znaš koja momčad! - čudom se čudi šjor Rato novoj realnosti domaće košarke.

'Ne znaju ko san'

- Nas starije se ne koristi. U klubu nas ništa ne pitaju. U ovih zadnjih četiri, pet godina, ne zovu niti na proslave, ka da nisi nikad ništa bija! Ali, ne zamjeram im ništa, jer oni ne znaju ko san ja.

Nego, vratimo se mi slavnijim danima košarke. Hoće li biti kakvog okupljanja ekipe iz Ljubljane?

- Organiziramo nešto, pa ćemo se nać o svom poslu u Ljubljani ili Beogradu. Ništa službeno? A kako će bit službeno, to je bilo pod Košarkaškim savezom Jugoslavije, a ovaj naš savez se pravi da nema veze s tim – smije se šjor Rato kao osvajač, reklo bi se, "ničije" medalje. Doduše, zlatne.

Pino mi je bija ka otac

Kako smo učili i proučavali igru protivnika u ono vrime? Savez bi nam nabavlja i snimke NBA utakmica na pripremama. Svako bi onda gleda svoju poziciju. Znači, bilo je, "gledaj ti tega, ti broj ti, gledaj šta čini, kako se kreće, s balunom i bez njega; nemoj gledat Skansijevu poziciju, nego igrača na svojoj..."

Učili smo na sve moguće načine. Imali smo i mi svoje sheme, i nama su treneri crtali, ali ja bi samo krenija onamo di je on reka, da bi na kraju završija negdi drugdi... Danas bi me zbog toga trener izvadija iz igre!

Meni je Pino Gjergja puno pomoga. Puno je njih govorilo protiv njega, "on ti je čudak, od njega nećeš ništa naučit", ali on je meni bija ka otac u košarci, puno toga mi je korisnog reka i šta san ga god pita, sve bi mi nesebično pojasnija.

(Slobodna Dalmacija)

No comments:

Post a Comment