U više zemalja širom svijeta je 19.
novembra obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe
amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu.
Od tada, u sedamdesetak država širom
svijeta, organizacije civilnog društva, ali i vladine institucije, organizuju
akcije i događaje usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza
ove inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka,
harmonizacija odnosa među polovima i promovisanje rodne ravnopravnosti,
kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu.
Ovaj dan je prvi put javno promovisan u
Bosni i Hercegovini 2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz
Sarajeva obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za Najmuškarca godine, za kojeg je glasao
veliki broj građanki i građana BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje,
otprilike sve i završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje,
uključujući i mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati
i reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu primjenu i
poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog
nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim funkcijama i odlučivanju
smatraju da je uključivanje muškaraca u ove procese veoma važno. U
dvadesetak godina koliko sam posvećena aktivizmu za ženska ljudska prava,
nebrojeno puta sam čula kolege, prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to
što vi radite, imate svu moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i
na djelu, pišući, govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli
vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na
posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se žena
u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu.
Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj
zemlji koriste blagodeti patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma
svjesno, koristeći sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na
pozicijama moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na
funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati priliku,
možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice da Bosna i
Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju afirmativne akcije i
zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima života, između ostalog, žene
i dalje moraju razmišljati kome, kada i kako će ostaviti djecu na brigu i
staranje, uvijek i svaki put kada posegnu za prilikama da profesionalno
napreduju. A mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u
BiH još uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih
boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina
koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno.
Jer to njima nije prepreka. I nikom
ništa.
Nije nam jednako, i neće se problem
riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima.
Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli
muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od
drugih muškaraca. I od žena. Mnogi među njima ćute o tome godinama, jer
govoriti o tome je lična sramota, proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima.
Teško da će razgovarati o nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo
kime. Izvan ovog su i dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom
se prati svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li
feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u
njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni
krišom, nikada, nikada. Jer žensko u muškom ne valja, sramota je to
svijeta. Svijet sve primijeti prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo,
čisto. Neka radije bude silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To
svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao
strina.
Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne
za čestitanje i proslave, već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima
koje žive muškarci, koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno
je da zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu
izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima shvatimo
ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne
podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka.
Bio je Međunarodni dan djeteta. A
slijedeće srijede je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako
dalje. Svaki dan je nešto za šta se vrijedi potruditi.
Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj
zemlji, a i drugdje, žene i muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno,
sigurno.
I nemaju jednake šanse.
Aleksandra Petrić
(radiosarajevo)
No comments:
Post a Comment