"Nemas rak!"

Sjecam se dobro da su nekada ljekari u Banjaluci krili od pacijenta ako otkriju da neko ima rak; konsultovali porodicu i najcesce pacijent je bio neinformisan. Naravno, vecina pacijenata bi tu tesku istinu otkrila prije ili kasnije, i to bi dovodilo do jos vecih trauma, nepovjerenja u ljekara ...

U ovom zapadnom svijetu, pouceni raznoraznim slucajevima kada su pacijenti na sudu dobijali ogromne sume na racun odstete, ljekari ti prvo kazu "da su sve indikacije raka" i zatim nastavljaju pretrage i dokazivanje da to nije rak. 

Ako dokazu - dobro. Ako ne dokazu - ljekarima opet dobro.

Tako je meni, sada vec davne 2003, nakon strasne upale i mog jedinog do sada boravka u bolnici, ljekar rekao da su sve indikacije da imam rak prostate.

Od tada, pa do danas, sam o to jebenoj muskoj (a zenske nema) prostati (ko li joj nadje ovo ime) mnogo toga. To je jedina polna nepravda koja napada samo muskarce. Sve ostale nepravde napadaju samo ili uglavnom zene. Valjda je i to razlog sto smo mi muskarci, koliko god se busali u prsa i dokazivali suprotno, vece pizde kad se radi o bolestima.

Naucio sam i to da vecina muskaraca u poznom dobu umire sa rakom prostate. Ne neophodno zbog njega, jer nesto drugo (kao srce, cigla sa gradjevine...)  ga moze preduhitriti, ali taj se racic tu vec ukotvio i cuci. Zanimljivo je da bolesna prostata uglavnom ne boli. Zato je i zajebana. Cesto covjek misli da je problem besika. Koliko puta sam ranije, od mojih starijih drugara cuo:"Dobar sam, samo me malo besika jebe."

Moj vam je savjet, drugari moji, koji ste presli 45, da obavezno kontrolisete PSA u krvi. To je prvi indikator ako nesto nije u redu. 

Ja ga kontrolisem redovno, svakih 6 mjeseci, jer sam imao problem i jer je veoma povisen. Sve do uradjene biopsije ljekar mi je govorio: "Sve su indikacije da imas rak prostate. Citoskopija ce pokazati stanje." Nakon sto sam se konacno odlucio na tu jebenu citoskopiju i nakon sto je nalaz bio negativan, moj mi je ljekar saopstio dvije vijesti, dobru i losu. Dobra, da je nalaz negativan a losa, da to ne potvrdjuje da nemam rak, jer se uzorci uzimaju sa samo dvanaest mjesta i moguce je da se profulalo ono pravo, kancerogeno mjeto!"

Ali nakon toga i kontrola PSA svakih sest mjeseci je govorio , i to snimao na diktafon, da "on ne vjeruje da ja imam rak prostate ali da se to mora kontrolisati svakih sest mjeseci.

I tako godinama. Svakih sest mjeseci... U medjuvremenu je moj PSA rastao, nije opadao ali je moj ljekar komentarisao da to njega ne brine mnogo. Svaki put kad bi to rekao, pomislio sam u sebi da ni mene ne bi brinulo da je njegova prostata u pitanju. 

Nakon svih tih godina i kontrola juce mi moj ljekar, po prvi put rece: "Ja ne mislim da je kod tebe rak. PSA je visok i ima trend rasta, ali je to za tvoj uzrast normalno. Predlazem kontrolu za godinu dana."

Slijedecu godinu dana pravicu se da ni nemam prostatu!