Evo kaj mi
je na umu. Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti
koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu.
Sve druge
bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u
slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak – nada postoji.
No, ALS ne
ostavlja nikakvu nadu – od dijagnoze čovjek ima najviše 4 godine vremena do
posljednjeg udisaja i izdisaja.
To je kao da
se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti – teško breme za oboljelog i za
njegove bližnje.
I sad gledam
ove svjetske “celove” kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože,
upozorili svijet na ovu bolest.
Što se mene
tiče – šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje
dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice.
Ne znam,
ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna.
I jednu
tešku bolest su uspjeli svesti na Zvijezde plešu.
Edo Popović (Livno, 1957.), hrvatski književnik
No comments:
Post a Comment