(...) U zimu 1942. Samuel F. Klein bio je
zarobljen na tavanu banjalučke gimnazije. Nitko ga zapravo nije zarobio, ali se
nije usuđivao izaći van jer je bio od onih Abrahamovih sinova za koje se
govorilo da ih možeš po nosu prepoznati...
(...) Da se spustio s gimnazijskog tavana ne bi
stigao do Gospodske ulice, a već bi ga ščepali, ako ne ustaše, onda ''svjesni''
građani kakvih je po Banjoj Luci bilo točno onoliko koliko ih je i inače, u
normalnim vremenima i državama u kojima nisu na snazi rasni zakoni. Ljudi koji
gradskoj kafileriji prijavljuju pse lutalice nakon uspostave velikog njemačkog
rajha i svih drugih rajhova prijavljivat će Židove i Cigane...
(...) Vani je bilo proljeće na kakvo se u
godinama mira dugo čekalo; beharala su, listala i rađala brda oko grada, zuj i
cvrkut nadglasavali su njemačke kamione, vojske su se spremale da krenu jedna
na drugu, svršeni gimnazijalci spremani su za Staljingrad, sa zvučnika na trgu
odjekivali su Pavelićevi govori i pjesme koje slave ljepotu domovine... Svijet
je bio u sezoni svršenog sklada, samo je Franji naopako išlo u životu. Pred
večer bi se s Vrbasa čula šargija i tužna povijest dva jarana, Latifa i
Sulejmana, koji – evo već ima i stopedeset godina – svakog proljeća napuštaju
Banju Luku i jedan drugome postavljaju uvijek isto pitanje: je l' ti žao?...
(...) Naposljetku su ipak izmigoljili iz grada a
da nikoga nisu sreli, što je Ivo ubrojio među sretne znakove, dok Klein nije ni
primijetio. Stigli su do prvih šumaraka i vrbika uz Vrbas te do pojate u kojoj
će, skriveni pod sijenom, provesti dan...
('Književna Banjaluka')
No comments:
Post a Comment