Aco Ravlić: STUDENCI

Na obalama Vrbasa, na kojim se često teferičilo, bilo je više izvora pitke vode, kako na jednoj tako i na drugoj obali voljene rijeke. Zanimljivo je da su u najpoznatije, uvjetno rečeno “gradske” studence, dakle izvore pitke, a hladne vode, stariji Banjalučani redovito svrstavali tri najpoznatija. Tu su bili jednoglasni recimo dr. Esad Bahtijarević, glumčina Adem Ćejvan Kvak, braća Budimlić - Muharem jedan od najpoznatijih pjevača i harmonikaša poznatiji po nadimku “Hodža” i brat mu Esad, priznati banjalučki ugostitelj, te pisac ovih redova, kada se (1988.) povela riječ o teferičima i banjalučkim studencima za vrijeme snimanja TV emisije o muzičkom životu Banjaluke u razdoblju između dva svjetska rata. Godinu - dvije poslije razgovarao sam o banjalučkim studencima i sa nešto starijim Ahmetom Delićem, dugogodišnjim vozačem autobusa koperskog “Slavnika” na relaciji Banjaluka - Umag, koji je iz područja “Tekije” u Mejdanu, koje je malo podalje od Vrbasa. I ne samo on, već i brojni drugi s kojim sam razgovarao bili su saglasni sa svima koje sam spomenuo.

Na osnovu spomenutog razgovora i mini anketiranja postarijih građana Banjaluke, najpoznatiji banjalučki izvori pitke vode, dakle studenci uz Vrbas su bili: Afganov studenac i Sačićev, na lijevoj obali Vrbasa, i još jedan nepresušni studenac, onaj dvadesetak metara uzvodno od Rebrovačkog mosta na desnoj obali. Najpoznatiji je bez ikakve dvojbe Afganov, koji se nalazi stotinjak metara uzvodno od Gradskog mosta, jer je najprije bio uređen sa dobrim prilazima, što nije odlika drugih studenaca. Sačićev studenac je pedesetak metara uzvodno od Mosta KAB-a (Mosta Venecija), na početku Ciganluka, pa je najprije, i najduže, služio stanovnicima obližnjih kuća za opskrbu pitkom vodom.

Aleksandar Aco Ravlić

Ilustracija: Alija Sarač